Posl. br. P-203/2023-19
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću Biscuoliju odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iza Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 27. veljače 2025. godine održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, tužiteljice osobno te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 9. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 9012509718 , kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.07.2007. godine . a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
« … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. »,
u odredbi čl.4.3. koja glasi:
« … kamata se obračunava u CHF …. »
te u odredbi čl.6.2. koja glasi:
« … obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…. »
te u odredbi čl.7.2. koja glasi:
« … u iznosu od 115.915,00 CHF…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…. »
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.799,66 Eura (slovima:tri tisuće sedamsto devedeset devet eura i šezdeset šest centi ) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
-na iznos od 149,03 eur od 31.08.2013.g. do isplate,
-na iznos od 163,86 eur od 30.09.2013.g. do isplate,
-na iznos od 159,85 eur od 31.10.2013.g. do isplate,
-na iznos od 162,16 eur od 30.11.2013.g. do isplate,
-na iznos od 164,78 eur od 31.12.2013.g. do isplate,
-na iznos od 136,93 eur od 31.01.2014.g. do isplate,
-na iznos od 139,79 eur od 28.02.2014.g. do isplate,
-na iznos od 138,92 eur od 31.03.2014.g. do isplate,
-na iznos od 135,57 eur od 30.04.2014.g. do isplate,
-na iznos od 134,20 eur od 31.05.2014.g. do isplate,
-na iznos od 134,57 eur od 30.06.2014.g. do isplate,
-na iznos od 138,90 eur od 31.07.2014.g. do isplate,
-na iznos od 142,05 eur od 31.08.2014.g. do isplate,
-na iznos od 141,34 eur od 30.09.2014.g. do isplate,
-na iznos od 144,34 eur od 31.10.2014.g. do isplate,
-na iznos od 146,45 eur od 30.11.2014.g. do isplate,
-na iznos od 145,33 eur od 31.12.2014.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 31.01.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 28.02.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 31.03.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 30.04.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 31.05.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 30.06.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 31.07.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 31.08.2015.g. do isplate,
-na iznos od 146,83 eur od 30.09.2015.g. do isplate,
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015.,a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1.1.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.
III Odbija se tužiteljica prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatom glavnice u iznosu od 6.676,03 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
-na iznos od 1,52 eur od 31.08.2007.g. do isplate,
-na iznos od 0,67 eur od 30.11.2007.g. do isplate,
-na iznos od 4,83 eur od 31.01.2008.g. do isplate,
-na iznos od 11,30 eur od 29.02.2008.g. do isplate,
-na iznos od 19,22 eur od 31.03.2008.g. do isplate,
-na iznos od 6,17 eur od 30.04.2008.g. do isplate,
-na iznos od 3,29 eur od 31.05.2008.g. do isplate,
-na iznos od 7,55 eur od 30.06.2008.g. do isplate,
-na iznos od 4,56 eur od 30.09.2008.g. do isplate,
-na iznos od 46,39 eur od 31.10.2008.g. do isplate,
-na iznos od 18,18 eur od 30.11.2008.g. do isplate,
-na iznos od 48,29 eur od 31.12.2008.g. do isplate,
-na iznos od 52,15 eur od 31.01.2009.g. do isplate,
-na iznos od 54,14 eur od 28.02.2009.g. do isplate,
-na iznos od 47,89 eur od 31.03.2009.g. do isplate,
-na iznos od 48,88 eur od 30.04.2009.g. do isplate,
-na iznos od 40,73 eur od 31.05.2009.g. do isplate,
-na iznos od 33,78 eur od 30.06.2009.g. do isplate,
-na iznos od 35,84 eur od 31.07.2009.g. do isplate,
-na iznos od 39,90 eur od 31.08.2009.g. do isplate,
-na iznos od 39,44 eur od 30.09.2009.g. do isplate,
-na iznos od 35,56 eur od 31.10.2009.g. do isplate,
-na iznos od 42,82 eur od 30.11.2009.g. do isplate,
-na iznos od 48,11 eur od 31.12.2009.g. do isplate,
-na iznos od 56,62 eur od 31.01.2010.g. do isplate,
-na iznos od 54,40 eur od 28.02.2010.g. do isplate,
-na iznos od 65,39 eur od 31.03.2010.g. do isplate,
-na iznos od 62,99 eur od 30.04.2010.g. do isplate,
-na iznos od 68,00 eur od 31.05.2010.g. do isplate,
-na iznos od 101,27 eur od 30.06.2010.g. do isplate,
-na iznos od 92,89 eur od 31.07.2010.g. do isplate,
-na iznos od 111,81 eur od 31.08.2010.g. do isplate,
-na iznos od 105,73 eur od 30.09.2010.g. do isplate,
-na iznos od 92,85 eur od 31.10.2010.g. do isplate,
-na iznos od 114,06 eur od 30.11.2010.g. do isplate,
-na iznos od 144,11 eur od 31.12.2010.g. do isplate,
-na iznos od 123,40 eur od 31.01.2011.g. do isplate,
-na iznos od 130,91 eur od 28.02.2011.g. do isplate,
-na iznos od 120,82 eur od 31.03.2011.g. do isplate,
-na iznos od 122,34 eur od 30.04.2011.g. do isplate,
-na iznos od 158,83 eur od 31.05.2011.g. do isplate,
-na iznos od 161,47 eur od 30.06.2011.g. do isplate,
-na iznos od 195,34 eur od 31.07.2011.g. do isplate,
-na iznos od 174,89 eur od 31.08.2011.g. do isplate,
-na iznos od 157,20 eur od 30.09.2011.g. do isplate,
-na iznos od 154,99 eur od 31.10.2011.g. do isplate,
-na iznos od 153,42 eur od 30.11.2011.g. do isplate,
-na iznos od 161,19 eur od 31.12.2011.g. do isplate,
-na iznos od 169,37 eur od 31.01.2012.g. do isplate,
-na iznos od 169,99 eur od 29.02.2012.g. do isplate,
-na iznos od 164,51 eur od 31.03.2012.g. do isplate,
-na iznos od 167,22 eur od 30.04.2012.g. do isplate,
-na iznos od 169,72 eur od 31.05.2012.g. do isplate,
-na iznos od 165,72 eur od 30.06.2012.g. do isplate,
-na iznos od 167,08 eur od 31.07.2012.g. do isplate,
-na iznos od 164,79 eur od 31.08.2012.g. do isplate,
-na iznos od 158,96 eur od 30.09.2012.g. do isplate,
-na iznos od 165,12 eur od 31.10.2012.g. do isplate,
-na iznos od 168,51 eur od 30.11.2012.g. do isplate,
-na iznos od 167,33 eur od 31.12.2012.g. do isplate,
-na iznos od 154,15 eur od 31.01.2013.g. do isplate,
-na iznos od 165,37 eur od 28.02.2013.g. do isplate,
-na iznos od 165,92 eur od 31.03.2013.g. do isplate,
-na iznos od 161,20 eur od 30.04.2013.g. do isplate,
-na iznos od 148,63 eur od 31.05.2013.g. do isplate,
-na iznos od 148,30 eur od 30.06.2013.g. do isplate,
-na iznos od 151,01 eur od 31.07.2013.g. do isplate,
-na iznos od 7,06 eur od 31.08.2013.g. do isplate,
kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.013,42 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje na navedeni iznos teku počev od 9.travnja 2025.godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
V Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti, kao i tužena prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška od 560,00 eura, kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 20.07.2007. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj ugovora 9012809415, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.915,00 CHF, da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015.godine sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.915,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nadalje navodi da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje navodi da je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Privredne Banke Zagreb d.d. obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenog predložio je prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva sukladno specifikaciji kondemnacije na listovima 166 do 168 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Tuženik nadalje navodi da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novounesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c, da određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 8-33 spisa, 49-50 spisa, 58-72 spisa-nalaza vještaka sa privicima na listovima 73-156 spisa.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu djelomično je osnovan.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 20 do 24 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 901280941 od 20.7.2007. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 115.915,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 1 ugovora.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 8 do 14 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 25 do 31 spisa prileži otplatna tablica za navedeno razdoblje.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 15 do 19 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu K od 7.12.2015.godine.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,55 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7 ugovoren način isplate kredita da se kredit otplaćuje u 324 mjeseca dakle 27 godina. Prema članku 2 predmetnog ugovora namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 20 do 24 spisa te Dodatak ugovoru o kreditu na listovima 15 do 19 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke.
10. Nije nadalje sporna činjenica da je sama tužiteljica u svom iskazu jasno navela da sklapanjem konkverzije predmetnog ugovora o kreditu nije obeštećena.
11. Nije sporna činjenica da je i prema iskazu tužiteljice predmetni kredit korišten za rješavanje stambenog pitanja što je u suglasju i sa namjenom samog kredita.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim nije predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže zbog cjelovitog konteksta) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi . Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 24.3.2023.godine, to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.
16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 58 do 72 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužiteljica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 27.2.2025.godine. Tužiteljica je navela da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 20-24 spisa kojeg je potpisala, da joj je ovaj kredit trebao za kupovinu nekretnine da živim u njoj te je taj novac i utrošen za kupovinu nekretnine u svrhu stambenog stanovanja, da je banka sačinila ovaj ugovor (kao i dodatak ugovoru o kreditu), da je odabrala ovu banku za kredit jer je preko nje imala primanja i uvijek je bila u njoj te joj je to bio logičan slijed. Tužiteljice je nadalje navela da se prije podizanja kredita raspitivala i u drugim bankama ali da joj je ponuđena kod tuženika najpovoljnija opcija. Navodi da je i prije imala ugovore o kreditu isto u chf, da je taj kredit isto bio namijenjen za kupovinu dijela stana, da taj raniji ugovor o kreditu također u chf je bio iz 1998. ili 1999. godine. Na upit suca tužiteljica je iskazala da joj je djelatnica banke joj je predočila da je ugovor o kreditu u chf za nju najpovoljniji kredit, da je najmanja kamatna stopa, da joj ništa nije rečeno nešto vezano za karakteristiku švicarca kao valute kao niti da joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope. Na upit da li je pročitala ugovor o kreditu, da li joj je bilo nešto nejasno odgovorila je da je to bila špranca koju potpišemo ta da čak i ako pročita ne zna da li bi to uspjela razumjeti. Navela je da nije mogla pregovarati s bankarskom službenicom vezano za promjenu nekih uvjeta iz kredita, da se ne može sjetiti koliko je najmanja rata iznosila u početku a koliko kasnije ali zna da se jako povećala u odnosu na njezina primanja te da nije očekivala takvo povećanje anuiteta. Nadalje tužiteljica je iskazala da je potpisala ovaj dodatak ugovora o kreditu jer je smatrala da je to bolja opcija i da će tako na neki način biti zaštićenija da rata ne divlja a na upit da li je rata nakon toga bila manja odgovorila je da je rata ostala ista ali je ostala tako ista i u tim okvirima svaki naredni mjesec. Na upit da li je ova pretplata koja je utvrđena dodatkom da li se ona uračunavala kod dospijeća budućih anuiteta na način da ti anuiteti budu manji odgovorila je potvrdno tj. da se uračunavala neko vrijeme ali se ne sjeća koliko te da je banka sačinila ovaj dodatak ugovora o kreditu. Na upit punomoćnika tuženika iskazala je da sada zna što je valutna klauzula, da joj se vezano za vršenje uplata na račun u banci skidalo joj se s osobnog dohotka, da je dala banci trajni nalog pa joj se svaki mjesec skidalo. Na upit tužiteljica je iskazala da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala niti obrt niti je obavljala samostalnu djelatnost, uz jasan navod da smatra da sklapanjem konverzije nije obeštećena, a na daljnje upite da li su joj bile upoznate sve posljedice konverzije odgovorila je da joj nisu bile poznate, kao i da nije prigovarala izračunu konverzije te da ne smatra da je izračunom konverzije obeštećena. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužitelja budući je isti bio (blagodat načela neposrednosti iskren, životan objektivan) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu.
21. Po ocjeni ovo suda predmetni ugovor o kreditu spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 . Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Istovjetne odredbe bile su propisane i u člancima 81 i 87 ZZP iz 2003.godine koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 20.7.2007.godine .
23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF , te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.
26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke (što nije predmetom ove parnice) , te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, niti to tvrdi, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj vozilo koristio za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene. Sve opisano proizlazi i iz objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ČPŽ i SPŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazvati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2007 godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit također podigla 2007.godine ali ga je konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZZP/07, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 SP protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza).Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljici unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., SP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF.
33. Stoga nije osnovano pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na pravno stajalište da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate ili manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate koji je tužitelju ipak priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog dodatka ugovora ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.).
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st.1 i i 87 st. 1 ZZP/03, odnosno čl. 96. st 1. i 102 ZZP/07 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 27.2.2008.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. od 10.6.2024.godine. Tako je na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, vještakinja je utvrdila da: preplate anuiteta s osnova stvarno naplaćenog tečaja CHF u odnosu na početni tečaj kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *10.475,69 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 2. Nadalje je utvrdila da u odnosu na početni tečaj kredita, razlika između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine obračunate prema srednjem tečaju i stanja nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita iznosi *3.953,40 EUR, koliko je viša nedospjela kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita s vk u EUR i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Vještak ističe kako je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *6.676,03 EUR za namirenje do 50% dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR, list 72 spisa.
38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala svoju kondemnatornu tražbinu u podnesku od 10.7.2024.godine, list 165 do 168 spisa potražujući samo ukupan iznos od 10.475,69 eura sukladno utvrđenjima vještaka naime samo pozitivnih tečajnih razlika. Međutim budući je sama tužiteljica jasno iskazala da joj se preplata koju je vještakinja utvrdila vezano za konverziju u iznosu od 6.676,03 eura, list 72 spisa (na što tužiteljica nije imala primjedbi s obzirom na podatke iz dodatka ugovora o kreditu list 15 spisa gdje je utvrđena preplata od 6.586,00 eura) upravo taj iznos iz utvrđenja vještakinje je valjalo uzeti u obzir sukladno recentnoj sudskoj praksi tj. valjalo je uzeti u obzir efekte konverzije kako se tužiteljici preplata ne bi dva puta vrednovala (o tome i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020 od 11.2.225.godine itd.) te taj iznos odbiti od iznosa 10.475,69 eura. Vezano za metodu odbijanja potrebito je ukazati da su obje parnične stranke sukladno načelu otvorenog pravosuđenja od strane suda izričito pozvane na ročištu od 27.2.2025.godine (dvaputa) glede dopune dokaza dopunskim vještačenjem, ali su obje stranke izričito odbile dopunu vještva (vezano za primjenu članka 171 i 172 ZOO-a princip uračunavanja) kao što su odbile i poziv suda za dopunu vještva sukladno Revizijskog odluci VSRH rev 586/19 iako su bile zastupane po punomoćnicima odvjetnicima (dakle ne neukim strankama). U takvom kontekstu budući ovaj sud nema stručnog znanja sudskog vještaka financijske struke da bi mogao obračunavati i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos od dospijeća, valjalo je sukladno članku 171 i 172 ZOO-a sa utvrđenim iznosom preplate od strane vještaka financijske struke izvršiti umanjivanje glavnice koja pripada tužiteljici po navedeno osnovu i to na način da se iznosom od 6.676,03 eura umanje prvo iznosi glavnice koji su tuženiku bili najviše na teretu dakle iznosi glavnica koje su nastali kronološki najranije te time proizvodili i najveću kamatu, pa sve dok se iznos od 6.676,03 eura „ne potroši“ (prebije) sa navedenim pojedinačnim iznosima glavnica, ne uzimajući u obzir zakonske zatezne kamate koje se nisu mogle utvrditi na te pojedinačne iznose (da bi se prvo one oduzele) od strane suda bez financijskog vještva kojeg nijedna strana nije niti na jasan poziv suda željela predlagati (zapisnik sa ročišta od 27.2.2025.godine). Sukladno navedenom iznosom od 6.668,97 eura (6.676,03 – 6.668,97 = 7,06 eura što je ostatak koji će biti iskorišten za djelomično umanjenje iznosa od 156,09 eura) umanjena je ukupna tražbina tužiteljice za sve dospijevajuće pojedinačne iznose u cijelosti od 1,52 eura od 31.08.2007.godine pa sve do iznosa od 151,01 eura koji je dospijevao 31.7.2013.godine nakon čega je preostao iznos od 7,06 eura (preplata po vještaku 6.676,03 eura – 6.668,97 eura = 7,06 eura).Iznosom od 7,06 eura umanjena je djelomično glavnica iznosa od 156,09 eura (dospijeće 31.8.2013.godine) nakon čega je od tog iznosa preostao iznos od 149,03 eura sa dospijećem od 31.8.2013.godine te su preostali i svi pojedinačni iznosi nakon njega jer je iznos od 6.676,03 iskorišten u cijelosti. Ponavlja se da je ovakav način umanjenja glavnice bio jedino moguć u kontekstu kad niti na poziv suda nijedna stranka zastupana po punomoćnicima odvjetnicima nije željela predložiti dopunu financijskog vještva. U odnosu na iznos preplate koji bi trebao biti uzet u obzir, da li onaj utvrđen od strane vještaka list 72 spisa ili iznos utvrđen od strane tuženika u dodatku ugovora na str. 15 od 6.586,00 eura radi se o pravnom pitanju a ocjena je ovog suda bila da je trebalo uzeti u obzir iznos izračunat po vještaku financijske struke, to tim više što je postojala mala razlika od svega 90,03 eura.
39. Sukladno obrazloženom valjalo je naložiti tuženoj da tužiteljici na ime ukupne glavnice isplati preostali iznos glavnice od 3.799,66 eura (ili 10.475,69 – 6.676,03 eura = 3.799,66 eura), stav II izreke ove presude. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženiku za iznos glavnice od 6.676,03 eura sa kamatom na svaki pojedinačni iznos kako je to navedeno u stavku III izreke ove presude da se sve ne ponavlja.
40. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka II izreke ove presude teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku II izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka.
41. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužiteljica plaćala manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
42. U odnosu na postupovni dio ove parnice valjalo je dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno članku 190 ZPP-a. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 27.2.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 28.3.2025..godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 9.4.2025. godine.
42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2 ZPP-a
43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 22.03.2024., 11.07.2024. po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr.8/1, a za podnesak od 28.03.2023. 25 bodova za taj podnesak po tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 01.03.2024., 23.01.2025., 27.02.2025. po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 625 bodova ili 1.250,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 312,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.562,50 eura. Uspjeh tužiteljice u ovoj pravnoj stvari glede osnovanosti osnove iznosi 100% dok je glede visine tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 36%, što znači da je sveukupno gledano tužiteljica uspela u omjeru od 68% ili (100/2=50, 36/2=18, 50+18=68%). Stoga je tužiteljici od iznosa 1.562,50 eura i troška sudske pristojbe od 89,59 eura što zbrojeno iznosi 1.652,09 eura valjalo priznati srazmjerno uspjehu u sporu od 68% iznos od 1.123,42 eura (ili 1.652,09 x 68%). Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 450,00 eura (sukladno računu vještaka),pa joj sukladno obrazloženom pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 1.573,42 eura (ili 1.123,42 + 450,00 eura).
44. I tužena je uspjela u ovom sporu od 32% sveukupno gledajući pa joj je sukladno troškovniku na listu 190 spisa valjalo priznati nagradu za sastav odgovora na tužbu od 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesak od 15.12.2023., 27.06.2024. i 28.01.2025. po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, te za zastupanje na ročištima od 01.03.2024., 23.01.2025., 27.02.2025. po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1 ili ukupno 700 bodova ili 1.400,00 eura (1 bod = 2,00 eura) uz PDV od daljnjih 25% ili daljnjih 350,00 eura ili zbrojeno po tom osnovu 1.750,00 eura , a srazmjerno uspjehu tužene u postupku od 32% iznos od 560,00 eura.
45. Sukladno obrazloženom valjalo je naložiti tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.013,42 eura (ili 1.573,42 eura – 560,00 eura= 1.013,42 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 9. travnja 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IV izreke ove presude.
46. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u stavku IV izreke ove presude sa kamatom na isti, kao i tuženu prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška od 560,00 eura, kao neosnovane, stav V izrke ove presude.
U Puli, 9. travnja 2025. godine
Sudac
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka.
O žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
- Punomoćniku tužitelja
- Punomoćniku tuženika
