REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-130/2020-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Žalac, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 9. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su u Ugovoru o kreditu broj 918-50-3921806 od 14. veljače 2007. odredbe i to: Članak 1. "Kunska protuvrijednost 22.957,97 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita", Članak 2. "Redovna kamata: 2,95% (dva zarez devedeset pet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora".
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisen banka Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od ukupno 3.008,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka kredita po kamatnoj stopi koja je do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:
-0,22 € od 29.2.2008. godine do ispate,
-3,26 € od 31.3.2008. godine do isplate
-12,60 € od 31.10.2008. godine do isplate,
-2,78 € od 30.11.2008. godine do isplate,
-15,27 € od 31.12.2008. godine do isplate
-17,18 € od 31.1.2009. godine do isplate,
- 18,05 € od 28.2.2009. godine do isplate,
- 15,66 € od 31.3.2009. godine do isplate,
- 16,12 € od 30.4.2009. godine do isplate,
-12,46 € od 31.5.2009. godine do isplate,
- 9,77 € od 30.6.2009. godine do ispale,
-10,49 € 31.7.2009. godine do isplate,
- 11,91 € od 31.8.09.2009. godine do isplate,
- 11,78 € od 30.9.2009. godine do isplate,
- 10,35 € od 31.10.2009. godine do isplate,
- 13,04 € od 30.11.2009. godine do ispate,
- 15,20 € 31.11.2009. godine do isplate,
- 18,27 € od 31.1.2010. godine do isplate,
-17,56 € od 28.2.2010. godine do isplate,
- 21,73 € od 31.3.2010. godine do isplate,
- 20,94 € od 30.4.2010. godine do isplate,
- 22,48 € od 31.5.2010. godine do isplate,
- 35,80 € od 30.6.2010. godine do isplate,
-33,06 € od 31.7.2010. godine do isplate,
- 41,44 € od 31.8.2010. godine do isplate,
- 38,54 € od 30.9.2010. godine do isplate,
- 33,89 € od 31.10.2010. godine do isplate,
- 43,71 € od 30.11.2010. godine do isplate,
- 56,22 € od 31.12.2010. godine do isplate,
- 47,36 € od 31.1.2011. godine do isplate,
- 50,47 € od 28.2.2011. godine do isplate,
- 46,52 € od 31.3.2011. godine do isplate,
- 47,23 € od 30.4.2011. godine do isplate,
- 63,99 € od 31.5.2011. godine do isplate,
- 65,62 € od 30.6.2011. godine do isplate,
- 79,62 € od 31.7.2011. godine do isplate,
-72,43 € od 31.8.2011. godine do isplate,
- 64,56 € od 30.9.2011. godine do isplate,
-63,71 € od 31.10.2011. godine do ispale,
-63,11 € od 30.11.2011. godine do isplate,
- 66,86 € od 31.12.2011. godine do isplate,
- 70,14 € od 31.1..2012. godine do isplate,
- 70,57 € od 29.2.2012. godine do isplate,
- 68,31 € od 31.3.2012. godine do ispale,
- 69,84 € od 30.4.2012. godine do isplate,
- 70,88 € od 31.5.2012. godine do isplate,
-69,12 € od 30.6.2012. godine do isplate,
- 69,59 € od 31.7.2012. godine do isplate,
- 68,27 € od 31.8.2012. godine do isplate,
-65,42 € od 30.9.2012. godine do isplate,
- 68,46 € od 31.10.2012. godine do isplate,
- 69,91 € od 30.11.2012. godine do isplate,
- 68,89 € od 31.12.2012. godine do isplate,
- 63,16 € od 31.1..2013. godine do isplate,
- 68,03 € od 28.2.2013. godine do isplate,
- 68,45 € od 31.3.2013. godine do isplate,
-66,55 € od 30.4.2013. godine do isplate,
- 60,61 € od 31.5.2013. godine do isplate,
-60,46 € od 30.6.2013. godine do isplate,
- 61,91 € od 31.7.2013. godine do isplate,
- 64,25 € od 31.8.2013. godine do isplate,
- 67,49 € od 30.9.2013. godine do isplate,
-65,82 € od 31.10.2013. godine do isplate,
- 67,00 € od 30.11.2013. godine do isplate,
- 68,35 € od 31.12.2013. godine do isplate,
- 69,18 € od 31.1.2014. godine do isplate,
-16,72 € od 28.2.2014. godine do isplate,
sve u roku 15 dana.
III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Raiffeisen banka Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi plati iznos od ukupno 1.261,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka kredita po kamatnoj stopi koja je do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:
-5,59 € od 03.11.2007. godine dio isplate,
-5,56 € od 31.12.2007. godine do isplate,
-5,56 € od 31.01.2008. godine do isplate,
-5,71 € od 29.02.2008. godine do ispate,
-5,81 € od 31.03.2008. godine do isplate
-5,67 € od 30.04.2008. godine do isplate
-10,90 € od 31.05.2008. godine do isplate
-11,03 € od 17 30.06.2008. godine do isplate,
-10,83 € od 31.07.2008. godine do isplate,
- 10,84 € od 31.08.2008. godine do isplate,
-10,96 € od 30.09.2008. godine do isplate,
-11,85 € od 31.10.2008. godine do isplate,
-11,25 € od 30.11.2008. godine do isplate,
-12,01 € od 31.12.2008. godine do isplate
-12,13 € od 31.01.2009. godine do isplate,
- 12,18 € od 28.02.2009. godine do isplate,
- 17,17 € od 31.03.2009. godine do isplate,
- 17,21 € od 30.04.2009. godine do isplate,
- 16,89 € od 31.05.2009. godine do isplate,
- 16,66 € od 30.06.2009. godine do ispale,
- 16,72 € 31.07.2009. godine do isplate,
- 16,85 € od 31.08.09.2009. godine do isplate,
- 16,83 € od 30.09.2009. godine do isplate,
- 16,71 € od 31.10.2009. godine do isplate,
- 16,94 € od 30.11.2009. godine do ispate,
- 17,13 € 31.11.2009. godine do isplate,
- 17,40 € od 31.01.2010. godine do isplate,
-17,34 € od 28.02.2010. godine do isplate,
- 1¸7,70 € od 31.03.2010. godine do isplate,
- 17,63 € od 30.04.2010. godine do isplate,
- 17,76 € od 31.05.2010. godine do isplate,
- 18,92 € od 30.06.2010. godine do isplate,
-18,68 € od 31.07.2010. godine do isplate,
- 19,41 € od 31.08.2010. godine do isplate,
- 19,16 € od 30.09.2010. godine do isplate,
- 18,75 € od 31.10.2010. godine do isplate,
- 19,61 € od 30.11.2010. godine do isplate,
- 20,69 € od 31.12.2010. godine do isplate,
- 19,92 od 31.01.2011. godine do isplate,
- 20,19 € od 28.02.2011. godine do isplate,
- 19,85 € od 31.03.2011. godine do isplate,
- 19,91 € od 30.04.2011. godine do isplate,
- 21,37 € od 31.05.2011. godine do isplate,
- 21,51 € od 30.06.2011. godine do isplate,
- 22,72 € od 31.07.2011. godine do isplate,
-22,10 € od 31.08.2011. godine do isplate,
- 21,42 € od 30.09.2011. godine do isplate,
-18,11 € od 31.10.2011. godine do ispale,
-18,07 € od 30.11.2011. godine do isplate,
- 18,34 € od 31.11.2011. godine do isplate,
- 18,58 € od 31.01..2012. godine do isplate,
- 18,62 € od 28.02.2012. godine do isplate,
- 18,45 € od 31.03.2012. godine do ispale,
- 18,56 € od 30.04.2012. godine do isplate,
- 18,64 € od 31.05.2012. godine do isplate,
- 18,51 € od 30.06.2012. godine do isplate,
- 18,54 € od 31.07.2012. godine do isplate,
- 18,45 € od 31.08.2012. godine do isplate,
-18,24 € od 30.09.2012. godine do isplate,
-18,46 € od 31.10.2012. godine do isplate,
- 18,57 € od 30.11.2012. godine do isplate,
- 18,49 € od 31.12.2012. godine do isplate,
- 18,07 € od 31.01..2013. godine do isplate,
- 18,43 € od 28.02.2013. godine do isplate,
- 18,46 € od 31.03.2013. godine do isplate,
-18,32 € od 30.04.2013. godine do isplate,
- 17,88 € od 31.05.2013. godine do isplate,
- 17,87 € od 30.06.2013. godine do isplate,
- 17,98 € od 31.07.2013. godine do isplate,
- 18,15 € od 31.08.2013. godine do isplate,
- 18,39 € od 30.09.2013. godine do isplate,
-18,27 € od 31.10.2013. godine do isplate,
- 18,35 € od 30.11.2013. godine do isplate,
- 18,45 € od 31.12.2013. godine do isplate,
- 18,51 € od 31.01.2014. godine do isplate,
- 18,648 € od 28.02.2014. godine do isplate".
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim 14. veljače 2007. zaključio Ugovor o kreditu 918-50-3921806 u kunskoj protuvrijednosti od 22.957,97 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s promjenjivom kamatnom stopom od 2,95% godišnje, na rok otplate od 84 mjeseca i ugovorenom namjenom kao stambeni kredit.
1.1. Navodi da je tuženik ugradivši odredbu članka 2. ugovora, jednostrano mijenjao kamatnu stopu na osnovi jednostrane odluke tuženika.
1.2. Nadalje, ističe da je tužitelj sklapajući ugovor s ugovorenom valutnom klauzulom doveden u situaciju da mu je rata kredita dvostruko povećana, sve iz razloga što tužitelj nije upozoren od tužena na rizike ugovaranja valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
1.3. Postavlja svoje traženje preplaćenog bez osnova u iznosu od 10.000,01 kuna s tim da zadržava pravo uskladiti tužbeni nalaz nakon provođenja postupka vještačenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnosti iz članka 12. predmetnog ugovora o kreditu te nadalje ističe kako nema osnove za utvrđenje neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka u pogledu odluke o mjesnoj nadležnosti suda.
2.1. Nadalje tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.
2.2. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu.
2.3. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.
2.4. Vezano uz odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik navodi da je prilikom zaključenja kredita tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.
2.5. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.
2.6 . Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22) propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.
2.7. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.
2.8. U pogledu pojedinačnog pregovaranja tuženik ističe kako su u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu budući da je tužitelj mogao birati između ugovor a uz valutnu klauzulu uz CHF ili eur ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).
2.9. Tuženik osporava neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema.
2.10 Jednako tako i u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju je bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.
2.11. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.
2.12. Ističe da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.
2.13. Tuženik posebno napominje kako je kamatna stopa iz tužiteljevog ugovora o kreditu – 2,95 % - akcijska kamatna stopa, dok je tržišna kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora sa tužiteljem iznosila 5,20 %.
2.14. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.
2.15. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta.
2.16. Ističe da sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti.
2.17. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat.
2.18. Zaključno, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.
3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.
4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3921806 od 14. veljače 2007. solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz [adresa], broj: OU-207/2007, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.597,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 2,95% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.
7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 3921806 od 14. veljače 2007. (list 4-8 spisa), uvid u otplatni plan (list 9-11 spisa), u zahtjev za kredit (list 27 spisa), u Promotivne uvjete za odobravanje kreditima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.2.2007. do 31.3.2007. (list 28 spisa) i Promotivne uvjete za odobravanje kreditima za kupnju novih automobila marke HYUNDAI, tip ATOS, ACCENT, GETZ, ELANTRA i MATRIKS u suradnji s tvrtkom "HYUNDAI auto Zagreb" d.o. (list 29 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 20. rujna 2024. (str. 65-85 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.
10. Nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke MK od koje dokaza je tuženi odustao na pripremnom ročištu 16.travnja 2024.
11. Nje proveden dokaz saslušanjem javnobilježničkog prisjednika VK koji dokaz je sud odbio provesti iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i parametre za promjenu kamatne stope, koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora
12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
13. Iz Ugovora o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 918-50-3921806 od 14. veljače 2007. (list 4-8 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu vozila (čl. 6.) u iznosu od 22.597,97 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).
14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao 2007. kada je u auto kući ĆK htio kupiti vozilo na kredit. Vezano uz to prodajni razgovor je obavio sa ĆK zaposlenicom auto kuće koja mu je preporučila kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji sa najnižom kamatnom stopom. Ne sjeća se da je bilo govora o bilo kakvim drugim kreditima osim kredita vezanog uz CHF. Cijeli prodajni razgovor se odvijao u auto kući i on baš nije razumio što znači kada se kredit veže uz valutu CHF, niti je znao da ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Nitko ga na ništa nije upozorio, niti je bio svjestan bilo kakvog rizika realizacije kredita vezanog uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Nikada do tada nije realizirao bilo kakav kredit, niti je znao išta o valuti CHF. Istakao je da je jednom bio u banci, misli samo na potpisu ugovora i tom prilikom nije bilo nikakvog razgovora vezanog uz kredit. Nema nikakvih financijskih znanja, posebno ne vezanih uz ugovorne odnose iz kredita. Vozilo je kupio za osobne potrebe i u to vrijeme nije imao na sebi registriran obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Nije se mogao sjetiti da li je u cijelosti pročitao ugovor, ali zna da ga baš nije razumio, samo mu je takav kredit tada odgovarao, odnosno odgovarala mu je visina rate i period otplate. Koliko se mogao sjetiti misli da je rate kredita nosio u banku, a da svoj račun ima u PBZ d.d. Kredit je u cijelosti i na vrijeme otplatio. Posebno je istakao da mu nije nuđen nikakav drugi kredit već mu je ovaj kredit nuđen kao najpovoljniji.
15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Iz iskaza tužitelja, u kojem dijelu tuženik nije stavio nikakve primjedbe, proizlazi da se prodajni razgovor odvijao u auto kući Novaković, sa ĆK, koja zasigurno nije mogla tužitelju niti pružiti sve informacije vezane za kredit koje su bile bitne za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Za istaći je da je u predmetnom ugovoru tuženik bio zastupan po zaposleniku auto kuće ĆK, čiji potpis se nalazi na ugovoru (str. 7 sudskog spisa).
16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača pa da se na njega ne bi odnosila utvrđenja iz kolektivne tužbe udruge Potrošač.
18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza za saslušanjem službenika banke.
19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika. Za dodati je da se prodajni razgovor odvijao u auto kući sa zaposlenikom auto kuće što dalje potvrđuje ne pružanje cjelovite i potrebne informacije vezano uz ugovaranje predmetnog kredita.
20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz nalaza financijskog vještaka. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.
22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.
24. Jednako tako, prema mišljenju suda vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na tužitelja se primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
25. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 2,95% godišnje promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
26. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
27. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
28. Prema stavu suda u konkretnom slučaju su ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 2,95% porasla do 5,95% (str. 66 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
29. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“
30. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem zastupnika bankara (ovdje zaposlenika auto kuće), te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.
31. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. u kojem je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu ništetna jer je u ovom postupu dokazano da prednik tužitelja nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli i njezinim rizičnostima.
32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.
33. Nisu prihvaćeni kao relevantni za utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja odluke u ovom postupku dokazi priloženi po tuženiku i to zahtjev za kredit (list 27 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kreditima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.2.2007. do 31.3.2007. (list 28 spisa) i Promotivni uvjeti za odobravanje kreditima za kupnju novih automobila marke HYUNDAI, tip ATOS, ACCENT, GETZ, ELANTRA i MATRIKS u suradnji s tvrtkom "HYUNDAI auto Zagreb" d.o. (list 29 spisa) jer istima nije definirano o kojim parametrima ovisi promjena ugovorene promjenjive kamatne stope, niti oni dokazuju da bi se sa tužiteljem pregovaralo na način da bi joj bili pojašnjeni načini promjene kamatne stope, parametri o kojima to ovisi, kao i svi rizici ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF. Oni samo potvrđuju da se prodajni razgovor vodio u auto kući Novaković kao ovlaštenom prodavatelju vozila marke HYUNDAI.
34. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio po osnovi promjene tečaja CHF 3.063,36 eura a po osnovi promjene kamatne stope 1.261,53 eura ili ukupno 4.324,89 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 54,72 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF na dan realizacije kredita.
35. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 26. studenog 2024. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno u iznosu od 4.324,89 eura.
36. Podneskom od 12. veljače 2025. tužitelj je postavio svoje traženje posebno po osnovi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.261,53 eura a posebno po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.008,64 eura.
37. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.
38. Tužitelj je podneskom od 26. studenog 2024. preinačio tužbeni zahtjev čemu se tuženik protivio, a što je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.
39. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
40. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
41. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
42. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 3.008,64 eura a po osnovi promjene kamatne stope 1.261,53 eura, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.
43. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud djelomično cijenio osnovanim.
44. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).
45. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
46. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
47. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
48. Kako je tužba podnesena 16. ožujka 2020. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018., a zastara je nastupila vezano uz potraživanje na ime stečenog bez osnova temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ja se računa počev od 13. lipnja 2014.
49. Za istaći je ovdje i činjenica da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 26. studenog 2024. u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva postavio traženje ukupno u iznosu od 4.324,89 eura, koji iznos je zbroj potraživanja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.261,53 eura i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.063,36 eura.
50. Podneskom od 12. veljače 2025. tužitelj je postavio svoje traženje posebno po osnovi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.261,53 eura a posebno po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.008,64 eura, odnosno umanjio je potraživanje po osnovi valutne klauzule za iznos od 54,72 eura koliko iznose negativne tečajne razlike. Kako zbroj anuiteta iznosi 3.063,36 aura a ukupno traženje 3.008,64 eura, sud je umanjio posljednji anuitet kako bi zbrojeni anuiteti iznosili konačno postavljeno ukupno traženje u visini od 3.008,64 eura.
51. Slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev vezano uz potraživanje na ime valutne klauzule i odlučio kao pod II. izreke presude, a istovremeno odbio tužitelja s potraživanjem na ime promjenjive kamatne stope kako je to odlučeno pod III. izreke presude.
52. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i vezano uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu.
53. Vezano uz odbijajući dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada razmjerni dio troškova iz razloga što odbijanjem dijela kondemnatronog zahtjeva za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi.
54. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“
55. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Ovo sve uvažavajući i stav ovoga suda prema kojem da za tuženika djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku. Jednako tako odlučeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021.
56. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.150,00 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (3.008,64 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 16.4.2024., 4.2.2025. i 18.3.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 9.11.2020., 26.11.2024. i 12.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.400,00 eura s pripadajućim PDV-om od 350,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.750,00 eura.
57. Tužitelj je priznat i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.
58. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.150,00 eura kako je to i navedeno pod IV. izreke presude.
59. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
Slavonski Brod, 9. travnja 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Ivan Žalac, Slavonski Brod,
2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.
