Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2401/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Vinko Adžić & Ivan Adžić, u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 17 P- 958/2024-38 od 9. srpnja 2024. i o žalbi tuženika protiv dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 17 P-958/2024-40 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffesenbank Austria d. d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 17 P-958/2024-38 od 9. srpnja 2024., kao i dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 17 P-958/2024-40 od 9. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 178-50-3607700, sklopljenog 10. kolovoza 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljevog oca OM kao korisnika kredita i založnog dužnika, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle toč. 1. Ugovora kojom je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 141.000,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te toč. 7. Ugovora u dijelu u kojem se otac tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF prilikom zatvaranja očevog CHF kredita, isplati iznos od 14.888,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.3.2015. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku plati tužitelju troškove parničnog postupka od 5.511,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10.7.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Prvostupanjskim dopunskim rješenjem, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR-a."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko dopunsko rješenje, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi s člankom 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, te prvostupanjsko dopunsko rješenje da se preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredba dijela točke 1. i dijela točke 7. Ugovora o kreditu broj 178-50- 3607700, sklopljenog 10. kolovoza 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljevog oca OM, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova te ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to samo u dijelu u kojem da je preplata nastala prilikom zatvaranja Ugovora o kreditu, a koji kredit da je uplatom zatvorio upravo tužitelj.

6. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tuženik kao kreditor i otac tužitelja, pok. OM, kao korisnik kredita, da su 10. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da je riječ o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s odlukom tuženika;

- u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule da je vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji da je presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio, da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2028. donio presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da je odlučeno, da je (i) tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa;

- prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15), koji da je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba članka 138.a ZZP/07);

- prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni;

- predmetni Ugovor o kreditu da je sklopljen radi adaptacije obiteljske kuće, u kojoj korisnik kredita da je živio sa svojom obitelji, te isti Ugovor o kreditu da je potrošački ugovor;

- zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, da obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te to da znači, da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan, uredno obaviješten potrošač, koji postupa s dužnom pažnjom, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je Ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje da bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, a tužitelj da nije primio odgovarajuće obavijesti, odnosno zahtjev transparentnosti da nije bio zadovoljen;

- kako predmetni Ugovor o kreditu da je zaključen 10. kolovoza 2006., a o spornim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo, ovaj Ugovor o kreditu da je obuhvaćen presudom radi zaštite kolektivnih prava i interesa tuženika, to tužitelj da se opravdano po članku 502.c. ZPP-a poziva u ovoj parnici za isplatu na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, a sud da je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- upravo tužitelj da je uplatom dana 20. ožujka 2015. iznosa od 448.161,36 kuna zatvorio u cijelosti obvezu iz predmetnog Ugovora o kreditu, pa tužitelj da je aktivno legitimiran u ovoj parnici, slijedom čega da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije;

- po provedenom vještačenju, iz Nalaza Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb da proizlazi, da visina potraživanja, koja da proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjene kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, da iznosi 14.888,54 EUR-a;

- prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno 14. lipnja 2018., pa kako tužba u ovoj pravnoj stvari da je podnesena 28. rujna 2021., a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do prekida zastare iz članka 241. ZOO/05, to ista tužba da je podnesena u petogodišnjem zastarnom roku, pa zastara da nije nastupila, slijedom čega da nije osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare.

7. Na osnovu utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje, da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu koji da je ugovorena valutnu klauzulu u CHF ništetne, pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, te nalaže tuženiku, a pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05, da iz osnova ništetnosti te odredbe isplati tužitelju iznos od 14.888,54 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2015. pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku odluku, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Nadalje, nije u pravu tuženik, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.

11. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

13. Žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, i za navesti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu prednik tužitelja sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da prednik tužitelja nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

16. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

19. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

20. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

21. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

22. Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

23. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

24. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanih za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

25. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda

26. Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to petogodišnji rok za restitucijski zahtjev tužitelja je počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, dok se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO/05).

27. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 27. rujna 2021. (tužba – stranice od 1 do 5 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je iz ovog predmetnog osnova zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

28. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, koje teku od dana kada je tužitelj izvršio uplatu kojom je zatvoren predmetni kredit pa do isplate.

29. Slijedom svega naprijed navedenog, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

30. Pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je točkom III. izreke presude naložio tuženiku da plati tužitelju troškove parničnog postupka od 5.511,58 EUR-a, kao i kada je izrekom dopunskog rješenja naložio tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak od 125,00 EUR-a, jer su naveden odluke o troškovima postupka zakonite, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

31. Žalitelju je u odnosu na njegove žalbene prigovore za navesti, da je točno da je tužitelj koji povuče tužbu dužan tuženiku nadoknaditi troškove postupka, a kako to tuženik navodi svojom žalbom, pozivajući se pri tome na odredbu članka 158. stavku 1. ZPP-a.

32. Međutim, prema odredbi članka 164. stavka 8. ZPP-a, u slučaju iz članka 158. ovog Zakona zahtjev za naknadu troška može se staviti u roku od 15 dana od dana dostave obavijesti.

33. Kako iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj svojim podneskom od 9. prosinca 2022. (stranice 114 i 115 spisa) djelomično povukao tužbu za iznos od 7.822,29 kuna (tražeći da mu tuženik umjesto 120.000,00 kuna isplati iznos od 112.177,71 kunu), a da je tuženik u odnosu na povučeni dio tužbe troškove zatražio tek podneskom od 19. siječnja 2023. (podnesak – 121 i 122 spisa), a ne podneskom od 8. studenog 2022., kako to tuženik navodi svojom žalbo, a koji podnesak tuženika od tog datuma niti ne prileži spisu, to proizlazi da je tuženik zahtjev za naknadu troška stavio protekom roka od 15 dana, pa stoga tuženiku niti ne pripada pravo na naknadu troška u odnosu na povučeni dio tužbe.

34. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, ispravno postupio i kada je izrekom dopunskog rješenja naložio tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak od 125,00 EUR-a, a koji trošak se odnosi na pristup tužitelja na ročište za objavu presude.

35. To stoga, što trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude, pa tužitelj, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude, na koje ročište je i pozvan od strane suda, a što je i njegovo zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

36. Dakle, tužitelju koji je bio putem svog punomoćnika nazočan na ročištu za objavu presude, održanom 9. srpnja 2024 (stranice 195 i 196 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i odredbe članak 155. sve ZPP-a, pripada, a temeljem troškovnika tužitelja (list 191 spisa), pravo na trošak za pristup na tom ročištu, a koji trošak, temeljem Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), a u skladu sa zahtijevanim troškovima, iznosi 125,00 EUR-a, pa je taj iznos na ime troška postupka tuženik dužan naknaditi tužitelju.

37. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom i prvostupanjskim dopunskim rješenjem, kao niti postupkom koji im je prethodio, nisu počinjene, kako žalbama istaknute, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbe tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko dopunsko rješenje, slijedom čega je presuđeno i riješeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. sve ZPP-a).

Split, 9. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac