Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-331/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Mišević i Jarić iz Osijeka, protiv tuženika Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-230/2020-18 od 11. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-230/2020-18 od 11. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 49.057,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.570,00 kn sa zateznom kamatom od 11. siječnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 49.057,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelj temelji na djelomičnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 32.361,00 CHF uz rok otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te je tužitelj ovaj kredit otplatio 12. prosinca 2014.

7. Utvrđuje da se na konkretni slučaj primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i prednika tuženika, poslovni broj P-1401/2012 od 13. lipnja 2014. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. pa u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, korisnici kredita imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova da se odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka, odnosno porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u razdoblju otplate kredita značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

8. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik da je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog Ugovora jednostranom odlukom banke te da je ova ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Šteta koju tužitelj trpi da čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu višu od ugovorene kamatne stope od 5,50%.

9. Nadalje prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna jer da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama, odnosno općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu. Stoga da je i sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući odredbe predmetnog Ugovora prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su takve odredbe za tužitelja, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope pa da su te odredbe nepoštene i ništetne, jer da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te odredbama čl. 96., 97. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). S obzirom na utvrđenja iz citiranih sudskih odluka zaključuje da pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima izravan učinak te obvezuje sud, tako da nije potrebno provoditi personalne dokaze pa odbija provođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

10. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare koja je ponovo počela teći pravomoćnošću citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno od 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 11. svibnja 2020. to zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka.

11. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati od tuženika neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Dajani Vuković, prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od ukupno 49.057,94 kn, pa obvezuje tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

12. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati niti je ostvarena neka od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

13. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je s obzirom na iznesena utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa.

14. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivni interes te prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 ZZP/03).

15. Suprotno tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, o čemu se radi u konkretnom slučaju. S tim u vezi treba reći da je odredba čl. 118. ZZP/14 bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, pa odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenosti prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Pozivanje tuženika na mogućnost izbora između više proizvoda koje je nudio tuženik ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu koje su stranke sklopile 11. veljače 2008. u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaja u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba nije ni postojala.

18. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, to su sve jednostrane promijene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,50% godišnje, što je početna kamatna stopa.

19. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-808/2023.

20. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a s time da zastara potrošača prema tuženiku po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjene kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod broj Pž-7129/13 i Pž-632/17 počinje teći pravomoćnošću odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

21. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatska udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle, 14. lipnja 2018., pa je tužba od 20. svibnja 2020. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda, tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu koristeći se u istima ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, vezanim uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

23. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. U odnosu na žalbeni navod glede statusa tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema čl. 3. ZZP/07 potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz prijepornog Ugovora o kreditu bi proizlazilo da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, da je namjena ugovora bila kupnja osobnog vozila te da ni iz jednog dokaza ne bi proizlazilo da je taj pravni posao sklopljen u okviru obavljanja neke poslovne djelatnosti tužitelja pa tuženik bez osnove osporava tužitelju status potrošača u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu od 11. veljače 2008.

25. Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife. Suprotno tvrdnjama tuženika iz sadržaja spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude pa mu je pravilnom primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife odmjeren trošak pristupa na to ročište.

26. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak