Poslovni broj: Usž-2321/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Enegra Forte d.o.o., Zagreb, Bužanova 24, kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik Marko Krpan, Zagreb, Boškovićeva 16, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Us I-140/2023-9 od 16. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Us I-140/2023-9 od 16. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/460, urbroj: 513-04-22- 2 od 31. listopada 2022. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/21-01/125, urbroj: 513-07-01-21-7 od 25. lipnja 2021. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 6.675,00 eura kao neosnovan.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. listopada 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 25. lipnja 2021. kojim je tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu pobliže označenom tim rješenjem te mu je naloženo da uplati utvrđenu obvezu te da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud nepravilno otklonio navode o isteku roka za dopustivost poreznog nadzora, na način da rok iz članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona vezuje uz rok relativne zastare koja je bila propisana ranije važećim Općim poreznim zakonom. Navodi da sud na jednak način tumači primjenu odredbi stavka 2. i 3. članka 117. sada važećeg Općeg poreznog zakona, iako te dvije odredbe propisuje različito razdoblje u kojem je poreznom tijelu dopušteno obavljati porezni nadzor, čime direktno uvodi pravnu nesigurnost, iako su obje ove zakonske odredbe jasne i nedvosmislene. Ističe da mu je osporen pretporez u iznosu od 14.076,61 kn, iako je koristio manji pretporez u iznosu od 12.481,95 kn te iako je nesporno da je usluga ugradnje grijalica izvršena u poduzetničke svrhe tužitelja zbog čega drži da je imao pravo na odbitak cjelokupnog pretporeza po ulaznom računu kooperanta – podizvođača koji je vezan na izlaznu isporuku kupca. Nadalje navodi da je ulazni račun – otpremnica broj: 503-VV02-10 od 3. ožujka 2017. podizvođača – kooperanta Brodometalurgija d.o.o. za isporuku i ugradnju 3. kom plinskih infra grijalica s komadnim ormarićima i ugradbenim materijalom na objektu tužiteljeva kupca Velebit Promet d.o.o. izdan na ukupni iznos od 49.927,80 kn, a ne na iznos od 56.306,45 kn. Ističe da je kod ovakvog stanja stvari potpuno promašen stav suda da je činjenično stanje u upravnom postupku pravilno i točno utvrđeno. Nadalje navodi da se sud nije očitovao na njegov navod o nemogućnosti razgledavanja spisa društva Adriatik d.o.o. i Optima Ferum d.o.o. po čijim mu se računima osporava pravo na odbitak pretporeza i utvrđuje obveza plaćanje. Tužitelj ističe da se bitna povreda pravila sudskog postupka očituje u činjenici da prvostupanjski sud nije razmotrio sva pravna i činjenična pitanja koja su bila predmet spora, odnosno tužbenih navoda vezanih za pravo na odbitak pretporeza. Navodi da je u tužbi iscrpno naveo razloge za nezakonito postupanje poreznih tijela, koje ovdje neće ponavljat, ali ponavlja da se ne smatra odgovornim za nezakonitosti koje su počinili njegovi dobavljači ili njihovi dobavljači dalje u nizu, odnosno za njihovo sudjelovanje u prijevarnim radnjama utaje PDV-a, dok se tužitelju stavlja na teret da njegova dokumentacija koju su mu dostavili dobavljači nije vjerodostojna u smislu prava na odbitak pretporeza. Smatra da je na ovaj način onemogućen u svojoj obrani i unaprijed osuđen na neuspjeh po izjavljenim pravnim lijekovima. Tužitelj upućuje na dostavljenu dokumentaciju navedenu u žalbi protiv prvostupanjskog poreznog rješenja, koju je doveo u vezu s točno određenim dobavljačima i točno određenom isporukom robe. Ističe da su načelni stavovi poreznih tijela protivni presudama Suda EU na koje presude upućuje u žalbi. Navodi da porezno tijelo s tužiteljem nije obavilo zaključni razgovor, dok sud nije odlučio o prijedlogu za odgodu izvršenja poreznog rješenja. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi osporenu presudu i rješenje tuženika te da mu se nadoknade troškovi za sastav žalbe.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12. , 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor ispravnosti obračuna i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. o čemu je sastavljen Zapisnik 29. ožujka 2021.

8. U poreznom nadzoru prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo, a što je potvrdio i tuženik, da je tužitelj u prijavama poreza na dodanu vrijednost odbio pretporez po računima dobavljača Adriatik d.o.o., Optima Ferum d.o.o. i Etos Trgovina d.o.o., dok je pregledom dokumentacije dostavljene od tužitelja, pregledom dokumentacije iz vezanog poreznog nadzora navedenih dobavljača te iz podataka Informacijskog sustava Porezne uprave, utvrđeno da ne postoje dokazi da su isporuke po računima navedenih dobavljača obavljene tužitelju, zbog čega je ocijenjeno da računi navedenih dobavljača nisu vjerodostojna dokumentacija koja bi potvrdila vjerodostojnost primljenih isporuka i da tužitelj nije imao pravo na odbitak pretporeza. Navedena utvrđenja poreznih tijela detaljno su obrazložena u osporenim rješenjima, dok tužitelj u žalbi ne iznosi prigovore koji bi doveli u sumnju utvrđenja poreznih tijela, potvrđena od strane prvostupanjskog suda.

9. Tužitelj i u žalbi prigovora osporavanju pretporeza po ulaznom računu- otpremnici broj: 503-VV02-10 od 3. ožujka 2017. dobavljača Brodometalurgija d.o.o., odnosno smatra da mu je pogrešno utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost. Međutim, tijekom poreznog nadzora, utvrđeno je, da je tužitelj društvu Velebit- Promet d.o.o. izdao račun-otpremnicu broj: 144-V001-10 od 3.ožujka 2017. na kojem je iskazan prijenos porezne obveze u skladu s odredbama članka 75. stavka 3. točka a) i članka 79. stavka 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost za isporuku

3. kom grijalica i pripadajućih dijelova, a mjesto otpreme je Velebit-Promet d.o.o. Navedeni račun tužitelj je povezao s ulaznim računom - otpremnicom broj. 503- VV02-10 od 3. ožujka 2017. primljenim od društva Brodometalurgija d.o.o. na kojem je također iskazao prijenos porezne obveze te je utvrđeno da se radi o isporuci 3. kom grijalica i pripadajućim dijelovima. Nadalje je utvrđeno da je društvo Brodometalurgija d.o.o. od društva Plinotehnika d.o.o. nabavilo navedenu robu te dogovorilo elektroinstalacije, montažu i puštanje u pogon iste za društvo Velebit – Promet d.o.o., slijedom čega je porezno tijelo zaključilo da nabava robe i pripadajućih dijelova te omogućavanje rada istih, nije obavljena u svrhe gospodarske djelatnosti tužitelja već društva Velebit – Promet d.o.o., zbog čega je tužitelju osporeno pravo na pretporez.

10. Polazeći od navedenih činjenica, kao i mjerodavnih odredbi članka 57., 58, 59. i 60. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, 73/13. – 153/13.) i članka 131. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13.- 128/17.) kojima su propisani uvjeti za odbitak pretporeza, a među kojima je i uvjet da je isporuka obavljena u svrhe gospodarske djelatnosti, ovaj Sud ocjenjuje da je pravilno tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima naprijed navedenih dobavljača.

11. U odnosu na navode žalbe, ističe se da porezni obveznik, sukladno pozitivnim propisima nema pravo na odbitak pretporeza samo na temelju činjenice da je primio račun na kojem je iskazan porez na dodanu vrijednost jer račun mora sadržavati i propratnu dokumentaciju koja omogućuju identifikaciju osoba koja su sudjelovale u poslovnom događaju, identifikaciju poslovnog događaja, mjesto i vrijeme isporuke, što je sve izostalo u konkretnom slučaju.

12. Nadalje se ističe da je odredbom članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16.- dalje OPZ) propisano da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, dakle, navedena odredba definira dopustivost početka poreznog nadzora, dok je ukupno trajanje nadzora ograničeno općom odredbom o zastari, odnosno šestogodišnjim zastarnim rokom za utvrđivanje porezne obveze iz članka 108. OPZ-a. U konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju obveze poreza na dodanu vrijednost za 2017. za koju obvezu je zastara prava na utvrđivanje počela teći 2018. pa kako je porezni nadzor započeo u 2020., a 2021. je donesen Zapisnik o obavljenom nadzoru proizlazi da nije nastupila zastara prava na obavljanje poreznog nadzora iz članka 117. stavka 2. OPZ-a.

13. Nadalje se ističe da iz podataka spisa tuženika proizlazi da je s tužiteljem temeljem članka 125. stavka 1. OPZ-a proveden zaključni razgovor o ishodu poreznog nadzora te mu je tijekom poreznog nadzora odobreno razgledavanje spisa predmeta njegovih dobavljača, osim zapisnika iz vezanih nadzora dobavljača Adriatik d.o.o. i Optima Ferum d.o.o. pa se otklanjaju navodi tužitelja iznijeti u pravcu učinjenih povreda od strane prvostupanjskog poreznog tijela.

14. Slijedom svega navedenog proizlazi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio i protumačio mjerodavno pravo te je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Slijedom čega je bilo osnove da pozivom na odredbu članka 57. ZUS-a odbije tužbeni zahtjev. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđena poreznih tijela i prvostupanjskog suda.

15. Iako je prvostupanjski sud propustio odlučiti o prijedlogu tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, ističe se da navedeni propust nije odlučan za drukčiju odluku u konkretnom slučaju.

16. Slijedom navedenog proizlazi da se prigovori tužitelja ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

17. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

18. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković