REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-254/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. BH, [adresa], 2. ŠH, [adresa], 3. FH, [adresa], 4. CH, [adresa], 5. MH, [adresa], 6. VH, [adresa], 7. KH, [adresa]), 8. ĐH, [adresa] i 9. BHH, [adresa], koje sve osim tužitelja pod 3. zastupa punomoćnik Ante Šušnjara, odvjetnik u Sinju, a tužitelja pod 3. punomoćnik Željko Puljić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatske Elektroprivrede d.d., Zagreb, Grada Vukovara 37, kojeg zastupa punomoćnik Mate Tomislav Peroš, odvjetnik u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-264/2013 od 25. ožujka 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-217/10 od 13. studenog 2012., u sjednici održanoj 9. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-264/2013 od 25. ožujka 2016. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima ukupno iznos od 3.000.000,00 kn skupa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. 11. 1996. godine do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju pod 3/ FH iznos od 10.000.000,00 USD u protuvrijednosti izraženoj u kunama, računajući protuvrijednost NBH na dan 30. svibnja 1995. godine , te zakonsku zateznu kamatu koja tako na izračunat iznos teče od 30. svibnja 1995. godine do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju pod 3/ NH iznos od 46.565.670,00 USD u protuvrijednosti u kunama na dan 22. lipnja 2006. godine, računajući protuvrijednost po srednjem tečaju "Zagrebačke banke" d.d., te zakonske zatezne kamate koje na istaknuti iznos teku od 22. lipnja 2006. godine do isplate.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima iznos od 6.726.830,00 kn na ime troškova parničnog postupka.“

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sinju broj 3P-217/10 od 13. studenoga 2012. u dijelu pod točkom I. izreke i odbija tužbeni zahtjev koji glasi: "Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima ukupno iznos od 3.000.000,00 kn skupa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. 11. 1996. godine do isplate."

3. Drugostupanjskim je rješenjem odlučeno:

„Ukida se presuda Općinskog suda u Sinju broj 3P-217/10 od 13. studenoga 2012. u dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke i predmet se u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te su predložili ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, ili da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Tuženik je u odgovoru predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu. Tužitelji su u tužbi svoj zahtjev utemeljili na tvrdnji da je tuženik preko nekretnina u vlasništvu tužitelja bespravno vršio progon i provoz gline te da im je on zbog toga dužan isplatiti iznos od 3.000,000,00 kn. Tuženik u podnesku od 7. veljače 1997. nije osporio osnovu potraživanja tužitelja, već je samo osporio visinu. U podnesku od 1. lipnja 2006. tužitelji su naveli da od početka ovoga spora od tuženika zahtijevaju naknadu za nasilan i nezakonit progon i provoz preko zemljišta u njihovom vlasništvu, naknadu stečene koristi od tog provoza, naknadu za nezakonito iskopanu glinu iz zemljišta u njihovom vlasništvu te naknadu za uništenje nekretnina u njihovom vlasništvu. Zaključno, u podnesku od 17. prosinca 2010. tužitelji su naveli da je „tuženik izvršenim radnjama provoza preko nekretnina tužitelja, nezakonito stekao korist bez osnove, koristeći za provoz nekretnine tužitelja bez osnove na pravnom poslu, bez odluke suda, odnosno bez odluke bilo koje druge nadležne vlasti“.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su tužitelji upisani vlasnici i posjednici nekretnine na čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik preko te nekretnine izvršio radove otkopa gline, prijevoza i ugradnje gline u branu HE Peruća,

- da je HE Peruća hidroenergetski objekt koji služi za proizvodnju električne energije, koju tuženik svakodnevno prodaje na tržištu.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti, obrazloživši da „tužitelji nisu utužili na uspostavu niti su zatražili naknadu štete, već su zatražili isplatu zakupnine, uslijed činjenice što je tuženik, usprkos njihovoj zabrani i privremenoj mjeri od 26.05.1995., pa i usprkos presudi od 12.03.1998., izvršio nasilno i bespravno provoz i progon gline i ostalog materijala, preko navedene nekretnine“.

11. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska odluka kako je to opisano u toč. 2. obrazloženja ovog rješenja. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo „kako tužitelji nisu dokazali odlučne činjenice u odnosu na razdoblje na koje se odnosi tražbina tužitelja za naknadu štete u visini zakupnine za korištenje zemljišta označenog kao čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], preko kojeg je tuženik prevozio iskopanu glinu potrebnu za ugradnju u branu HE Peruča u ukupnom iznosu od 3.000.000,00 kuna, pripada li tužiteljima naknada na jednake dijelove s obzirom na njihove suvlasničke dijelove, na koji je način utvrđena visina zakupnine za iskorištavanje nekretnine“. Također, u pobijanoj odluci navedeno je i to da tužitelji nemaju pravo na naknadu štete prema tzv. „afekcionoj vrijednosti nekretnine“ u smislu odredbe čl. 189. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) s obzirom na to da se navedeni iznos dosuđuje kada je stvar uništena ili oštećena umišljajnim kaznenim djelom, što ovdje nije slučaj.

12. U predmetnoj reviziji tužitelji u bitnome navode kako oni nisu niti tražili „afektivnu cijenu za korištenje svojih nekretnina“, već su zahtijevali naknadu u vidu koristi koje je tuženik ostvario koristeći protuzakonito njihovu nekretninu i ne poštujući pri tome privremenu mjeru zabrane korištenje nekretnina. Također, pozivaju se i na to da je tuženik u više navrata odbijao po nalogu suda dostaviti financijsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliku je korist stekao bespravnim korištenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja.

13. Osnovano tužitelji u predmetnoj reviziji navode kako je prilikom donošenja drugostupanjske odluke ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, taj revizijski razlog uvijek postoji, između ostalog i onda ako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili ako su ti razlozi nejasni. Naime, valja reći da su tužitelji od tuženika u ovom postupku zahtijevali naknadu koristi koje je tuženik ostvario provozom i progonom gline i ostalog materijala preko predmetne nekretnine, a ne kako to smatra drugostupanjski sud naknadu štete. U predmetnom slučaju drugostupanjski sud zaključio je kako tužitelji „nisu dokazali postojanje osnovnih pretpostavki za naknadu štete“, pa samim time nije ocijenio niti to od kakvog je značenja, u smislu odredbe čl. 233. st. 5. ZPP, postupanje tuženika koji je u više navrata tijekom trajanja prvostupanjskog postupka odbio predati dokumentaciju na temelju koje bi se mogla utvrditi visina koristi koju je on ostvario u predmetnom razdoblju.

14. S obzirom na to da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revizijski sud je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno suđenje toč. I. izreke.

15. U ponovnom postupku drugostupanjski će sud otkloniti nejasnoće na koje je ukazao revizijski sud, dajući za svoju odluku jasne razloge o odlučnim činjenicama.

16. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP toč. II. izreke.

Zagreb, 9. travnja 2025.

: Predsjednica vijeća:

Renata Šantek