1

                            Poslovni broj Gž-846/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78  Gž-846/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. J. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika E.&S. b. d.d. R., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4309/21-14 od 15. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4309/21-14 od 15. prosinca 2022. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između stranaka 28. veljače 2007. kojom je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,900% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunato s datumom ugovora (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 5.307,19 kn/ 704,39 eur[1] sa zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2007. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 10.129,54 kn/ 1.344,42 eur sa zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2022. do isplate (točka III. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. (Nar. nov. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22.-dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da tuženiku prizna troška parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između stranaka 28. veljače 2007. i u vezi s tim zahtjev za isplatu s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

 

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 129.886,71 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), kako je navedeno u čl. 10. toga Ugovora.

 

6. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita, 28. veljače 2007., naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 5.307,19 kn

 

7. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka, i razloga kojim sud opravdava isti, da je ugovorna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, u vezi s čim tuženik osporava i osnovanost visine tužbenog zahtjeva. Uz to navodima žalbe ističe se da sud nije obrazložio ima li tužiteljica položaj potrošača, što je pretpostavka da bi se o njezinom zahtjevu uopće moglo raspravljati, a tuženik osporava i zaključak suda vezano uz prigovor zastare.

 

8. Točno se navodima žalbe ukazuje da sud prvoga stupnja nije dao razloge o statusu tužiteljice kao potrošača i da je time počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Međutim, kada iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit bio podignut sa svrhom da tužiteljica riješi stambeno pitanje (točka 9. obrazloženja), uz što je u čl. 3. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno da se radi o stambenom kreditu, a tuženik, s druge strane, nije priložio ni jedan dokaz koji bi govorio suprotno, to u konkretnom slučaju, ovaj sud, na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. točka 2. i st. 3. ZPP-a zaključuje da je tužiteljica dokazala status potrošača pa ovaj propust suda nije za posljedicu imao nezakonitu odluku.              

 

9. U preostalom dijelu sud je za svoj odluku dao valjane i jasne razloge, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

 

10. Žalitelju na navode žalbe dalje valja odgovoriti da na strani suca izvjestitelja, a ni ostalih članova vijeća nije bilo razloga da se zahtjeva izuzeće u smislu odredbi ZPP-a na koje žalitelj ukazuje, a niti iz razloga na koje isti ukazuje ili bilo kojih drugih razloga.

 

11. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10 Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,9 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 0,9 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

 

12. Prvostupanjski sud utvrdio je da iako tuženik tijekom postupka ukazuje da se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), to ne ukazuje na valjanost odredbe članka 10. Ugovora s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Također iz iskaza saslušane svjedokinje – djelatnice tuženika I. Č. B. proizlazi da je tužiteljici kao potrošaču jedino ukazano koji iznos treba platiti na ime sporne naknade, dok uopće nije ukazano niti objašnjeno koji troškovi banke se time podmiruju.

 

13. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., 47/07., 70/09; dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

 

14. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

 

15. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.,  dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,9% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

 

16. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita

 

17. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,9% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 5.307,19 kn/ 704,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2007., kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

 

18. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da  u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

 

19. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate.

 

20. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

 

21. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana  uplate kao dana stjecanja.

 

22. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te je tužiteljici odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

 

23. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u  izreci ove drugostupanjske presude.

 

24. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

 

U Zagrebu 7. studenog 2023.

 

             

    Predsjednica vijeća:

     Ines Smoljan, v.r.