Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-720/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, kojeg zastupa opunomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćnik Srđan Simić, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-63/2019-24 od 14. veljače 2022., na sjednici održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-63/2019-24 od 14. veljače 2022. u točki I. izreke i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 586.600,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.110,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika (u prvostupanjskoj presudi očito omaškom navedeno tužiteljice) odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, sadržajno pobijajući točku I. izreke i odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke u dosuđujućem dijelu, iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. toč.2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 586.600,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, s osnove povrata troškova specijalizacije tuženika, a na temelju Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije sklopljenog između stranaka 28. rujna 2006..

6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP- a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama nisu sporne slijedeće činjenice:

- da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Klasa: UP/I 131-02/06-01/278 od 29. kolovoza 2006. tuženiku odobrena specijalizacije iz ortopedije te je određeno da će započeti s obavljanjem specijalizacije u roku od mjesec dana od dana izdavanja tog rješenja,

- da je između tužitelja kao poslodavca i tuženika kao radnika sklopljen Ugovor o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije od 28. rujna 2006.,

- da je navedenim ugovorom, između ostalog ugovoreno da se tuženik obvezuje po položenom specijalističkom ispitu ostati na radu kod tužitelja, i to za dio specijalizacije koji je obavljao kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko je taj dio trajao, a za dio specijalizacije koji je obavljao izvan bolnice najmanje dvostruko više vremena od vremena koliko je taj dio trajao (čl. 5. Ugovora),

- da je navedenim ugovorom, između ostalog ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju nadoknaditi sva novčana i druga utrošena sredstva vezana za specijalizaciju (troškove organizirane teoretske i praktične nastave, odvojeni život, putne troškove, troškove polaganja specijalističkog ispita i drugo) u roku od 6 mjeseci, i to u slučaju da bez opravdanog razloga napusti specijalizaciju, da specijalizaciju ne završi u ugovorenom roku, da mu bude izrečena mjera isključenja sa specijalizacije te da nakon specijalizacije ne nastavi raditi kod tužiteljice u skladu s čl. 5. Ugovora,

- da je tuženik odradio specijalistički program i položio specijalistički ispit,

- da je tuženik nakon položenog specijalističkog ispita sklopio s tužiteljem 6. travnja 2011. Ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju do šest mjeseci, a 27. rujna 2011. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao liječnik specijalist ortoped u Djelatnosti za kirurške bolesti, Odjel za traumatologiju i ortopediju i nastavio s radom kod tužitelja u skladu sa sklopljenim Ugovorom o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije,

- da je tuženik 21. listopada 2015. izvanredno otkazao Ugovor o radu od 6. travnja 2011. ukazujući na nezakonito postupanje tužitelja kao poslodavca u vidu nepoštivanja radnog vremena, prevelikog broja prekovremenih sati te zahtijevanja od tuženika da radi na radnom mjestu i obavlja poslove za koje nije stručno osposobljen,

- da je tuženik izvanredno otkazao ugovora o radu prije isteka ugovorenog vremena rada kod tužitelja nakon položenog specijalističkog ispita,

- da tužitelj nije osporavao tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

8. Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos s osnove povrata troškova specijalizacije sukladno čl. 6. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije od 28. rujna 2006. .

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da je radni odnos tuženika kod tužitelja prestao na temelju čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., dalje:ZR) izvanrednim otkazom od strane tuženika zbog višegodišnjih povreda obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja,uslijed čega nastavak radnog odnosa za tuženika više nije bio moguć.

10. Imajući u vidu da je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu, koji otkaz tuženik sudskim putem nije osporavao niti je u ovom postupku pružio dokaza o neopravdanosti razloga za otkaz, prvostupanjski sud pozivom na čl. 9., čl. 208. st.1. i čl. 374. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tuženik nije obvezan tužitelju nadoknaditi troškove specijalizacije jer do neispunjenja njegove ugovorne obveze ostanka na radu kod tužitelja određeno razdoblje nije došlo njegovom krivnjom, već zbog nezakonitog postupanja tužitelja.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a pa dosuđuje tuženiku troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa).

12. Odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev je pravilna, ali iz drugih razloga.

13. U konkretnom slučaju nije sporno da su tužitelj kao poslodavac i tuženik, dr. med., kao radnik, sklopili Ugovor o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije od 28. rujna 2006., kojim je ugovoreno da će tuženik kao specijalizant iz ortopedije obaviti specijalistički staž kod tužitelja te su ugovorene obveze tuženika, između ostalog da nakon položenog specijalističkog ispita ostane raditi kod tuženika određeno vrijeme (čl.5. Ugovora), a za slučaj da nakon specijalizacije ne nastavi raditi kod tužitelja kroz vrijeme ugovoreno čl. 5. Ugovora dužan je naknaditi tužitelju sva novčana i druga utrošena sredstva vezana za specijalizaciju (čl.6. Ugovora). Također, nije sporno da je tuženik za vrijeme specijalizacije radio kod tužitelja, da je nakon položenog specijalističkog ispita ostao raditi kod tužitelja i da je prije isteka ugovorenog vremena rad kod tužitelja (čl. 5. Ugovora) izvanredno otkazao ugovor o radu.

14. Tužitelj u ovom postupku na temelju čl. 6. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije od 28. rujna 2006. traži isplatu utrošenih sredstava vezanih za specijalizaciju tuženika u vidu troškova bruto plaće, putnih troškova, božićnica, regresa za godišnji odmor i naknade za odvojeni život koje je tužitelj imao u razdoblju trajanja specijalizacije tuženika (od 28. rujna 2006. do 31. ožujka 2011.) i to razmjerno vremenu koji tuženik nije radio kod tužitelja suprotno preuzetoj obvezi iz čl. 5. Ugovora.

15. O spornom pitanju da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju troškove specijalizacije koji su tužitelju nastali isplatama plaće i drugih naknada vezanih za radni odnos za vrijeme trajanja specijalizacije Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. kao i u odluci poslovni broj U-III-4531/2023 od 30. listopada 2024. izrazio je pravno shvaćanje prema kojem troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje bolnica kao poslodavac ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta kao zaposlenika i reguliran odvojenim pravnim poslom-ugovorom o radu, a s obzirom da su za vrijeme specijalističkog programa, osim što su se educirali u izabranoj specijalizaciji, radili i obavljali poslove radnog mjesta izabranog specijalizanta u funkciji rada i liječenja pacijenata.

16. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da tužitelj traži od tuženika samo isplatu troškova specijalizacije u vidu isplaćene plaće i ostalih naknada vezanih za radni odnos tuženika za vrijeme trajanja specijalizacije, a da druge troškove specijalizacije ne potražuje (troškove vezane za provođenje specijalističkog programa i educiranja, troškove polaganja specijalističkog ispita i sl.), to neovisno o tome što je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu prije isteka ugovorenog vremena ostanka na radu kod tužitelja nakon položenog specijalističkog ispita, pri nespornoj činjenici da je tuženik za vrijeme trajanja specijalizacije radio i obavljao poslove liječenja pacijenata na temelju sklopljenog ugovora o radu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 7. st.1.ZR-a kojom je propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, te sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u prethodno navedenim odlukama, prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženik nije u obvezi vratiti tužitelju isplaćene bruto plaće i ostale naknade vezane za radni odnos koje tužitelj potražuje u ovom postupku, s obzirom da je na ime isplaćene plaće pružao rad kao ekvivalent plaći i ostalim naknadama vezanim za radni odnos. U suprotnom bilo bi povrijeđeno tuženikovo pravo na zaradu zajamčeno čl. 55. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje:Ustav).

17. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

18. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u izreci.

U Rijeci 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan