Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-34/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, Otokara Keršovanija 1, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima J i partneri d.o.o. iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1018/19-30 od 8. studenog 2021., u sjednici vijeća 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1018/19-30 od 8. studenog 2021.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1018/19-30 od 8. studenog 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 90.923,20 kuna sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.067,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanom u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tog suda (točka III.), te je dopuštena preinaka tužbe (točka IV.).

4. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što se presuda ne može ispitati odnosno presuda proturiječi sama sebi odnosno razlozi presude su nejasni i proturiječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika iz samih tih isprava i zapisnika.

6. U žalbi navodi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, te nema nikakvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi u slučaju da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, na tužitelju je bio teret dokaza da preciznim parametrima dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Promašenim smatra i pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda jer se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Tuženik ističe kako se stranke mogu pozivati na utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, samo i isključivo u parnicama radi naknade štete koje pokrenu osobe koje se štiti kolektivnom tužbom, naravno, pod pretpostavkom da u takvoj pojedinačnoj parnici dokažu osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) a koje pretpostavke ovdje tužitelj nije dokazao, niti je pokušao dokazati. Obzirom na tužbu i način na koji je postavljen tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, što i prvostupanjski sud utvrđuje u pobijanoj presudi, a pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a. Ukoliko bi tužbeni zahtjev svoj osnov nalazio u odredbama o naknadi štete tuženik ukazuje na temeljne pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbi ZOO-a prema kojima je tužitelj dužan dokazati nastalu štetu i uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje tuženika u protivnom je odgovornost za štetu isključena.

7.Također, navodi da odredba čl. 502.c ZPP-a ne oslobađa sud dužnosti da u svakoj toj pojedinačnoj parnici utvrdi je li ujedno povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu i poziva. Ističe kako je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga, štoviše, sporni je ugovor i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu snagu, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u čl. 6. Ugovora i u Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana. Navodi da presuda na koju se tužitelj poziva nikako ne može izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke konkretno tužitelja određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao a niti je pokušao dokazati a unatoč toj nespornoj činjenici sud posredno izvodi zaključak da bi odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, odnosno ništetne. Navodi da tužitelj niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu ni u jednom trenutku nije se obratio ovlaštenoj osobi odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu iz čega nesporno proizlazi da su tužitelju takve promjene bile jasne i razumljive obzirom na činjenicu da su svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu bili navedeni u članku 4. Ugovora i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika, te Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana koje je interne akte tužitelj prihvatio potpisom Ugovora.

8.Navodi da je promjenjiva kamata, zakonom dopušten način ugovoranja kamate i da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, što izrijekom potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. Tuženik ističe da prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe a ne u vrijeme zaključenja odnosno trajanja ugovora o kreditu bila promašena pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bila ugovaranje fiksne kamatne stope te u skladu s tim postavlja i tužbeni zahtjev radi isplate dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Navodi da je kamatna stopa mijenjana sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik ne samo da nije imao zakonske obveze glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti nego niti sukladno odredbama ZZP i citirane Direktive poslovanje tuženika u smislu promjena kamatne stope izuzima se od ocjene poštenosti.

9.Pogrešnim smatra stav kako tužitelja tako i suda da se ugovorni odnos među strankama i pitanje klauzule o promjeni kamatne stope može prosuđivati prema materijalnim propisima koji su bili na snazi tek od 01. siječnja 2014.g. a ne sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navodi da je tijekom postupka predlagao da se provede dopunsko vještačenje te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, a cilj kojeg prijedloga je bio da e utvrdi kako kamatna stopa nije mijenjana jednostrano bez ikakvih kriterija već upravo suprotno. Navodi da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama te odgovarajućim regulatornim propisima Hrvatske narodne banke kao i Općim uvjetima poslovanja banke s fizičkim osobama te da je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju pa da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika osobito uzimajući u obzir odredbu točke 2. b) Dodatka Direktive 93/13 kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Navodi da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare.

10. Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

11. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što se presuda ne može ispitati odnosno presuda proturiječi sama sebi odnosno razlozi presude su nejasni i proturiječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

12. Odgovor na žalbu nije podnesen.

13. Žalba nije osnovana.

14. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

15. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

16. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

17.Naime, utvrđuje da je tužitelj s tuženikom 10. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 9012216579 u iznosu od 72.879,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da su stranke u točki 12. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbu iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Međutim, utvrđuje da ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika, a da bi putovanje uzimajući u obzir mjesto prebivališta tužitelja u [adresa] do suda u Zagrebu čija nadležnost je ugovorena, za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka. Smatra da nadležnost suda u [adresa] postoji i prema odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište.

18. No cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedene odredbe, ocjena je i ovog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njegovog prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st.1. i 4. ZPP-a , a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tom pravilno pozvao na odredbe ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnih pregovora i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja u toč. III. izreke potvrditi.

20. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 10. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012216579 kojim je tuženik banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 72.679,51 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) na rok od 252 mjeseca uz redovnu kamatnu stopu od 4,35 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 4. Ugovora), obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim za CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita, jer je određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora),

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 9. srpnja 2010. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim su utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate kredita i ugovoren je skraćeni rok otplate kredita tako da je korisnik kredita 1. srpnja 2010. izvršio djelomičnu uplatu prijevremeno iznosa od 4.660,00 CHF pa nedospjela glavnica nakon izvršene uplate iznosi 33.794,25 CHF, ugovoren je rok otplate od 82 mjeseca počev od 31. srpnja 2010. sa mjesečnim anuitetom u iznosu od 505,00 CHF,

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 3. studenog 2010. sklopljen Dodatak 2. ugovora o kreditu kojim su utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate i ugovoren je skraćeni rok otplate kredita tako da je tužitelj 2. studenog 2010. izvršio prijevremenu djelomičnu uplatu u iznosu od 10.250,00 CHF, pa nedospjela glavnica nakon djelomične uplate iznosi 22.201,20 CHF, ugovoreni rok otplate od 51 mjesec počevši od 30. studenog 2010.sa mjesečnim anuitetima od 491,71 CHF,

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 28. siječnja 2013. sklopljen Dodatak 3. Ugovora o kreditu kojim su utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate i ugovoren je skraćeni rok otplate jer je tužitelj 18. siječnja 2013. uplatio iznos od 4.182,86 CHF pa nakon uplate nedospjela glavnica iznosi 7.404,02 CHF, ugovoren je rok otplate od 16. mjeseci počev od 18. siječnja 2013. uz anuitet od 479,81 CHF,

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika sklopljen Dodatak 4. Ugovora o kreditu kojim su utvrđeni uvjeti prijevremene otplate kredita i ugovoren je skraćeni rok otplate tako da je tužitelj 1. ožujka 2013. uplatio iznos od 5.099,58 CHF, tako da nedospjela glavnica nakon izvršene uplate iznosi 1.457,83 EUR uz ugovoreni rok otplate od 4 mjeseca i anuitet u iznosu od 368,17 CHF.

21. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je financijskim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa utvrđeno da je došlo do razlike kod isplate plaćenih anuiteta kredita osnovom predmetnog ugovora, a obzirom da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojim odlukama, a isto tako razlike između utvrđenog tečaja za CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu,

- da se na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku obračunom dolazi do razlike više plaćenih 90.923,20 kn s tim da je vještak za obračun uzela kamatnu stopu koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,35% godišnje te tečaj CHF na dan sklapanja ugovora koji je iznosio 4,4551912.

22.Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

23.U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 12. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOOa.

24.Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOOa.

25.Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 90.923,20 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

26.Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

27.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

28.Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

29. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

30.Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

31.U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

32.Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

33.S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

34.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 10. siječnja 2007. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

35.Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovariti promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

36.Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 4,35 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

37.Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,35 % godišnje što je početna kamatna stopa.

38.Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

39.Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40.Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 1 jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

41.Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,35 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,35 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 4,35 % sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

42.Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 90.923,20 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

43.Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 4,35 %. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

44.Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 ).

45.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi u točkama I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

46.Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan