REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1761/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Rovinjska 2a, protiv tuženika PULA PARKING d.o.o. Pula, Prilaz kralja Salamona 4, OIB 92332318203, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vučićević, odvjetnik u Puli, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Lučka uprava Pula, Pula, Riva 2, OIB 98035365721, kojeg zastupa punomoćnik Milan Jelovac, odvjetnik u Puli, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3596/2022-3 od 25. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-112/2021-25 od 20. travnja 2022., na sjednici održanoj 9. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na istaknuta temeljna ljudska prava.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-3596/2022-3 od 25. kolovoza 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P- 112/2021-25 od 20. travnja 2022., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Pitanja glase:
''Postoji li bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada sud nije uopće dao razloge za svoju odluku o prigovorima tuženika o nametanju nerazmjernog tereta, povrede prava vlasništva i legitimnih očekivanja, sporne visine potraživanja, nezakonito provedenog postupka i očitovanja o svim povredama Zakona o parničnom postupku na koje je žalitelj određeno naveo u žalbi?
''Da li je sud dužan očitovati se o istaknutim prigovoru povrede prava vlasništva u smislu članka 1. Protokola I. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Da li je sud dužan očitovati se o istaknutom prigovoru da se tuženiku nameće nerazmjeran teret u smislu članka 1. Protokola I. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Da li je sud mogao donijeti presudu bez provođenja vještačenja, kada je tuženik osporio visini potraživanja, samo uvidom u dokumentaciju u spisu, a koja je dokumentacija također osporena te su predloženi dokazi radi osporavanja dokumentacije, o kojom dokazima se sud nije očitovao.
Da li se tuženik kao ugovorna strana mogao pouzdati kod sklapanja ugovora s osobom javnog prava da je isti sklopljen u skladu s propisom kada je isti u cijelosti izvršen?
''Postoji li bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku u smislu povrede prava na raspravljanje jer sud na raspravi nije odlučio o dokaznom prijedlogu stranke, a smatra da stranka nije dokazala svoje navode?''
1.2. Kao razloge važnosti navedenih pitanja tuženik ističe da se pobijana presuda temelji na shvaćanju koje odudara od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u više odluka (Rev-2514/1991 od 25. ožujka 1992., Rev-2293/1991 od 23. listopada 1991., Rev-314/1997 od 26. ožujka 1997. i Revx-280/13 od 15. srpnja 2014., Revr- 612/03 od 25. studenoga 2003. i dr.) te ukazuje na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016., U-III- 3395/2007 od 15. ožujka 2012. i dr.) kao i na pravna shvaćanja drugih drugostupanjskih sudova (Županijski sud u Splitu, Gž R-219/2021-3 od 15. travnja 2021., Županijski sud u Rijeci, Gž-3365/2020 od 24. rujna 2020., Županijski sud u Varaždinu, Gž-1333/2019 od 27. srpnja 2021.).
1.3. Tuženik također prijedlog za dopuštenje revizije podnosi smatrajući da su mu postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđena temeljna u ustavna i konvencijska prava i to pravo na pravično suđenje, odnosno pravo vlasništva.
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje odnosno pravo vlasništva.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati 19.347,96 kn koji iznos je stekao bez osnove tako što je u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. srpnja 2017. koristio pomorsko dobro za parkiranje motornih vozila te je naplaćivao parkirnu naknadu. Pritom je utvrđeno da je tuženik sklopio Sporazum o korištenju prostora u kojem je izrijekom navedeno da ne postoji koncesija i da nije u toku postupak davanja koncesije.
5. Prethodno treba reći da je riječ o potraživanju u novcu koji ne prelazi iznos 50.000,00 kn (sada 6.630,00 eura) iz čl. 502. ZPP pa je u riječ o spor male vrijednosti.
6.1. U sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje spornih činjenica (čl. 461.a st. 2. ZPP). Ovo je odlučno u odnosu na pitanje je li sud mogao donijeti presudu bez provođenja vještačenja kada je tuženik osporio visinu potraživanja. Sud svakako nije mogao provesti dokaz vještačenjem, ako izvođenje tog dokaza nije predloženo, a tuženik ni ne tvrdi da je to učinio. Pa čak da je takav prijedlog iznio u odgovoru na tužbu, sud je mogao pod pretpostavkama iz čl. 464.a ZPP odlučiti o visini tužbenog zahtjeva po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile i njihove iskaze. Imajući navedeno na umu, iako je tuženik naveo veći broj sudskih odluka, one se ne mogu činjenično i pravno dovesti u vezu s ovim sporom. To stoga što pitanja koja su u bitnom usmjerena na to je li sud u ovom konkretnom slučaju postupkom koji je prethodio te donošenjem presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koja odgovor ovisi o utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, nisu pitanja koja su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Konačno, u odnosu na pitanja koja se tiču povrede odredaba parničnog postupka (povreda prava raspravljanja pred sudom jer sud nije odluči o dokaznom prijedlogu stranke, očitovanja o svim povredama odredaba parničnog postupka, provođenje vještačenja), osim onog što je prethodno navedeno, treba reći da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti (čl. 220. st. 2. ZPP), a u obrazloženju drugostupanjski sud treba ocijeniti samo žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
6.2. Nadalje, pitanja o tome je li sud dužan očitovati se o istaknutom prigovoru povrede prava vlasništva i provesti test razmjernosti su pitanja kojima se problematiziraju povrede temeljnih prava koje se u prijedlogu ističu, a odgovor ovisi također od okolnosti konkretnog slučaja. Tuženik pritom određeno ne obrazlaže na koji bi mu način bilo povrijeđeno temeljno pravo vlasništva od strane tužiteljice, budući da pomorsko dobro jeste stvar (nekretnina), ali je izvan pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, a niti može biti predmet ugovora o zakupu niti ugovora o najmu.
6.3. U odnosu na pitanje koje se odnosi na sklapanje ugovora s osobom javnog prava koje očito ima u vidu Sporazum o korištenju prostora kojeg je tuženik sklopio 1. lipnja 2017. s Lučkom upravom Pula i tvrdnju tuženika da na njegov teret ne može ići činjenica eventualna neusklađenost ugovora s propisom, treba reći da je utvrđeno (i obrazloženju presuda oba niža suda navedeno) da taj Sporazum sadrži odredbu da za korištenje spornog pomorskog dobra ne postoji koncesija i da nije u toku postupak davanja koncesije. Tuženik dakle, pored toga što ga nepoznavanje propisa ne ispričava, nije o tome mogao biti u zabludi (a očito mu je poznato da pomorsko dobro može koristiti u gospodarske svrhe samo na temelju koncesije). Pritom, obveznopravni odnos kojeg je tuženik imao s trećom osobom ne obvezuje tužiteljicu, već tuženik može, ako za to postoje pretpostavke iz njihovog obveznog odnosa, ostvariti eventualno naknadu štete od svog suugovaratelja.
7. Kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao pod točkom I. izreke.
8. Uz navedeno, a u odnosu na navodne povrede prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, obrazloženu sudsku odluku i zabranu arbitrarnosti zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) na koje aspekte tuženik ukazuju u prijedlogu, valja odgovoriti, uz ono što na navedeno u točkama 6.1. - 6.3., da je tuženiku bilo omogućeno da se u odgovoru na tužbu očituje na navode tužiteljice, iznese svoje tvrdnje, kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku, uz zakonom predviđena ograničena u sporovima male vrijednosti. Uz navedeno, pobijane odluke sadrže dostatne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, dok sud nije vezan pravnom osnovom koju ističu stranke. Imajući na umu sve prethodno navedeno, tuženik navodima u prijedlogu nije učinio vjerojatnim ni da bi mu pobijanom odlukom bilo povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP.
9. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno koje temeljno pravo na koje u prijedlogu upućuje pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 9. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
