REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1383/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, Zagreb, Prisavlje 3, OIB 68419124305, koju zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Owens, Houška i partneri u Zagrebu, protiv tuženika VE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-54/2019-5 od 14. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-471/17 od 30. studenoga 2018., u sjednici održanoj 9. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-54/2019-5 od 14. prosinca 2023. i presuda Općinskog suda u Sisku broj P- 471/17 od 30. studenoga 2018., kao i odluka o troškovima postupka, pa se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"Nalaže se tuženiku VE da isplati tužitelju Hrvatskoj radioteleviziji, iznos od 37.645,61 kn (trideset sedam tisuća šesto četrdeset pet kuna i šezdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja

- na iznos od 7.518,00 kuna teče od 23.08.2007.

- na iznos od 5.680,00 kuna od 29.12.2007.

pa do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, zatim, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. 8. 2015. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 3.889,78 kuna teče od 30.01.2008.

- na iznos od 5.498,88 kuna teče od 19.02.2008.

- na iznos od 5.370,00 kuna teče od 18.03.2008.

- na iznos od 4.389,00 kuna teče od 30.04.2008.

- na iznos od 5.299,95 kuna teče od 17.05.2008.

do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 24.549,86 kn sa zateznom kamatom isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućoj od 30. studenog 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"1/ Nalaže se tuženiku VE da tužitelju Hrvatskoj radioteleviziji naknadi parnični trošak u iznosu od 726,00 kn, sa zateznom kamatom isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućoj od 30. studenog 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2/ Odbija se zahtjev tužitelja Hrvatske radiotelevizije za naknadom parničnih troškova za sastav podnesaka od 11. 5. 2012., 23. 10. 2012., 5. 2. 2013., 3. 7. 2013. kao neosnovan te u odnosu na traženi trošak sudske pristojbe na presudu br. P- 471/17.

3/ Odbija se prijedlog tužitelja za donošenjem dopunskog rješenja u odnosu na trošak za sastav podneska od 26. 4. 2018."

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1717/2024-2 od 30. travnja 2024., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-54/2019-5 od 14. prosinca 2023., zbog pravnog pitanja:

"Smatra li se stjecanjem bez osnove u kontekstu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) isplata izvršena trećoj osobi od strane punomoćnika po zaposlenju koji bi imao ovlasti za isplatu?"

3. Tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati iznos za koji tvrdi da mu je isplaćen bez pravne osnove.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je u razdoblju od 22. kolovoza 2007. do 16. svibnja 2008. sa žiro računa tužiteljice na žiro račun tuženika isplaćeno ukupno 37.645,61 kuna/4,996,43 EUR, kojom isplatom je plaćen i porez te prirez na dohodak iz platnog prometa u iznosu od ukupno 6.587,99 kuna/874,38 EUR,

- da je tuženik navedeni iznos primio od tužiteljice bez bilo kakve pravne osnove odnosno bez njegovog stvarnog angažmana kao vanjskog suradnika ili tome slično,

- da je do sporne isplate došlo nedopuštenom radnjom ČE koji je bio zaposlenik tužiteljice na radnom mjestu voditelja obračuna (honorara),

- da je ČE u obračun unosio podatke o vanjskim suradnicima s kojima nisu zaključeni ugovori, te da nije imao ovlaštenje tužiteljice samostalno davati naloge za isplatu honorara vanjskim suradnicima.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO, ocijenivši da je tuženik sporne iznose dužan vratiti tužiteljici jer nije odradio nikakve poslove za tužiteljicu, znao je da mu sporni iznosi ne pripadaju, te je morao znati da ih je dužan vratiti upravo tužiteljici od koje je iste primio, a ne trećoj osobi, bez ikakve provjere je li ta osoba ovlaštena u ime tužiteljice preuzeti novac. Pritom je zaključio da poslovi radnog mjesta - voditelj obračuna, na kojem je radio ČE, po redovnom tijeku stvari ne uključuju sklapanje određenih ugovora te da nema mjesta zaključku da bi ČE bio punomoćnik po zaposlenju u smislu čl. 43. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03 i 107/07 - dalje: ZTD).

10. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda, te je žalbu tuženika odbio kao neosnovanu. Pritom je obrazložio da među strankama nije postojao nikakav pravni odnos koji bi opravdao predmetne isplate, te je tuženik morao znati da je taj iznos dužan vratiti na isti način na koji je i primio novac, a ne na ruke trećih osoba.

11. Tuženik u reviziji podnesenoj po dopuštenju navodi da u ovom predmetu, nakon što je revizijski sud već jednom prihvatio reviziju tuženika rješenjem broj Rev 2800/15 od 3. studenoga 2016., te ukinuo obje nižestupanjske odluke, tužitelj ponovno nije dokazao svoje tvrdnje odnosno da iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno od onoga što je sud utvrdio. Ističe da je upravo iz opisa radnog mjesta ČE, u ugovoru radu, razvidno da je isti bio ovlašten obavljati poslove obračuna honorara što implicira i obavljanje odnosno vršenje isplata, te se u svezi toga poziva i na iskaz svjedoka RE glavnog ravnatelja tužiteljice u razdoblju u kojem su sporne isplate izvršene. Ponavlja navode da se postupanje ČE može okarakterizirati kao postupanje punomoćnika po zaposlenju, pa se pravne radnje koje je on poduzimao imaju smatrati manifestacijom pravne volje tužiteljice koja eventualno ima pravo na regresni zahtjev prema ČE, a ne obveznopravni zahtjev prema tuženiku.

12. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 - dalje: ZTD) osoba čija je dužnost da kao radnik trgovačkoga društva obavlja poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje određenih pravnih radnji, ovlaštena je da kao punomoćnik društva sklapa i te ugovore i poduzima te pravne radnje u granicama poslova koje obavlja.

12.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.2. Prema odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

13. Iz navedenih odredbi proizlazi da se isplata koja je izvršena trećoj osobi od strane punomoćnika po zaposlenju, koji ima ovlasti za isplatu, načelno ne bi mogla smatrati stjecanjem bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, uz pretpostavku da u takvom slučaju postoji valjana pravna osnova za isplatu.

14. Međutim, u ovom predmetu su sudovi zaključili da je do spornih isplata došlo nedopuštenom radnjom zaposlenika tužiteljice ČE koji je u obračun unosio podatke o vanjskim suradnicima s kojima nisu sklopljeni ugovori, te da nije imao ovlaštenje samostalno davati naloge za isplatu honorara vanjskim suradnicima. Drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke zaključuje da ČE prema samom opisu radnog mjesta nije mogao samostalno davati naloge za isplatu honorara vanjskim suradnicima, te da je prema internom dogovoru samo unosio sve ugovore i razvrstavao ih, pa da je prvostupanjski sud otklonio primjenu odredbe čl. 43. ZTD.

15. Navedeni zaključak se za sada ne može prihvatiti jer je ČE bio voditelj odjela za obračun honorara koji odjel je dio financija i računovodstva tužiteljice, a iz provedenog postupka ne proizlazi da je za njegove radnje utvrđeno da su kaznena djela, pa za sada ništa ne upućuje na zaključak da on nije postupao u ime i za račun tužiteljice kao javne ustanove. Pritom treba navesti da za poduzimanje neke nedopuštene, protupravne radnje nije ovlašten nitko tko bi inače bio ovlašten poduzimati pravne poslove ili pravne radnje za neku pravnu osobu odnosno trgovačko društvo ili ovdje tužiteljicu koja ima status javne ustanove (Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, "Narodne novine" broj 25/03).

16. U ovom postupku nije razjašnjeno koja su ovlaštenja ČE kao voditelja obračuna honorara, prema opisu njegovog radnog mjesta iz čl. 2. Ugovora o radu od 13. siječnja 2006. Drugostupanjski sud nije naveo nikakve razloge za zaključak da ČE nije bio ovlašten obavljati poslove obračuna honorara već da je samo unosio i razvrstavao ugovore. Sud je ocijenio da je riječ o nedopuštenim radnjama jer su novčana sredstva isplaćivana bez pravnog temelja i stvarno izvršenih poslova, fiktivno, pri čemu nije razjašnjeno što je bila svrha tih radnji, je li to bila isplata honorara stvarno angažiranim osobama kao vanjskim suradnicima kojima iz nekog razloga honorari nisu mogli biti direktno isplaćivani ili je riječ o nečem drugom, ali u svakom slučaju nije utvrđeno da je te radnje ČE poduzimao za svoju korist i račun. Dakle, prema do sada prikupljenoj procesnoj građi, radilo bi se o radnjama poduzetim za račun tužiteljice. Ovo tim više jer je izvjesno da su sve sporne isplate, prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju bile u računovodstvenom smislu uredne i izvršene sukladno propisima koji uređuju odvijanje platnog prometa u zemlji, jer bi u protivnom morale biti zaustavljene od strane osobe koja je za tužiteljicu obavljala usluge pružanja platnog prometa, a tužiteljica i ne tvrdi da se u tom pravcu događalo bilo što nezakonito. To upućuje na zaključak da su sve uplate sadržavale potpise ovlaštenih osoba sukladno tim propisima i ugovorom sklopljenim između tužiteljice i pružatelja usluge platnog prometa, a tužiteljica je trebala dokazivati suprotno.

17. Slijedom toga, u predmetnom slučaju nije isključena primjena odredbe čl. 43. ZTD kojom je uređen institut punomoćnika po zaposlenju, odnosno trgovačkog punomoćnika jer ako osoba nije bila ovlaštena samostalno obavljati za tužiteljicu navedene pravne radnje, kako to tvrde nižestupanjski sudovi, postavlja se pitanje kako je moguće da su sve isplate bile knjižene i prolazile su kroz računovodstvo tužiteljice suglasno Zakonu o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine", broj 117/01), pri čemu treba imati na umu da trgovački punomoćnik, odnosno punomoćnik po zaposlenju, ako doista nije imao ovlast samostalno isplaćivati honorare, to je mogao učiniti ako je nastupao kao punomoćnik, a punomoć mu nije morala biti dana u pisanom obliku.

17.1. Ovo tim više, jer je prema navodima revidenta i presudama dostavljenim u spis razvidno da nije riječ o jednom, izoliranom slučaju, već da se radi o višestrukoj, opetovanoj praksi tužiteljice za koju se teško može zaključiti da je mogla ostati nezamijećena, posebno kad se ima uvidu da je odjel koji je vodio ČE bio dio odjela financija u kojem radile i osobe nadređene ČE, pa se postavlja pitanje ako on kao voditelj odjela nije bio ovlašten vršiti predmetne isplate, tko jest bio ovlašten i je li ta osoba mogla dati i je li dala nalog ili punomoć ČE da vrši isplate.

18. U ovom predmetu tužiteljica, prema sadržaju činjeničnog dijela tužbe, zahtjeva da tuženik vrati ono što je stekao bez osnove pri čemu iz iskaza svjedoka proizlazi da je tuženik novčana sredstva koja je primio vratio (proslijedio osobi zaposlenoj kod tužiteljice) onako kako mu je to naloženo. Ovdje nije odlučno je li ta osoba bila ovlaštena preuzimati novčane vrijednosti u ime i u korist tužiteljice, bar glede valjanosti takvih uplata u odnosu tužiteljice i tuženice, jer tuženik nije bio dužan tu okolnost provjeravati, pri čemu treba navesti da se svaka obveza može izvršiti vjerovniku ili osobi koju on ovlasti na ispunjenje.

19. Stoga, kada bi se i moglo uzeti da je riječ o stjecanju bez osnove, odredba čl. 1112. st. 1. ZOO upravo propisuje situacije kada se ne može zahtijevati vraćanje, a to je onda kada netko izvrši uplatu znajući da je nije dužan platiti, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je uplatio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta, a u predmetnom slučaju ne postoji nijedan od navedenih izuzetaka, odnosno teret dokaza da je plaćanje izvršio ne znajući da je bio dužan platiti je na tužiteljici.

20. Slijedom navedenog, za pravilnu primjenu materijalnog prava nisu raspravljene i utvrđene sve odlučne pravno relevantne činjenice, je li novac isplaćivan tuženiku i potom vraćen tužiteljici u korist odnosno za račun tužiteljice, ili je to sve napravljeno u korist i za račun neke konkretne fizičke osobe primjerice ČE ili drugih osoba, neovisno o tuženiku, je li GE bio ovlašten kao punomoćnik po zaposlenju odnosno po usmenoj punomoći isplaćivati honorare vanjskim suradnicima i kod koga je u konačnici završio novac.

21. S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi nisu raspravili osnovanost zahtjeva u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi te nisu naveli razloge za zaključak o odlučnim činjenicama, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvaćena je revizija tuženika, ukinute su nižestupanjske presude i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje potrebno za primjenu izloženoga materijalnog prava i novom presudom odlučiti o tužbenom zahtjevu.

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina