REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-401/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja HOK-OSIGURANJE d.d., OIB 00432869176, Zagreb, Capraška 6, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate iznosa od 1.470,19 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-986/2024 od 19. prosinca 2024., 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-986/2024 od 19. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 735,10 EUR sa zateznim kamatama od 9. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 53,09 EUR (pedesettri eura i devet centi), u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-986/2024 od 19. prosinca 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 735,10 EUR sa zateznim kamatama od 9. srpnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 735,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. srpnja 2021. do isplate. Točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, po potrebi predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 157/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Postavljajući okvire ispitivanja prvostupanjske presude, valja naglasiti da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. (osim točke 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 1.470,19 EUR koji je tužitelj isplatio oštećeniku ERSTE & STEIERMARKISCHE S-LEASING d.o.o., po osnovi naknade štete na vozilu marke VOLKSWAGEN PASSAT, registarske oznake [registarska oznaka], nastale u prometnoj nesreći koja se dogodila 12. svibnja 2021. na 415 km + 500 m južne kolničke trake autoceste A1, općina Šestanovac, na način da je ŽJ, koji je upravljao navedenim vozilom, naletio na divljač – jazavca. Tužitelj tvrdi kako postoji solidarna odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač na autocesti, i to pravne osobe nadležne za održavanje autoceste (njegovog osiguranika) i lovoovlaštenika (tuženikovog osiguranika).

8. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornom činjenicu nastanka predmetnog štetnog događaja na način da se 12. svibnja 2021. u 22:25 sati na 415 km + 500 m južne kolničke trake autoceste A1, općina Šestanovac, dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo navedeno vozilo koje je naletjelo na divljač – jazavca. Utvrdio je nespornom i visinu štete nastale na tom vozilu te činjenicu da je 8. srpnja 2021., tužitelj isplatio oštećeniku ERSTE & STEIERMARKISCHE S-LEASING d.o.o. iznos od 1.470,19 EUR po osnovi naknade štete nastale u predmetnom štetnom događaju, da je u trenutku nastanka predmetne prometne nezgode društvo Hrvatske autoceste d.o.o. koje upravljaju cestom na kojoj je došlo do prometne nezgode, u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja policom osiguranja od odgovornosti broj 13-0000010476, da otvorenim lovištem ŽEŽEVICA-GRABOVAC koje se nalazi sa sjeverne strane dijela autoceste na kojem je došlo do štetnog događaja upravlja Lovačka udruga Kamenjarka Grabovac, da otvorenim lovištem ZADVARJE koje se nalazi s južne strane AC, upravlja Lovačka udruga Osoje Zadvarje, te da je u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja Hrvatski lovački savez imao sklopljenu policu osiguranja od izvanugovorne (javne) odgovornosti broj 078700078616 s tuženikom kojom policom su obuhvaćena sva lovačka društva koja su članice saveza pa tako i Lovačka udruga Kamenjarka Grabovac i Lovačka udruga Osoje Zadvarje. Utvrdio je spornom odgovornost za štetu.

9. Prvostupanjski sud zaključuje da u slučaju kada se nije provodio lov, kao u konkretnom slučaju, da su za odgovornost tuženikovog osiguranika mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari, sve u smislu odredbe članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL). Zaključuje da je prema odredbama članka 1045. stavka 3. i članka 1063. ZOO-a, odgovornost lovoovlaštenika objektivna odgovornost, po načelu uzročnosti (kauzaliteta), a da je teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje njegove odgovornosti za štetu iz odredbe članka 1067. ZOO-a na tuženiku.

10. Primijenivši i odredbu članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11/ 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC) prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da postoji odgovornost za štetu i tužiteljevog osiguranika, prouzročenu njegovim propustom poduzeti mjere radi sigurnog i neometanog prometa te mjera održavanja sigurnosti autoceste, pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu. Međutim, zaključuje da ta njegova odgovornost nije isključiva, već da su u konkretnom slučaju tužiteljev osiguranik i tuženikov osiguranik uzrokovali štetu radeći nezavisno jedan od drugoga, dok se njihovi udjeli u šteti ne mogu utvrditi. Zbog toga je utvrdio postojanje solidarne odgovornosti za štetu tužiteljevog osiguranika i lovoovlaštenika, koji je nesporno tuženikov osiguranik, u smislu odredbe članka 1107. stavka 3. ZOO-a.

11. Uzevši u obzir nespornu činjenicu da je tužitelj kao osiguravatelj društva Hrvatske autoceste d.o.o., kao jedne od osoba solidarno odgovorne za štetu, isplatio sporni iznos oštećeniku, zaključio je da tužitelj ima pravo, u skladu s odredbama članka 1109. ZOO-a u vezi s odredbama članaka 964. i 965. ZOO-a zahtijevati od tuženika kao osiguratelja lovoovlaštenika, kao drugog solidarnog dužnika, isplatu isplaćenog iznosa. Budući da na temelju izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi udio svakog od solidarnih dužnika u šteti, prvostupanjski sud je utvrdio da u skladu s odredbom članka 1109. stavka 3. ZOO-a, na svakog solidarnog dužnika pada jednaki dio jer pravičnost u konkretnom slučaju ne zahtijeva drugačije, a što stranke nisu ni tvrdile niti dokazale.

12. Stoga je naložio tuženiku isplatu polovice plaćenog iznosa, dakle, iznosa od 735,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1086. i članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a, dok je u dijelu za isplatu preostalog iznosa od 735,09 EUR tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

13. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da njena izreka proturječi razlozima presude, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 753,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Ukazuje kako je autocesta najviša kategorija javnih cesta koja je namijenjena sigurnom kretanju vozila pri većim brzinama te da je upravo zakonska obveza pravne osobe koja upravlja autocestom opremiti autocestu odgovarajućom zaštitnom ogradom radi zaštite prometa na autocestama od divljači i drugih životinja, kao i da u poslove redovitog održavanja autoceste spada popravak dotrajale, oštećene, manjkave ili nestale prometne signalizacije i opreme, a sve radi osiguranja njene potpune funkcionalnosti. Ističe da je tužiteljev osiguranik društvo koje upravlja autocestama i da je njegova zakonska obveza održavati autoceste, sve u smislu odredaba članka 2. stavka 1. točke 13. i točke 17., članka 26. i članka 81. ZC-a te da je on po sili zakona radi zaštite od divljači i drugih životinja dužan postaviti zaštitnu žičanu ogradu u smislu odredbe članka 78. stavka 1. Pravilnika o znakovima, opremi i signalizaciji na cestama. Smatra da samim time što se kritične prigode divljač našla na autocesti nedvojbeno ukazuje na propust tužiteljevog osiguranika pri održavanju autoceste te njegovu isključivu odgovornost za nastalu štetu prema načelu pretpostavljene krivnje iz odredbe članka 1045. ZOO-a. Navodi i da autoceste predstavljaju javne ceste, odnosno površine na kojima je sukladno odredbi članka 11. točke 5. ZL-a zabranjeno ustanovljenje lovišta, a da je odredbom članka 20. stavka 1. ZL-a propisano da je divljač na površinama na kojima je zabranjeno ustanovljenje lovišta, dužan štititi korisnik te površine. Stoga smatra da ne postoji nikakva njegova solidarna odgovornost za predmetni štetni događaj te da za štetu koja je nastala zbog naleta na divljač na području autoceste može isključivo i jedino biti odgovoran tužitelj.

14. Prema ocjeni ovog suda tuženikovi žalbeni navodi su osnovani.

15. Odredbom članka 50. stavka 1. ZC-a je propisano da se za štetu trećim osobama koja je nastala na javnoj cesti zbog naleta divljači odgovara po osnovi krivnje. Odredbom stavka 2. tog članka je propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

16. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015.).

17. Tužiteljev osiguranik je društvo koje upravlja autocestama i njegova je zakonska obveza održavati autoceste (arg. iz članka 2. stavka 1. točke 13. i točke 17., članka 26. i članka 81. ZC-a). Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesta.

18. Prema ustaljenoj praksi ovog suda za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom.

19. U konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile su na strani tužitelja, pri čemu tuženik nije bio dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

20. Sama činjenica što je tužiteljev osiguranik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste i što nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi ne znači da nema njegove odgovornosti za štetu ili da nema njegovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde. Naime, s obzirom na to da tužiteljev osiguranik upravlja autocestom i da je on bio u obvezi održavati autocestu na način koji omogućava siguran promet, tuženik je dužan naknaditi štetu korisniku ceste prouzročenu njegovim propustom da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti prometnice pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu.

21. Dakle, tužiteljev osiguranik je kao osoba koja upravlja autocestom bio dužan postaviti i održavati žičanu ogradu koja bi spriječila izlazak divljači na cestu. Do prometne nezgode došlo je upravo tako što je divljač naletjela na vozilo na autocesti zbog nepravilnog održavanja prometnice jer u protivnom do izlijetanja divljači na cestu ne bi došlo.

22. U konkretnom slučaju tuženikov osiguranik se u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a oslobodio od odgovornosti za štetu jer je osoba koja upravlja javnom cestom bila dužna postaviti i održavati žičanu ogradu koja bi spriječila izlazak divljači na cestu, a do prometne nezgode je došlo tako da je divljač naletjela na vozilo na cesti. Stoga je do prometne nezgode došlo zbog nepravilnog održavanja prometnice jer, kao što je već navedeno, u suprotnom do izlijetanja divljači na cestu ne bi došlo. Dakle, tuženikov osiguranik taj propust osobe koja je zadužena za upravljanje i održavanje autoceste nije mogao ukloniti ili spriječiti budući da njegova dužnost nije održavanje ceste, već je to upravo zakonska obveza tužiteljevog osiguranika (tako i u odlukama ovog suda poslovni broj Pž-4589/2020 i Pž-2737/2022). Naime, na autoputu nije ni postavljen prometni znak „divljač na cesti“ te se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 50. ZC-a kojom je uređena odgovornost za štetu koja potječe od divljači koja se nalazila na autocesti (a ne odgovornost za štetu koju počini divljač u smislu odredbe članka 80. ZL-a).

23. Nije odlučno ni je li tuženikov osiguranik tražio postavljanje znaka opasnosti u smislu odredbi članka 50. ZC-a. Riječ je o autocesti koja mora biti ograđena žičanom ogradom i ne smatra se lovištem, zbog čega odgovornost pravne osobe koja upravlja autocestom ne ovisi o tome je li tuženik zahtijevao postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije (tako u presudi ovog suda poslovni broj Pž-1383/2021).

24. S obzirom na to da po shvaćanju ovog suda postoji isključiva odgovornost tužiteljevog osiguranika za nastanak predmetnog štetnog događaja, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi članka 50. stavaka 1. i 2. ZC-a te članka 1045., članaka 1063. i 1067. ZOO-a valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 753,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

26. Tuženik koji je uspio u sporu nije tražio naknadu troškova parničnog postupka, već samo naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR. Stoga je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te Tar. br. 3. stavka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) valjalo naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 53,09 EUR (točka II. izreke).

Zagreb, 9. travnja 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković