Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-317/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŽĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Petru Petriću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Petrić & Kajić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije OIB: 68419124305, Zagreb, Prisavlje 3, zastupane po punomoćniku Neviu Svilaru odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16343/2021 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16343/2021 od 29. kolovoza 2024. u točkama I/ i III/ izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razliku plaće za razdoblje od ožujka 2015. do studenog 2018. u različitom mjesečnim iznosima izraženim bruto, koji zbrojeni daju iznos od 62.113,61 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne iznose, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan točkom II/ izreke.

2. U točki III/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.613,06 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je točkom IV/ izreke odbijen kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.687,50 eura.

3. Protiv presude u dosuđujućem dijelu točki I/ i III/ izreke, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP). Tuženik u žalbi u bitnome osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da bi tužiteljica obavljala bilo kakve poslove izvan opisa poslova njezina radnog mjesta Novinar izvjestitelj - urednik, koje radno mjesto prema sistematizaciji tuženika predviđa poslove uređivanja emisija odnosno poslove urednika, kao i mnoga druga radna mjesta kod tuženika. Smatra pogrešnim utvrđenje suda da je tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta komentatora ili urednika sa predviđenim koeficijentom od 12,00, kako to ona tvrdi u postupku. Osim toga, tuženik ističe da je pogrešno zaključio prvostupanjski sud kada je uzevši za radnike komparante one radnike zaposlene na radnim mjestima komentatora i urednika koordinatora, te je pritom utvrdio da im pripada koeficijent od 12,00. Tvrdi da bi eventualna razlika u plaći trebala biti utvrđena između tužiteljičinog koeficijenta od 5,70 naspram 10,20 a ne koeficijenta 5,70 naspram 12,00. To iz razloga što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da su usporedni radnici zapravo imali koeficijent od 10,20 a da su primali veću plaću po koeficijentu 12,00 i više zato što su uz poslove uređivanja emisija obavljali i druge poslove puno veće složenosti i odgovornost od poslova tužiteljice, u pogledu kojih poslova su imali zaključene dodatke ugovora o radu.

3.1. Tuženik predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti podredno presudu predlaže ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za stvarno obavljeni faktični rad za razdoblje od mjeseca ožujka 2015. do mjeseca studenog 2018. u ukupnom bruto iznosu od 62.113,61 euro, pri čemu tužiteljica tvrdi da je u utuženom periodu po nalogu i uz suglasnost poslodavca obavljala poslove koji nisu ugovoreni ugovorom o radu niti dodatcima ugovora niti je ugovorena odgovarajuća plaća za tako odrađene poslove, radi čega da je primala manju plaću od plaće koja je za te poslove propisana internim propisima tuženika i koju su primali ostali zaposlenici koji su obavljali takve poslove.

7. U provedenom postupku utvrđeno je:

- tužiteljica je u radnom odnosu kod tuženika od 15. ožujka 2004., a stranke su 18. kolovoza 2008. zaključile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Novinar izvjestitelj-urednik (dalje Ugovor o radu) s ugovorenom osnovnom plaćom tužiteljice koja se određuje prema koeficijentu radnog mjesta Novinar izvjestitelj- urednik u skladu s tuženikovim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta i plaćama radnika u HRT-u (dalje Pravilnik o sistematizaciji),

- u periodu od srpnja 2012. do veljače 2015. tužiteljica je s tuženikom zaključila šest dodataka Ugovora o radu temeljem kojih je ugovarano obavljanje dodatnih poslova, popraćeno odgovarajućim uvećanjem koeficijenata radnih mjesta,

- zadnjim VI. Dodatkom ugovora o radu od 28. veljače 2015. (dalje VI. Dodatak ugovora o radu) ugovoreno je da će tužiteljica privremeno od 1. ožujka 2015. pa do stupanja na snagu Pravilnika o sistematizaciji i Pravilnika o plaćama, odnosno do drugačije odluke poslodavca, uz poslove Novinara izvjestitelja-urednika, obavljati i poslove uređivanja emisije "Alpe, Dunav, Jadran" i "Govornica", da će za vrijeme obavljanja tih poslova primati uvećanu plaću za vrijednost koeficijenta 2,80, te da nakon obavljanja tih poslova tužiteljica ima pravo nastaviti obavljati poslove i primati plaću radnog mjesta Novinar izvjestitelj-urednik,

- Odlukom od 15. rujna 2017. prestao je važiti VI. Dodatak ugovora o radu te je određeno da će tužiteljica od 19. rujna 2017. nastaviti obavljati poslove i primati plaću s važećim Ugovorom o radu za radno mjesto Novinar izvjestitelj-urednik,

- usporedbom opisa poslova radnih mjesta Novinar izvjestitelj-urednik za koji je tužiteljica imala zaključen Ugovor o radu sa koeficijentom od 5,30 i radnog mjesta Komentator-mentor za koji je predviđen koeficijent 12,00, utvrđeno je da se opisi poslova tih radnih mjesta djelomično preklapaju a u velikom dijelu da se razlikuju te da opis poslova radnog mjesta tužiteljice Novinar izvjestitelj-urednik, između ostalog predviđa uređivanje pojedinih emisija ili priloga te obavljanje drugih srodnih poslova prema potrebi posla, odnosno po nalogu pretpostavljenog,

- da je za usporedne radnike koji su obavljali sadržajno iste ili slične poslove u utuženom razdoblju, iz njihovih ugovora o radu utvrđeno da je TŽ bila zaposlena na radnom mjestu urednik-koordinator, IŽ na radnom mjestu komentatora kao i JŽ, u odnosu na kojeg je u jednom periodu zaključen dodatak ugovora o radu za poslove vršitelja dužnosti ravnatelja PJ program, IŽĐ na radnom mjestu komentator a jedan dio utuženog razdoblja obnašala je dužnost v.d. glavne urednice 1. programa tuženika, da je ŽŽ zaposlena na radnom mjestu urednik-koordinator, dok je ČŽ

ČŽ zaposlena na radnom mjestu komentatora,

- da prema pripadajućim isplatnim listama za pojedine djelatnike tuženika kroz utuženo razdoblje proizlazi da su djelatnice ŽŽ i TŽ imale koeficijent složenosti poslova 10,60, dok su svi preostali djelatnici (IŽĐ, IŽ, JŽ i ČŽ) imali koeficijent složenosti poslova 12,00 ili više,

- analizom i ocjenom međusobno sukladnih iskaza saslušanih svjedoka JŽĐ, NŽ, IŽ, ŽŽ, DŽ, FŽ i ŽŽĐ kao i iskaza tužiteljice, dovodeći njihove iskaze u vezu sa utvrđenjima koja proizlaze iz dokumentacije u spisu utvrđeno je da tužiteljica:

- u početnom dijelu utuženog razdoblja radila je kao član jednog od tima koji je uređivao emisiju „Otvoreno“, da je kao suurednica te emisije imala jednaku odgovornost kao i drugi urednik IŽ koji je činio dio tima, da je sadržajno obavljala jednako vrijedne poslove, pri čemu je jedan član tima ispred kamera vodio emisiju u studiju, dok je tužiteljica kao druga članica tima čitavo vrijeme koordinirala realizaciju emisije u studiju, davala je uputu voditelju, nadzirala je rad snimatelja i svih ljudi koji sudjeluju u realizaciji emisije, da je drugi tim činio novinar RŽ koji je radio zajedno sa suradnicom IŽĐ odnosno TŽ, koje djelatnice su također bile onaj dio tima koji ne vodi emisiju u studiju, već se njihovi poslovi odnose na koordinaciju u režiji, a u odnosu na te djelatnice također je utvrđeno da su imale značajno viši koeficijent složenosti poslova u odnosu na tužiteljicu, i to konkretno Ana Jelinić 10,60, a IŽĐ preko 12,00. Iz iskaza svjedoka također proizlazi da je RŽ imao koeficijent 12,00 ili 14,00, ali ne manje od toga te da je tužiteljica jedina koja je sudjelovala u realizaciji emisije Otvoreno i istu uređivala, imala značajno niži koeficijent u odnosu na drugog člana svog tima, odnosno u odnosu na članove drugog uređivačkog tima,

- počevši od rujna 2017. pa do kraja utuženog razdoblja tužiteljica je radila kao urednik koordinator u dopisništvu, da je tada radila sadržajno iste poslove kao i djelatnice ŽŽ i ČŽ, što potvrđuje sadržaj Tjednog rasporeda poslova od 30. listopada do 5. studenoga 2017. iz kojeg proizlazi da su se navedene djelatnice izmjenjivale u smjenama, pri čemu je ŽŽ imala niži koeficijent od ČŽ, budući da nije imala visoku stručnu spremu, a nije bilo sporno da tužiteljica ima visoku stručnu spremu,

- iz iskaza svih svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica poslove uređivanja emisije Otvoreno kao i poslove urednika koordinatora u dopisništvu obavljala po nalogu tuženika kao poslodavca, te da su ti poslovi odrađeni uz odobrenje i suglasnost tuženika,

- tužiteljica je od ovlaštenih nadređenih osoba poslodavca tražila sklapanje ili usklađivanje Ugovora o radu za poslove više složenosti koje je faktički obavljala,

- na okolnost visine potraživanja tužiteljice, financijskim vještačenjem provedenim po Centru za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da se utvrdi visina razlike plaće tužiteljice između plaće koju je tužiteljica primala i koeficijenta od 12,00, koji je najniži koeficijent koji je primijenjen u odnosu na usporedne radnike, utvrđeno da razlika plaće za utuženo razdoblje ukupno iznosi 62.113,61 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev u navedenoj visini u skladu s kojim je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev. Pritom se pozvao na odredbu članka 7. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19. - dalje: ZR) kojom je propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Ujedno se pozvao i na odredbu članka 91. stavak 1. ZR-a prema kojoj je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, smatrajući da se navedena odredba ne odnosi samo na izjednačavanje plaće muškaraca i žena, već na izjednačavanje plaće između svih radnika koji obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti. Sud smatra da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktični rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, budući da je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu.

8.1. Tužiteljici je na svaki pojedini mjesečni iznos priznata i zatezna kamata počevši od dospijeća pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23)., dok je odbijen kao nedospio zahtjev tužiteljice u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće primjenom članka 24. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18.) te je o troškovima postupka odlučeno na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

10. Činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno te je materijalno pravo pravilno primijenjeno kod donošenja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu pri čemu je prvostupanjski sud po uputi ovoga suda iz ranije ukidne odluke raspravio činjenice je li tužiteljici kroz tužbom obuhvaćeno vrijeme isplaćivana plaća radnog mjesta niže složenosti poslova i nižeg koeficijenta od radnog mjesta čije je poslove tužiteljica faktično obavljala kao i visinu eventualno nastale razlike takve plaće.

11. Neosnovano tuženik žalbom osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te tvrdi da tužiteljica kroz utuženo razdoblje nije obavljala poslove izvan okvira opisa svog radnog mjesta. Pravilnom ocjenom međusobno suglasnih iskaza tužiteljice i brojnih svjedoka, koji su svi u utuženom razdoblju bili ili nadređene osobe ili radni kolege tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica u razdoblju do rujna 2017. obavljala jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti kao i svjedok IŽ, odnosno kao i djelatnice IŽĐ i TŽ, te da je od rujna 2017. pa do kraja utuženog razdoblja sadržajno obavljala iste poslove kao i ŽŽ i ČŽ. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su djelatnici IŽ, IŽĐ i ČŽ usporedni djelatnici u odnosu na tužiteljicu, te da tužiteljici ima pripasti plaća u visini koja je isplaćivana tim djelatnicima sa visokom stručnom spremom, koji su sadržajno obavljali iste poslove kao i tužiteljica te su imali isti stupanj odgovornosti. U odnosu na djelatnice ŽŽ i TŽ utvrđeno je da, iako su sadržajno obavljale iste poslove kao i tužiteljica, nemaju isti stupanj stručne spreme kao tužiteljica i djelatnici IŽ, ŠŽ i ČŽ, pa stoga visina koeficijenta ŽŽ i TŽ nije relevantna za utvrđenje razlike plaće tužiteljice.

12. Bez uporišta tuženik u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da su usporedni radnici zapravo imali koeficijent od 10,20 a da su primali veću plaću po koeficijentu 12,00 i više upravo stoga što su uz poslove uređivanja emisija obavljali i druge poslove puno veće složenosti i odgovornost od poslova tužiteljice, u pogledu kojih dodatnih poslova da su imali zaključene dodatke ugovora o radu i zato da im je koeficijent bio veći. Naime, iz provedenog postupka proizlazi da jednako kao što su usporedni radnici i radni kolege tužiteljice obavljali druge poslove pored uredničkog posla na emisiji „Otvoreno“ odnosno pored poslova urednika koordinatora u dopisništvu, tako je i tužiteljica pored ovih poslova obavljala druge poslove po nalogu i uz suglasnost poslodavca i to na uredništvu emisijama "Alpe, Dunav, Jadran", "Govornica" i programa "Studio 4".

13. Stoga, protivno žalbi tuženika pravilno je sud prvog stupnja utvrdio visinu potraživanja tužiteljice kao razliku između plaće koju je tužiteljica primila i one koju bi primila za faktično obavljeni jednaki rad odnosno rad jednake vrijednosti usporednih radnika prema koeficijentu visine 12,00, pri čemu se matematički izračun financijskog vještačenja žalbom tuženika posebno ne dovodi u pitanje.

14. Izraženo stajalište prvostupanjskog suda u skladu je sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-738/2024 od 29. svibnja 2024., kada je odgovarajući na revizijsko pitanje zauzet stav da: „Radniku za obavljeni rad pripada plaća koju poslodavac isplaćuje za rad koji je radnik obavio prema nalogu poslodavca - plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad (članak 82. ZR/09 / članak 90. ZR/14). Stoga, ako je poslodavac radniku naložio da obavlja poslove koji su u opisu poslova drugog radnog mjesta u odnosu na naziv i opis poslova za koje je sklopljen ugovor o radu, a radnik je po nalogu poslodavca te poslove i obavio, radniku pripada plaća koju poslodavac isplaćuje za poslove koje je radnik obavio.“ Ovim odgovorom je reafirmirano već postojeće stajalište VSRH iz odluka broj Rev-3371/2019 od 12. ožujka 2024., Rev-3629/2019 od 18. svibnja 2022., Rev-2088/2019 od 13. srpnja 2022., Revr 925/2017 od 2. svibnja 2018. i Revr- 704/2014 od 2. prosinca 2014.

15. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka u dosuđujućem dijelu točke III/ izreke presude, sve u smislu članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.).

16. Slijedom toga odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

17. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točkama II/ i IV/ izreke.

U Rijeci 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić