Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-8/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7082/2022-13 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7082/2022-13 od 17. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom III. izreke za iznos od 125,00 eur i za isto sudi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici IC naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici IC naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice IC za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 46,88 eur i zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.608,41 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2024. do isplate (točka II. izreke), a zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od 158,08 eur je odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv dijela te presude pod točkom III. izreke za iznos od 125,00 eur, koji se odnosi na trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude, žalbu je podnijela tužiteljica radi pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se tuženiku naloži da joj naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eur. Traži i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 78,13 eur.

3. Žalbu protiv dijela presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev, dakle protiv dijela pod točkama I. i II. izreke je podnio tuženik zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se pobijana presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Iako tuženik zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka, ne navodi u kojem iznosu.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.608,41 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u ugovoru o kreditu kojeg su 1. rujna 2006. zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 1. rujna 2006. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 17.240,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu od 5,20% godišnje, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da tužiteljica ima svojstvo potrošača, jer je kredit utrošen za kupnju automobila, da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da kreditor kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice.

9. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništava, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

10. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502c. ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.608,41 eur. Naime, tužiteljica je tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu tog iznosa, a tuženik visinu nije sporio.

11. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa se sud u odlučivanju pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c. ZPP.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos.

13. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Tuženik odluku o troškovima pa po njegovoj žalbi odluka o troškovima postupka nije ispitivana, jer u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

15.1. Međutim, tužiteljica osnovano pobija odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke za iznos od 125,00 eur, koji se odnosi na trošak pristupa njenog punomoćnika na ročište za objavu presude. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 100,00 eur i PDV od 25%, a vježbenik kod njenog punomoćnika je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena.

15.2. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka pa je pravilnom primjenom materijalnog prava i to Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje Tarifa) i Tbr. 42. Tarife tužiteljici valjalo dosuditi zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u izreci pod točkom II.

17. Odluka pod točkom III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženik nije određeno postavio zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, kako je propisano čl. 164. st. 2.

ZPP pa je njegov zahtjev neosnovan.

17.1. Tužiteljici za sastav žalbe protiv odluke o troškovima postupka, prema vrijednosti ožaljenog dijela, pripada po Tbr. 10. t. 4. Tarife 12,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25% iznosi 31,25 eur. Stoga je naloženo tuženiku da taj trošak tužiteljici naknadi. Kako je pak tužiteljica zahtijevala za sastavljanje žalbe nagradu od 78,13 eur, preostali iznos od 46,88 eur je kao neosnovan odbijen.

18. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 33,08 eur, prvostupanjska odluka nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor