Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-682/2024-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], zastupano po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 13 P-93/2023-40 od 22. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 13 P-93/2023-40 od 22. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877 da tužiteljici CV, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.134,17 € (slovima: dvijetisućestotridesetčetirieura i sedamnaestcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od

0,48 EUR / 3,64 HRK s kamatom od 31.07.2009. do plaćanja;

8,99 EUR / 67,73 HRK s kamatom od 31.08.2009. do plaćanja;

8,87 EUR / 66,83 HRK s kamatom od 30.09.2009. do plaćanja;

7,48 EUR / 56,34 HRK s kamatom od 31.10.2009. do plaćanja;

10,09 EUR / 76,01 HRK s kamatom od 30.11.2009. do plaćanja;

12,18 EUR / 91,79 HRK s kamatom od 31.12.2009. do plaćanja;

15,16 EUR / 114,23 HRK s kamatom od 31.1.2010. do plaćanja;

0,80 EUR / 6,04 HRK s kamatom od 28.02.2010. do plaćanja;

13,68 EUR / 103,05 HRK s kamatom od 01.03.2010. do plaćanja;

18,52 EUR / 139,55 HRK s kamatom od 31.03.2010. do plaćanja;

17,75 EUR / 133,76 HRK s kamatom od 30.04.2010. do plaćanja;

19,25 EUR / 145,02 HRK s kamatom od 31.05.2010. do plaćanja;

32,18 EUR / 242,49 HRK s kamatom od 30.06.2010. do plaćanja;

29,52 EUR / 222,42 HRK s kamatom od 31.07.2010. do plaćanja;

37,66 EUR / 283,72 HRK s kamatom od 31.08.2010. do plaćanja;

34,85 EUR / 262,54 HRK s kamatom od 30.09.2010. do plaćanja;

30,32 EUR / 228,47 HRK s kamatom od 31.10.2010. do plaćanja;

39,86 EUR / 300,35 HRK s kamatom od 30.11.2010. do plaćanja

52,00 EUR / 391,79 HRK s kamatom od 31.12.2010. do plaćanja;

43,41 EUR / 327,04 HRK s kamatom od 31.01.2011. do plaćanja;

46,71 EUR / 351,95 HRK s kamatom od 28.02.2011. do plaćanja;

42,87 EUR / 323,04 HRK s kamatom od 31.03.2011. do plaćanja;

43,57 EUR / 328,30 HRK s kamatom od 30.04.2011. do plaćanja;

59,81 EUR / 450,67 HRK s kamatom od 31.05.2011. do plaćanja;

61,40 EUR / 462,59 HRK s kamatom od 30.06.2011. do plaćanja;

74,96 EUR / 564,82 HRK s kamatom od 31.07.2011. do plaćanja;

68,00 EUR / 512,31 HRK s kamatom od 31.08.2011. do plaćanja;

60,36 EUR / 454,82 HRK s kamatom od 30.09.2011. do plaćanja;

1.243,42 EUR / 9.368,54 HRK s kamatom od 24.10.2011. do plaćanja; i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 76,22 € (slovima: sedamdesetšesteura i dvadesetdvacenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877 da tužiteljici CV, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.504,56 €. (slovima: dvijetisućepetstočetirieura i pedesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I. i III. Izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, podredno da ukine presudu i vrati postupak na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.137,17 EUR po osnovi pretplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine mjesečne iznose za utuženo razdoblje.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoje zahtjeve kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je iz Ugovora o kreditu broj 43316/06 od dana 25. 05. 2006. sud utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 24.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila,

- je ugovorna odredba nepoštena, što da proizlazi iz kolektivnog postupka u kojem je ništetnost utvrđena odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P--1401/2012 od 4. srpnja 2013. jer da je takav način ugovaranja utvrđen nepoštenim odnosno time da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača budući je na štetu tužiteljice tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača,

- da je Vrhovni sud dana 13.6.2014. povodom revizije banaka u predmetu broj Rev-2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge potrošač utvrdio da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna a navedenom odlukom da je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/16 od 14.6.2018.,

- da je Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je odluka donesena 14. lipnja 2018. to rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa da je stoga prigovor zastare tuženika neosnovan,

- da je provedenim financijsko-knjigovodstveno vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije Slađani Srnec utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platila više iznos od 2.137,94 € odnosno 16.108,26 kn,

- da je tuženika prigovorio pogrešnom zadatku vještaka te matematičkom izračunu visine dugovanja,

- da je vještak Slađana Srnec odgovorila tuženiku kako su navedeni datumi uplate iz simulacije točni no to nisu datumi stvarne otplate anuiteta kredita odnosno zatvaranja obveze, a način obračuna vještaka da je izvršen prema kartici kredita, nakon čega dalje tuženik nije imao prigovore,

- da u odnosu na prigovore o netočnom zadatku, tuženik samo iznosi sve dosada izrečene tvrdnje što sud da nije mogao prihvatiti jer kao što je već rečeno, zauzeta su mišljenja u dosadašnjoj sudskoj praksi o ništetnosti dijela ugovora pa da se mogao koristiti samo valutni iznos koji je bio u trenutku sklapanja ugovora,

- da sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke, a punomoćnik tuženika nije svojim prigovorima poljuljao vjeru u vjerodostojnost nalaza vještaka,

- da je tužiteljica u iskazu navela kako je kreditom banke kupila osobni automobil marke Renault Clio za osobne potrebe, a u to vrijeme da nije imala nikakav OPG ili obrt, da su joj djelatnici banke sugerirali da uzme kredit u "švicarcima", a što da je bilo za nju najpovoljnija opcija, da je shvatila da će se kredit vezati na švicarce no nije joj bilo rečeno da je "švicarac "valuta utočišta" niti da HNB ne štiti kredite u šivcarcima.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud da smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu Ugovora o kreditu i da je samim time ista odnosno dio odredbe nepoštena, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, pa da je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) dužan vratiti tužiteljici iznosu od 2.134,17 € zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, dok se za iznos od 76,22 € sa pripadajućim kamatama zahtjev odbija.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak u odnosu na Ugovor iz 2006. kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Uzimajući u obzir da je Ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 C i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme

18. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa koji je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede Ugovora o kreditu iz 2006., uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.

21. Pravilno je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog glede provođenja vještačenja na način da se izvrši obračun kao da je ugovoren kunski kredit s promjenjivom kamatom, jer tužiteljica i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti je tuženik dokazao da bi pregovarao s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu u HRK ili o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti EUR, pa da bi ona takvu ponudu za sklapanje Ugovora o kreditu odbila iako je bila povoljniji za nju.

22. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

23. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

24. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 5. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva, kao i odredbi članka 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23-dalje OT), a koju tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

U Splitu, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac