REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-101/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boris Hlatki, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-258/2023-40 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-258/2023-40 od 20. siječnja 2025., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 9011838357., od 29. kolovoza 2006. godine, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 23.630,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 9011838357., od 29. kolovoza 2006. godine, koji je zaključen između tužiteljice ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke, te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., da tužiteljici ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati preplaćene razlike valutnog tečaja 904,78 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15,33 eura od 03.10.2013. do isplate,

- na iznos od 35,87 eura od 06.11.2013. do isplate,

- na iznos od 35,86 eura od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 17,49 eura od 14.01.2014. do isplate,

- na iznos od 51,56 eura od 06.02.2014. do isplate,

- na iznos od 30,96 eura od 05.03.2014. do isplate,

- na iznos od 31,22 eura od 04.04.2014. do isplate,

- na iznos od 31,85 eura od 29.05.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.06.2014. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 04.07.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 06.08.2014. do isplate,

- na iznos od 30,98 eura od 04.09.2014. do isplate,

- na iznos od 30,96 eura od 06.10.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.11.2014. do isplate,

- na iznos od 31,01 eura od 04.12.2014. do isplate,

- na iznos od 30,94 eura od 08.01.2015. do isplate,

- na iznos od 51,39 eura od 05.02.2015. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.03.2015. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 03.04.2015. do isplate,

- na iznos od 30,94 eura od 06.05.2015. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 03.06.2015. do isplate,

- na iznos od 31,01 eura od 06.07.2015. do isplate,

- na iznos od 61,30 eura od 27.08.2015. do isplate,

- na iznos od 34,90 eura od 04.09.2015. do isplate,

- na iznos od 34,86 eura od 07.10.2015. do isplate

- na iznos od 34,89 eura od 05.11.2015. do isplate,

- na iznos od 34,64 eura od 07.12.2015. do isplate,

obračunatim po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.736,25 eura od zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. pa do isplate, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.365,01 eura.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, te da joj naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. Tuženik u žalbi prije svega ističe da je tužitelj podneskom od 19. srpnja 2024., a nakon provedenog vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 904,78 eura, a da prvostupanjski sud nije donio odluku kojom dopušta povlačenje tužbe, kao i da suglasnost za povlačenjem ili djelomičnim povlačenjem tužbe nema nikakve veze sa traženjem naknade troškova i određivanjem iste jer da je tuženik troškove potraživao tijekom cijelog postupka pa da je isti sud prilikom odlučivanja o troškovima morao cijeniti uspjeh u sporu i činjenicu povlačenja tužbe uz primjenu članka 158. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), kao i da je pogrešno dosudio zatezne kamate na iznos preplate do dana konverzije prvenstveno iz razloga što je člankom 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se ne obračunavaju zakonske zatezne kamate.

2.2. Tuženik, nadalje, ističe da prvostupanjski sud prilikom utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije imao u vidu da su upravo te odredbe bile predmetom konverzije i da je u tom postupku točno određena kamatna stopa o kojoj su se stranke usuglasile i da kredit više nije bio u valutnoj klauzuli u CHF nego da je konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u EUR pa da više nema osnova utvrđivati ništetnost odredaba koje su zamijenjene i stavljene van snage samom konverzijom, a posebno ističe da deklaratorni zahtjev nema osnove i da ga je trebalo dobiti jer da tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

2.3. Osim navedenog tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a obzirom da jer je izreka pobijane presude u suprotnosti s obrazloženjem i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, kao i da je na neprihvatljiv način primijenio odredbe propisane članka 8. ZPP-a, zatim da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe članka 19.a, b, c, d i e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je pri tome propustio uzeti u obzir da je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenila posve novom pravnom osnovom pa da više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njezinom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze koju je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF, zatim da je propustio uočiti da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF, da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK, kao i da je prema članku 502.n ZPP-a za sudove obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci poslovni broj: Gos-1/2019 u kojoj je isključeno pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, a u prilog svojih tvrdnji tuženik se pozvao i na presudu Suda Europske unije broj: C-567/20 i C- 81/19.

2.4. Zbog navedenih žalbenih navoda tuženik je mišljenja da su sklapanjem Dodatka tužiteljica i tužena banka, u skladu s odredbama ZID ZPK, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji i da joj je ta preplata priznata u konverziji, te da su konverzijom posljedice nepoštene, odnosno ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka pa da tužiteljica nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, kao i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno pa da se nikako ne može mijenjati ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom, a u suprotnom da se tužiteljica stavlja u položaj kao da je ugovorila kredit u kunama, te da je vještak nalazom i mišljenjem koji je protivan pravilima struke i dokumentaciji u spisu pretvorio kredit s valutnom klauzulom u kunski kredit čime je tužitelja stavio u povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita.

2.5. Također nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare iz razloga što predmet suđenja u kolektivnom sporu nisu bile odredbe ugovora u CHF kreditima koji su konvertirane u kredite u eurima, kao i zbog toga što tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka, te da je prilikom donošenja odluke trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje kada su ti iznosi bili niži od početnog iznosa i dosuditi eventualno preostali iznos.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i u dijelu kojim je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatom iznosa od 904,78 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama tijekom postupka nisu bile sporne slijedeće činjenice:

- da su da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9011838357 od 29. kolovoza 2006. kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.630,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, za kupnju i adaptaciju stambenog objekta, a na rok otplate od 240 mjeseci;

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,75 %;

- da je između stranaka zaključen 17. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011838357 sukladno odredbama ZID ZPK i da je utvrđeno da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.233,77 eura (9.422,92 kn), te da je nakon toga 13. rujna 2016. zaključen II. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011838357 i 10. srpnja 2017. III.

Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011838357.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne, da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9. Prvostupanjski sud je prije svega pravilno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice od 23. srpnja 2024., koji je ista postavila nakon provedenog vještačenja, iako rješenjem nije odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe, budući iz spisa, kao i iz obrazloženja pobijane presude, proizlazi da se tuženik nije protivio tom djelomičnom povlačenju, niti je sukladno odredbi članka 164. stavka 8. ZPP-a za taj dio tužbenog zahtjeva zatražio troškove postupka, tako da je o troškovima postupka pravilno odlučeno na način da su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka u cijelosti, a prema vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (904,78 eura).

10. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka zbog sklapanja Dodatka Ugovora kojim je provedena konverzija kredita, budući da prema pravnom stajalištu iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju bez obzira na to što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

11. Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

12. Odlučujući o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su navedene odredbe ništetne, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužiteljicu stavile u neravnopravni položaj. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice pravilno je utvrđeno da u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala sa tuženikom o spornim odredbama ugovora o kreditu, te da je tuženik nije upozorio na parametre promjene kamatne stope, niti na rizike fluktuacije tečaja CHF, nego da joj je rečeno da je CHF stabilna valuta i da je to za nju najpovoljniji kredit.

13. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužiteljice, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 4,75%, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, kao i da tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

15. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića iz Posrednik d.o.o. iz Osijeka, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, pa je tako pravilno utvrdio da je preplata mjesečnih rata nastalih zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na dan isplate u razdoblju od dana zaključenja ugovora pa do dana zaključivanja Dodatka ugovora o konverziji 17. prosinca 2015., te umanjen za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a kojim je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, a kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF, iznosi 904,78 eura, s tim da su s mjesecom listopadom 2013. prebijene sve negativne i pozitivne stavke u tečajnoj razlici pa da se tek od tog mjeseca počinje pojavljivati tečajna razlika, kao i da iz pregleda uplata proizlazi da je tuženik tužiteljici temeljem Dodatka ugovora o kreditu umanjio svoje potraživanje u vremenskom razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019. kroz 38 anuiteta.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina u odnosu na utvrđenu preplatu s osnova ništetnosti valutne klauzule.

18. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 904,78 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je prilikom utvrđenja preplate imao u vidu i negativne i pozitivne stavke u tečajnoj razlici, kao i utvrđenu preplatu u konverziji, prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. izreke potvrditi.

19. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka IV. i V. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

20. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

21. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić