Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1381/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-427/2023-26 od 13. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i ukida u cijelosti presuda i rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-427/2023-26 od 13. rujna 2024., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 4., 5., 6. i 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9011652790 sklopljenog između stranaka 10. srpnja 2006., i to odredba čl. 4. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF“, odredba čl. 5. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“, odredba čl. 6. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“ i odredba čl. 7.2. u dijelu koji glasi: „Kredit u iznosu od 12.330,91 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora“, u kojem dijelu navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.324,63 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.925,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. rujna 2024. do isplate. Rješenjem sadržanim u presudi utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja povučen u iznosu od 666,21 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Navedenu odluku pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te mu dosudi troškove postupka sa zateznom kamatom (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9011652790 od 10. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.324,63 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno plaćeni mjesečni iznos, a kojeg je platio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5.1. Svoje zahtjeve tužitelj temelji na pravnim utvrđenjima koja proizlaze iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 7. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenim u kolektivnom sporu kojeg je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i tuženika, u tom sporu drugotuženika, pozivajući se na direktni učinak presuda povodom kolektivne tužbe na pojedinačne postupke u pogledu dokazivanja nedopuštenih i nepoštenih ugovornih odredbi.

6. Tijekom postupka je utvrđeno da se radi o Ugovoru o kreditu u iznosu od 12.330,91 CHF (u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita), odobrenom za kupnju vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, kojim je u čl. 4., 5., 6. i 7.2. ugovorena valuta obveze u švicarskim francima. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 14. kolovoza 2013.

6.1. Obrazlažući prihvaćanje tužbenih zahtjeva, prvostupanjski sud navodi da je uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužitelja utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržana u čl. 4., 5., 6. i 7.2. Ugovora o kreditu neodređena, da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pregovaralo, budući da je predstavljala dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, kojeg karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Dakle, u predugovornoj fazi i kod općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, tuženik da je istome propustio dati sve potrebne informacije, na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, time da je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora bio „slabiji“, obzirom da je pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je tuženik raspolagao stručnim znanjem o prirodi i specifičnost valute CHF, što tužitelju nije prezentirao.

6.2. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da su ugovorne odredbe sadržane u čl. 4., 5., 6. i 7.2. Ugovora nepoštene, jer je istima uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji je u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi takvo kreditiranje, pristupio sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja, na način da je u unaprijed formulirani standardni ugovor stavio navedene odredbe, na koje tužitelj nije mogao utjecati, a koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava - načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja. Pozivajući se na odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO- a), prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe ocijenio ništetnim i u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba čl. 4., 5., 6. i 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu.

6.3. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a, te je ista počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), tako da do podnošenja predmetne tužbe (12. lipnja 2023.) nije protekao petogodišnji zastarni rok.

6.4. Nadalje, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec, mag.oec., prvostupanjski sud je utvrdio da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 1.324,63 EUR, pa pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a obvezao je tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 1.324,63 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

6.5. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je imao u vidu da je tužitelj potrošač, pa bez obzira što je djelomično uspio u sporu (jer je povukao dio tužbenog zahtjeva), dosudio mu je sve troškove koje je ocijenio potrebnim, a koji ukupno iznose 1.925,00 EUR, pozivajući se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te navodeći da tužitelj u postupku nije uspio sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nije nastao posebni trošak, pa mu i sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), pripada pravo na nadoknadu svih troškova koje je imao.

7. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je proturječna sama sebi i razlozima presude. Naime, prvostupanjski sud da u točki 1. obrazloženja pogrešno navodi da se usprotivio povlačenju, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva na ročištu 3. rujna 2024., što ne odgovara istini, jer je to učinio podneskom od 16. srpnja 2024., dakle u zakonskom roku od 15 dana obzirom da je podnesak tužitelja kojim djelomično povlači tužbu zaprimio 1. srpnja 2024. Stoga da je evidentno da je tužitelj samo djelomično uspio u parnici, pa je prvostupanjski sud bio dužan odmjeriti troškove postupka sukladno odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, ističe da presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pa je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukazuje da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da nije razumio što potpisuje, već da mu je jedino bilo bitno ishođenje kredita. Stoga da utvrđenja u ovom predmetu nisu istovjetna utvrđenjima iz kolektivnog spora pa se ne može primijeniti odredba čl. 502.c ZPP-a. Ističe da je bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena i postavljanjem zadatka vještaku prema kojem je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje obzirom da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu ugovorile fiksni tečaj CHF. Također, ističe da je Hrvatska narodna banka putem sredstva javnog priopćavanja upozoravala da krediti s valutnom klauzulu u CHF predstavljaju zaduživanje povećanog rizika pa se ne može teret snošenja promjena tečaj CHF u odnosu na HRK u cijelosti prevaliti na njega, kao i da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj, i to neovisno jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja. Konačno, osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, te odluku o tijeku zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

8. Prije svega valja navesti da je prema stajalištu ovog suda prvostupanjski sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao, ovo obzirom na odredbu čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.1. Prema shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka broj: U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženik je, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. U konkretnom slučaju, tuženik je na navedene okolnosti predložio samo uvid u predmetni Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, koji u svom iskazu osporava da je prilikom sklapanja ugovora obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, kao i da bi imao mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita. Stoga, obzirom da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz tečaj CHF u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljem, niti da je tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, te imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prema ocjeni ovog suda pravilnom primjenom odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zaključio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne.

8.2. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud postavio zadatak financijsko- knjigovodstvenoj vještakinji jer je jedino o početnom tečaju tužitelj bio informiran od strane tuženika, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu i ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti takve odredbe. Također, pravilno je prvostupanjski sud neosnovanim ocijenio istaknuti prigovor zastare i o tome iznio razloge u točki 9. obrazloženja, kao i pravilnom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju pravo na zateznu kamatu priznao od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe.

9. Međutim, usprkos prethodno navedenom, a ispitujući pobijanu odluku i postupak koji je prethodio njezinom donošenju u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, odnosno izneseni razlozi su proturječni sadržaju spisa.

9.1. Navedeno se, kako to osnovano ukazuje u žalbi tuženik, odnosi na konstataciju prvostupanjskog suda da se tuženik smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio tek na ročištu 3. rujna 2024. (dakle nakon proteka zakonskog roka od 15 dana, budući da je podnesak tužitelja kojim smanjuje tužbeni zahtjev zaprimio 1. srpnja 2024.), a što je proturječno sadržaju podneska tuženika od 16. srpnja 2024. (sa str. 124-125 spisa), u kojem je isti - u točki I. izričito naveo „da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, a kako je to tužitelj učinio podnescima od 9. siječnja i od 23. lipnja 2024., dakle da se protivi i jednom i drugom povlačenju“. Stoga prvostupanjski sud u odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2024. neosnovano navodi da se tuženik u roku od 15 dana nije izjasnio o povlačenju tužbe, pa da je ispunjen uvjet da se temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je pristao na povlačenje.

10. U svezi navedenog, prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 193. st. 2. ZPP-a koju tuženik sadržajno iznosi u žalbi, obzirom da je odredbu čl. 193. st. 2. ZPP-a nepravilno primijenio, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, tužitelj je predmetnom tužbom s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zatražio od tuženika isplatu iznosa od 1.990,84 EUR, dok je podneskom od 9. siječnja 2024. (nakon što se tuženik upustio u raspravljanje) smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.660,00 EUR, odnosno djelomično (za iznos od 330,84 EUR) povukao tužbu. Navedeni podnesak tužitelja od 9. siječnja 2024. dostavljen je punomoćnici tuženika 15. siječnja 2024., koja se na taj podnesak tužitelja očitovala podneskom od 19. siječnja 2024., no o smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe nije se izjasnila, pa se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je tuženik pristao na povlačenje tužbe. Nakon toga, podneskom od 23. lipnja 2024. tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.324,63 EUR, odnosno ponovno djelomično (za iznos od 335,37 EUR) povukao tužbu, a koji podnesak tužitelja je dostavljen punomoćnici tuženika 1. srpnja 2024. Tuženik je nakon toga u spis dostavio podnesak od 16. srpnja 2024. (sa str. 124- 125 spisa), kojim se usprotivio povlačenju tužbe.

10.1. Protivno žalbenom navodu tuženika, isti se podneskom od 16. srpnja 2024. nije u za to predviđenom zakonskom roku od 15 dana usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 9. siječnja 2024., odnosno svoje protivljenje je iznio nakon proteka roka, pa se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je pristao na povlačenje, slijedom čega su se u odnosu na to djelomično povlačenje zahtjeva (za iznos od 330,84 EUR) ostvarili uvjeti za povlačenje tužbe.

10.2. Međutim, u odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2024., kojeg je tuženik zaprimio 1. srpnja 2024., te se pravovremeno - u roku od 15 dana, podneskom od 16. srpnja 2024. usprotivio povlačenju tužbe, nisu ispunjeni uvjeti za povlačenje tužbe, jer se nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba može povući ako tuženik na to pristane. Nedvojbeno je da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2024., pa nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o povlačenju tužbe, već je o tom dijelu zahtjeva trebao donijeti meritornu odluku, odnosno odbiti taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. Zbog navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu odluku u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, poglavito da se samo u odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužitelja od 9. siječnja 2024. može smatrati da je tuženik na isto pristao, dok je u odnosu na smanjeni dio zahtjeva iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2024. (u visini od 335,37 EUR) od kojeg je tužitelj zapravo odustao, potrebno donijeti meritornu odluku. Dakle, nakon održane nove glavne rasprave, na kojoj će ponovo izvesti sve izvedene dokaze, novom odlukom kojom će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud će ujedno odlučiti o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP- a), i to obzirom da se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a vodeći računa o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u postupku. Naime, odluka Suda Europske unije na koju se prvostupanjski sud pozvao nije primjenjiva u konkretnom slučaju, niti primjena odredbe o djelomičnom uspjehu stranaka u postupku rezultira odvraćanjem tužitelja od ostvarivanja prava u sudskom postupku.

Varaždin, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer