Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-746/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, kao preuzimateljici ureda JV, iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, pod poslovnim brojem 66 P-1246/2023-9 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, pod poslovnim brojem 66 P-1246/2023-9 od 18. siječnja 2024.

II. Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužitelju se ne priznaje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9010572536, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 2. lipnja 2005. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova pod br. OU-516/05-1 dana 6. lipnja 2006., a koja:

- u čl. 1. glasi "... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.",

- u čl. 4.1. glasi: "... po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...",

- u čl. 4.2. glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.",

- u čl. 5. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.",

- u čl. 6. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuješ u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.",

- u čl. 7.2. glasi: "... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja..." i "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“,

- u čl. 12.9. glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

- u čl. 12.10. glasi: "Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…"

II. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732 da tužitelju ŠV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 1.245,54 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 1.8.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena i to na iznos od:

- 40,23 € od 31.05.2012. do isplate,

- 33,84 € od 30.06.2012. do isplate,

- 34,17 € od 31.07.2012. do isplate,

- 33,62 € od 31.08.2012. do isplate,

- 32,22 € od 30.09.2012. do isplate,

- 33,70 € od 31.10.2012. do isplate,

- 34,51 € od 30.11.2012. do isplate,

- 34,23 € od 31.12.2012. do isplate,

- 31,06 € od 31.01.2013. do isplate,

- 33,76 € od 28.02.2013. do isplate,

- 33,89 € od 31.03.2013. do isplate,

- 32,75 € od 30.04.2013. do isplate,

- 65,59 € od 31.05.2013. do isplate,

- 29,65 € od 30.06.2013. do isplate,

- 30,30 € od 31.07.2013. do isplate,

- 31,52 € od 31.08.2013. do isplate,

- 33,39 € od 30.09.2013. do isplate,

- 32,43 € od 31.10.2013. do isplate,

- 32,98 € od 30.11.2013. do isplate,

- 33,62 € od 31.12.2013. do isplate,

- 21,10 € od 31.01.2014. do isplate,

- 21,86 € od 28.02.2014. do isplate,

- 21,63 € od 31.03.2014. do isplate,

- 20,74 € od 30.04.2014. do isplate,

- 56,35 € od 31.05.2014. do isplate,

- 20,47 € od 30.06.2014. do isplate,

- 21,62 € od 31.07.2014. do isplate,

- 22,46 € od 31.08.2014. do isplate,

- 22,27 € od 30.09.2014. do isplate,

- 23,07 € od 31.10.2014. do isplate,

- 23,63 € od 30.11.2014. do isplate,

- 23,34 € od 31.12.2014. do isplate,

- 23,73 € od 31.01.2015. do isplate,

- 23,73 € od 28.02.2015. do isplate,

- 23,73 € od 31.03.2015. do isplate,

- 23,74 € od 30.04.2015. do isplate,

- 59,67 € od 31.05.2015. do isplate,

- 23,73 € od 30.06.2015. do isplate,

- 23,74 € od 31.07.2015. do isplate,

- 23,74 € od 31.08.2015. do isplate,

- 23,73 € od 30.09.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.206,49 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 18. siječnja 2024. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je predložio da se ista žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredaba članaka 1., 4.1., 4.2., 5., 6., 7.2., 12.9. i 12.10. Ugovora o kreditu broj 9010572536, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 2. lipnja 2005. i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova tih ništetnih odredbi.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke, nego što to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

9. Također nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tuženika, te je, na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Tako je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- stranke da su 2. lipnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 9010572536, kojim da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja da je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10 % godišnje, na rok otplate 240 mjeseci;

- kredit da je namijenjen za adaptaciju stambenog objekta;

- u otplati Korisnik kredita da se obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- interkalarna kamata da se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate;

- kamata na zakašnjela plaćanja da se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate;

- kredit da se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora;

- u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. Ugovora o kreditu, korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka da će pisano obavijestiti korisnika kredita;

- potpisom Ugovora o kreditu, Korisnik kredita i Založni dužnik da izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF;

- Korisnik kredita da izjavljuje da je sukladno važećim propisima upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom;

- između stranaka da je zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010572536 od 21. prosinca 2015., koji da je solemniziran po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Valpova dana 23. prosinca 2015.;

- nakon konverzije kredita, iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. da iznosi 10.139,60 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, a iznos preplate da iznosi 840,33 EUR- a, preračunat u kunama po srednjem tečaju za EUR-e iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. da iznosi 6.418,02 kuna;

- u prijelaznom razdoblju, nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja ovog Dodatka, da je vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF i da se utvrđuje razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR utvrđenog novim otplatnim planom u iznosu od 30,68

EUR-a i da se smatra preplatom;

- navedeni iznosi preplate da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji da će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno od plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita;

- kredit da je otplaćen;

- iz pismenog nalaza i mišljenja - zaključka vještakinje Dajane Vuković, kamatna stopa da je smanjena na 4.20 % već kod dospijeća prvog anuiteta, pa tužitelj da je plaćao prve anuitete u visini od 154,14 CHF, te kamatna stopa da se mijenjala na način, da je od 7/2005. (dospijeće prvog anuiteta) do 7/2007. kamata iznosila 4,20 % godišnje, do 1/2008. – 5,20 % godišnje, do 10/2010. - 5,95 % godišnje od 1/2014. –3,23 % godišnje, te u Dodatku Ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. da je navedeno da utvrđena preplata prilikom provođenja konverzije iznosi 840,33 CHF ili 6.418,02 kuna;

- u razdoblju kada da je visina kamatne stope bila niža od početno ugovorene, ukupno da iznosi 2.832,04 kuna;

- kredit da je korišten 30. lipnja 2005., kada da je tečaj iznosio 4,727872 kuna za 1 CHF, a visina anuiteta s kamatnom stopom od 5,10 % da iznosi 166,37 CHF, pa visina anuiteta da iznosi 786,58 kuna mjesečno, te razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike da iznosi 18.634,60 kuna, a kako da je plaćeno 2.832,04 kuna po osnovi kamatne stope manje, ukupna razlika anuiteta da iznosi 15.802,56 kuna;

- tuženik prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu da nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime da je postupio suprotno odredbama članka 5. u vezi sa člankom 62. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03);

- o valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin, da ne može znati puno, u odnosu na tuženika, koji da je banka, pa stoga da nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što da je to slučaj kod tužitelja, koji da je obični građanin potrošač;

- tuženik da je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa za njega da je kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja, koji da je neuk po tom pitanju, a banka kao profesionalac u ovom području da je dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što da je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), te navedeno isto tako da uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom člankom 3. ZOO/05;

- o ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka da se trebalo posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to da nije učinjeno, ovo da se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, jer tužitelj prilikom zaključenja ugovora, kao neuka strana, da nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što da je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, čime da je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa sklapanjem Ugovora o kreditu tužitelj da je dovedena u izrazito nepovoljan položaj;

- prigodom ponude i ugovaranja kredita, tužitelj da nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka;

- dijelovi odredbe članaka 1, 4, 5, 6, 7 i 12. Ugovora o kreditu da su ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz članka 6. ZOO/05 i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz članka 7. ZOO/05, te suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz članka 8. ZOO/05, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz članka 10. ZOO/05, članka 27. ZOO/05 vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene, a postupanje tuženika da je protivno i odredbi članka 270., članka 295. stavka 4., članka 296, članka 322. i članka 329. sve ZOO/05, te članka 5. u svezi članka 62. stavka 1. i članka 74. ZZP/03;

- tuženik da je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj da se nije pregovaralo, pa da je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 5,10 % i da je učinjeno isključivo na štetu tužitelja, jer da mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu tuženik da je mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja sa tužiteljem, jednostranim povećavanjem kamatne stope;

- odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/17, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) da je propisano, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- prema odredbi članka 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. 04. 1993., u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;

- odredbom članka 502.c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- člankom 322. ZOO/05 da je propisano, da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo;

- prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;

- pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, da je utvrđeno, u odnosu na ovdje tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima;

- presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.;

- pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki 1. izreke da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012, od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1-7 izrijeke, kojom se utvrđuje da su banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima;

- odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. da je odbijena kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnu klauzulu vezanu za sve CHF, faktički da je dovela do izmjena anuiteta, kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke, pa time prijeporne odredbe potpisanog Ugovora o kreditu da su ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru;

- u odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita, citirajući odredbu članka 19.c ZID ZPK, konverzija da je u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu, ali priznatim iznosom preplate u konverziji tužitelju da nije namirena razlika, koja da je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule, pa kako uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj da je oštećen, to istom da pripada pravo na povrat onoga što da je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323 stavka 1. u svezi članka 1111. sve ZOO/05;

- da nije prihvaćen istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti da je neosnovan.

11. Osnovom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te osnovom iskaza tužitelja, sud prvog stupnja zaključuje, da su odredbe članaka 1., 4.1., 4.2., 5., 6., 7.2., 12.9. i 12.10. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, ništetne, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještaka Dajane Vuković, a primjenom odredbi članaka 323., 1111., te odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. sve ZOO/05, nalaže tuženiku da tužitelju, u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, kojim je tužitelj od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu od 2.097,36 EUR-a odbio preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 851,82 EUR-a, isplati iznos od 1.245,54 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (članci 1., 4.1., 4.2., 5., 6., 7.2., 12.9. i 12.10. Ugovora o kreditu).

15. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

17. Tuženiku je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

19. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužitelj izračun konverzije i prihvatio.

20. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK ) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

22. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

23. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

24. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

25. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

26. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

27. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

28. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

29. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili da mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

30. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

31. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

32. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

33. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

34. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

35. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

36. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

37. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

38. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 AV protiv Erste Bank HungaryZrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

39. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

40. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank HungaryZrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

41. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 3. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 4 spisa).

42. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tužena.

43. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

44. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

45. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

46. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

47. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člancima 1111. i 1115. sve ZOO/05, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

48. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 1.245,54 EUR-a.

49. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.

50. Nadalje, tužitelj nije doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos, a ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja nje kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

51. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

52. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

53. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke (članak 368. stavak ZPP-a).

54. Odluka o troškovima žalbenog postupka (trošak sastava tužiteljevog odgovora na žalbu tuženika) temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i to iz razloga jer isti po ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari (točka II. izreke).

Split, 9. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac