1              Poslovni broj: I Kž-309/2023-9

Poslovni broj: I Kž-309/2023-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Sande Janković članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. S. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. točke 1. i članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog B. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. lipnja 2023. broj K-3/2023-35, u sjednici održanoj 7. studenog 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog B. S.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog B. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi B. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i člankom 153. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 17. rujna 2022. nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, dok za to postoji potreba, ali ne dulje od tri godine.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi B. S. je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka te je određeno da oni padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

2. Protiv te presude podnio je žalbu optuženi B. S. po braniteljici S. S., odvjetnici iz V.. Žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se ista preinači u odluci o kazni i optuženiku primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju kazne izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

 

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. U skladu sa zahtjevom iz žalbe optuženika, o sjednici vijeća obaviještene su stranke i braniteljica optuženika, a sjednici je bio nazočan optuženi B. S., putem audio video uređaja iz Zatvora, dok je sjednica u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. održana u odsutnosti braniteljice optuženika i državnog odvjetnika.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Optuženik smatra da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/08. Prvospomenutu bitnu postupovnu povredu optuženik nalazi ostvarenom u više vidova, s tvrdnjom da su razlozi o odlučnoj činjenici u pogledu ubrojivosti optuženika u znatnoj mjeri međusobno proturječni, da nisu obrazložene intelektualna i voljna komponenta krivnje i da nema razloga o odlučnim činjenicama koje se odnose na izricanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti.

 

7.1. Što se tiče proturječja u pogledu razloga o ubrojivosti optuženika, žalitelj ističe da se u dijelu obrazloženja u kojem se navode razlozi o subjektivnim elementima djela prvostupanjski sud navodi kako je "optuženik bio svjestan svih obilježja kaznenog djela i htio njegovo ostvarenje, postupao je s izravnom namjerom i nisu utvrđene okolnosti koje bi dovele u sumnju ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela", da bi u nastavku, u dijelu u kojem iznosi argumente u pogledu kazne, isti sud naveo da je cijenio bitno smanjenu ubrojivost optuženika kao olakotnu okolnost iz članka 47. stavka 1. KZ/11. Međutim, time nije ostvareno proturječje razloga presude na koje smjera žalitelj. Iako je način izražavanja prvostupanjskog suda u pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela donekle nespretan jer se navodi da "nisu utvrđene okolnosti koje bi dovele u sumnju ubrojivost optuženika", suština te konstatacije niti je pogrešna niti je u proturječju s utvrđenom bitno smanjenom ubrojivošću optuženika. Naime, počinitelj kaznenog djela može biti ubrojiv ili neubrojiv, a ubrojivost može biti potpuna, smanjena ili bitno smanjena, a upravo je potonje u konkretnom slučaju, što optuženika ne čini neubrojivim. Stoga ne postoji proturječje između razloga presude.

 

7.2. Optuženik prigovara nedostatku obrazloženja "o intelektualnoj i voljnoj komponenti krivnje u smislu subjektivnog odnosa optuženika prema djelu" jer da puka konstatacija kako je bio svjestan svih obilježja djela i htio njegovo ostvarenje, te postupao s izravnom namjerom i izvan svake sumnje bio svjestan da je njegovo djelo zabranjeno ne predstavlja jasne i dostatne razloge o krivnji. U nastavku ovog žalbenog prigovora optuženik nalazi da je uporaba sile u izreci sumarno i nekonkretizirano opisana kao "nasilno izvlačenje iz automobila, guranje u kuću i rušenje na krevet hvatanjem rukom za vrat..." i upućivanjem prijetnji. Prvostupanjski sud je, suprotno izloženim prigovorima, u točki 28. obrazloženja presude sumirao razloge na osnovu kojih zaključuje o tome da je ostvaren subjektivni element inkriminiranog kaznenog djela, a njih nije moguće promatrati izdvojeno od ranije iznesenih argumenata, pa tako i onih iz točke 27.9. u kojima prvostupanjski sud detaljno iznosi utvrđenu kronologiju optuženikovih postupaka, koji jasno sadržavaju primjenu sile i prijetnje i ne ostavljaju nikakvog prostora sumnji u njegovu svijest o svim elementima djela i volji da to djelo ostvari. Nije prihvatljiva ni tvrdnja da opis sile i prijetnje iz činjeničnog supstrata djela sadržanog u izreci nije dovoljan, jer taj opis vrlo slikovito i plastično prikazuje sve radnje koje je optuženik poduzeo, a koje su prethodile ostvarenju spolnog odnosa sa žrtvom.

 

7.3. Obrazloženje za izricanje sigurnosne mjere prvostupanjski je sud iznio u točki 34. presude, a iako se radi o jednoj rečenici, nju sadržajno i smisleno treba povezati s onim što je naveo vještak psihijatar, koji je jedini kompetentan da utvrdi postoji li veza između ovisnosti optuženika i počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i opasnosti da će uslijed te ovisnosti počiniti jednako teško ili teže kazneno djelo, a to je vještak psihijatar u svom nalazu i mišljenju i učinio, a sud ga je u cijelosti prihvatio. Prema tome nije ostvaren ni taj vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. Nezadovoljstvo žalitelja zaključkom suda o tome da je djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti predstavlja prigovor činjenične naravi.

 

7.4. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. optuženik nalazi u tome što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za provođenje raspravnog ispitivanja oštećenice – žrtve. Pritom se posebno naglašava da je prvostupanjski sud bio dužan oštećenicu pozvati na raspravu i omogućiti joj da po svom izboru sudjeluje u postupku i uputiti je na njezina zakonska prava kako je to određeno člankom 383. stavak 5. ZKP/08. Žalitelj primjećuje da oštećenica nije pozvana na rasprave 17. svibnja 2023. ni 26. lipnja 2023., a da joj je time onemogućeno i da odluči o eventualnom postavljanju imovinskopravnog zahtjeva. Međutim, o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. nema ni govora. Da bi ta povreda bila ostvarena potrebno je da sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08. ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na presudu. Oštećenica je tijekom istrage ispitana na dokaznom ročištu, u nazočnosti optuženika i njegove braniteljice, koji su imali mogućnost postavljati joj pitanja. Prema tome, time je omogućeno ostvarenje konfrontacijskog prava obrane, koje je i konzumirano jer je obrana oštećenici postavljala više pitanja, a optuženik prilikom stavljanja dokaznog prijedloga za dodatno ispitivanje oštećenice nije naveo na koje bi to okolnosti, koje je naknadno utvrdio, a bile bi odlučne za presudu, oštećenicu trebalo ispitati. Stoga nema govora o tome da bi pravo obrane bilo povrijeđeno. Što se pak tiče obavještavanja oštećenice o raspravnim ročištima, nepozivanjem oštećenice nije počinjen niti jedan vid povrede iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. koja ima za cilj zaštitu prava obrane, a ne žrtve. Pritom ipak treba napomenuti da je žrtva, prema podacima u spisu, bila upozorena u potpunosti u skladu s odredbama ZKP/08., a imovinskopravni zahtjev može ostvarivati i u parnici, pa nije prekludirana u tom pravu. Zainteresiranost žrtve za kazneni progon optuženika irelevantna je jer se progon poduzima po službenoj dužnosti, a javni interes traži kažnjavanje počinitelja takvih djela te izricanje kazne nema samo retributivni karakter u odnosu na žrtvu.

 

7.5. Ispitujući, pak, pobijanu presudu u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjen ni neki drugi vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., niti je ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da je trebalo ponovno ispitati oštećenicu, "pogotovo na okolnosti primjene sile i prijetnje radi slamanja njenog otpora spolnom snošaju s optuženikom" i provesti novo psihijatrijsko vještačenje na okolnost alkoholne ovisnosti i odlučujućeg utjecaja iste na izvršenje kaznenog djela.

 

8.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja osnovano odbio dokazni prijedlog za ponovno ispitivanje oštećenice, koja je na dokaznom ročištu dala iscrpan i detaljan iskaz, očitovala se o svim segmentima događaja i vrlo okolnosno opisala sve radnje koje je optuženik kritične zgode poduzeo, uključujući i primjenu sile i prijetnje. Tom ročištu, kako je to već naglašeno, nazočili su i optuženik i njegova braniteljica i postavljali pitanja. Stoga su sve okolnosti inkriminiranog događaja bile rasvijetljene tijekom ispitivanja oštećenice i nije bilo baš nikakvog razloga da se oštećenica ponovno poziva i izlaže sekundarnoj viktimizaciji dodatnim ispitivanjem o događaju koji je za nju zasigurno traumatičan.

 

8.2. Opravdano je i utemeljeno prvostupanjski sud odbio i provođenje novog psihijatrijskoj vještačenja, budući da je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja i očitovao se o svim bitnim elementima koje je vještačenje trebalo obuhvatiti. O tome da je optuženik kritične zgode bio pod utjecajem alkohola govorila je oštećenica, pri čemu treba naglasiti da je baš taj podatak utjecao na zaključak vještaka o tome da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, što je okolnost koja predstavlja značajnu olakotnu okolnost i cijenjena je kao takva prilikom odlučivanja o mjeri kazne. Dakle, prihvaćanjem iskaza oštećenice na osnovu čega je zaključeno da je optuženik prethodno konzumirao alkohol (a što potvrđuje i svjedok M. M. s kojim je optuženik bio neposredno prije počinjenja djela) utvrđeno je da je optuženik bio pod utjecajem alkohola, pri čemu činjenica što nije bilo moguće utvrditi točnu koncentraciju alkohola u krvi nije odlučna jer se prilikom vještačenja ta okolnost uzela kao najpovoljnija za optuženika. Drugim riječima, da je optuženik kritične zgode bio trijezan njegova ubrojivost ne bi bila uopće smanjena, a kamoli bitno.

 

8.3. Optuženik nadalje osporava ispravnost utvrđenih činjenica kritizirajući prije svega analizu i ocjenu iskaza oštećenice iz prvostupanjske presude. Pritom se poziva na nalaz KBC Osijek, Klinike za ginekologiju i opstetriciju i zapisnik o očevidu, naglašavajući da se radi o dokazima koji ne podupiru iskaz oštećenice, jer u jednakoj mjeri odgovaraju i navodima obrane. U nastavku tih navoda optuženik ustraje u obrani i tvrdnji da je do spolnog odnosa došlo dobrovoljno, inzistirajući na tome da kod oštećenice nisu nađene ozljede ni tragovi nasilnog spolnog odnosa, a da je iskaz oštećenice o primjeni sile štur, nepovezan, isprekidan i nekonkretiziran u bitnim dijelovima. Napominje da je njihov brak u to vrijeme bio u krizi priznajući svoj doprinos toj krizi, ali istodobno ukazuje na prethodnu komunikaciju između oštećenice i njega, čiji sadržaj ne upućuje na to da je oštećenica njemu bila inferiorna ili ga se bojala. Konačno, nalazi da je zanemarena nedorečenost iskazivanja oštećenice u pogledu manifestacije protivljenja spolnom činu, posebice s obzirom na to što je izjavila da je s odnošajem prestao kada ga je molila da prestane.

 

8.4. Izloženi prigovori optuženika nisu prihvatljivi. Prvostupanjski sud je vjerno reproducirao iskaz oštećenice, kao i sve ostale relevantne dokaze, pa potom svaki od tih dokaza savjesno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj ovisnosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

8.5. Kaznena djela protiv spolne slobode u pravilu se odigravaju samo između aktera, dakle počinitelja i žrtve i gotovo nikad nema očevidaca. Nadalje, nije nikakva rijetkost da žrtva ne zadobije vidljivih ozljeda, pa i pri primjeni sile. Stoga konkretan slučaj ne predstavlja nikakvu iznimku, niti je izostanak vidljivih ozljeda podatak koji bi kompromitirao iskaz oštećenice. Cjelokupno ponašanje oštećenice, koja je izostala s posla (što inače ne čini), a da o tome nije prethodno obavijestila poslodavca, njezino promptno prijavljivanje optuženika nakon što je uspjela otići iz kuće i njezino držanje prilikom ispitivanja predstavljaju dodatne okolnosti koje učvršćuju ispravnost ocjene prvostupanjskog suda da je govorila istinu i da joj treba povjerovati. Uz to, oštećenica nema baš nikakvog razloga lažno teretiti optuženika. Opis primjene sile optuženika detaljan je onoliko koliko je to za očekivati u takvim situacijama, jer je žrtva u pravilu iznenađena i nepripremljena za ono što slijedi, nije nezainteresirani i koncentrirani promatrač nego traumatizirani akter zbivanja. Oštećenica je kao osoba ženskog spola fizički inferiorna optuženiku, a njegovo postupanje kritične zgode takvo je da predstavlja nesumnjiv napad, praćen prijetnjama takvog sadržaja da bi se i bilo koja prosječna osoba na mjestu oštećenice prepala. Pružanje otpora, koje sugerira obrana, nije prihvatljivo jer se ovdje ne radi o tome da je oštećenica bila dužna pružiti otpor. Naime, kaznenim djelima protiv spolne slobode zaštićuje se pravo svakog pojedinca da slobodno odlučuje s kim će, kada i na koji način stupiti u spolni odnos i nije potrebno da se takvom odnosu aktivno suprotstavlja već je više nego dovoljno dati do znanja da spolni odnos ne želi. U konkretnom slučaju o tome nema nikakve dvojbe, što je oštećenica vrlo jasno i zorno opisala, a postupanje optuženika uz nepoštivanje odluke oštećenice sadrži i primjenu sile i prijetnje, čime je povećana kriminalna količina njegovog postupanja, zbog čega se radi o kvalificiranom obliku tog djela, kao i zbog toga što je djelo počinjeno prema bliskoj osobi. Iskaz oštećenice je dosljedan, logičan, životan i uvjerljiv pa ga je opravdano prvostupanjski sud prihvatio, za razliku od obrane, koja je osnovano ocijenjena neprihvatljivom, neživotnom, nelogičnom i u potpunom neskladu s daljnjim razvojem događaja.

 

8.6. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik tvrdi da prvostupanjski sud zanemario da njegov stupanj krivnje nije maksimalan s obzirom na bitno smanjenu ubrojivost. Također drži da je pogrešno dvostruko vrednovan kvalifikatorni element kaznenog djela, odnosno da je počinjeno na štetu bliske osobe – supruge optuženika. Smatra da je pogrešno otegotnim cijenjen navodni motiv zadovoljenja pohote i povreda zaštićenog dobra slobodnog izbora u sferi spolnosti.

 

9.1. Prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni olakotnim cijenio optuženikovu raniju neosuđivanost, podatak da je otac troje maloljetne djece o kojima treba skrbiti i da je tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv. Otegotnim su vrednovani prekršajna kažnjavanost prema istoj žrtvi zbog nasilja u obitelji u prisustvu troje maloljetne djece, da je djelo počinio u cilju zadovoljenja pohote i istodobno povrijedio pravo osobe (svoje supruge) na slobodu odlučivanja u sferi spolnosti. Točno je da nije prihvatljivo otegotnim vrednovati ono što je ionako zaštićeno dobro cijele grupe kaznenih djela protiv spolne slobode, kao i da je djelo počinjeno prema bliskoj osobi, jer je to element kvalificiranog oblika kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Međutim, usprkos tome, a cijeneći da je optuženik u suštini ponašanjem koje je trajalo određeno vrijeme za koje je proglašen krivim žrtvu i ponizio, demonstrirajući pritom svoju dominaciju koju je očito ispoljavao već ranije (kako to proizlazi iz podatka o ranijoj prekršajnoj osuđivanosti zbog prekršaja iz Zakona o suzbijanju nasilja u obitelji), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nema mjesta blažem kažnjavanju posebice jer bi to pretpostavljalo postojanje osobito olakotnih okolnosti koje su osnova za sudsko ublažavanje kazne, a toga u konkretnom slučaju nema. Naime, ranije neosuđivanost optuženika relativizirana je podatkom o prekršajnoj osuđivanosti, dok je dužnost da se brine o svoje troje djece optuženik vlastitim navodima doveo u sumnju priznajući da su imali dugova, da nije bio otac kakav je trebao biti jer su mu društvo i nogomet bili preči, a uz to je i nezaposlen. U takvom kontekstu podatak o tome da ima troje maloljetne djece ne predstavlja neku značajnu olakotnu okolnost. Najzad, bitno smanjena ubrojivost sama za sebe zasigurno ne može predstavljati osnovu za sudsko ublažavanje kazne posebice kraj svih iznesenih otegotnih okolnosti, ali i činjenice da se optuženik poslužio varkom kako bi oštećenicu doveo do kuće i težine kaznenog djela. Zbog toga je kazna zatvora u trajanju od pet godina koja je ujedno i propisani posebni zakonski minimum adekvatna i njome će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

9.2. Nadalje, opravdano je i u skladu s ispravno utvrđeni činjeničnim stanjem prvostupanjski sud optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz članka 69. stavak 1. KZ/11., kao što je to već ranije obrazloženo. Zbog toga žalba optuženika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 7. studenog 2023.