Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1454/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], F [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-430/2023-17 od 22. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-430/2023-17 od 22. srpnja 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 7103215357 sklopljenog između stranaka 12. srpnja 2006., i to dio koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.828,59 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.336,32 EUR sa zatezanom kamatom od 22. srpnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Navedenu presudu u dijelu odluke o trošku pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik ne navodeći određeno zakonske žalbene razloge, međutim predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i dosudi mu za sastav podneska od 26. svibnja 2023. dodatnih 75 bodova. Ujedno, potražuje naknadu troška sastava žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti djela odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103215357 od 12. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.828,59 EUR s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja i tuženika 12. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103215357 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju stana u iznosu od 45.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate 180 mjeseci

- da su ugovorne strane bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenjivu redovnu kamatu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95% godišnje

- da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu

- da sporna ugovorna odredba, kao niti Odluka o kamatnim stopama kreditora ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik određuje kamatnu stopu, pa samim time niti jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja

- da je tužitelji predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i da se radi o potrošačkom ugovoru, čija namjena je bila kupnja stana za rješavanje osobnog stambenog pitanja

- da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio

- da se tužitelj može pozvati na pravno utvrđenje iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, dakle utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, koji je sadržajno priredila banka te on kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na pojedine ugovorne odredbe, a od strane djelatnika banke da mu nisu pojašnjene pojedine ugovorne odredbe, pa tako ni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i zašto bi se kamatna stopa mogla mijenjati

- da je prigovor zastare neosnovan, budući da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu, a što je u skladu sa zaključkom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) sa sjednice od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih kamata prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih kamata prema obračunu tuženika iznosi 2.875,09 EUR odnosno kunska protuvrijednost iznosi 21.311,79 kn, što prema fiksnom tečaju EUR-a (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi 2.828,59 EUR.

7. Temeljem navedenih utvrđenja, ističući da je sporna ugovorna odredba bila lako uočljiva i jasna, međutim nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, te da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pozivajući se na odredbe čl. 96. st. 1. i 2., čl. 97., čl. 98., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07), dakle imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljalo, već da je ugovor unaprijed pripremljen od strane banka, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, čiji položaj je prilikom sklapanja ugovora bio „slabiji“, i to obzirom da je kao prosječni potrošač pristupio sklapanju pravnog posla bez posebnog znanja o financijskom aspektu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja odredba je za njega kao korisnika kredita bila neodređena i nerazumljiva, bez egzaktnih i jasno definiranih parametara promjene, već je isto ovisilo isključivo o odluci banke, koja tužitelja nije na valjan i razumljiv način obavijestila o postojanju rizika rasta kamatne stope i povećanja mjesečnog anuiteta, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, slijedom čega tužitelju sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 2.828,59 EUR na ime ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio odlučnu činjenicu - ima li tužitelj status potrošača, pa pored neutvrđenog činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su na tužitelja primijenjene odredbe o zaštiti potrošača, te ujedno počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako odredaba o načinu promjene kamatne stope nije razumljiva, te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da prvostupanjski sud nije dao dostatne razloge za utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedene ugovorne odredbe ne provodeći test poštenosti kojeg je bio dužan provesti, pa je i u tom dijelu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a uz to i povrede odredaba čl. 338. i čl. 8. ZPP-a. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje tužitelja za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdoblju primjene kamatne stope koja je bila niža od kamatne stope na dan isplate kredita, obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na početno ugovorene parametre. Osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zateznih kamata navodeći da zatezna kamata može početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, razumljivi i bez proturječja, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te pobijana presuda sadrži sve propisane podatke iz čl. 338. ZPP-a, dakle i sve odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika (između ostalog i o tužiteljevom svojstvu potrošača, te o nepoštenosti odnosno ništetnosti sporne ugovorne odredbe).

10. Iako pogrešno navodi da se i u konkretnom slučaju mogu primijeniti pravna utvrđenje iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF, a ne neke druge valute, pa stoga kolektivna tužba i presude donesene u sporu kolektivne zaštite nemaju pravni učinak na kredite vezane uz valutnu klauzulu u valuti EUR, kao što je i predmetni kredit (identično stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudi i rješenju broj: Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.), prvostupanjski sud je ocjenjivao ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, te pravilno utvrdio da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, jer je na temelju ugovorne odredbe o kamati jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije mogao znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, na temelju kojih bi isti mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelju ugovorna odredba o promjenjivosti kamate stope, formiranoj jednostrano od tuženika, bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala značajnu neravnotežu na njegovu štetu kao potrošača, čime je postupanje tuženika u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je, a ne ZZP/07 kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

10.1. Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, jer osim što se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana radi rješavanja osobnog stambenog pitanja, ne postoje nikakve činjenice koje bi demantirale zaključak suda da je tužitelj navedeni ugovor sklopio u osobne nekomercijalne svrhe, dakle nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa tuženik svojim žalbenim navodima isto nije doveo u sumnju.

10.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u Ugovoru o kreditu bila navedena promjenjiva kamata, o čemu nije pregovarao niti je na isto mogao utjecati, a osim toga nije mu objašnjeno za koje parametre je vezana promjena kamatne stope, dok s druge strane tuženik (na kome je teret dokazivanja tih okolnosti) ničime nije dokazao da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da bi tužitelj bio upoznat sa svim elementima, kriterijima i parametrima bitnim za promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, a svakako se ne može smatrati da je tužitelj sa navedenim bio upoznat zbog toga što je odredba formulirana na način da će redovna kamata stopa biti promjenjiva i da će zbog toga tijekom otplate kredita doći do povećanja ili smanjenja mjesečnog anuiteta, kao i da je ista tužitelju bila razumljiva i da je znao koliko bi ta promjena mogla utjecati na njegovu obvezu, a kako bi mogao relevantno ocijeniti eventualne ekonomske posljedice takve promjene.

10.3. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju zahtjev transparentnosti bio zadovoljen.

10.4. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju nije bila razumljiva, te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što se ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem konkretne odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.5. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti, koji je proveden na način da je ocijenjen značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog Ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti ako je ispunjen zahtjev transparentnosti), te njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što mu je tuženik za istu stvarno pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

10.6. Također, nije osnovan žalbeni navod tuženika da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, dalje: ZID ZPK/12) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope, budući da je i prije stupanja na snagu tog Zakona postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti.

10.7. Prema tome, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru unaprijed sastavljenom po tuženiku na čiji sadržaj pa tako niti na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci kreditora tužitelj nije mogao utjecati, a tuženik na kojem je teret dokazivanja da se o toj odredbi pregovaralo, suprotno nije dokazao. Obzirom da je navedena nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 322. st. 1. ZOO-a.

10.8. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tužitelj je utvrđenjem ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom stekao subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne odredbe preplatio tuženiku upravo zahtijevani iznos od 2.828,59 EUR, pa je temeljem odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da taj iznos isplati tužitelju, ujedno ga kao nepoštenog stjecatelja pravilno obvezavši sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i na plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, obzirom da se odgovornost za ugovaranje ništetne odredbe nalazi na njegovoj strani, koju odredbu je tužitelju nametnuo bez mogućnosti pregovaranja.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Glede početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se sjednica Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020-2 koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Kako dakle zastara restitucijskog zahtjeva s osnove predmetne nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, to prema ocjeni ovog suda tražbina tužitelja niti u jednom dijelu nije zastarjela.

12. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje tužitelja za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdoblju primjene kamatne stope koja je bila niža od kamatne stope na dan isplate kredita, jer iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik glede toga na određeni način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno da bi podnio protutužbu, već je samo općenito stavio prigovor kojim osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdoblju primjene kamatne stope koja je bila niža od kamatne stope na dan isplate kredita. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

13. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, te primjenom odredaba čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke.

14. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 23. obrazloženja dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.336,32 EUR.

14.1. Protivno žalbenim navodima tužitelja, istome za sastavljanje podneska od 26. svibnja 2023. ne pripada pravo na zatraženih 100 bodova, jer je očitovanje na spomenuti podnesak tuženika od 2. siječnja 2024. (kojeg je primio 23. siječnja 2024.), mogao iznijeti u svom podnesku dostavljenom sudu 10. veljače 2024. Dakle, prema ocjeni ovog suda tužitelju za sastavljanje navedenog podneska ne bi pripadalo ni pravo na 25 bodova koje mu je prvostupanjski sud priznao, međutim, sukladno odredbi čl. 374. ZPP-a drugostupanjski sud ne može preinačiti odluku na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

14.2. Naime, tuženik odluku o troškovima postupka osporava isključivo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, koji žalbeni navodi nisu osnovani, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka po službenoj dužnosti.

14.3. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a žalbe parničnih stranaka protiv odluke o troškovima postupka valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u točki III. izreke.

15. Obzirom da parnične stranke nisu uspjele sa žalbama, njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovane (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer