REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-314/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Danieli Jurić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-277/2024-2 od 30. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-51/2015 od 11. travnja 2016., na sjednici održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženice.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tuženoj naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 136.016,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.800,00 kn.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda broj Revd-3873/2025 od 2.listopada 2024. podnosi tuženica zbog pitanja:

„Utječe li odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se odnosi na pitanje tijeka zastare i zastarnog roka koje je izraženo u presudi poslovni broj Rev- 1104/2018 od 22. siječnja 2019., a prema kojem potraživanje naknade štete s naslova gubitka zarade od najamnine dospijeva mjesečno, radi čega se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 136.016,07 kuna / 18.052,43 eura po osnovi naknade štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice na stanu u [adresa], površine 95 m2, na prvom katu u istočnom krilu zgrade, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa WC- om i nalazi u kući sagrađenoj na č. zgr. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji iznos čini razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine za istu nekretninu u razdoblju od 19. srpnja 2004. do podnošenja predmetne tužbe – 26. siječnja 2015., sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i parničnim troškovima (list 85., 88. – 89. spisa).

6. U tijeku postupka pred sudom nižeg stupnja utvrđeno je:

- da je tužiteljici na ime zaštićenog najma za stan u [adresa], stambene površine 95 m2, u razdoblju od 19. srpnja 2004. – 26. siječnja 2015. (podnošenja predmetne tužbe) plaćen ukupan iznos od 42.108,93 kune ili 336,87 kuna mjesečno (125 mjeseci x 336,87 kuna = 42.108,93 kune);

- da bi slobodno ugovorena najamnina prema kriterijima određenim Odlukom Vlade Republike Hrvatske (15,00 kuna po m2 stambene površine) za isto razdoblje, za stan te stambene površine, iznosila ukupno 178.125,00 kuna ili 1.425,00 kuna / mjesečno, odnosno da bi tako slobodno ugovorena najamnina prema kriterijima koje je tuženica propisala za sebe kao vlasnicu stanova za zaštićene najmoprimce koji prema ZNS-a nemaju pravo za zaštićenu najamninu bila tri puta veća od zaštićene najamnine, na koju tužiteljica nije mogla utjecati na bilo koji način,

- i da bi prema tržišnim kriterijima za stan u [adresa] od 95 m2 stambene površine, za isto razdoblje najamnina iznosila ukupno 437.500,00 kuna /125 mjeseci x 3.500,00 kuna/, odnosno 395.391,07 kuna ili 3.163,12 kuna više od zaštićene najamnine i 249.375,00 kuna ili 1.995,00 kuna / mjesečno više od visine najamnine prema kriteriju koji je odredila Vlada Republike Hrvatske za najam stanova u svom vlasništvu.

7.1. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.2. S obzirom na izloženo predmet ispitivanja u ovoj fazi postupka jest jedino pitanje početka tijeka zastarijevanja tražbine tužiteljice na ime naknade štete koja se očituje u razlici između iznosa zaštićene najamnine koju tužiteljica kao vlasnica stana prima od zaštićenog najmoprimca i iznosa tržišne najamnine koju bi ostvarivala da njen stan nije opterećen posjedom zaštićenog najmoprimca.

8. Sud drugog stupnja otklanja prigovor zastare tuženice i smatra da je, suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare i naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 136.016,07 kuna / 18.052,43 eura po osnovi naknade štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice na stanu u [adresa], stambene površine 95 m2 od 19. srpnja 2004. do 26. siječnja 2015. (podnošenja predmetne tužba) sa zateznim kamatama od 11. travnja 2016.

(donošenja prvostupanjske presude) do isplate.

9. Glede pitanja početka tijeka zastare ovakvih tražbina kao što je to i u ovoj parnici Ustavni sud Republike Hrvatske je, naslanjajući se na u odluci citiranoj sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava izrazio pravno shvaćanje kako slijedi:

„7.1. U predmetu Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske (br. 25815/14, § 30., presuda od 4. listopada 2016.) ESLJP navodi:

"30. Sud je već naveo u predmetu Statileo (prethodno citirano, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine, te da stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo."

7.2. U presudi Bego i drugi protiv Hrvatske (br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12, § 38., presuda od 15. studenoga 2016.) ESLJP je iznio:

"2. Ocjena Suda

(a) Imovinska šteta

38. Sud smatra da su podnositelji zahtjeva sigurno pretrpjeli određenu imovinsku štetu kao rezultat nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za svoje stanove počevši od 5. studenoga 1997. godine (dan kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku). Sud je već naveo u predmetu Statileo (naprijed citiran, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine."

7.3. U presudi Gošović protiv Hrvatske (br. 37006/13, § 32., presuda od 4. travnja 2017.) ESLJP navodi:

"32. Sud je već naveo u predmetu Statileo (ibid, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine te stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo."

7.4. U predmetu Arambašin protiv Hrvatske (br. 48981/17 i 49727/17, §§ 12., 13., 14., 15., 26., 27., 28. i 29., presuda od 23. lipnja 2022.) ESLJP navodi:

"12. Odgovarajući na slične tvrdnje u ranijim predmetima, Sud je smatrao da navodne povrede proizlaze iz samog nacionalnog zakonodavstva i da podnositelji stoga nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine (vidi Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavci 96. i 165., 10. srpnja 2014., i Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske [Odbor], br. 23414/15 i 52161/15, stavci 50. - 53., 10. lipnja 2021.).

13. Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da se domaća sudska praksa u međuvremenu razvila i da najmodavci sada mogu tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine pred građanskim sudovima. Međutim, relevantni dokazi o tom razvoju sudske prakse nisu dvije presude drugostupanjskih sudova iz studenoga 2017. i siječnja 2018. na koje se Vlada pozvala, već presuda Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. na koju se Vlada pozvala u svojem revidiranom akcijskom planu od 30. rujna 2021. dostavljenom Odboru ministara u procesu izvršenja presuda u skupini predmeta Statileo. To je stoga što se ne može reći da je doista došlo do pomaka u postojećoj sudskoj praksi sve dok Vrhovni sud ili Ustavni sud nije potvrdio stajališta nižih sudova.

14. Nadalje, u predmetima kao što je ovaj, ako je predmetno pravno sredstvo rezultat tumačenja od strane sudova, u pravilu je potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljan stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost zaista postala svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno to pravno sredstvo i prije nego što dotične osobe imaju mogućnost i obvezu iskoristiti ga (vidi, primjerice, Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17, stavak 115., 30. srpnja 2020.).

15. Budući da su podnositeljice zahtjeva podnijele zahtjev Sudu 5. srpnja 2017. a da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo na koju se Vlada pozvala stekla dovoljan stupanj pravne sigurnosti šest mjeseci nakon presude Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. (vidi stavak 13. ove presude), podnositeljice zahtjeva nisu mogle iskoristiti to sredstvo.

(...)

26. Sud smatra da iako su podnositelji pretrpjeli imovinsku štetu, ne može im se dosuditi naknada štete za period prije nego su stekli vlasništvo stanova u pitanju.

27. Podnositelji su tvrdili da su vlasništvo stekli na temelju ugovora o darovanju od 21. travnja 2008. Međutim, u skladu sa domaćim pravom, kada se vlasništvo stječe na takav način, njegova uknjižba u zemljišne knjige je konstitutivna za stjecanje. Iako podnositelji nisu pružili takvu informaciju, iz dokumenata u posjedu Suda razvidno je da je uknjižba izvršena najranije 22. srpnja 2008. Stoga je primjereno dodijeliti naknadu imovinske štete počevši od tog dana.

28. Naknada treba pokriti razliku između zaštićene i odgovarajuće najamnine (vidi Statielo, citirano gore, § 157).

29. U tom pogledu Sud je napravio procjenu, uzimajući u obzir osobito podatke dostavljene od podnositelja u odnosu na tržišnu najamninu za usporedive stanove u relevantnom periodu i zaštićene najamnine koju su u tom periodu primali. Sud smatra opravdanim dodijeliti podnositeljima zajedno EUR 106.200,00 na ime naknade imovinske štete."

7.5. U predmetu Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske (br. 23414/15 i 52161/15, §§ 50., 51. i 52., presuda od 10. lipnja 2021.) ESLJP navodi:

"50. Sud primjećuje da je već u predmetu Statileo utvrdio da nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva (vidi Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavak 165., 10. srpnja 2014.). U takvim okolnostima Sud smatra da prva podnositeljica zahtjeva nije mogla djelotvorno osporiti iznos zaštićene najamnine ni svoju nemogućnost da bezuvjetno povrati posjed svog stana u kontekstu parničnog postupka koji je protivna stranka pokrenula tražeći presudu umjesto ugovora kojim se ugovara zaštićena najamnina. Prva podnositeljica zahtjeva nije imala na raspolaganju ni bilo koji drugi pravni put za djelotvorno rješavanje takvih pritužbi.

51. Iz toga slijedi da je navodna povreda predstavljala trajnu situaciju, u kojem slučaju šestomjesečni rok počinje teći od završetka predmetne situacije (vidi Bitto i drugi protiv Slovačke, br. 30255/09, stavak 75., 28. siječnja 2014.). Budući da nisu uvedene nikakve zakonske promjene u sustavu zaštićenog najma (vidi stavke 37. - 38. ove presude), situacija kojoj se prigovara još uvijek postoji te šestomjesečni rok nikada nije počeo teći. Sud stoga odbija prigovor Vlade u tom pogledu.

52. Iz istog razloga Sud odbija i prigovor Vlade o neiscrpljenosti domaćih pravnih sredstava u odnosu na prvu podnositeljicu zahtjeva. Nadalje, Sud potvrđuje svoja utvrđenja da vlasnik ne može prigovoriti neodgovarajućem iznosu zaštićene najamnine prije nego što domaći sud utvrdi da stanar ima pravo sklopiti s njim ili njom ugovor o najmu kojim se ugovara zaštićena najamnina (vidi gore citirani predmet Statileo, stavak 96.)."

8. U konkretnom slučaju za sudove nije bilo sporno da je visinom zaštićene najamnine nametnut podnositeljici nerazmjeran teret, iako je status najmoprimca sa zaštićenom najamninom u podnositeljičinom stanu ostvaren na temelju zakona i navedeno ograničenje je bilo u općem interesu. U konkretnom slučaju sporan je bio nastup i tijek zastare potraživanja naknade štete.

9. Do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne zaštićene najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga pravo vlasnika stanova na pristup sudu, sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko.

Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka.

Stoga se vlasnicima stanova, prema ocjeni Ustavnog suda, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Ustavnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske (vidi predmete ESLJP-a Skelin-Hrvoji Đuričić protiv Hrvatske /navedeno/ i Arambašin protiv Hrvatske /navedeno/).

Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog, proizlazi da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (vidi predmet ESLJP-a Arambašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

10. Iz navedenih razloga Ustavni sud cijeni ustavnopravno neprihvatljivim stajalište drugostupanjskog suda izraženog u pravomoćnoj presudi prema kojemu podnositeljici ne pripada pravo na naknadu štete, izraženu kroz razliku tržišne vrijednosti najma i zaštićene najamnine za razdoblje do 26. siječnja 2012., iz razloga nastupa zastare, a s obzirom na činjenicu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 26. siječnja 2015.

S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, podnositeljici ne pripada samo pravo na naknadu štete isključivo za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe sudu, već se tijek zastarnog roka računa od 19. lipnja 2019. Dosuđivanje naknade štete podnositeljici samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je podnositeljica tužbu podnijela nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., ima značaj nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu - sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava koje za svoju posljedicu ima propust pružanja podnositeljici, člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčene cjelovite pravne zaštite njezina vlasništva.

S obzirom na činjenicu da je podnositeljica u konkretnom slučaju tužbu podnijela 26. siječnja 2015., nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a prije donošenja rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., Ustavni sud utvrđuje da u trenutku podnošenja tužbe, rok propisan člankom 230. stavkom 1. ZOO-a/05 nije niti tekao jer je tužba podnesena i prije pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018.

Ustavni sud smatra potrebnim ovdje uputiti i na sadržaje obrazloženja datih u odluci broj: U-III-1685/2019 i U-III-4740/2021 (www.usud.hr)., te u odluci broj: U-III- 3482/2021 ("Narodne novine" broj 131/23.), sve od 3. listopada 2023.

11. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom presudom podnositeljici povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.“.

12. Ovaj sud u cijelosti prihvaća argumentaciju i izraženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske i slijedom toga, vodeći računa i o citiranim pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Potraživanje naknade štete vlasnika stana u kojem posjed stana ima zaštićeni najmoprimac , a s naslova gubitka zarade od najamnine dospijeva mjesečno, radi čega se radi o trogodišnjem zastarom roku iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.- dalje ZOO) , s time da zastara takvih potraživanja ne može početi teći prije 19.lipnja 2019.“.

13. Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 391.st.6. ZPP-a.

Zagreb, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ante Perkušić