Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-672/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Odvjetničko društvo Rožman & Oredić, Karlovac, Dr. V. Mačeka 1, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, OIB: 53218416401, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u nazočnosti odvjetnika Hrvoja Rožmana i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Andreje Nejak Bićanić, Karlovac, Sarajevska 4/I, po objavi 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu broj 9012021029 od dana 12.10. 2006. godine, sklopljen u Karlovcu, između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, kao i I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora.

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 46.966,40 eura, uz iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- na iznos od 225,2 eura tekuće od 10. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 223,19 eura tekuće od 9. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 221,78 eura tekuće od 9. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 222,25 eura tekuće od 10. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 220,31 eura tekuće od 8. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 217,00 eura tekuće od 12. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 216,47 eura tekuće od 10. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 214,93 eura tekuće od 10. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 231,87 eura tekuće od 10. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,42 eura tekuće od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 227,07 eura tekuće od 8. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,61 eura tekuće od 6. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,56 eura tekuće od 9. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 233,82 eura tekuće od 8. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 234,10 eura tekuće od 7. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 243,28 eura tekuće od 8. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 237,38 eura tekuće od 8. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 327,60 eura tekuće od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 328,32 eura tekuće od 8. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 327,25 eura tekuće od 8. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 325,88 eura tekuće od 8. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 52,03 eura tekuće od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 244,63 eura tekuće od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 264,35 eura tekuće od 7. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 53,43 eura tekuće od 11. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 261,90 eura tekuće od 9. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 256,65 eura tekuće od 12. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 268,04 eura tekuće od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 271,42 eura tekuće od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 275,57 eura tekuće od 9. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 266,86 eura tekuće od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2.020,04 eura tekuće od 8. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.995,59 eura tekuće od 9. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.997,51 eura tekuće od 13. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.980,54 eura tekuće od 7. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.998,95 eura tekuće od 9. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 400,00 eura tekuće od 9. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 261,85 eura tekuće od 10. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 263,83 eura tekuće od 8. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 263,48 eura tekuće od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 270,59 eura tekuće od 8. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,23 eura tekuće od 9. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,83 eura tekuće od 9. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 275,92 eura tekuće od 7. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 282,72 eura tekuće od 9. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 287,60 eura tekuće od 8. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 295,08 eura tekuće od 9. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 302,44 eura tekuće od 9. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 306,28 eura tekuće od 7. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 292,98 eura tekuće od 9. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 294,86 eura tekuće od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 303,02 eura tekuće od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 303,90 eura tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 308,07 eura tekuće od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 306,73 eura tekuće od 7. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 295,65 eura tekuće od 9. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 305,89 eura tekuće od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 322,00 eura tekuće od 7. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,58 eura tekuće od 9. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 357,32 eura tekuće od 7. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 324,46 eura tekuće od 7. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 315,44 eura tekuće od 9. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 316,24 eura tekuće od 8. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 316,65 eura tekuće od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,77 eura tekuće od 8. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,19 eura tekuće od 7. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,16 eura tekuće od 5. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,61 eura tekuće od 7. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,65 eura tekuće od 8. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,99 eura tekuće od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,61 eura tekuće od 8. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,69 eura tekuće od 7. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,69 eura tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 415,00 eura tekuće od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,08 eura tekuće od 7. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,84 eura tekuće od 7. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,95 eura tekuće od 8. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 326,00 eura tekuće od 7. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 321,54 eura tekuće od 7. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14.589,34 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 412,87 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 929,06 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 9012021029 od dana 12.10. 2006. godine, u Karlovcu sklopljen između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba iz:

čl. 7 koji glasi: „Kredit u iznosu od 47.670,00 CHF i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuje se u 1800 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

čl. 4. dio koji glasi: „...je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...”, „Kamata se obračunava u CHF...”

Utvrđuju se ništetnima odredbe I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba iz:

čl. 2. koji glasi: „Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da nakon izvršene uplate iz st. 2 ovog čl. nedospjela glavnica kredita iznosi 30.247,09 CHF.”

čl. 3. koji glasi: „Kredit u iznosu od 30.247 CHF i kamata iz toč. 4. osnovnog ugovora otplaćuju se u 96 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog dodatka i osnovnog ugovora. Mjesečni anuitet iznosi 396,22 CHF osim prvog anuiteta koji iznosi 316,76 CHF i zadnjeg anuiteta koji iznosi 397,22 CHF. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 osnovnog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.

čl. 6. koji glasi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da ostale odredbe osnovnog govora koje nisu mijenjane ovim dodatkom ostaju na snazi i primjenjuju se zajedno s odredbama ovog dodatka.”,

te se nalaže tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.598,94 eura, uz iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 0,07 eura tekuće od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,39 eura tekuće od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13.34 eura tekuće od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 0.04 eura tekuće od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,19 eura tekuće od 8. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,40 eura tekuće od 6. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,36 eura tekuće od 9. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,58 eura tekuće od 8. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,95 eura tekuće od 7. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,04 eura tekuće od 8. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,18 eura tekuće od 8. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 32,37 eura tekuće od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 25,16 eura tekuće od 8. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,23 eura tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,17 eura tekuće od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,04 eura tekuće od 8. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,72 eura tekuće od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,67 eura tekuće od 8. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,55 eura tekuće od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 39,21 eura tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,25 eura tekuće od 30. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 eura tekuće od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 42,7 eura tekuće od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 eura tekuće od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,38 eura tekuće od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,92 eura tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 36,48 eura tekuće od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,69 eura tekuće od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,54 eura tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,72 eura tekuće od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,48 eura tekuće od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,4 eura tekuće od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,3 eura tekuće od 30. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,14 eura tekuće od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 44,71 eura tekuće od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43.52 eura tekuće od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,45 eura tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,14 eura tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,83 eura tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,71 eura tekuće od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 64,89 eura tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 75,19 eura tekuće od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 71,88 eura tekuće od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 64,86 eura tekuće od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 73,21 eura tekuće od 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,82 eura tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 78,37 eura tekuće od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.127,63 eura tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,22 eura tekuće od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,77 eura tekuće od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,81 eura tekuće od 7. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,31 eura tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,60 eura tekuće od 9. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,00 eura tekuće od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,95 eura tekuće od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 18,33 eura tekuće od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,10 eura tekuće od 7. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,61 eura tekuće od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 104,66 eura tekuće od 9. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 14,18 eura tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,52 eura tekuće od 7. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,80 eura tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,07 eura tekuće od 7. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,09 eura tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,18 eura tekuće od 9. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,35 eura tekuće od 30. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,12 eura tekuće od 8. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,55 eura tekuće od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,30 eura tekuće od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 27,41 eura tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,20 eura tekuće od 8. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,77 eura tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 71,55 eura tekuće od 7. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,74 eura tekuće od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,04 eura tekuće od 5. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,73 eura tekuće od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,42 eura tekuće od 7. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 29,58 eura tekuće od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,92 eura tekuće od 8. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,77 eura tekuće od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,06 eura tekuće od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,44 eura tekuće od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 67,11 eura tekuće od 8. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,56 eura tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,36 eura tekuće od 7. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,67 eura tekuće od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 eura tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 33,33 eura tekuće od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,21 eura tekuće od 7. studeni 2012. godine do isplate,

- na iznos od 33,28 eura tekuće od 30. studeni 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63.13 eura tekuće od 7. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 34,31 eura tekuće od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,62 eura tekuće od 8. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 32,20 eura tekuće od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,93 eura tekuće od 7. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 36,89 eura tekuće od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,69 eura tekuće od 7. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 5.518,56 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu od 12. 10. 2006. koji glasi: „Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.670,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 8.257,81 euro sa zateznom kamatom tekućom od 9. 4. 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, dana 12. 10. 2006. godine, u [adresa] sklopio ugovor o kreditu broj 9012021029 (dalje Ugovor). Ugovorom je određeno u čl. 1. da je isti sklopljen na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.670,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorom i to čl. 7. istog određeno je da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

2. Tuženik nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao trgovac, tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o posljedicama vezanja ugovornog iznosa za tečaj CHF, (valutna klauzula), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a radi čega su takve odredbe nepoštene i ništetne. Takav stav je zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 6632/2017, kao i Sud Europske unije u presudi broj C-186/16 gdje se navodi: Kada financijska institucija odobrava kredit u stranoj valuti, ona mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

3. U Ugovor su unijete odredbe o kamati i naknadi koje su odredbe neodređene i koje ovise isključivo o volji jedne strane ugovornog odnosa, i to volji kreditora odnosno one strane koja je daleko jača u ugovornom odnosu. Naime, u čl. 4. Ugovora navodi se da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati u skladu s odlukama tuženika. Prije zaključenja ili za vrijeme zaključenja Ugovora nije tuženik pojedinačno i egzaktno utvrdio s tužiteljem parametar izračuna kamate i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope, kao niti utjecaj vezanosti kredita uz stranu valutu podložnu promjenama tečaja, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Time je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), i to čl. 84. u svezi čl. 87. ZZP odnosno čl. 99. u svezi s čl. 102. ZZP. Pobijana je odredba suprotna i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) i to čl. 269. i čl. 272., čl. 322 .ZOO. Na taj način je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, što ugovorne odredbe o visini kamatnih stopa, i valutna klauzula nisu. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu bilo je takvo da je tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu. Vezanje kredita za stranu valutu i to takvu valutu koja je podložna utjecaju na tečaj, bilo je takvo da je tužiteljica samo na dan sklapanja ugovora o kreditu znala koliko iznosi glavnica. Tužitelj nije niti približno mogao ocijeniti zašto, kako, kada, prema kojim kriterijima će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, te koliko će iznositi glavnica. Dakle, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa nije bila tužitelju niti određena niti odrediva i ovisila je isključivo o volji tuženika. Vezanjem glavnice uz CHF tužitelj je doveden u položaj da niti približno nije znao koliko ista iznosi, a nikako nije mogao znati kretanje vrijednost CHF-a, u odnosu na kune kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. Ugovorne odredbe bile su sastavljene na način da prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju, nisu bile, niti su mu objektivno mogle biti razumljive.

4. Tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio i obrazložio sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači kada se iznos veže uz CHF, te je tužitelju čitav posao prikazan kao iznimno povoljan. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Pobijane odredbe, unijete u Ugovor, suprotne su svim tim načelima. Unošenje u Ugovor neodređene kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu bilo je takvo da je tužitelj jedino znao koliko je visina kamatne stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti kroz čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu tužitelj nije imao upliv, pa čak ni uvid o načinu izmjene kamatne stope, te visini glavnice obzirom na vezanost iste za CHF. U konkretnom slučaju Ugovor je sklopljen dana 12. 10. 2006. godine, dok se prema čl. 3. Ugovora kredit može koristiti tek nakon što korisnik uruči sve instrumente osiguranja vraćanja kredita iz Ugovora, a na dan koji odredi tuženi po svojim mogućnostima. Dakle, niti na taj dio tužitelj nije imao upliva. Obzirom na odredbu iz čl. 1. i vezanost kredita za stranu valutu, glavnica i kamata su u tom roku, od trenutka sklapanja ugovora do trenutka kada je zaista kredit uplaćen na račun tužiteljice, izmijenjeni. Dakle, kako je sredstvo plaćanja u RH kuna tužitelj niti u jednom trenutku osim u trenutku sklapanja Ugovora nije mogao znati koliko iznosi glavnica, a koliko kamata.

5. Kako je odlučujući razlog sklapanja Ugovora glavnica i kamata tužitelj smatra da to povlači ništetnost čitavog Ugovora. Prema čl. 324. ZOO odredba ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Jasno je da je odlučujuća pobuda na jednoj strani bila posudba nekog novčanog iznosa, a na drugoj strani zarada na kamatama koje su uglavljene na opisani način u ugovoru. Kako je ništetan dio ugovora o kreditu upravo onaj za koji je bila odlučujuća pobuda tog ugovora to tužitelj smatra da je stoga čitav Ugovor ništetan.

6. Tužitelj, kao korisnik kredita, je s tuženikom, kao kreditorom, dana 22. veljače 2011. godine, u [adresa] sklopila I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 (dalje dodatak).Tuženi je prilikom sklapanja tog dodatka tužitelju dao netočne podatke o stanju kredita te iznosu preplate. Tužitelj nije od tuženika dobio valjane podatke te je temeljem tako nevaljanih podataka sklopio dodatak u kojem je pogrešno konstatirano stanje duga na dan sklapanja dodatka. Tužitelj je pristao na nove parametre i nove kamate temeljem netočnih podataka koje mu je predočio tuženik. Na takav je način tuženi postupio protivno čl. 4 ZOO-a Načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik strana koja je enormno snažnija u ovom odnosu, te je tuženi taj koja u usporedbi s tužiteljem ima neusporedivo veće znanje i iskustvo glede kreditnog poslovanja. Nadalje, dodatak je protivan i čl. 6 ZOO-a Načelu zlouporabe prava. Tuženik je tužitelju prilikom sklapanja dodatka predočio netočne podatke, te je na taj način zloupotrijebio povjerenje tužitelja i iskoristio svoj nadmoćni položaj u ovom pravnom poslu.

7. Tužitelj smatra kako je Ugovor ništetan, odnosno ukoliko sud ne utvrdi tako smatra da su dijelovi odredbe Ugovora ništetne obzirom na ranije obrazložene navode, te smatra da je tužitelj tuženiku uslijed ovakvog opisanog nezakonitog postupanja tuženika, platio nepripadne iznose, pa stoga tužitelj predlaže Naslovnom sudu da donese slijedeću presudu:

"1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu broj 9012005147 od dana 5.10. 2006. godine, sklopljen u [adresa], između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, kao i I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, te se nalaže tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos koji će ista konačno precizirati nakon što bude utvrđen po vještaku knjigovodstvene struke, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 1. 11. 2007. godine do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. godine do 30. 6. 2011 po stopio od 14% godišnje, a od 1. 7. 2011. godine, po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. godine, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

8. Ukoliko pak Naslovni sud ne usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice tada ista predlaže da donese slijedeću presudu:

"Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 9012005147 od dana 5.10. 2006. godine, u [adresa] sklopljen između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba:

čl. 1. koji glasi: „Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.670,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”, čl. 7. koji glasi: „Kredit u iznosu od 47.670,00 CHF i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuje se u 1800 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

čl. 4. dio koji glasi: „...je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ...”, „Kamata se obračunava u CHF...”

Utvrđuju se ništetnima odredbe I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba:

čl. 2. koji glasi: „Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da nakon izvršene uplate iz st. 2 ovog čl. nedospjela glavnica kredita iznosi 30.247,09 CHF.”

čl. 3. koji glasi: „Kredit u iznosu od 30.247 CHF i kamata iz toč. 4 osnovnog ugovora otplaćuju se u 96 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog dodatka i osnovnog ugovora. Mjesečni anuitet iznosi 396,22 CHF osim prvog anuiteta koji iznosi 316,76 CHF i zadnjeg anuiteta koji iznosi 397,22 CHF. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 osnovnog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.

čl. 6. koji glasi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da ostale odredbe osnovnog ugovora koje nisu mijenjane ovim dodatkom ostaju na snazi i primjenjuju se zajedno s odredbama ovog dodatka.”, te se nalaže tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 73.814,90 kune zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 30. 11. 2006. godine do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. godine do 30. 6. 2011 po stopio od 14% godišnje, a od 1. 7. 2011. godine, po eskontnoj stopi u HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. godine, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

9. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno specificirala podneskom od 18. 2. 2025. tako da glasi:

I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu broj 9012021029 od dana 12.10. 2006. godine, sklopljen u [adresa], između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, kao i I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora.

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 46.966,40 eura, uz iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- na iznos od 225,2 eura tekuće od 10. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 223,19 eura tekuće od 9. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 221,78 eura tekuće od 9. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 222,25 eura tekuće od 10. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 220,31 eura tekuće od 8. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 217,00 eura tekuće od 12. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 216,47 eura tekuće od 10. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 214,93 eura tekuće od 10. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 231,87 eura tekuće od 10. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,42 eura tekuće od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 227,07 eura tekuće od 8. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,61 eura tekuće od 6. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 230,56 eura tekuće od 9. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 233,82 eura tekuće od 8. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 234,10 eura tekuće od 7. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 243,28 eura tekuće od 8. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 237,38 eura tekuće od 8. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 327,60 eura tekuće od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 328,32 eura tekuće od 8. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 327,25 eura tekuće od 8. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 325,88 eura tekuće od 8. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 52,03 eura tekuće od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 244,63 eura tekuće od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 264,35 eura tekuće od 7. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 53,43 eura tekuće od 11. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 261,90 eura tekuće od 9. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 256,65 eura tekuće od 12. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 268,04 eura tekuće od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 271,42 eura tekuće od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 275,57 eura tekuće od 9. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 266,86 eura tekuće od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2.020,04 eura tekuće od 8. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.995,59 eura tekuće od 9. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.997,51 eura tekuće od 13. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.980,54 eura tekuće od 7. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.998,95 eura tekuće od 9. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 400,00 eura tekuće od 9. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 261,85 eura tekuće od 10. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 263,83 eura tekuće od 8. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 263,48 eura tekuće od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 270,59 eura tekuće od 8. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,23 eura tekuće od 9. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 273,83 eura tekuće od 9. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 275,92 eura tekuće od 7. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 282,72 eura tekuće od 9. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 287,60 eura tekuće od 8. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 295,08 eura tekuće od 9. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 302,44 eura tekuće od 9. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 306,28 eura tekuće od 7. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 292,98 eura tekuće od 9. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 294,86 eura tekuće od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 303,02 eura tekuće od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 303,90 eura tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 308,07 eura tekuće od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 306,73 eura tekuće od 7. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 295,65 eura tekuće od 9. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 305,89 eura tekuće od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 322,00 eura tekuće od 7. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,58 eura tekuće od 9. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 357,32 eura tekuće od 7. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 324,46 eura tekuće od 7. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 315,44 eura tekuće od 9. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 316,24 eura tekuće od 8. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 316,65 eura tekuće od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,77 eura tekuće od 8. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,19 eura tekuće od 7. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,16 eura tekuće od 5. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,61 eura tekuće od 7. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,65 eura tekuće od 8. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,99 eura tekuće od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,61 eura tekuće od 8. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,69 eura tekuće od 7. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 324,69 eura tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 415,00 eura tekuće od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,08 eura tekuće od 7. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,84 eura tekuće od 7. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 325,95 eura tekuće od 8. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 326,00 eura tekuće od 7. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 321,54 eura tekuće od 7. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14.589,34 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 412,87 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 929,06 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana."

2.) Ukoliko pak Naslovni sud ne usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja tada isti predlaže da donese sljedeću presudu:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 9012021029 od dana 12.10. 2006. godine, u [adresa] sklopljen između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba:

čl. 1 koji glasi: „Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.670,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”, iz čl. 7 koji glasi: „Kredit u iznosu od 47.670,00 CHF i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuje se u 1800 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

iz čl. 4 dio koji glasi: „...je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...”, „Kamata se obračunava u CHF...”

Utvrđuju se ništetnima odredbe I dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 sklopljen dana 22. veljače 2011. godine između tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, i to odredba čl. 2 koji glasi: „Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da nakon izvršene uplate iz st. 2 ovog čl. nedospjela glavnica kredita iznosi 30.247,09 CHF.” čl. 3 koji glasi: „Kredit u iznosu od 30.247 CHF i kamata iz toč. 4 osnovnog ugovora otplaćuju se u 96 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog dodatka i osnovnog ugovora. Mjesečni anuitet iznosi 396,22 CHF osim prvog anuiteta koji iznosi 316,76 CHF i zadnjeg anuiteta koji iznosi 397,22 CHF. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 osnovnog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.

čl. 6 koji glasi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da ostale odredbe osnovnog govora koje nisu mijenjane ovim dodatkom ostaju na snazi i primjenjuju se zajedno s odredbama ovog dodatka.”,

te se nalaže tuženoj PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 10.598,94 eura, uz iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- na iznos od 0,07 eura tekuće od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,39 eura tekuće od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13.34 eura tekuće od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 0.04 eura tekuće od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,19 eura tekuće od 8. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,40 eura tekuće od 6. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 13,36 eura tekuće od 9. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,58 eura tekuće od 8. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,95 eura tekuće od 7. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,04 eura tekuće od 8. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,18 eura tekuće od 8. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 32,37 eura tekuće od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 25,16 eura tekuće od 8. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,23 eura tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,17 eura tekuće od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,04 eura tekuće od 8. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,72 eura tekuće od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,67 eura tekuće od 8. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,55 eura tekuće od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 39,21 eura tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 24,25 eura tekuće od 30. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 eura tekuće od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 42,7 eura tekuće od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 43,79 eura tekuće od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,38 eura tekuće od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,92 eura tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 36,48 eura tekuće od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,69 eura tekuće od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,54 eura tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,72 eura tekuće od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,48 eura tekuće od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,4 eura tekuće od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,3 eura tekuće od 30. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,14 eura tekuće od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 44,71 eura tekuće od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43.52 eura tekuće od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,45 eura tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,14 eura tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,83 eura tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,71 eura tekuće od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 64,89 eura tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 75,19 eura tekuće od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 71,88 eura tekuće od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 64,86 eura tekuće od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 73,21 eura tekuće od 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,82 eura tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 78,37 eura tekuće od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.127,63 eura tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,22 eura tekuće od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 16,77 eura tekuće od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,81 eura tekuće od 7. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,31 eura tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,60 eura tekuće od 9. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 21,00 eura tekuće od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,95 eura tekuće od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 18,33 eura tekuće od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,10 eura tekuće od 7. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,61 eura tekuće od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 104,66 eura tekuće od 9. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 14,18 eura tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,52 eura tekuće od 7. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,80 eura tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,07 eura tekuće od 7. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,09 eura tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,18 eura tekuće od 9. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,35 eura tekuće od 30. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,12 eura tekuće od 8. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,55 eura tekuće od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,30 eura tekuće od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 27,41 eura tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,20 eura tekuće od 8. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,77 eura tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 71,55 eura tekuće od 7. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,74 eura tekuće od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,04 eura tekuće od 5. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,73 eura tekuće od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,42 eura tekuće od 7. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 29,58 eura tekuće od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,92 eura tekuće od 8. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,77 eura tekuće od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,06 eura tekuće od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,44 eura tekuće od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 67,11 eura tekuće od 8. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,56 eura tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,36 eura tekuće od 7. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 30,67 eura tekuće od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 eura tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 33,33 eura tekuće od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,21 eura tekuće od 7. studeni 2012. godine do isplate,

- na iznos od 33,28 eura tekuće od 30. studeni 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63.13 eura tekuće od 7. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 34,31 eura tekuće od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,62 eura tekuće od 8. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 32,20 eura tekuće od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,93 eura tekuće od 7. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 36,89 eura tekuće od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,69 eura tekuće od 7. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 5.518,56 eura tekuće od 27. ožujka 2013. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

10. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

11. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Konkretno radi se o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, stoga je pravno irelevantno pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa.

12. Zadatak ovog suda je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosno je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Nadalje, sud treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da je notorno da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen.

13. Tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke kojim je HNB ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

14. Tuženik ističe da je tužitelj imao mogućnost izbora, međutim između svega ponuđenog tužitelj je svjesno odabrao upravno predmetni ugovor. Pored navedenog prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja je bio nepredvidiv za svakoga, pa tako i za banke.

15. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Tuženik se pozivana odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

16. Navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu VTS RH i pogrešno zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. Sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, dama HNB kao regulator i nadzorno tijelo je u svojim očitovanjima i izvještajima navela da banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz promjenjivu kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope.

17. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužiteljicu informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI.

18. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

19. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....Ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).

20. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.

21. Tuženik nadalje ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.

22. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

23. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

24. Zaključno, tuženik ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani već zbog same činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF; iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula: te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

25. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare za utuženo potraživanje.

26. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

27. U dokaznom postupku, sud je pročitao ugovor o kreditu od 12. 10. 2006., otplatnu karticu, I. Dodatak ugovoru o kreditu od 22. 2. 2011., plan otplate, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, Opće uvjete poslovanja s građanima, izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Na ročištu 4. 2. 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje GĐ predložene na okolnost informiranosti tužiteljice o spornim odredbama ugovora o kreditu te potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu.

28. Predmet spora je prvo postavljeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu od 12. 10. 2006. i I. Dodatka ugovoru o kreditu od 22. 2. 2011., te za povratom utuženog iznosa s osnove preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF – promjene tečaja – deklaratorni zahtjev, i radi isplate iznosa od 46.966,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i od dospijeća kako je to navedeno u podnesku od 18. 2. 2025. – kondemnatorni zahjtev, te drugo postavljeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela predmetnog ugovora o kreditu iz članka 1., članka 4. i članka 7., te za utvrđenje ništetnim odredbi I. Dodatka ugovoru o kreditu od 22. 2. 2011. i to članka 2., članka 3 i članka 6. – deklaratorni zahtjev, i radi isplate iznosa od 10.598,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i od dospijeća kako je to navedeno u podnesku od 18. 2. 2025. – kondemnatorni zahtjev.

29. Na ročištu 7. 7. 2021. tuženik je prigovorio preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 7. 7. 2021., kojoj preinaci se protivi, a sud je rješenjem od 7. 7. 2021. prihvatio preinaku tužbe iz razloga svrsishodnosti sukladno odredbi članka 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – u nastavku teksta: ZPP). Odredbom članka 190. stavkom 1. ZPP-a je propisano da tužitelj može tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, odredbom članka 190. stavkom 2. ZPP-a je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine - Međunarodni ugovori” broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.: dalje:Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati da li je takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljenje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju radi vraćanja onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva po navedenoj osnovi bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu potraživanja. Stoga nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva po navedenoj osnovi odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Za istaknuti je da je tužiteljica već u tužbi predložila knjigovodstveno financijsko vještačenje. Najzad, zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Iz svih navedenih razloga sud je prihvatio preinaku tužbe sukladno odredbi članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a.

30. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012021029 od 12. 10. 2006. kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 47.670,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovara se promjenjiva redovna kamata koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 4,65 %. Rok otplate kredita je 180 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Nadalje, tužiteljica i tuženik su dana 22. 2. 2011. zaključili I. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012021029 kojim su utvrdili uvjete prijevremene otplate kredita i skraćenje roka otplate. Tužiteljica je dana 16. 2. 2011. izvršila prijevremenu djelomičnu uplatu kredita u iznosu od 8.100,00 CHF te nakon te uplate ostaje nedospjela glavnica kredita u iznosu od 30.427,09 CHF. Novi rok otplate je 96 mjeseci s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od kojih prvi koji dospijeva 28. 2. 2011. iznosi 316,76 CHF, a ostali do kraja otplate 397,22 CHF.

31. Nadalje, nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

32. Nesporno je među strankama i da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

33. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

37. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

38. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

39. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

40. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje GĐ predložene na okolnost informiranosti tužiteljice o spornim odredbama ugovora o kreditu te potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao da su tužiteljici bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle, tuženik nije dokazao da je tužiteljica tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bila upoznata s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.

41. Nema dvojbe da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne. Sporno je može li predmetni ugovor o kreditu ostati na snazi bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

42. Odredba čl. 1065. ZOO/91 propisuje da je ugovor o kreditu ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

43. U postupku je utvrđeno da je tužena banka prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice istoj odobrila i isplatila namjenski kredit za kupnju stambenog objekta. Dakle, svrha predmetnog ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju stambenog objekta, što je i tužiteljica potvrdila u svom iskazu, te je tužena banka tužiteljici isplatila ugovoreni novčani iznos u kunama koji predstavlja protuvrijednost CHF umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužiteljica se obvezala vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 4,65 %. godišnje.

44. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 istovjetna je odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 kojom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

45. Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15.travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega kriterij nije je li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne, već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle, utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe on će tada biti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštene odredbe došlo do promjene u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranka.

46. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle, kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

47. Dakle, predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tužene banke po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi (u kojem pravcu je tužitelj i postavio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi povišenih kamatnih stopa odnosno preplaćene kamate po ugovoru u kreditu, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF tj. promjene tečaja).

48. Pravni stav da djelomična ništenost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 istina polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) a što u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 105. ZOO/91 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.

49. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i na povrat cjelokupnog iznosa kredita, kod čega sud nalazi da je neosnovano pozivanje tužitelja na ništetnost cijelog ugovora pozivanjem na odredbe čl. 4., 6. , 7.,. 8. , 10. st. 3. i čl. 322. ZOO-a na koje odredbe i razloge ništetnosti se tužitelj samo paušalno i općenito poziva.

50. Dakle, valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i za povrat cjelokupnog iznosa kredita (točka I. izreke presude), dok je valjalo djelomično udovoljiti drugom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora i to čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 22. 10. 2006.. te čl. 2., 3. i 6. I dodatka ugovoru o kreditu od 22. 2. 2011. (točka II. izreke presude).

51. Odbijen je dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu od 12. 10. 2006. koji glasi: „Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.670,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”.

52. Naime navedenom ugovornom odredbom određena je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, a koji iznos je tužena banka isplatila tužiteljici. Ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da definira obvezu tužene, a ne tužiteljicu, a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita pravni posao ne može postojati. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

53. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu i I. Dodatka ugovoru o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica zahtijeva, svoj zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu tužitelj temelji na činjeničnom opisu da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

54. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/2003, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/2003, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Cijeneći iskaz tužiteljice, te sadržaj predmetnih ugovornih odredbi sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

55. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

56. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

57. Dakle, takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

58. O navedenim ugovornim odredbama ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Konkretno radi se formularnom (tipskom) ugovoru jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/2003 obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/2003. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

59. Sud je prihvatio dokazni prijedlog stranaka za financijskim vještačenjem te je vještaku naloženo izračun sačiniti u dvije varijante i to:

a) u prvoj varijanti:

- koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa u mjesečnim iznosima i ukupno za razdoblje od 12.10.2006. do otplate kredita,

- koliko je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojeg je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno, sve to za razdoblje od dana sklapanja ugovora 12.10.2006. do otplate,

- koliko je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem spornog ugovora i dodatka ugovoru, uključujući glavnicu, kamatu te sporedna davanja koja su proizašla iz predmetnog ugovora i dodatka ugovoru.

b) u drugoj varijanti:

- da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir negativne vrijednosti odnosno razdoblja u kojima se primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene i niži tečaj od početno ugovorenog,

- da se očituje kolika bi bila realna kamatna stopa za sporno razdoblje uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu kamatne stope.

60. U nalazu i mišljenju od 26. 3. 2021. vještak na osnovi I. Dodatka ugovoru o kreditu od 22. 2. 2011. radi izračun anuiteta po početnim uvjetima kreditiranja odnosno uz primjenu kamatne stope od 4,65 % i nalazi da bi tužiteljici uz istu prijevremenu djelomičnu otplatu kredita te skraćenje roka otplate na 96 mjeseci prvi anuitet koji dospijeva 28.2.2011. iznosio 307,29 CHF, a svi ostali do isplate 368, 08 CHF.

61. Vještak u tablici koju stavlja u prilog ovom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,65 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12). Tužitelj je kredit otplaćivao neuredno pa je zbog toga, prema knjigovodstvenoj kartici, napravljen obračun uplata (tablica stupci 13 – 16) U stupcu 17 (u CHF) i 18 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 191 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,624678 HRK/CHF). Iz izračunatog iznos tečajne razlike isključen dio te razlike sadržane kod promjene redovne kamate. Suma svih anuiteta po početnom otplatnom planu (kamatna stopa 4,65 %) iznosila je 58.627,12 CHF u čemu 10.957,12 CHF kamata te 47.670,00 CHF glavnice. Suma svih anuiteta po stvarnim otplatama (obračun po promjenjivim kamatnim stopama – i promjene prema odlukama tuženika) iznosila je 61.566,75 CHF u čemu 13.896,75 CHF kamata te 47.670,00 CHF glavnice.

62. Po izvršenom izračunu vještak je utvrdio sljedeće razlike:

- u prvoj varijanti u kojoj su iskazane samo razlike koje idu u korist tužiteljice da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 2.937,39 CHF više no što bi ga platila da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika – radi promjene kamatne stope

– iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan uplate iznosi ukupno 16.185,32 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama. Razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 63.672,36 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19. Ukupna razlika po obje osnove iznosi 79.857,68 kn i prikazana je u svako mjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

- u drugoj varijanti u kojoj su iskazane sve razlike (pozitivne i negativne) koje idu u korist tužiteljice i u korist tuženika da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 2.936,20 CHF više no što bi ga platila da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan uplate iznosi ukupno 16.180,02 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama. Razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 62.543,70 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19. Ukupna razlika po obje osnove iznosi 78.723,72 kn i prikazana je u svako mjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu

- da je tužiteljica tuženiku temeljem spornog ugovora i dodatka ugovoru, uključujući glavnicu, kamatu te sporedna davanja koja su proizašla iz predmetnog ugovora i dodatka ugovoru isplatila 353.868,32 kn (62.402,32 CHF). Pregled svako mjesečnih uplata dan je u tablici na stranicama pet do osam ovog nalaza.

63. U odnosu na prijedlog tuženika da se vještak očituje kolika bi bila realna kamatna stopa za sporno razdoblje uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu kamatne stope odgovaram da je moguće da vještak napravi izračun po bilo kojoj drugoj kamatnoj stopi no vještak ne može uzimati na sebe ulogu suda i sam određivati što je to realna ili razumna kamatna stopa. Realna kamatna stopa za jednu stranu u sporu ne mora biti realna ili razumna za drugu stranu u sporu. Vještak ne odriče mogućnost da tuženik ili sud odredi fiksnu mjeru (IBOR) te maržu (u postotku) u okviru koje bi se kretala ta kamatna stopa te bi vještak prema tako dobivenim parametrima utvrdio tu (realnu) kamatu i polazeći od nje ponovno izračunao razlike u visini kamate i valutne klauzule. U tom se slučaju radi o potpuno novom vještačenju koje bi izazvalo i nove troškove vještačenja.

64. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik te se sudski vještak Dario Janković na prigovore iz podneska tuženika od 21. 5. 2021. očitovao na ročištu 7. 7. 2021. Naime, tuženik prigovara danom nalazu i mišljenju i pri tome ističe da su stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovorile promjenjivu kamatu, a ne fiksnu i da se valutna klauzula odnosno promjena tečaja kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve obzirom na volju ugovornih stranaka, pa da zbog toga nalaz i mišljenje nije ispravan. Vještak smatra da se radi o prigovorima pravne prirode, a nalaz je izradio striktno po nalogu suda, u dvije varijante, koji je glasio da se imaju utvrditi razlike nastale s osnove promjenjive kamate, pri čemu je u izračun kao mjeru trebalo koristiti početno ugovorenu kamatnu stopu i da je kod izračuna valutne klauzule koristio kao mjeru izračuna tečaj HKR / CHF na dan isplate kredita, a sve kako je bilo naloženo rješenjem o vještačenju. Vještak ne može sam sebi određivati zadatak, već radi isključivo po nalogu suda. Stoga u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja. Na upit punomoćnika tuženika vještak je odgovorio da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir parametre kao što su marža banke, referentna kamatna stopa, premija i regulatorni trošak, jer od suda nije bio postavljen takav zadatak, a u odnosu na zadaću da se vještak očituje koja bi bila realna kamatna stopa za sporno razdoblje, vještak je iskazao da se realna kamatna stopa ne može odrediti vještačenjem jer ono što je realno za jednu stranu u sporu, zasigurno nije realno drugoj strani, te bi time on kao vještak zauzimao stav o tome što bi to bilo realno za neku od strana. Pri tome upućuje na posljednji pasus u nalazu i mišljenju na str. 9 nalaza gdje je na ovo pitanje odgovorio. Zaključno, vještak je u cijelosti postupio po nalogu suda, nalaz je detaljan, jasan i određen, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

65. Što se tiče tzv. negativne razlike nije istaknut ni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev.

66. Slijedom svega navedenoga tužiteljici s osnove preplaćene kamate i preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule pripada iznos od 10.598,94 eura stoga je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

67. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, temeljem članka 1115. ZOO-a, odnosno od dana stjecanja tuženika jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj, do 31. 12. 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a nakon toga po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

68. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud navodi stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Tužiteljica je tužbu podnijela 11. 6. 2019., stoga proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje na institut stjecanja bez osnove u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Nadalje, valja istaknuti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, kod utvrđenja ništetnosti ugovora ili ugovornih odredaba zastara potraživanja ne teče prije nego što se ništetnost deklaratorno ne utvrdi. To znači da u tužbama iz CHF kredita za preplaćene kamate i preplaćeni tečaj, ali i u tužbama iz euro i kunskih kredita za preplaćene kamate, zastara potraživanja ne teče sve dok se deklaratorno ne utvrdi ništetnost ugovornih odredaba. Dakle, zastara potraživanja u tužbama kojima se traži utvrđenje ništetnosti počinje teći tek po utvrđenju ništetnosti.

69. Tužitelju koji je odbijen s prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, a uspio je s eventualno kumuliranim zahtjevom pripada pravo na naknadu troška, jer tužitelj nije tražio da se prihvate oba zahtjeva, i kada je sud udovoljio drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, tužitelju pripada naknada troška jer u konkretnom slučaju radi odbijanja prvog postavljenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi pa tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a. Pri tome valja uzeti u obzir da u svezi drugo postavljenog zahtjeva tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom djelu svog zahtjeva u odnosu na ništetnost dijela ugovora o kreditu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je uzeo u obzir i odredbu čl. 155. ZPP-a.

70. Trošak tužiteljice za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova za radnje od sastavljanja tužbe do sastavljanja podneska od 7. 7. 2021. (vrijednost predmeta spora sukladno podnesku od 7. 7. 2021. kojim je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev), a nakon toga u visini od 500 bodova, kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 (Tbr.7.t.1.), zastupanje na ročištu 3. 2. 2021. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu 7. 7. 2021. iznos 1.000,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 7 7. 2021. – očitovanje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva, iznos od 1.000,00 eura (Tbr.8.t.2.), pristup na ročište za objavu presude 20. 10. 2021. iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), zastupanje na ročištu 4. 2. 2025. iznos 1.000,00 (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 17. 2. 2025. – specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 1.000,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 4. 3. 2025. iznos 1.000,00 (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude 8. 4. 2025. iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), zbrojeno i uvećano za PDV 7.000,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 597,25 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu od 144,40 eura i za presudu od 516,16 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 8.257,81 euro. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 9. travnja 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Rožman & Oredić, Karlovac, Dr. V. Mačeka 1

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb