Poslovni broj: Usž-2822/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Elektropromet d.d., Zagreb, Avenija Dubrovnik 6, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3393/2022-15 od 16. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Elektropromet d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3393/2022-15 od 16. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3393/2022-15 od 16. travnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/22-01/111, urbroj: 513-04-22-4 od 28. rujna 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I- 416-02/2021-006/04, urbroj: 513-07-01/2022-13 od 25. travnja 2022.
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu kojom presudu pobija u cijelosti zbog svih zakonom dopuštenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da iz obrazloženja presude jasno proizlazi da tužbeni zahtjev nije niti razmatran jer niti u jednom dijelu presude sud se ne očituje niti o jednom navodu, činjenici i dokazu tužitelja, bez obrazloženja zašto je tužbeni zahtjev neosnovan. Ističe da je prvostupanjski sud svojom presudom, poslovni broj: Us I-2878/2021 od 3. ožujka 2022. ocijenio da su tadašnja rješenja nezakonita te je naložio da je prilikom donošenja nove odluke potrebno precizno utvrditi kretanje stanja duga poreza na dodanu vrijednost za 2014. (koji treba odgovarati podacima iz obračuna poreznog tijela) i ovisno o stanju predmetnog duga na dan 31. prosinca 2020., odnosno 1. siječnja 2021. odlučiti o zahtjevu tužitelja uz dostatna obrazloženja kontradiktornosti koje proizlaze iz podataka javnopravnih tijela. Smatra da se u ponovnom postupku tuženik nije pridržavao primjedbi suda, nije uvažio ni jedno od iznesenih pravnih shvaćanja suda niti je po istima postupao, a niti su pobijanim rješenjima uklonjene kontradiktornosti, iz obrazloženja pobijane presude pa je nejasno kako su sad ta gotovo ista, ranije nezakonita, rješenja postala pravilna, potpuna i zakonita. Spornim se u ovom postupku iskazuje da li je izvršen sistemski otpis obveza za 2014., a za koje je s 1. siječnja 2021. nastupila zastara prava na naplatu. Smatra da je tijekom postupka nesporno dokazao da prema odredbama Općeg poreznog zakona za iznos od 61.524,32 kn s osnove glavnice poreza na dodanu vrijednost za 2014. je nastupila zastara, zastara je nastupila i za sve pripadajuće kamate na zastarjelu glavnicu, pa je tuženik prema odredbama Općeg poreznog zakona za navedenu obvezu i kamate bio je dužan izvršiti sistemski otpis po službenoj dužnosti. Iz knjigovodstvene kartice tuženika vidljivo je da otpis nije izvršen, a zastarjela obveza iz 2014., umjesto otpisa, s 1. siječnja 2021. knjižena je pod 2017. godinu, čime je tuženik izbjegao otpis s namjerom da ošteti tužitelja i postupio protivno odredbama Poreznog zakona. Tuženik je po službenoj dužnosti dužan paziti na nastup zastare, a ne zastarjele obveze naplaćivati i/ili prebijati pa je tuženik neosnovano naplaćene iznose bez pravne osnove dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatama od dana naplate do povrata. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi ovu upravnu stvar.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnih tijela, kao i tijekom upravnog spora i da je održao raspravu 16. travnja 2024., čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima ključnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjska presuda donesena u ponovnom postupku nakon što je prvostupanjski sud presudom, poslovni broj: Us I- 2878/2021-13 od 3. ožujka 2022. poništio ranije rješenje tuženika od 8. rujna 2021. i rješenje tijela prvog stupnja od 23. veljače 2020. te predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostupanjskom javnopravnom tijelu. Postupajući u ponovnom postupku, tijelo prvog stupnja donijelo je rješenje od 25. travnja 2022. kojim je odbilo zahtjev tužitelja za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga s osnove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 61.524,32 kn s pripadajućim kamatama, na koje rješenje je tužitelj izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika u ovom upravnom sporu. Nadalje, proizlazi da je sukladno traženju prvostupanjskog suda tijelo prvog stupnja dostavilo presliku godišnje prijave poreza na dodanu vrijednost za 2014. te dokaz da je navedeni dug podmiren u 2015. godini. Nadalje se navodi da je tijekom postupka predstečajne nagodbe koja je otvorena 9. travnja 2013. nad tužiteljem, a radi neplaćanja tekućih dugovana Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Služba za naplatu i ovrhu izdala rješenje od 5. listopada 2015. kojim se nalaže dužniku predmetnog poreznog obveznika Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da podmiri dug tužitelja koji je nastao od otvaranja predstečajne nagodbe do dana izdavanja rješenja, koji dug je naplaćen u cijelosti 28. listopada 2015., pa iz tog razloga tužitelj u 2020. godini nije imao neplaćenog duga za 2014. godinu. Nadalje, iz podataka Porezne uprave i informacijskog sustava Porezne uprave proizlazi da na dan 1. siječnja 2021. na knjigovodstvenoj kartici tužitelja ne postoji zaduženje iz 2014. godine pa stoga isto nije moglo niti biti otpisano. Međutim, prema knjigovodstvenoj kartici porezno tijelo je utvrdilo da tužitelj ima dug iz 2017., dok su dugovi do 2017. godine i dio duga iz 2017. godine naplaćeni prijebojem sa preplatnim obrascima poreza na dodanu vrijednost u 2020. godini.
8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. do 42/20.) i članak 177. stavak 1. do 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 79/13. do 41/22.).
10. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, a imajući na umu dokumentaciju u spisu predmeta i navedene odredbe Općeg poreznog zakona i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, prvostupanjski sud osnovano je zaključio da su porezna tijela pravilno utvrdila da za obveze poreza na dodanu vrijednost za 2017. godinu nije nastupila zastara prava na naplatu predmetnog poreznog duga jer nije protekao rok od 6 godina od kada je zastara počela teći. Što se tiče obveza koje su nastale prije 2017. godine, iste su naplaćene prijebojem s pretplatnim obrascima PDV-a u 2020. godini, koje nisu bile u zastari, a koje tužitelj nije osporavao niti isticao prigovor zastare pa stoga nakon izvršenog prijeboja tužitelj nema zakonsku mogućnost naknadno isticati prigovor zastare.
11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene ni povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
12. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 9. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
