Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-771/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vjekoslavu Bobanu, odvjetniku u Splitu, Tršćanska 41, protiv tuženika ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, Lovretska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3121/2021-21 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3121/2021-21 od 10. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja je suđeno:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 6. stavka 2. Ugovora o kreditu, broj: 9011817609, zaključenog u Splitu, dana 24. kolovoza 2006. godine, između tuženika, kao banke, i tužitelja kao korisnika kredita, koji ugovor je potvrđen kao privatna isprava (solemniziran) od strane javnog bilježnika Boška Jurišića iz Solina, pod brojem OU-359/06 od 25. kolovoza 2006. godine, i to u dijelu kojim je ugovoreno da se mjesečni anuiteti u kunama koje je tužitelj kao korisnik kredita dužan plaćati tuženiku obračunavaju i plaćaju prema srednjemtečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja, kao i svaka odredba navedenog ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 2.014,67 EUR (slovima: dvije tisuće četrnaest eura i šezdeset sedam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 0,37 EUR od 1. listopada 2006.

-na iznos od 7,11 EUR od 8. studenog 2008.

-na iznos od 1,40 EUR od 13. studenog 2008.

-na iznos od 0,71 EUR od 6. prosinca 2008.

-na iznos od 4,86 EUR od 1. siječnja 2009.

-na iznos od 6,05 EUR od 22. siječnja 2009.

-na iznos od 11,08 EUR od 1. veljače 2009.

-na iznos od 11,75 EUR od 1. ožujka 2009.

-na iznos od 9,49 EUR od 1. travnja 2009.

-na iznos od 0,13 EUR od 7. travnja 2009,

-na iznos od 9,95 EUR od 1. svibnja 2009.

-na iznos od 0,02 EUR od 12. svibnja 2009.

-na iznos od 7,23 EUR od 1. lipnja 2009.

-na iznos od 4,88 EUR od 1. srpnja 2009.

-na iznos od 5,40 EUR od 1. kolovoza 2009.

-na iznos od 6,76 EUR od 1. rujna 2009.

-na iznos od 6,60 EUR od 1. listopada 2009.

-na iznos od 5,31 EUR od 1. studenog 2009.

-na iznos od 7,73 EUR od 1. prosinca 2009.

-na iznos od 9,49 EUR od 1. siječnja 2010.

-na iznos od 12,32 EUR od 1. veljače 2010.

-na iznos od 11,58 EUR od 1. ožujka 2010.

-na iznos od 15,24 EUR od 1. travnja 2010.

-na iznos od 14,44 EUR od 1. svibnja 2010.

-na iznos od 16,11 EUR od 1. lipnja 2010.

-na iznos od 27,18 EUR od 1. srpnja 2010.

-na iznos od 24,82 EUR od 1. kolovoza 2010.

-na iznos od 29,63 EUR od 1. rujna 2010.

-na iznos od 1,51 EUR od 23. rujna 2010.

-na iznos od 24,60 EUR od 1. listopada 2010.

-na iznos od 4,54 EUR od 14. listopada 2010.

-na iznos od 18,42 EUR od 1. studenog 2010.

-na iznos od 6,00 EUR od 6. studenog 2010.

-na iznos od 25,96 EUR od 1. prosinca 2010.

-na iznos od 7,41 EUR od 9. prosinca 2010.

-na iznos od 33,31 EUR od 1. siječnja 2011.

-na iznos od 10,37 EUR od 12. siječnja 2011.

-na iznos od 25,35 EUR od 1. veljače 2011.

-na iznos od 10,96 EUR od 19. veljače 2011.

-na iznos od 25,59 EUR od 1. ožujka 2011.

-na iznos od 12,35 EUR od 16. ožujka 2011.

-na iznos od 24,68 EUR od 1. travnja 2011.

-na iznos od 10,82 EUR od 19. travnja 2011.,

-na iznos od 26,13 EUR od 1. svibnja 2011.

-na iznos od 11,13 EUR od 17. svibnja 2011.

-na iznos od 50,07 EUR od 1. lipnja 2011.

-na iznos od 49,51 EUR od 1. srpnja 2011.

-na iznos od 1,38 EUR od 7. srpnja 2011.

-na iznos od 60,13 EUR od 1. kolovoza 2011.

-na iznos od 3,76 EUR od 11. kolovoza 2011.

-na iznos od 45,59 EUR od 1. rujna 2011.

-na iznos od 10,73 EUR od 9. rujna 2011.

-na iznos od 38,23 EUR od 1. listopada 2011.

-na iznos od 11,80 EUR od 11. listopada 2011.

-na iznos od 36,59 EUR od 1. studenog 2011.

-na iznos od 12,91 EUR od 12. studenog 2011.

-na iznos od 35,03 EUR od 1. prosinca 2011.

-na iznos od 13,94 EUR od 10. prosinca 2011.

-na iznos od 35,90 EUR od 1. siječnja 2012.

-na iznos od 16,54 EUR od 13. siječnja 2012.

-na iznos od 35,46 EUR od 1. veljače 2012.

-na iznos od 19,55 EUR od 11. veljače 2012.

-na iznos od 32,65 EUR od 1. ožujka 2012.

-na iznos od 22,46 EUR od 10. ožujka 2012.

-na iznos od 28,61 EUR od 1. travnja 2012.

-na iznos od 24,71 EUR od 7. travnja 2012.

-na iznos od 26,61 EUR od 1. svibnja 2012.

-na iznos od 27,68 EUR od 10. svibnja 2012.

-na iznos od 24,26 EUR od 1. lipnja 2012.

-na iznos od 31,25 EUR od 9. lipnja 2012.

-na iznos od 20,48 EUR od 1. srpnja 2012.

-na iznos od 33,36 EUR od 10. srpnja 2012.

-na iznos od 17,97 EUR od 1. kolovoza 2012.

-na iznos od 35,92 EUR od 10. kolovoza 2012.

-na iznos od 15,05 EUR od 1. rujna 2012.

-na iznos od 36,41 EUR od 12. rujna 2012.

-na iznos od 12,62 EUR od 1. listopada 2012.

-na iznos od 38,75 EUR od 10. listopada 2012.

-na iznos od 11,05 EUR od 1. studenog 2012.

-na iznos od 42,91 EUR od 13. studenog 2012.

-na iznos od 8,47 EUR od 1. prosinca 2012.

-na iznos od 45,29 EUR od 11. prosinca 2012.

-na iznos od 5,67 EUR od 1. siječnja 2013.

-na iznos od 48,90 EUR od 12. siječnja 2013.

-na iznos od 2,46 EUR od 1. veljače 2013.

-na iznos od 48,23 EUR od 9. veljače 2013.

-na iznos od 0,65 EUR od 1. ožujka 2013.

-na iznos od 48,62 EUR od 12. ožujka 2013.

-na iznos od 51,34 EUR od 9. travnja 2013.

-na iznos od 48,69 EUR od 9. svibnja 2013.

-na iznos od 46,70 EUR od 5. lipnja 2013.

-na iznos od 46,16 EUR od 10. srpnja 2013.

-na iznos od 1,53 EUR od 1. kolovoza 2013.

-na iznos od 47,40 EUR od 10. kolovoza 2013.

-na iznos od 48,36 EUR od 14. rujna 2013.

-na iznos od 9,56 EUR od 17. rujna 2013.

sve do isplate, za do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.586,70 EUR (slovima: tisuću pet stotina osamdeset šest kuna sedamdeset centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 10.svibnja 2024, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik iz svih zakonskih razloga. Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu kao osnovanu, preinačiti prvostupanjsku odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istome naložiti da naknadi tuženiku već popisani trošak postupka uvećan za troškove žalbenog postupka uslijed nastupa zastare i prekluzije na strani tužitelja podredno, predmet vratiti na ponovno postupanje radi raspravljanja o prigovorima o kojima nije raspravljeno odnosno eventualne provedbe dopunskog dokaznog postupka

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje ZPP), a na koju neutemeljeno ukazuje žalba, jer je sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati.

5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.2. Ugovora o kreditu broj: 9011817609, solemniziran 25. kolovoza 2006. od strane javnog bilježnika Boška Jurišića iz Solina pod brojem: OU-359/2006 koji su dana 24. kolovoza 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te isplata iznosa od 2.014,67 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

7. Nije sporno da su 24. kolovoza 2006. tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011817609,solemniziran 25. kolovoza 2006. od strane javnog bilježnika Boška Jurišića iz Solina pod brojem: OU-359/2006, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 16.687,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita (čl.1. Ugovora), na rok otplate od 84 mjeseci, uz obvezu tuženika na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl.6. Ugovora). Nadalje, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen.

8. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da tuženik, na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju, tim više što su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, a čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), slijedom čega je odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

9. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa je tuženik trebao, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10. Pored toga, valja reći, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. ZOO), a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

11. Prema tome, tužitelj je dokazao djelomičnu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženikom, odnosno bankom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

12. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, što je ovdje slučaj.

13. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

14. Iz nalaza financijskog vještaka Ante Beusa proizlazi da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog Ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 2.014,67 EUR.

15. Nadalje, prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, slijedom čega tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja), budući je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužiteljs naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti te je tuženik nepošteni stjecatelj, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, jer je već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

16. Što se tiče pitanja je li u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio na dan isplate kredita, valja ukazati na stav koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015., a koji glasi: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.", pa istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,776468 kuna za 1 CHF.

17. Što se tiče prigovora zastare, sud je opravdano utvrdio sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa budući u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 1. listopada 2006., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 26. kolovoza 2021. da prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

18. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje FH, zaposlenice tuženika, dok iz stranačkog iskaza tužitelja jasno proizlazi kako tuženik tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama.

19. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

20. Na žalbeni navod tuženika, kako je tužitelj djelomično povukao tužbu, valja reći da iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj nakon izvršenog vještačenja podneskom od 10. siječnja 2024. uredio tužbeni zahtjev, na način da je tražio utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, i to u dijelu kojim je ugovoreno da se mjesečni anuiteti u kunama koje je tužitelj kao korisnik kredita dužan plaćati tuženiku obračunavaju i plaćaju prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja, kao i svaka odredba navedenog ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.014,67 EUR na ime promjene tečaja (valutne klauzule) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na koji način je tužitelj zapravo povukao tužbu za iznos od 1.303,40 EUR, kojem povlačenju se tuženik nije usprotivio, ali je zatražio naknadu troška za povučeni dio tužbe, pa je sud odluka o trošku temeljio na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023,nadalje: Tarifa).

21. U svezi navedenog, obzirom da je tužitelj naprijed navedenim podneskom smanjio tužbeni zahtjev, treba istaknuti slijedeće. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP, što znači, a budući da takvo raspolaganje tužitelja tužbenim zahtjevom ima pravno značenje povlačenja tužbe, da u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev smanjen, on više ne egzistira nakon što je njegovo povlačenje učinjeno. Posljedično se navedeno reflektira na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem tužbe te u takvoj situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe. Pritom treba voditi računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačnog postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja, a koje pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 97/2022-2 od 29. kolovoza 2023.

22. Dakle, imajući u vidu prednje iznijeto, a suprotno žalbenim navodima, tuženiku zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz čl. 158. st. 1. ZPP, jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi.

23. Stoga, ovaj drugostupanjski sud smatra da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka budući da se prema Tarifi odvjetniku odmjerava ista nagrada za radnje odvjetnika prema vrijednosti predmeta spora koja je bila prije i vrijednosti predmeta spora nakon smanjenja tužbenog zahtjeva te samim smanjenjem tužbenog zahtjeva za stranke i njihove punomoćnike nisu nastali dodatni troškovi.

24. Nadalje, rješenja o troškovima postupka, bez obzira kako glase konkretna procesna pravila, moraju se temeljiti na principima racionalnog, svrsishodnog i pravednog raspoređivanja troškova, a u pronalaženju kojih rješenja sud mora uzeti u obzir složenost postupka i raznolikost razloga zbog kojih tužitelji vode parnicu. Drugim riječima, sudovi su dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo u okolnostima svakog konkretnog slučaja pri čemu se moraju imati u vidu sva postupovna i materijalnopravna jamstva pravičnog suđenja.

25. Kako je konkretno tužitelj (potrošač) predmetnu parnicu vodio zato što je tuženik prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnov i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnom ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora, neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima i djelomično povučenoj tužbi, i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljevog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike u anuitetima kredita, to su razlozi za vođenje predmetne parnice isključivo na strani tuženika, zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka od strane tuženika, koji je bio potreban, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud, a u prilog čemu treba imati u vidu i da je zahtjev tuženika od 10.siječnja 2024., vezano za povučeni dio tužbe, u istom tarifnom razdjelu kao i njezin konačni zahtjev za naknadu troškova postupka predmetne parnice

26. Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka pravilno primijenio materijalno pravo

27. Treba istaći i da bi drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača bila u suprotnosti s tumačenjem Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i s načelom djelotvornosti, koju treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno navedenom Direktivom, odnosno rezultirati ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog (tužiteljičinog) prava na pristup sudu (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C- 259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016. i presuda Suda od 16. srpnja 2020. povodom zahtjeva za prethodnu odluku u navedenim predmetima), pa se posljedično svemu navedenom ne mogu prihvatiti niti žalbene tvrdnje o drukčijem omjeru uspjeha u ovoj parnici između tuženika i tužitelja.

28. Pravno su neutemeljeni i žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je neosnovano prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, budući da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj na ime troška sudske pristojbe na tužbu platio upravo onaj iznos koji je prvostupanjski sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju s tog osnova, odnosno 33,18 eura, iako je ovdje za istaći da je očitom omaškom u pisanju prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, u točki 38.1., naveo da tužitelj priznaje trošak pristojbe na presudu, a ne ispravno na tužbu, u navedenom iznosu.

29. Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke o troškovima postupka, to je valjalo, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 381. istog Zakona, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku odluku.

U Zadru, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica