Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: Pn-216/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja 1. ĐJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, protiv tužene ĐJĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Zagorac odvjetniku iz Rijeke, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave 11. veljače 2025. i izvršene objave 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj ĐJĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljima BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i LJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 54.685,44 EUR (pedesetičetiritisućešestoosamdesetipet eura i četrdesetičetiri centa) , svakome u ½ dijela sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2018. do 31. prosinca 2022.po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.998,54 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženice radi naknade štete. U povijesnom dijelu tužbe naveli su da su sa tuženom u ime tvrtke Devin d.o.o. [adresa] u likvidaciji zaključili 13. rujna 2017. Ugovor o kupoprodaji nekretnine u naravi zemljišne čestice s građevinom dovršenom do roh – bau stupnja izgrađenosti, oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmetnu nekretninu kupili su u namjeri dovršetka izgradnje nedovršene građevine te potom prodaje izgrađenih stanova na slobodnom tržištu. Ugovorena kupoprodajna cijena iznosila je 125.000,00 eura, plativa u kunskoj protuvrijednosti koju su isti u cijelosti platili na način da su sredstva u iznosu od 934.114,87 kn deponirali na depozitni račun Trgovačkog suda u Rijeci 18. rujna 2017.

2. Objasnili su da je predmetni ugovor u ime prodavatelja potpisala tužena koja je odlukom suda od 30. rujna 2016. imenovana likvidatorom imovine tvrtke Devin d.o.o. [adresa] s obzirom da je nakon brisanja tvrtke iz sudskog registra tijekom 2014. utvrđeno da je izbrisana tvrtka imala imovinu i to upravo prodanu nekretninu tužiteljima naknadno. Napomenuli su da je u vrijeme imenovanja tužene likvidatorom, kao i u vrijeme zaključenja kupoprodajnoga ugovora na predmetnoj nekretnini postojao teret u vidu upisanih založnih prava i to:

- hipoteka Hypo Alpe Adria bank d.d. radi osiguranja novčane tražbine od 160.000,00 eura s kamatama, naknadama i troškovima

- hipoteka RH u iznosu od 13.471,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 25. rujna 2009. i troškovima postupka

- hipoteka ŽJ radi osiguranja novčane tražbine od 67.149,00 eura

3. Radi objašnjavanja nastale im štete čiju naknadu potražuju od strane tužene kao odgovorne za nastanak iste, tužitelji su u činjeničnom supstratu utuženja naveli kronologiju događanja relevantna za ishod spora.

4. Istakli su da su prijavljene tražbine Hypo banke (sada Addiko bank) i Republike Hrvatske 11. rujna 2017. iznosile 1.904.585,64 kn, odnosno milion kuna više od ugovorene kupoprodajne cijene koju su isplatili 18. rujna 2017. Smatrali su da je tužena prilikom sklapanja ugovora znala ili bila dužna znati da je ugovorena kupoprodajna cijena koja je i isplaćena od strane tužitelja nedostatna za namirenje svih hipotekarnih tražbina, zbog čega su već tada bili ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka.

5. Istakli su da je unatoč navedenog, tuženica kao likvidator nastavila sa pregovorima koji su rezultirali zaključenjem kupoprodajnog ugovora i isplatom, čime je unovčila likvidacijsku imovinu iako za to nisu bili zadovoljeni zakonom propisani uvjeti.

6. Znajući da su tužitelji zainteresirani kupiti predmetnu nekretninu direktnom prodajom, ali slobodnu od ikakvih tereta i zahtjeva trećih osoba, tuženica je unovčila predmetnu nekretninu smatrajući pogrešnim da će sud otvoriti stečajni postupak te dosuditi nekretninu istima uz istovremeno brisanje uknjiženog tereta po pravilima stečajnog i ovršnoga prava.

7. U svezi s navedenim, posebno su napomenuli postupanje tužene koja je pri sklapanju kupoprodajnog ugovora obvezala se da će po uplati ukupne kupoprodajne cijene izdati im tabularnu ispravu ili dostaviti rješenje suda. Tome u prilog po istima kazuje opsežna korespodencija, e-mailova između stranaka.

8. U daljnjem vremenskom segmentu 2. listopada 2017. tužena priopćava istima da banka nije pristala izdati brisovno očitovanje radi brisanja hipoteke te da će stoga sud otvoriti stečaj i dosuditi im nekretninu sa "čistim vlasničkim listom".

9. Napomenuli su da su već tada započeli sa izvođenjem građevinskih radova na nekretnini te da ih je tužena ohrabrivala da slobodno nastave sa radovima ističući da je potrebno samo određeno vrijeme da se sve zgotovi. Objasnila im je da bi brisovna očitovanja trebali dati svi upisani u zemljišnim knjigama sa svojim teretima, što joj na sudu nisu bili rekli, već je ista smatrala da će se moći izdati rješenje bez svih brisovnih očitovanja upisanih vjerovnika.

10. Unatoč tome, istakli su da ih je smirivala isticanjem da će se otvoriti skraćeni stečajni postupak i da je sve u redu osim složenije procedure s obzirom da u praksi ne postoje iskustva sa likvidacijama imovine brisanih subjekata.

11. Tijekom veljače 2018. naveli su da ih je tužena izvijestila kako je Republika Hrvatska izdala brisovno očitovanje, da se očekuje izvornik brisovnog očitovanja banke, dok ŽJ nema namjeru izdati brisovno očitovanje sve dok mu tražbina ne bude u cijelosti plaćena.

12. Smatrali su da je već u tom trenutku bilo vidljivo da neće biti moguće provesti likvidacijski postupak i brisati hipoteku ŽJ, a što je naknadno i potvrđeno odbijajućom odlukom Trgovačkog suda u Rijeci od 28. svibnja 2018.

13. S obzirom na opisane okolnosti, a znajući da neće moći raspolagati kupljenom nekretninom bez prethodnog brisanja hipoteke ŽJ, istakli su da su bili primorani isplatiti tražbinu ŽJ, zbog čega su zaključili Sporazum od 30. ožujka 2018. te mu isplatili tražbinu 29. svibnja 2018. Takav slijed je bio neophodan kako bi se ishodovalo brisanja treće hipoteke upisane u zemljišnim knjigama te omogućila daljnja prodaja stanova na tržištu u predmetnoj nekretnini bez ikakvih tereta i zahtjeva trećih osoba.

14. Cijeneći postupanje tužene, smatrali su da je isto bilo protivno zakonskim propisima i moralu društva s obzirom da je tužena kao likvidator bila dužna prvotno izraditi početna likvidacijska financijska izvješća i izvješće o stanju društva te nakon utvrđivanja da imovina brisanog društva ne bi bila dovoljna za namirenje svih tražbina vjerovnika sa sporednim davanjima, je bila obvezna provesti radnje radi obustave likvidacijskog postupka te predložiti otvaranje stečajnog postupka, a što ista nije učinila. Ne postupajući na opisani način, smatrali su da je povrijedila svoje profesionalne obveze jer nije upotrijebila pažnju koja se očekuje u pravnom prometu od likvidatora.

15. Posebno su naglasili da ih je od samog početka držala u pogrešnom uvjerenju da će se ishoditi sudsko rješenje o brisanju uknjiženih tereta, čemu su isti povjerovali i nastavili sa ranije opisanim aktivnostima na građevini.

16. Smatrali su da su upravo opisanim postupanjem tužene pretrpjeli imovinsku štetu u iznosu koji odgovara visini isplaćene svote treće hipotekarne tražbine temeljem Sporazuma, zbog čega su predložili da im skladno odredbi članka 1045. ZOO-a, tužena naknadi nastalu štetu u ukupnom iznosu od 412.027,42 kn i to svakome u ½ dijela sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od 29. svibnja 2018. pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

17. Ustrajući kod činjeničnog i pravnog supstrata utuženja, tužitelji su tijekom postupka postavili konačan tužbeni zahtjev na način da su potraživali isplatu naknade štete u iznosu od 54.685,44 EUR kao protuvrijednost iznosa izraženog u kunama u tužbi te su ustrajali kod preostalog dijela zahtjeva kao u tužbenom zahtjevu.

18. U odgovoru na tužbu, tužena je osporila osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva te predložila odbijanje tužbe i postavljenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

19. Ne sporeći navode tužitelja o donošenju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 30. rujna 2016. kojim je pokrenut postupak likvidacije nad imovinom brisanog subjekta Devin d.o.o. [adresa] te je imenovana kao likvidator, kao i činjenice da je imovinu činila nekretnina koja je bila predmet kupoprodaje, istakla je da je službena procjena vrijednosti predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosila 263.000,00 eura (1.972.500,00 kn).

20. Napomenula je da kao likvidator nije objavljivala prodaju navedene nekretnine ili obmanjivala eventualno zainteresirane kupce te joj je bilo poznato postojanje tereta na predmetnoj nekretnini u vidu hipoteka Hypo Alpe Adria Bank d.d., RH, kao i vjerovnika ŽJ koji je imao upisanu hipoteku trećega reda na nekretnini. Pojasnila je da se ŽJ nije odazivao na pozive da prijavi svoje stvarno potraživanje, kao niti na zahtjev da ispuni Predugovor o prodaji stana, zbog čega je i bio stavljen teret na nekretnini i to na način da uplati ostatak kupoprodajne cijene.

21. Učinila je nespornim činjenicu da procijenjena vrijednost nekretnine nije bila dostatna za pokriće svih tereta, posebno sagledavši tražbinu banke i Republike Hrvatske. Stoga prodaju nekretnine nije objavljivala, sve u dogovoru sa sucem koji bi donosio odluku o kojem obliku prodaje bi se radilo. Istakla je da je postupak koji se vodio specifičan te podrazumijeva konzultacije sa sucima te ostalim vjerovnicima.

22. Sagledavši kronologiju događanja, istakla je da se prvotužitelj sa sestrom stranaka HJĐ obratio istoj 16. lipnja 2017. s interesom kupnje predmetne nekretnine, prilikom kojeg obračanja joj je napomenuto da su izvršili uvid u vlasnički list nekretnine i utvrdili upisane terete. Iskazali su namjeru da direktno kupe nekretninu koja im je odgovar, kako bi je dovršili i prodali sagrađene stanove u istoj.

23. Pojasnila je da im je u razgovoru napomenula da za direktnu kupnju moraju ponuditi veći iznos koji pokriva i razlučne vjerovnike, jer će u protivnom nekretnina morati biti prodana na dražbi.

24. Nakon što ih je upoznala sa tržišnom vrijednošću nekretnine koja je obuhvaćala zemljište, djelomično izgrađenu zgradu sa krovištem, projektnu dokumentaciju te podmirenu komunalnu i vodnu naknadu, napomenula je da će u slučaju prve dražbe iznos krenuti od 2/3 vrijednosti (263.000,00 eura) što predstavlja iznos od 175.000,00 eura (1.315.000,00 kn) i ukoliko ne bude zainteresiranih kupaca da će moći kupiti predmetnu nekretninu za navedeni iznos, o čemu da je obvezna obavijestiti Trgovački sud u Rijeci.

25. Nakon takvih saznanja obitelj LJ putem svoje tvrtke Montikom d.o.o. podnosi ponudu za kupnju objekta u visini od 140.000,00 eura, o čemu je ista obavijestila sud te sa sutkinjom Malvich zaključila da se može ići u direktnu prodaju za navedeni iznos ukoliko razlučni vjerovnici (upisani kao založni vjerovnici) daju svoju suglasnost – pismo namjere da će izdati brisovno očitovanje uz uplatu iznosa kojeg se odredi, a koji se postiže kupoprodajnom cijenom.

26. Nakon navedenoga slijeda, tužena je navela da je obavijestila vjerovnike da je dostavljena nova ponuda sada na iznos od 120.000,00 eura. Detaljno je izračunata nagrada likvidatoru, kao i sačinjen izračun troškova postupka.

27. ŽJ kao treći upisani u vlasničkom listu sa zalogom od 60.000,00 eura i nadalje se nije javljao te je stoga zajedno sa nadležnim sucem zaključila da se može likvidirati imovina prodajom, s obzirom da su Addiko Bank d.d. i RH izdali svoja pisma namjere da će izdati brisovno očitovanje po uplati iznosa koji su daleko manji od njihovih potraživanja, odnosno odgovaraju njihovom potraživanju.

28. Stoga je 13. rujna 2017. nesporno zaključen kupoprodajni ugovor sa ugovorenom cijenom u iznosu od 125.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos su tužitelji položili na račun sudskog depozita pri Trgovačkom sudu u Rijeci.

29. Napomenula je da se navedeni novčanim iznosomnije raspolagalo upravo radi specifične situacije upisanih tereta u vlasnički list.

30. Istakla je da je u navedenom kupoprodajnom ugovoru navedeno da će uknjižba u zemljišne knjige uslijediti ili po izdanoj tabularnoj ispravi ili po odluci suda o dosudi.

31. Dalje je navela da je nakon zaključenja predmetnoga ugovora, sudac u likvidacijskom postupku zaključio da nije u mogućnosti donijeti rješenje o dosudi i na taj način kupcima predati vlasnički list bez upisanih tereta, već je potrebno pokretati stečajni postupak.

32. Stoga je ista 15 dana nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, 28. rujna 2017. kao likvidator obustavila likvidaciju i podnijela prijedlog da se otvori stečajni postupak nad imovinom brisanog subjekta. Nadležna sutkinja Korlević koja je vodila postupak u predmetu pod poslovnim brojem St-634/2017, upoznata s činjenicom o sudskom depozitu koji je i stvorio problem u likvidacijskom postupku, predložila je strankama raskid zaključenog kupoprodajnog ugovora, povrat novca, kao i prodaju predmetne nekretnine putem javne dražbe po pravilima ovršnog postupka na kojem će početna cijena biti 2/3 procijenjene vrijednosti (175.000,00 eura), a kupci će dobiti rješenje na dosudu e vlasnički list bez upisanih tereta.

33. Posebno je naglasila da se cijeli taj slijed događao u nepunih mjesec dana od potpisivanja kupoprodajnog ugovora, unutar kojeg razdoblja tužitelji kao kupci nekretnine nisu vršili nikakva ulaganja, niti imali troškove održavanja.

34. Upoznati sa nastalom situacijom, isti su odbili prijedlog raskida ugovora ističući da su nekretninu kupili radi prodaje te da imaju zainteresirane kupce budućih stanova sa kojima su se spremali potpisivati predugovore o kupnji stanova.

35. Istakla je da je cijenivši sve to, u daljnjem vremenskom tijeku postupano sa ciljem da se tužiteljima ide na ruku kako bi svi sudionici opisane situacije bili zadovoljni.

36. Tako je sutkinja u stečajnom postupku odlučila ne poduzimati radnje dok se punomoćnik tužitelja ne javi sa prijedlogom rješenja. Po zaključenju Sporazuma o namirenju i isplati svih sudionika, doneseno je rješenje suda o odbijanju prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Posebno je napomenula da joj se u jednom trenutku javio vjerovnik ŽJ koji je dostavio dokaz o uplati iznosa od 40.000,00 eura, a ista ga je pozvala da ispuni svoju cjelokupnu obvezu prema predugovoru, što je isti odbio učiniti.

37. Upravo u tom trenutku po istoj su bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za raskid ugovora i brisanje zabilježbe iz zemljišne knjige.

38. S obzirom na postupanje ŽJ, ista je u ime stranke podnijela protiv ŽJ tužbu 16. veljače 2018. na raskid Predugovora o kupnji stana i brisanje zabilježbe založnog prava. Smatrala je da bi zasigurno uspjela u sporu s obzirom da ŽJ nije uplatio dogovorenu cijenu, a odbijao je platiti preostali iznos cijene.

39. Istakla je da je 30. ožujka 2018., na njezino iznenađenje, zaključen Sporazum o namirenju kojim strane Sporazuma cjelovito i konačno uređuju svoje odnose temeljem kojeg su tužitelji isplatili ŽJ iznos od 67.146,00 eura, unatoč činjenici da je isti uplatio samo dio navedenog iznosa i to u visini od 40.000,00 eura. Napomenula je da u slučaju da je prodaja nekretnine uslijedila po pravilima ovršnog postupka, ŽJ se ne bi namirio niti sa jednom kunom.

40. Stoga je zaključila da je isplata iznosa ŽJ od strane tužitelja isključivo bila želja tužitelja.

41. Primorana takvim događanjima ista je 25. travnja 2018. povukla tužbu protiv ŽJ, da bi 28. svibnja 2018. sutkinja Korlević donijela rješenje kojim je odbijen prijedlog za otvaranjem stečajnog postupka, s obzirom da je nekretnina unovčena.

42. Izričita je bila u kazivanju da je iz navedene kronologije događanja razvidno da su sve radnje nakon što se pojavio problem u postupku likvidacije, učinjene isključivo na zahtjev i po želji tužitelja, iako je problem po istoj bio otklonjiv. Smatrala je da su tužitelji mogli raskinuti kupoprodajni ugovor, nakon čega bi im bio vraćen uplaćeni novac u cijelosti i time ni za koga ne bi nastala ikakva šteta. Međutim, tužiteljima takav slijed nije odgovarao te su bili svjesni da su nekretninu dobili ispod cijene i to za duplo manju vrijednost od procijenjene vrijednosti nekretnine. Prihvatili su isplatiti iznos ŽJ iznad onog što je isti uplatio i to isključivo prateći svoj osobni interes. Indikativnim je smatrala da sve ono što su tužitelji platili za predmetnu nekretninu, odnosno ŽJ, cca doseže iznos od 175.000,00 eura, a radilo se o visini cijene koja bi bila početna da je nekretnina išla na dražbu.

43. Posebno je istakla da su nakon potpisivanja Sporazuma tužitelji završili predmetnu zgradu te započeli sa prodajom stanova od ukupno šest stanova u zgradi, čime su stekli i financijsku korist. Takav slijed ukazuje da nisu pretrpjeli nikakvu štetu, zbog čega njihov zahtjev valja u cijelosti odbiti.

44. Suprotno stavu tužitelja, cijenila je da nije postupala s nepažnjom te da na njezinoj strani ne postoji krivnja za eventualno nastalu štetu tužiteljima. Isti su bili pozvani, kako im se predlagalo, raskinuti ugovor i dobiti povrat uplaćenog novca, međutim isti su to odbili zbog kalkulacije da će održavanjem ugovora na snazi zaraditi i posljedično tome su zaključili Sporazum.

45. Istakla je opreza radi i prigovor zastare, cijeneći da je tužba podnesena izvan roka od godinu dana od obustave likvidacije koji rok je propisan odredbom članka 383. stavak 4. ZTD-a u vezi s odredbom članka 472. ZTD-a. Također, pozvala se i na odredbu članka 383. stavak 2. u svezi članka 472. citiranog zakona kojim je odgovornost likvidatora ograničena na peterostruki iznos nagrade koju je likvidator primio za svoj rad. Stoga je po istoj valjalo cijeniti da je odlukom suda istoj kao likvidatoru određena nagrada u bruto iznosu od 11.464,00 kn.

46. Stoga je smatrala da tužba nema nikakvu pravnu osnovu, niti uporište u relevantnim zakonskim odredbama.

47. U svojim očitovanjima tijekom postupka tužitelji su u cijelosti otklonili navode odgovora na tužbu tužene, posebno tezu da upravo tužitelji kao ponuditelji i kupci, a ne ista kao likvidator, snose odgovornost za odluku o načinu prodaje imovine brisanog subjekta Devin d.o.o.

48. Upravo suprotno tome ukazali su da je tužena kao likvidator postupala s krajnjom nepažnjom protivno zakonu te u tijeku godinu dana od imenovanja likvidatorom pa do kupoprodaje imovine nije ništa poduzela od obaveza koje joj je zakon nalagao. Kao profesionalac i imenovani likvidator morala je znati kako i kada se nad imovinom pravne osobe koja je prestala postojati provodi likvidacijski postupak, a kada stečajni postupak. Pri tome su se posebno pozvali na odredbu članka 437. stavak 1. Stečajnog zakona, odredbu članka 377. ZTD-a i odredbu članka 70. stavak 19. Zakona o sudskom registru (sada članak 70. stavak 5. citiranog zakona).

49. Iz sadržaja danoga odgovora na tužbu tužene, smatrali su da postoji implicitno priznanje tužene da je postupila protivno odredbi članka 376. ZTD-a, jer nije izradila početno financijsko likvidatorsko izvješće, kao niti izvješće o stanju imovine brisanog subjekta.

50. Po istima njezino ponašanje predstavlja krajnju nepažnju s obzirom da je ista nastavila poduzimati daljnje radnje u postupku za koje se prethodno nije uvjerila da su za njihovo poduzimanje ispunjene sve zakonske pretpostavke.

51. Naveli su pri tome određenu nelogičnost i proturječje u kazivanju tužene koja u odgovoru navodi da je sa sutkinjom Malvich zaključila da se može ići u direktnu prodaju za navedeni iznos ukoliko razlučni vjerovnici upisani kao založni vjerovnici daju svoju suglasnost u vidu pisma namjere da će izdati brisovna očitovanja uz uplatu iznosa kojeg se odredi, a kojeg se postiže kupoprodajnom cijenom. Time je de facto ukazano da je postupala protivno prisilnim propisima ukoliko je cijenila izravnu prodaju mogućom, a nije ishodovala brisovna očitovanja svih različitih vjerovnika. Ista je morala znati da ukoliko ne ishodi takva pisma namjere ne može očekivati brisanje zaloga, pa tako i hipoteke ŽJ.

52. Posebno su istakli da cjelokupna struktura postojećih tereta upisanih na nekretnini u zemljišnim knjigama ne bi mogla biti izmijenjena s obzirom na njihovu vrijednost i ponuđenu cijenu kupnje. Stoga je ista bila dužna pokretati stečajni postupak, posebno cijeneći ne samo odredbe zakona već i upute suda, a što je ista propustila učiniti.

53. Tužena je unatoč navedenom, nastavila s prodajom nekretnine brisanog subjekta u uvjerenju da će joj sud protivno primjenjivim zakonskim odredbama izdati rješenje o dosudi. Istakli su da nije razumno očekivati u pravnome prometu da će nadležni sud postupiti protivno zakonu kako bi se sanirale posljedice nečijeg nepravilnog rada.

54. U odnosu na samu štetu, koju je tužena otklonila da su stranke trpjele, naveli su da se ista sastoji u nemogućnosti realizacije ugovora o kupoprodaji kako je to ugovoreno bez dodatnih troškova u visini isplaćenog iznosa ŽJ, odnosno da sama šteta upravo predstavlja taj iznos kojeg su tužitelji bili primorani platiti.

55. Isticanje tužene da se nastala situacija mogla ispraviti raskidom ugovora i vraćanjem kupoprodajne cijene kupcima, tužitelji su u cijelosti osporili.

56. Pravna konstrukcija tužene da bi odgovornost za odluku o načinu prodaje imovine brisanog subjekta, odnosno o postupku u okviru kojeg će navedena imovina biti unovčena i o uvjetima unovčenja bila na strani kupca, a ne prodavatelja zastupanog de facto po likvidatoru, smatrali su u cijelosti neosnovanim.

57. Opetovano su istakli da tužena unutar godinu dana od imenovanja likvidatorom do zaključenja kupoprodaje nije postupila skladno odredbama prisilnih propisa te nije postupila skladno propisanom načinu rješavanja pitanja imovine subjekta koji je brisan, odnosno nije razlučila provođenje likvidacijskog postupka i ispunjene uvjete za isti od provođenja stečajnog postupka, čime je postupila suprotno odredbama zakona (članak 437/1 Stečajnog zakona, članak 377 ZTD i članak 70/2019 Zakona o sudskom registru, sada članak 70 stavak 5).

58. Stoga su smatrali da ponašanje tužene valja cijeniti kao krajnju nepažnju s obzirom da je poduzimala radnje za koje se prethodno nije uvjerila da su za njihovo poduzimanje bile ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke.

59. Tome u prilog, smatrali su posebno indikativnim da ista nije slijedila uputu sutkinje Malvich koja joj je kazivala da se može ići u direktnu prodaju za navedeni iznos ukoliko razlučni vjerovnici upisani u zemljišne knjige kao založni vjerovnici daju svoju suglasnost – pismo namjere da će izdati brisovna očitovanja uz uplatu iznosa kojeg se odredi, a koji se postiže kupoprodajnom cijenom. Ista je morala znati da ukoliko ne ishodi pismo namjere kojim se reguliraju uvjeti izdavanja brisovnog očitovanja od strane ŽJ ne može očekivati brisanje hipoteke sa nekretnine koju prodaje. Svjesna ukupnog iznosa tražbine svih razlučnih vjerovnika te iznosa ponuđene kupoprodajne cijene, tužena nije prilikom donošenja odluke o načinu unovčenja imovine brisanog subjekta operirala s nepoznatim varijablama. Naime, ukoliko ponuđena cijena ne bi bila dovoljna za namirenje tražbina svih razlučnih vjerovnika, tada nije mogla prihvatiti unovčenje imovine direktnom prodajom za navedeni iznos, već je bila dužna pokretati stečajni postupak. Posebno su cijenili da se radi o stručnoj osobi koja se bavila kao upravitelj stečajnim pravom, kao i likvidacijskim pravom. Njezina krajnja nepažnja po tužiteljima očituje se u tome da je unatoč svemu navedenom ustrajala na prodaji navedene nekretnine u uvjerenju da će joj sud protivno primjenjivim odredbama zakona izdati rješenje o dosudi. Smatrali su da se nitko u pravnom prometu ne može pouzdati da će sud postupati protivno zakonu, kako bi sanirao posljedice nečijeg nepravilnoga rada.

60. Stoga su smatrali da odgovornost za štetu koja se sastoji u nemogućnosti realizacije Ugovora o kupoprodaji nekretnine na način kako je to ugovoreno, a bez dodatnih troškova u visini iznosa isplaćenog ŽJ na ime izdavanja brisovnog očitovanja za treće založno pravo koje je teretilo nekretninu, ne snosi nitko drugi već isključivo tužena.

61. Pri tome su se pozvali na odredbu članka 430. – 434. ZOO-a gdje je zakonodavac regulirao pitanje odgovornosti prodavatelja u slučaju postojanja nekoga prava treće osobe koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a koje kupac nije pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom. Kupac u takvoj situaciji ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

62. Isticanje tužene da odgovornost leži na istima jer nisu željeli prihvatiti raskid ugovora i preuzimanje položenog novčanog iznosa, tužitelji su u cijelosti otklonili ističući da u slučaju raskida možda nikada ne bi bili došli u priliku realizirati navedeni poslovni projekt, pri čemu valja cijeniti i njihovu aktivnost započetu na predmetnoj nekretnini po zaključenju ugovora uz dozvolu tužene te uložena novčana sredstva u istu koja je upitno kako bi im se u slučaju raskida povratila.

63. Posebno su istakli da se ugovori sklapaju radi realizacije, a ne da bi se raskidali zbog toga što jedna ugovorna strana prije samog sklapanja ugovora zbog svoje krajnje nepažnje i postupanja protivno zakonu, propustila uočiti rizike o kojima ovisi uredno ispunjenje ugovora s njezine strane. Naveli su da tužena prelazi preko odlučne činjenice da prema ugovorenom, a pretočenom u pravni posao kojeg je tužena sklopila u ime prodavatelja, ugovoreni iznos nije trebao prelaziti iznos od 125.000,00 EUR s obzirom da se ista obvezala za navedeni novčani iznos prodati nekretninu i prenijeti pravo vlasništva nekretnine na kupce, slobodnu od svih tereta. Koliko su nakon izgradnje predmetne nekretnine i prodaje stanova na tržištu zaradili, smatrali su potpuno irelevantnim za ishod spora.

64. U odnosu na otklanjanje tužene od odgovornosti, pri čemu se ista poziva na odredbe ZTD-a, valja istaći da navedene odredbe isključivo uređuju pitanje odgovornosti likvidatora za štetu prema vjerovnicima likvidiranoga društva, a ne za štetu nastalu trećim osobama kao što su to isti u postupku. Smatrali su da je tužena implicitno i prihvatila svoju odgovornost za pričinjenu im štetu konkludentnim radnjama i to na način da je predložila da se isti namire iz njezine police osiguranja od profesionalne odgovornosti stečajnog upravitelja, a što ista niti ne spori tijekom postupka, pri čemu valja istaći da je takvu ponudu bilo nemoguće realizirati jer polica nije obuhvaćala i odgovornost za štetu učinjenu od strane likvidatora.

65. Glede same odgovornosti za naknadu štete tužene, smatrali su da ista izvrće teze i time pokušava otkloniti svoju odgovornost.

66. Smatrali su da je sasvim nebitno jesu li u trenutku sklapanja ugovora bili upoznati s činjenicom da je nekretnina opterećena teretima, a to stoga jer je tužena i u pregovorima i u dogovorima isticala da će nekretnina po isplati ugovorene cijene biti oslobođena od upisanih svih tereta.

67. Takav slijed moguće je pratiti iz opsežne elektroničke korespodencije između stranaka iz koje proizlazi da je tužena očekivala da će iz po njoj neugodne situacije biti "izvučena" aktivnošću suda.

68. Glede same štete koju su pretrpjeli, istakli su da su zaključili ugovor u uvjerenju da će ona ishoditi brisanje svih upisanih tereta u vlasničkom listu. tužena ih je uvjeravala, o čemu postoji e-mail korespodencija, da mogu započeti sa radovima na nekretnini s obzirom da je ista njihova i nitko im je ne može uzeti.

69. U trenutku kada je tužena priznala da neće moći ispuniti obvezu iz ugovora, o čemu su isti stekli i izravno saznanje u razgovoru sa sutkinjom Trgovačkog suda u Rijeci koja ih je obavijestila o složenosti pravne situacije, isti su morali poduzeti sve prikladne radnje kako bi spriječili nastup veće štete, odnosno kako bi otklonili eventualnu mogućnost da im nekretnina za koju su u cijelosti podmirili ugovorenu cijenu bude ili oduzeta ili da njihovo pravo bude umanjeno ili ograničeno.

70. Stoga su utuženi iznos koji je isplaćen ŽJ sukladno Sporazumu od 30. ožujka 2018., smatrali točnim opsegom stvarne štete za koju tužena odgovara kao sukladno odredbi članka 432. stavak 3. i članka 434. stavak 2. ZOO-a. Šteta je po istima de facto nastala radom tužene kao likvidatora imovine brisovnog subjekta protivno prisilnim propisima, pravilima struke i izričitim uputama Trgovačkog suda u Rijeci.

71. U svojim očitovanjima u daljnjem tijeku postupka, tužena je smatrala da su upravo tužitelji svojim postupanjem isključivo utjecali na nastalu situaciju nakon što nije bilo moguće skinuti terete na predmetnoj nekretnini i time realizirati u cijelosti kupoprodajni ugovor.

72. Napomenula je da je sutkinja Korlević nudila raskid ugovora tužiteljima s povratom položenoga novca te prodaju nekretnine po pravilima OZ-a – javnom dražbom sa početnom cijenom 2/3 procijenjene vrijednosti što bi dosezalo iznos od 175.000,00 EUR. Time bi bilo omogućeno donošenje rješenja o dosudi, a što bi imalo za posljedicu brisanje tereta upisanih u zemljišnim knjigama čime bi nekretnina bila slobodna od tereta.

73. Upravo iz razloga da otklone mogućnost da se nekretnina po višoj cijeni proda, isti su i predložili Sporazum kako se ne bi pokretao stečajni postupak nad imovinom brisanog subjekta jer im to "ne bi išlo na ruku". Stoga je isplata ŽJ isključivo vršena na njihovu inicijativu i to u situaciji kada de facto ŽJ ne bi ni pripadao cjelokupno isplaćeni novčani iznos s obzirom da isti nije bio ispunio svoju obvezu iz zaključenog predugovora temeljem kojeg se upisao sa teretom u zemljišnim knjigama.

74. Stoga je postupanje tužitelja odbijanjem ponude za raskid ugovora uvjetovalo nastanak štete koju isti konkretiziraju u vidu isplate navedenog iznosa ŽJ, a iz čega proizlazi upravo njihova odgovornost.

75. Suprotno stavu tužitelja, smatrala je da odredbe ZOO-a, koje reguliraju odgovornost za pravne nedostatke se ne mogu primjeniti u konkretnom slučaju jer ista nije prodavatelj, već je prodavatelj bila likvidacijska masa "Devin d.o.o.". Neovisno od istoga smatrala je da se tužitelji mogu eventualno pozivati na odgovornost prodavatelja isključivo ako kupac nije znao za pravni nedostatak ili nije bio obaviješten. U konkretnom slučaju tužitelji su znali, odnosno morali znati da na predmetnoj imovini postoje tereti triju subjekata te da će biti potrebno prethodno brisati navedene terete kako bi isti stekli nekretninu koju su kupili neopterećenu teretima.

76. Glede samoga zahtjeva za naknadu štete, za što je za istu potrebno isključivo cijeniti odredbe ZTD-a, koje reguliraju postupak likvidacije, istakla je da su samim Sporazumom kojeg su inicirali tužitelji riješena sva otvorena pitanja između sudionika te da s te osnove nije moguće potraživati naknadu štete od iste.

77. Posebno je upozorila da su tužitelji nakon izgradnje nekretnine tijekom 2019. uspjeli prodati sve stanove u predmetnoj zgradi, čime su ostvarili iznimnu materijalnu vrijednost, a što im je upravo ista omogućila prodajom predmetne nekretnine. Stoga je smatrala da je utuženi iznos višestruko namiren prodajom predmetnih dijelova nekretnine trećim osobama.

78. Tijekom postupka, tužena je osporila da bi drugotužitelj sudjelovao u isplati novčanog iznosa ŽJ temeljem Sporazuma, cijeneći da u pruženim dokazima o isplati je isključivo naveden prvotužitelj.

79. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja tijekom postupka, smatrala je da se radi o preinaci tuženog zahtjeva, čemu se protivila.

80. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u spis Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-74/16, čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključen 13. rujna 2017. i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem St-634/17 od 28. svibnja 2028., kao i uvidom u opsežnu korespodenciju između stranaka putem e-maila, odnosno SMS poruka dostavljenu do zaključenja prethodnog postupka. Proveo je dokaz uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za prijepornu nekretninu, kao i uvidom u opsežnu preostalu dokumentaciju koja prileži spisu. Također, sud je po prijedlogu stranaka proveo niz personalnih dokaza i to saslušanjem stranaka te svjedoka BJĐ, LJĐ, Eme Brdovčak, Nataše Malvich, MJ i NJ.

81. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, ovaj sud je ocijenio konačno postavljen tuženi zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

82. Isticanje tuženice da bi tužitelji tijekom postupka izvršili preinaku tužbenog zahtjeva, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

83. Tužitelji su na održanom ročištu za glavnu raspravu te potom podneskom od 7. ožujka 2024. zatražili isplatu naknade štete u određenom novčanom iznosu sa sporednim davanjima i naknadom prouzročenog parničnog troška, koji iznos je izražen tada u valuti Republike Hrvatske a predstavlja ekvivalent vrijednosti iznosa naknade štete zatražene u tužbenom zahtjevu.

84. Slijedom navedenog, tužitelji su ustrajući kod činjeničnog i pravnog supstrata utuženja, kao i kod zahtjeva za isplatom naknade štete konačno postavljenim zahtjevom zatražili istovrsnu vrijednost kao u tužbi.

85. Slijedom navedenog, sud je prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva donosio odluku o zahtjevu za naknadom štete izražene u valuti Republike Hrvatske u trenutku donošenja odluke.

86. Skladno odredbama ZPP-a, sud ističe da su tužitelji nakon zaključenja prethodnog postupka dostavili niz dokumentacije i to u vidu fotografija i računa koji su se odnosili na izvođenje radova na predmetnoj građevini po zaključenju Ugovora o kupoprodaji iz rujna 2017. Takvu dokaznu građu, ovaj sud nije cijenio s obzirom da je ista dostavljena nakon stadija predviđenog za isticanje dokaznih prijedloga, odnosno po zaključenju prethodnog postupka. Smatrao je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke koje ukazuju na mogućnost predlaganja dokaza i tijekom glavne rasprave.

87. Naime, stranke su u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, isticale sve sporne elemente, odnosno krucijalne elemente za donošenje odluke o postavljenom zahtjevu. Tužena je isticala argumentaciju da tužitelji nisu na predmetnoj nekretnini izvodili građevinske radove znatnijeg obima koji bi rezultirali većim financijskim sadržajem, a tužitelji su se upravo pozivali na znatna ulaganja izvršena po zaključenju ugovora što im nije omogućavalo prihvaćanje eventualnog raskida ranije zaključenog kupoprodajnog ugovora jer bi se time doveli u nezavidnu materijalnu situaciju.

88. Stoga je mišljenje suda da su tužitelji bili u mogućnosti takve dokaze dostaviti i u prethodnom stadiju postupka do zaključenja prethodnog postupka.

89. Podredno se navodi da sud smatra irelevantnim za donošenje meritorne odluke navedenu dokaznu građu, a o čemu će biti riječi u daljnjem tijeku obrazloženja sudske odluke.

90. Između stranaka nije sporno niz činjenica, odnosno stranačkih aktivnosti koje su uslijedile nakon zainteresiranosti tužitelja za kupnju predmetne nekretnine, unatoč činjenici da imaju suprostavljeno viđenje glede utjecaja navedenih događanja na pravnu situaciju.

91. Tako između stranaka nije sporno da je tužena odlukom Trgovačkog suda u Rijeci od 30. rujna 2016. imenovana likvidatorom imovine tvrtke Devin d.o.o. [adresa] nakon brisanja te tvrtke iz sudskog registra tijekom 2014. Nije sporno da su tužitelji putem svjedoka LJĐ (sestre tužitelja) kontaktirali tuženu kao likvidatora vezanu za mogućnost kupnje predmetne nekretnine prvotno od strane tvrtke Montikom d.o.o., da bi naknadno ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključili upravo tužitelji 1. i 2. Nije sporno da je tužena tužiteljima putem njihove sestre u više navrata prethodno zaključenju ugovora, kao i po zaključenju, odaslala različitu e-mail korespodenciju, odnosno SMS korespodenciju, a koja se ticala same realizacije navedenoga ugovora.

92. Nije sporno da je razgovor glede kupnje predmetne nekretnine između sudionika i to zainteresiranih kupaca i prodavatelja za kojeg je pregovarala tužena kao likvidator bio usmjeren na direktnu prodaju predmetne nekretnine u likvidacijskom postupku, za što su obje strane bile zainteresirane.

93. Nije sporno da su kupci prvotno iznijeli ponudu kupoprodajne cijene u iznosu od 140.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, da bi potom snizili ponudu zbog utvrđenog stanja nekretnine nakon požara u visini od 120.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, nakon čega su ugovorne strane postigle dogovor da se realizira direktna prodaja za iznos u visini od 125.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i shodno tome zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine 13. rujna 2017. na način da su se tužitelji obvezali kupoprodajnu cijenu položiti na račun Trgovačkog suda u Rijeci, a prodavatelj se obvezao dostaviti im tabularnu ispravu ili rješenje Trgovačkog suda u Rijeci, kako bi se potom upisali u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine neopterećene pravima trećih osoba.

94. Nije sporno da nakon zaključenog kupoprodajnog ugovora i položenih novčanih sredstava na račun Trgovačkog suda u Rijeci, tužitelji nisu u za to predviđenom roku zaprimili tabularne isprave ili rješenje Trgovačkog suda u Rijeci temeljem kojeg bi se upisali u zemljišnim knjigama na kupljenoj nekretnini bez upisanih tereta.

95. Također, nije sporno da su se kupci obratili sucu Trgovačkog suda u Rijeci koji je vodio postupak likvidacijski postupak radi razjašnjenja nastale situacije i mogućeg rješenja istoga, nakon čega su se obratili odvjetnici VJ i potom zaključili Sporazum temeljem kojeg su 29. svibnja 2018. isplatili trećem upisanom razlučnom vjerovniku novčani iznos kako bi im bila izdana tabularna isprava, čime bi se realiziralo brisanje tereta i tog trećeg vjerovnika na predmetnoj nekretnini.

96. Nije sporno nakon realizirane isplate da su se tužitelji obratili tuženici u njezinom uredu sa zahtjevom za naknadom štete koju su konkretizirali i utužili u ovosudnom postupku, kojom prilikom im je tužena predočila policu osiguranja radi mogućeg namirenja pričinjene im štete.

97. Sporno je pitanje jesu li tužitelji po zaključenju kupoprodajnog ugovora stupili u posjed predmetne nekretnine i započeli sa radovima na istoj, jesu li prilikom zaključenja ugovora već bili upoznati sa postojanjem upisanih tereta tada Hypo Alpe Adria Bank, Republike Hrvatske - Ministarstva financija i ZJ na predmetnoj nekretnini. Je li ih tužena na vrijeme izvijestila o nemogućnosti realizacije likvidacijskog postupka i u njemu realizirane kupoprodaje te upisa u zemljišnim knjigama kao suvlasnika nekretnine oslobođene svih tereta ili ih je tužena izvijestila da postoje određeni problemi te da nije u mogućnosti izdati im tabularne isprave s obzirom da je prvotno banka odbijala pristati na brisovno očitovanje, da bi potom pristala na isto, odnosno da na takvo što nije pristajao ZJ i kada je o tome izvijestila tužitelje, zbog čega je bilo potrebno pristupiti otvaranju stečajnog postupka.

98. Također, sporno je pitanje je li tužiteljima po saznanju nastalih poteškoća tužena predložila raskid ugovora i povrat položenih novčanih sredstava, a posebno da im je to predloženo od strane sutkinje Korlević, što su isti iz špekulativnih razloga odbili cijeneći da im takva situacija onemogućava realiziaciju iznimno povoljnog posla, odnosno kupnju nekretnine za znatno manji novčani iznos od procijenjene vrijednosti nekretnine i realizaciju izgradnje stanova za prodaju koju su naknadno i realizirali u velikom novčanom iznosu.

99. Iz navedenoga slijeda proizlazi, sporno pitanje postoji li odgovornost tužene za štetu pričinjenu tužiteljima, a koja se ogleda u podmirenju novčanog iznosa ZJ kako bi se dobilo brisovno očitovanje i time omogućilo nesmetani upis vlasništva tužitelja na nekretnini oslobođenoj zadnjeg tereta.

100. Dok tužitelji smatraju da je cijela opisana pravna situacija posljedica krajnje nepažnje tužene kao likvidatora koja nije postupila temeljem odredaba zakona, a što je imalo za posljedicu nepredviđeni financijski teret za iste, tužena smatra da se upravo tužitelji vođeni željom što veće zarade uvjetovali takav slijed i isplatili ZJ znatno veći iznos od onog koji bi mu pripadao s obzirom na njegovo pravo.

101. Sporno je i pitanje jesu li tužitelji svoj zahtjev za naknadom štete postavili u za to predviđenom zastarnom roku ili je njihov zahtjev prema tuženici obuhvaćen zastarom, odnosno aktivna legitimacija drugotužitelja koji po stavu tužene nije sudjelovao vlastitim novčanim sredstvima pri realizaciji Sporazuma u vidu isplate ZJ.

102. Istaknuti prigovor zastare, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

103. U konkretnom slučaju prilikom ocjene navedenog prigovora valja cijeniti pravni osnov zahtjeva tužitelja za isplatom i u odnosu na koga je isti usmjeren. Tužitelji potražuju naknadu imovinske štete od tužene koja da je uzrokovala nastanak im štete svojim postupanjem.

104. Isticanje tužene da bi u konkretnom slučaju kod navedenog prigovora valjalo cijeniti odredbu članka 383. stavak 4. ZTD-a, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

105. Navedenim zakonskim člankom zakonodavac je propisao odgovornost likvidatora za štetu, ali kako to tužitelji ispravno tumače, radi se o odgovornosti likvidatora prema vjerovnicima društva. Tako je u stavku 1.citiranog članka propisano da nakon što je društvo brisano iz Trgovačkog registra, vjerovnici mogu od likvidatora tražiti da im nadoknadi štetu koju im je svojim radnjama prouzročio. Stavkom 2. citiranog članka regulirana je visina odgovornosti likvidatora za tako nastalu štetu. Stavkom 4., na koji se poziva tužena, propisan je zastarni rok koji se odnosi upravo na mogućnost traženja takve naknade od strane vjerovnika društva, a koji je propisan sa godinom dana od brisanja društva iz sudskog registra.

106. U konkretnom slučaju tužitelji se ne mogu smatrati vjerovnicima društva te se stoga odgovornost tužene prema istima ne može procjenjivati kroz odgovornost likvidatora za štetu pričinjenu svojim radnjama vjerovnicima društva. Iako su tužitelji sudjelovali u likvidacijskom postupku kojeg je pokrenula tužena kao likvidator, isti su sudjelovali kao kupci imovine brisanog pravnog subjekta te se po mišljenju ovoga suda moraju pravno promatrati kao treće osobe na koje nije moguće primijeniti ranije navedene odredbe ZTD-a.

107. Mišljenje je ovoga suda da u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja usmjeren na tuženu valja promatrati kroz opća pravila za naknadu štete koja su propisana odredbama ZOO-a, a koji zakonski okvir regulira i institut zastare potraživanja pa tako i kod instituta naknade štete. Prema odredbama ZOO-a zahtjev za naknadu štete prema štetniku moguće je u sudskom postupku istaknuti u roku od tri godine od dana saznanja za štetu, odnosno štetnika koji je takvu štetu počinio.

108. Nastalu štetu tužitelji sagledavaju kroz uplaćeni novčani iznos ZJ temeljem zaključenog Sporazuma. Tužitelji su zaključili Sporazum **.**.2018. te ZJ temeljem istoga isplatili novčani iznos 29. svibnja 2018., dok su tužbu protiv tužene podnijeli sudu preporučenom pošiljkom 15. svibnja 2019., dakle unutar trogodišnjeg roka od dana izvršene isplate kojom smatraju da im je nastala šteta.

109. Uvidom u kupoprodajni ugovor utvrđeno je da su likvidacijska masa iza brisanog subjekta Devin d.o.o. zastupana po tuženici kao likvidatoru s jedne strane kao prodavatelj i tužitelji 1. i 2. kao kupci zaključili ugovor 13. rujna 2017. U članku 1. citiranog ugovora navodi se da prodavatelj prodaje, a kupci kupuju svaki u ½ dijela nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi nedovršena građevina sa šest stanova površine 1253 m2. Kupoprodajna cijena je člankom 2. ugovorena iznosom od 125.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti koju su se kupci člankom 3. obvezali uplatiti na račun sudskog depozita Trgovačkog suda u Rijeci. Prodavatelj se člankom 5. obvezao izdati kupcima tabularnu ispravu u roku od tri dana od dana uplate ukupne kupoprodajne cijene, a istu ispravu su ugovorili da može zamijeniti i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci.

110. Uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga, utvrđeno je stanje nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora, prema kojem je u teretovnici pod poslovnim brojem Z-5228/08 na temelju Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2008. bilo uknjiženo pravo zaloga za iznos kredita od 160.000,00 EUR s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima u korist vjerovnika Hypo Alpe Adria bank d.d. Pod poslovnim brojem Z-11380/09 na temelju rješenja poslovni broj Ovr-1764/09 od 23. lipnja 2009.bilo je uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 13.471,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2008. do namirenja te trošak postupka osiguranjaua korist RH – Ministarstvo financija, kao i daljnji teret pod poslovnim brojem Z-19035/11 na temelju Predugovora o kupoprodaji od 20. prosinca 2011. za iznos kredita od 67.149,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti u korist ŽJ.

111. Evidentirano je u daljnjem vremenskom tijeku (stanje na dan 1. ožujka 2019.) brisanje uknjižbe prava zaloga vjerovnika Hypo Alpe Adria Bank d.d. temeljem brisovnog očitovanja od 23. svibnja 2018., brisanje uknjižbe prava zaloga vjerovnika RH Ministarstva financija sa 1. veljače 2018., odnosno brisanje založnog prava ŽJ, temeljem brisovnog očitovanja od 29. svibnja 2018.

112. U svom stranačkom iskazu prvotužitelj je naveo da je njihova sestra HJĐ locirala nekretninu koja joj se činila zanimljivom te je kontaktirala tuženu radi eventualne kupnje. Upravo je tužena predložila direktnu prodaju nekretnine u iznosu od 175.000,00 EUR, obrazloživši da bi u slučaju provođenja dražbe nekretnina zasigurno postigla i veću cijenu. Tijekom lipnja 2017. naveo je da su se pregovori vršili oko cijene nekretnine te su istakli prvotno ponudu na 140.000,00 EUR, da bi potom zbog požara na nekretnini ustanovili velika oštećenja na istoj zbog čega su spustili ponudu za 20.000,00 EUR.

113. Sjećao se da je nakon puno razmjienjenih e-mailova i telefonskih razgovora, koje je pretežno vodila Đ, održan sastanak sa tuženom. Izričit je bio u kazivanju da im je tek na tom sastanku tužena kazala da postoje tereti na predmetnoj nekretnini, ali da se o tome ne moraju brinuti. Objasnila im je da će "skinuti terete" s obzirom da pozna nekoga u banci s kojim će se dogovoriti o znatno manjoj isplati. U odnosu na Republiku Hrvatsku, istakla im je da će biti potrebno u cijelosti podmiriti tražbinu jer se radi o malenom iznosu. Glede trećeg upisanoga tereta, napomenula je da je već kontaktirala čovjeka, međutim da joj se isti nije javio.

114. Takvu njegovu pasivnost obrazložila je mišljenjem da nije zainteresiran te da ih to ne treba brinuti s obzirom da su mu prošli zakonom svi predviđeni rokovi i da će ona uspjeti izbrisati njegov teret u vlasničkom listu. Nije detaljnije navela na koji način to misli učiniti.

115. Izričit je bio u kazivanju da do tada uopće nije bio upoznat sa upisanim teretima u vlasničkom listu na nekretnini jer ga to uopće nije zanimalo s obzirom da su se pregovori vodili sa tuženom kao likvidatorom, dakle osobom stručnom, postavljenom od strane suda, kojoj je u potpunosti dao povjerenje.

116. Tužena je finalno predložila cijenu u iznosu od 125.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti što su isti prihvatili. Ponovila je da se ništa ne trebaju brinuti, da će uspjeti izbrisati sve terete na nekretnini ili da će sud donijeti odluku o dodjeli nekretnine i brisanju tereta.

117. Prvotužitelj je u iskazu izričito naveo da se po prvi puta susretao sa kupnjom nekretnine u likvidacijskom postupku te nije imao nikakvih iskustva o takvoj kupnji. Tužena je djelovala vrlo sigurno, ulijevala je povjerenje i nije imao razloga sumnjati da neće ispoštovati dogovoreno.

118. Nakon zaključenja ugovora i predaje kupoprodajne cijene na sudski polog, istakao je da je očekivao ubrzo upis u zemljišnim knjigama u kojima bi nekretnina bila čista od ikakvih tereta. Tužena ih je pozvala da započnu izvoditi radove na nekretnini u čiji posjed su ušli.

119. Nakon nekih 15-tak dana, tužena je u korespodenciji po prvi puta sada spominjala skraćeni stečajni postupak, ističući da ne može "brisati ŽJ, ali da čačka sa sucem". Istakao je da su čekali sa se riješi situacija, međutim kako krajem 2017. to još nije bilo riješeno, a željeli su okončati radove na predmetnoj nekretnini i u nastavku izvršiti prodaju stanova na tržištu, kontinuirano su se obraćali tuženici kako bi se ispoštovalo dogovoreno.

120. Tužena je bila vrlo neodređena ističući da ne zna kojem sucu je dodijeljen predmet radi provođenja skraćenog stečajnog postupka, što je njima bilo sumnjivo. Isticala je da stalno radi na tom predmetu i da u tome sudjeluje i sudac.

121. Sve zajedno bilo mu je vrlo sumnjivo te je zajedno sa sestrom HJĐ zatražio razgovor sa sucem koji je vodio predmet.

122. Sutkinja Korlević pozvala ih je na razgovor u kojem su joj predočili cjelokupnu situaciju kazivanje tužene. Bila je iznenađena sa saznanjem za postojanje trećeg tereta vjerovnika ŽJ na navedenoj nekretnini.

123. Tada im je objasnila da se nalaze u dosta nezavidnoj situaciji ukoliko ŽJ ne bude htio dati brisovno očitovanje te ih je uputila da se obrate odvjetniku jer da sami neće moći zastupati svoje interese. Sjećao se da je sutkinja pozvala telefonom tuženu i stavila ju na razglas, tako da je čuo cjelokupno kazivanje tužene. Nakon toga ju je osobno nazvao telefonom, a kako tužena nije imala saznanja da je čuo razgovor kojeg je vodila sa sutkinjom Korlević, ista je iznosila sasvim drugu priču, iz čega je zaključio da se izmotava.

124. Počela im je nuditi drugu nekretninu kako bi im nadoknadila štetu. pri tome uopće ne spominjući eventualni raskid ranije zaključenog ugovora.

125. Skladno uputi sutkinje Korlević, obratili su se odvjetnici VJ kako bi riješili nastalu situaciju. Objasnili su odvjetnici da su imali znatan trošak u do tada izvedenim radovima na nekretnini, zbog čega im je sada po prvi puta odvjetnica napomenula da im ne predlaže raskid ugovora, već zaključenje Sporazuma sa ŽJ kako bi riješili nastalu situaciju. Time bi isti bili pozvani isplatiti ŽJ novčani iznos koji je isti temeljem zaloga i teretio nekretninu. Nalazili su se u nezavidnoj situaciji te su prihvatili prijedlog odvjetnici isplatili ŽJ navedeni novčani iznos kako bi isti dao brisovno očitovanje temeljem kojeg bi se brisalo založno pravo na nekretnini upisano u njegovu korist.

126. Izričito upitan, prvotužitelj je istaknuo da nikada ne bi pristali na kupnju predmetne nekretnine u iznosu od 192.000,00 EUR (zbroj 125.000,00 EUR i 67.000,00 EUR), a to stoga jer je nekretnina bila u vrlo lošem stanju, opožarena i u istu je trebalo uložiti znatna sredstva. Napomenuo je da su u razdoblju od ulaska u posjed do siječnja 2018., kada su otišli na razgovor kod sutkinje Korlević, izveli veliki dio radova na nekretnini pa su tako izvršili radove na krovištu, na betoniranju potrebnih dijelova oko zgrade, na uklanjanju nekvalitetnih i oštećenih prozorskih okna te na postavljanju instalacija. Djelomično su radove izvodili njihovi radnici, a djelomično posebno glede instalacija drugi obrtnici, što je predstavljalo znatan financijski izdatak.

127. Izričit je bio u kazivanju da glavni motiv kupnje nekretnine nije bila niska cijena, već isključivo lokacija podatna za izgradnju i prodaju stanova. Također, imali su interes da operativa tvrtke bude smještena na području Rijeke, a što je predmetna nekretnina i zadovoljavala.

128. U svom iskazu saslušan drugotužitelj istakao je da je prve kontakte vezano za kupnju nekretnine vršila njihova sestra HJĐ, dok se prvotužitelj naknadno priključio. Naveo je da je tada živio u [adresa] i da su ga braća upoznala o prihvaćenoj ponudi od 125.000,00 EUR,. nakon koje isplate bi bili brisani tereti na nekretnini prema postignutom dogovoru sa tuženicom.

129. Izričit je bio u kazivanju da se uključio u projekt naknadno, kao i kod zaključivanja Sporazuma s obzirom da je bilo potrebno financijski sudjelovati u kupnjji predmetne nekretnine i isplati ŽJ, u čemu je sudjelovao svojim novcima.

130. Bio je prisutan na sastanku sa tuženom gdje je ista iskazala da neće biti nikakvog problema vezano za predmetne terete na nekretnini te da će ona uspjeti to sve riješiti. Shvatio je iz njezinog kazivanja da oni prvotno moraju platiti kupoprodajnu cijenu, nakon čega Trgovački sud u Rijeci donosi odluku te se briše založno pravo na nekretnini.

131. Imao je saznanja da se započelo sa gradnjom na nekretnini odmah po kupnji i to na sam prijedlog tužene. Sve ostalo do zaključenja Sporazuma saznao je od brata i sestre. Znao je da se vremenski sve prolongiralo, da je brat bio kod sutkinje Korlević, nakon čega je angažiran odvjetnik kako bi riješio postojeću situaciju. Kod odvjetnice VJ otišao je zajedno sa bratom i ista ih je izvijestila da im preporuča isplatu ŽJ jer u slučaju raskida ugovora i provođenja stečajnog postupka nije moguće predvidjeti koji bi bio ishod i kako bi oni prošli u tome.

132. Saslušani svjedok LJĐ, sestra tužitelja, u iskazu je navela da je saznanja o nekretnini i tuženoj stekla uvidom u katastar, odnosno na stranicama Trgovačkog suda u Rijeci. Shvatila je da je u tijeku postupak likvidacije te se obratila tuženoj kao likvidatoru. Gruntovnicu nije provjeravala.

133. Glede ponuda kupoprodajne cijene i samog tijeka događanja, istakla je istovjetno kao i prvotužitelj. Napomenula je da je prvotno bio interes tvrtke da kupi nekretninu, da bi potom odlučili prvotužitelj i drugotužitelj da će kao fizičke osobe kupiti nekretninu. Zbog navedenog je u početku korespodencija išla između tužene i tvrtke Montikom d.o.o.

134. Upravo je tužena predložila direktnu prodaju nekretnine ističući da bi na dražbi cijena mogla varirati pa biti i viša od dogovorenih 125.000,00 EUR.

135. Sjećala se odlaska kod tužene sa prvotužiteljem. Tužena je bila vrlo eksplicitna u kazivanju da se ništa ne brinu, da će se navedenim novčanim iznosom isplatiti banka te riješiti Republika Hrvatska sa upisanim teretima, a glede trećeg tereta objasnila je da su protekli svi rokovi za upisanog subjekta sa teretom te da nas to ne treba brinuti. Pojasnila je da nakon potpisa ugovora je potrebno da se novac položi na sudski polog, nakon čega će se brisati tereti u zemljišnoj knjizi na nekretnini.

136. Nakon što je zaključen ugovor u rujnu 2017., svjedok je naveo da su očekivali izdavanje tabularne isprave ili rješenje suda kako im je to obrazložila tužena. Pojasnila im je da mogu započeti sa gradnjom jer je nekretnina njihova i nitko im ništa ne može. Cijeneći kazivanje tužene, svjedok je naveo da su i započeti radovi na nekretnini.

137. Odjednom je tužena počela kazivati da će se promijeniti situacija te da će sada procedura ići putem skraćenog stečajnog postupka. Rekla im je da je potrebno da se strpe kako bi dobili čisto vlasništvo nekretnine.

138. Kako je vrijeme prolazilo, a tužena je u komunikaciji davala neodređene odgovore pa tako i da ne zna kojem sucu je dodijeljen predmet, svjedok je zajedno sa prvotužiteljem otišao kod suca radi informiranja. Nakon što su joj izložili sve činjenice i postojeće terete na nekretnini, sutkinja je bila vidno iznenađena postojanjem trećeg tereta na nekretnini, jer o tome nije imao saznanja. Nazvala je tuženu i držeći je na razglasu objasnila joj je da je "pobrkala likvidaciju sa stečajem". Potom im je objasnila da nije moguće postupiti na način kako je to kazivala tužena. Upozorila ih je da je teret treće osobe značajan te da je potrebno da se obratimo odvjetniku radi pravne pomoći. Sjećala se da je prvotužitelj nazvao tuženu telefonom, a ista ne znajući da su na razglasu čuli njezin razgovor sa sutkinjom Korlevićem, započela je pričati neku drugu priču.

139. Nakon odlaska kod odvjetnice VJ, istakla je da su tužitelji isplatili ŽJ, kako bi ishodovali vlasnički list za nekretninu bez ikakvih tereta.

140. Izrazito nezadovoljni postupanjem tužene, istakla je da su otišli kod tužene u ured kako bi se riješila situacija koja za njih nije bila povoljna, s obzirom da su angažirali znatno veća sredstva zbog isplate ŽJ od onih koje su namjeravali pri kupnji nekretnine. Tužena je sve negirala te im ponudila policu osiguranja ističući da se pokušaju namiriti iz nje.

141. U svom stranačkom iskazu tužena je istaknula da je u postupku valjalo riješiti likvidacijsku masu na koju su tada bili upisani tereti i to u korist banke u iznosu od 1.890.000,00 kn, u korist RH oko 17.000,00 kn i u korist ŽJ 65.000,00 EUR. Pojasnila je da zbog navedenih tereta kao likvidator nije mogla oglašavati prodaju, već ju je kontaktirala HJĐ koja je podatke o nekretnini mogla znati iz katastra i gruntovnice, dok je za nju kao likvidatora mogla saznati sa stranica Trgovačkoga suda u Rijeci.

142. Sjećala se da joj je u prvotnom razgovoru HJĐ napomenula da joj je nekretnina poznata jer se nalazi u blizini njoj poznate lokacije, da radi u tvrtci koja se bravi građevinarstvom, zbog čega ju poziv nije iznenadio.

143. Objasnila joj je da je izvršena procjena nekretnine iznosila 263.000,00 EUR te da bi bilo potrebno ukoliko su zainteresirani za kupnju da sačine ponudu kako bi ju mogla prezentirati sucu. Cijeneći vrijednost potraživanja s osnove upisanih tereta na nekretnini, napomenula je LJĐ da bi se možda moglo izaći sa iznosom od 175.000,00 EUR kojim iznosom bi se "zatvorila sva ta situacija".

144. Izričita je bila u kazivanju da se pri takvom navođenju rukovodila iskustvom stečajnog upravitelja u kojim postupcima se uobičajeno vjerovnici izjašnjavaju sa prihvaćanjem 50 % iznosa koji bi im s obzirom na njihovo potraživanje trebalo isplatiti. Objasnila je da je bolje prihvatiti 50 % vrijednosti potraživanja, nego voditi dugotrajne sudske postupke radi podmirenja cjelokupnog potraživanja. Stoga je smatrala, iako nije mogla biti sasvim sigurna, da će poslovna banka pristati na isplatu iznosa od 800.000,00 kn. Republika Hrvatska je imala vrlo mali iznos potraživanja od 17.000,00 kn, a za ŽJ je cijenila da bi mogao prihvatiti isplatu 50 % iznosa. Cjelokupnu situaciju predložila je da se riješi direktnom prodajom, što je HJĐ prihvatila.

145. Prva ponuda dana je u ime tvrtke u iznosu od 140.000,00 EUR. provjerila je da je kod ŽJ situacija bila specifična s obzirom da isti prema bankovnim uplatama nije u potpunosti ispoštovao obvezu iz tog predugovora kupnji stana i nije u potpunosti isplatio iznos na kojem se temeljilo njegovo potraživanje iz tereta. Stoga je smatrala da će izvjesno pristati na isplatu manjeg iznosa.

146. Uslijedila je manja ponuda od prvotnih 140.000,00 EUR koju je proslijedila sutkinji Malvich na Trgovačkom sudu u Rijeci uz napomenu da navedenim iznosom nisu pokriveni svi vjerovnici i da će trebati ishoditi njihova pisma namjere kojim bi pristali na isplatu manjeg iznosa. Obratila se za konzultacije i kod sutkinje Brdovčak, s obzirom da se bavila stečajevima i likvidacijom.

147. Izričita je bila u kazivanju da je imala saznanja da ukoliko se vjerovnici ne slože sa manjom isplatom da je potrebno otvoriti stečajni postupak, a ukoliko se radi o vjerovniku koji je sasvim pasivan i ne izjašnjava se o ponudi manje isplate, da je tada potrebno pokretati stečajni postupak jer nije moguće u zemljišnim knjigama nakon kupnje nekretnine direktnom prodajom "ostaviti " teret u njegovu korist.

148. Pojasnila je da je po dostavi takve ponude sucu, uputila svim vjerovnicima pismo namjere kako bi se izjasnili, a u odnosu na ŽJ pozvala ga je da ispuni obveze iz Predugovora jer da će u protivnom ići na raskid Predugovora. Nije se izjašnjavala o dijelu tereta koji je obuhvaćao i dio postojeće tražbine koju je ŽJ bio podmirio ranije.

149. ŽJ se uopće nije javljao, banka je istakla u pismu namjere podmirenje potraživanja od 50 %, čak i manje, zatraživši isplatu od 800.000,00 kn, dok je RH inzistirala na isplati od 17.000,00 kn.

150. U međuvremenu na nekretnini je bio požar i prema tužiteljima je isti utjecao na vrijednost nekretnine te su sada nudili manji novčani iznos u visini od 120.000,00 EUR.

151. Izričita je bila u kazivanju da se tim iznosom mogao u cijelosti podmiriti svaki vjerovnik, odnosno banka, RH, kao i troškovi likvidacijskog postupka koji uvijek nastaju. U odnosu na ŽJ, bilo je potrebno pokrenuti postupak radi raskida Predugovora, koji postupak bi izvjesno bio proveden s uspjehom i tada bi se skinuo teret na predmetnoj nekretnini. ŽJ bi eventualno mogao zatražiti namirenje jednog dijela svoje obveze koju je po Predugovoru ispunio, međutim, to bi bilo potrebno pokretati protiv likvidacijske mase i ne bi se uopće trebalo ticati tužitelja.

152. Na izričiti upit navela je da sa HJĐ nije razgovarala o potrebnom vremenskom tijeku za očekivano brisanje tereta i upisa vlasništva u zemljišne knjige.

153. Po dobivenoj ponudi od 120.000,00 EUR opetovano se obratila sutkinji Malvich koja joj je rekla da nema zapreke da se to prihvati s obzirom da će se namiriti dio vjerovnika, a u odnosu na preostalog vjerovnika će se pokrenuti sudski postupak.

154. Nakon toga, ugovor su odlučili kao kupci zaključiti tužitelji, a ne tvrtka i to je realizirano. Novac je od strane kupaca položen na sudski depozit, upravo iz razloga da se u slučaju da se izjalovi nešto u smislu da vjerovnik povuče pismo namjere mogu vratiti deponirana sredstva.

155. Nakon potpisivanja Ugovora istakla je da nije mogla sve brzo riješiti i skinuti sve navedene terete. Ttužitelji su je pritiskali, zbog čega je podnijela zahtjev Trgovačkom sudu radi otvaranja stečajnog postupka.

156. Nije se znala izjasniti zašto nije podnijela zahtjev prethodno zaključenju kupoprodajnog ugovora u situaciji kada je već imala saznanja o pasivnosti ŽJ koji se nije uopće odazvao na pozive, niti u situaciji kada je zatraženo pismo namjere. Iako za to nije ponudila određene razloge, istakla je da bi u slučaju pokretanja stečajnog postupka početna cijena prodaje dosieala 2/3 procjene nekretnine (175.000,00 EUR).

157. Kako su tužitelji željeli kupiti nekretninu za manje novaca, ista nije poduzela radnje radi otvaranja stečajnog postupka.

158. Međutim, smatrala je da je postojalo rješenje navedene situacije. Valjalo je raskinuti kupoprodajni ugovor i vratiti deponirana sredstva tužiteljima.

159. Pojasnila je da je o tome razgovarala sa sutkinjom Korlević telefonom, kojoj su se obratili svjedok i prvotužitelj. U tom telefonskom razgovoru sutkinja joj je rekla da će se moći provesti stečajni postupak ukoliko se prethodno raskine kupoprodajni ugovor i izvrši povrat novca platiteljima. To joj je bilo logično, jer je stečajni postupak nemoguće provesti bez prethodnog raskida pravnoga posla.

160. Međutim, tužitelji su izabrali drugu soluciju. Obratila joj se njihova punomoćnica VJ. Napomenula je da za klijente nije dobro da se kupoprodajni ugovor raskine, već da su isti voljni zaključiti Sporazum i ŽJ isplatiti iznos u visini upisanog založnog prava.

161. Mišljenja je bila da su postojale različite solucije. Moglo se po istoj sačekati rješenje postupka pokrenutog protiv ŽJ radi raskida predugovora i brisanja založnog prava, a to stoga jer je isti po Predugovoru isplatio iznos od cca 40.000,00 EUR, a teret mu je bio upisan na 65.000,00 EUR. Kako su tužitelji inzistirali na cjelokupnoj isplati ŽJ, kako bi dobili brisovno očitovanje, ista se tome nije mogla protiviti, iako joj je bilo neprihvatljivo.

162. Sporazum je po prijedlogu VJ zaključen između tužitelja, likvidacijske mase Devin d.o.o. i ŽJ koji su time cjelovito i konačno riješili svoje odnose. Smatrala je da je povlačenjem tužbe u odnosu na ŽJ od strane likvidacijske mase, koji je u cijelosti bio isplaćen iznosom potraživanja iz tereta, u cijelosti riješena ranija situacija.

163. Kolegica VJ ju nije upoznala sa određenim nezadovoljstvom tužitelja te se iznenadila kad su je posjetili u uredu. Isticali su da im naknadi štetu koju su imali zbog plaćanja ŽJ kao i troškove zastupanja VJ.

164. Ne smatrajući se odgovornom, navela je da im je ponudila policu osiguranja od odgovornosti u namjeri da se pokušaju namiriti iz iste. Posebno je istakla da je i sama materijalno bila na gubitku jer je njezina nagrada kao likvidatora isplaćena ŽJ. Napomenula je da se radilo o osiguranju od odgovornosti o radu stečajnog upravitelja, s obzirom da imenovanjem likvidatorom nije izgubila i svojstvo stečajnog upravitelja.

165. Glede obavljanja radova na građevini koju su tužitelji kupili, navela je da je moguće na upit svjedoka LJĐ odgovorila da mogu poduzimati radove, ali svakako nakon što su bili podmireni svi vjerovnici, odnosno podignuta tužba protiv trećega. O samim radovima nije imala saznanje.

166. Saslušani svjedok BJĐ u svojem je iskazu navela da su joj se tužitelji obratili radi rješavanja nastalog problema. Poznavala ih je od ranije s obzirom da je obavljala pravne poslove za tvrtku Montikom d.o.o.. Cijela situacija bila joj je dosta neobična i nije joj bilo jasno zbog čega je tužena išla u likvidaciju, a ne postavila prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

167. Iz tereta upisanih u zemljišnim knjigama bilo je jasno da su znatna potraživanja upisanih vjerovnika. Sjećala se da je kontaktirala tada Addiko Bank vezano za eventualno brisovno očitovanje, na što je stekla saznanje da banka nema namjeru tražiti namirenje tražbine ispod 110.000,00 EUR. Stoga je razumjela da neće biti dovoljno sredstava iz položene kupoprodajne cijene za podmirenje trećeupisanog vjerovnika ŽJ.

168. Cjelokupna situacija bila je vrlo neugodna i nije željela sa tužiteljima razgovarati kako je došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora iz razloga što je tužena njezina kolegica. Predložila je zaključenje Sporazuma i isplatu ŽJ u cijelosti kako bi se brisao teret na nekretnini. Naime, neovisno o činjenici što je ŽJ po Predugovoru za kupnju stana platio manji iznos od upisanog tereta, navela je da do realizacije samog kupoprodajnog ugovora stana nije došlo zbog ne postupanja tvrtke Devin d.o.o., zbog čega je bilo neizvjesno kako bi protekao sudski spor pokrenut protiv ŽJ. Neovisno od toga, ŽJ je imao upisan teret upravo na određeni iznos od 67.000,00 EUR i isti nije trebao odustati od takve tražbine koja je bila pravno valjala kao upisana u zemljišnim knjigama.

169. Solucija raskida kupoprodajnog ugovora kojeg su tužitelji zaključili sa likvidacijskom masom po svjedoku nije išla u korist tužitelja, s obzirom da su isti vršili od ulaska u posjed ulaganja u navedenu nekretninu. Po njihovom kazivanju radilo se o iznosu od cca 100.000,00 EUR i u slučaju raskida ugovora postavilo bi se pitanje naknade takvih troškova. Stoga je smatrala isplatu ŽJ najboljim rješenjem za tužitelje unatoč činjenici da bi takvo rješenje iziskivalo znatna novčana sredstva.

170. Međutim, iako su tužitelji postupili po njezinom prijedlogu i teret je brisan u zemljišnim knjigama, svjedok je naveo da su smatrali tuženom odgovornom za primoranost isplate ŽJ, zbog čega su kazivali da će tražiti odštetu od strane tužene. Imala je saznanja da im je tužena predočila policu osiguranja radi namirenja eventualne štete, međutim ista nije bila adekvatna.

171. Izričita je bila u kazivanju da se prilikom pokušaja rješavanja problematike nije isticao prijedlog raskida ugovora, već da je ista napomenula kao punomoćnik strankama da bi takva solucija za njih predstavljala financijsko opterećenje.

172. Saslušana tijekom postupka, svjedok Nataša Malvich, sutkinja Trgovačkog suda u Rijeci koja je vodila likvidacijski postupak nije imala relevantna saznanja bez prethodnog uvida u spis. Izričita je bila u kazivanju da nikada sa strankama ne razgovara o svojim predmetima. Zbog proteka vremena nije se uopće sjećala stranaka postupka.

173. Svjedok Ema Brdovčak, sutkinja Trgovačkog suda u Rijeci i dugogodišnja prijateljica tuženice, u svojem je iskazu navela da se sjeća kada joj se tužena obratila radi savjeta, s obzirom da se svjedok bavio stečajnim pravom. Objasnila joj je da je likvidator tvrtke koja se nalazi u postupku likvidacije te da ima zainteresiranog kupca za nekretninu, zbog čega ju je zanimalo da li je dužna provesti neki formalni postupak prodaje navedene nekretnine u smislu dražbe, oglašavanja ili sl. Pojasnila joj je da postoje tri založna vjerovnika te joj je sugerirala da zatraži njihovu suglasnost za prodaju.

174. Upozorila ju je da bi bilo dobro da se sačini nova procjena vrijednosti nekretnine. Imala je saznanja da je treći vjerovnik zatražio podmirenje tražbine u većem iznosu, zbog čega je tužena postavila upit mogućeg raskida kupoprodajnog ugovora, što je kupac otklonio i istakao namjeru podmirenja tražbine navedenog založnog vjerovnika u cijelosti. Bilo joj je poznato da je o tome sačinjen i Sporazum.

175. Saslušani svjedok MJ, bivša zaposlenica tuženice u njezinom uredu, u svojem je iskazu navela da se sjeća dolaska CJ i još jedne osobe u ured kod tužene. Iako je razgovor navedenih osoba vođen u drugoj prostoriji od one u kojoj se ona nalazila, zbog otvorenih vratiju je čula sadržaj razgovora.

176. Iz tog razgovora shvatila je da osobe traže neki novac ističući nastanak po njima financijskih problema, nakon čega je tužena ponudila svoju policu osiguranja.

177. Prethodno tome bila je upoznata sa likvidacijskim postupkom i namjerom tužene da se raskine kupoprodajni ugovor i vrati kupcima kupoprodajna cijena kako bi se nastavio redovni stečajni postupak. Po njezinom saznanju kupci nisu prihvatili raskid ugovora ističući da su u nekretninu već imali određenih ulaganja, zbog čega bi to predstavljalo trošak za njih. Tužena im je napomenula prilikom davanja takvoga prijedloga raskid ugovora da će u slučaju redovnog stečajnog postupka zasigurno cijena nekretnine biti veća od 120.000,00 EUR pa čak možda i duplo, 240.000,00 EUR.

178. O tom kazivanju tužene glede cijene nekretnine u slučaju pokretanja redovnog stečajnog postupka, svjedok je izričito naveo da ima osobnih saznanja s obzirom da je tužena telefonom često govorila sa HJĐ, bila vrlo glasna i to njezino kazivanje se u uredu moglo čuti.

179. Saslušani svjedok DJ u svojem je iskazu naveo da se bavi nekretninama te da mu je bilo poznato da su tužitelji bili potencijalni investitori nekretnine koja je predmet spora. Ista se nalazi u blizini članova njegove obitelji te mu je bilo poznato da se radi o nedovršenoj zgradi gdje su se skupljala djeca i narkomani. Bila je to totalno devastirana zgrada, u jednom trenutku i zapaljena. Iz razgovora sa tužiteljima shvatio je da su kupili predmetnu nekretninu u kojoj namjeravaju izgraditi stanove. Sjećao se da su po kupnji možda 2 do 3 mjeseca započeli sa gradnjom i da je sve to trajalo jedno godinu i pol dana. Nije se mogao detaljnije izjasniti o vremenu gradnje, iako je u toj nekretnini kupio stan za kćer.

180. U nekretnini je valjalo postaviti prozorska okna, vanjska vrata jer su sva bila devastirana i razbijena, sagraditi pregradne zidove, postaviti instalacije i sve ostalo što podrazumijeva gradnju nekretnine.

181. Glede odnosa između stranaka, nije imao posebnih saznanja.

182. Iskaz saslušanih svjedoka VJ, Brdovčak, MJ te EJ ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao istinite, objektivne i životne. Kazivanje navedenih svjedoka u skladu je sa nizom nespornih činjenica između stranaka, što vodi zaključku suda da se radi o istinitom kazivanju.

183. Iskaz saslušanog tužitelja 2. ovaj sud je u cijelosti prihvatio istinit i objektivan, dok kazivanje prvotužitelja je u pretežitom dijelu cijenjen kao istinit i objektivan, osim u dijelu u kojem je svjedok isticao da mu prethodno kontaktiranju tužene radi kupnje nekretnine nije bilo poznato stanje u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu.

184. Kazivanje prvotužitelja da mu nije bilo poznato zemljišno knjižno stanje predmetne nekretnine, odnosno upis tereta na nekretnini na ime banke, RH i ŽJ, neživotno je i nelogično. Prvotužitelj se bavi građevinskom djelatnošću, sam je u svom iskazu iskazao da je i ranije vršio uvide u katastar i gruntovnicu te da se zna "snalaziti" u posjedovnim i vlasničkim upisima bez pravne pomoći. Kao vičnom građevinskom poduzetniku mišljenje je ovoga suda da mu je u to vrijeme bilo poznato postojanje založnih prava i tereta upisanih u zemljišnim knjigama. Životno je i logično da je kao zainteresirana osoba provjerio ZK stanje za nekretninu koju namjerava kupiti, a posebno cijeneći da je imao namjeru putem svoje tvrtke izgraditi u istoj stanove za prodaju, što je iziskivalo ishodovanje znatne dokumentacije i nekretninu bez upisa određenih tereta na istoj.

185. U preostalom dijelu kazivanje stranaka je sukladno kazivanju svjedoka EJ i VJ koje su imale relevantna kronološka saznanja o kojima su iskazivale stranke pa tako i prvotužitelj.

186. U svojim očitovanjima nakon provedenih personalnih dokaza tužena je analizirala navedene iskaze, posebno tužitelja i svjedoka EJ, cijeneći da su neživotna i nelogična. Sud ne cijeni takav slijed s obzirom da je kazivanje navedenih osoba sukladno, životno i logično, ali i u skladu sa pruženim dokazima u vidu odluka suda, e.-mail korespodencije između stranaka.

187. Iskaz tužene sud je cijenio istinitim i objektivnim u dijelu u kojem je sadržajno identičan kazivanju tužitelja i svjedoka EJ.

188. Dio kazivanja stranke u kojem je stranka isticala da je sutkinja Korlević predlagala raskid ugovora i povrat novca tužiteljima, ovaj sud nije smatrao istinitim i objektivan. Takvo kazivanje nema uporišta u drugim dokazima, a indikativno je da ga tuženica nije isticala kao dokazni prijedlog, odnosno da nije predložila saslušanje svjedokinje Korlević koja bi po njezinom stavu isto mogla potvrditi.

189. Sud također nije prihvatio istinitim kazivanje tužene da bi prethodno angažiranju svjedoka VJ tužitelji od strane tužene bili upućeni na raskidanje ranije zaključenoga ugovora. To stoga jer takav slijed nije dokazan, a valja istaći da su tužitelji to osporavali, pa je upravo na tuženoj bio teret dokazivanja.

190. Podredno se ističe da je tužena u svom iskazu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, iznosila svoje viđenje razloga zbog kojih tužitelji ne bi prihvatili soluciju raskida ugovora, pri tome analizirajući dinamiku prodaje naknadno izgrađenih stanova u kupljenoj nekretnini i špekulativni pristup tužitelja cjelokupnoj situaciji.

191. Radi se o viđenju stranke, a ne o objektivnom isticanju činjenica, stoga navedeni dio nije ocijenjen pri ocjeni stranačkog iskaza tužene.

192. Mišljenje je ovoga suda da stranka u postupku ima pravo iznijeti svoje viđenje o razlozima postupanja protivne strane, međutim takav slijed valja potkrijepiti određenim dokazima koji ukazuju na objektivno postojanje takvoga ponašanja, a ne na teoretsku mogućnost kao u konkretnom slučaju.

193. Iskaz saslušanog svjedoka Malvich sud nije posebno cijenio, s obzirom da se svjedok ničega nije mogao sjetiti niti je imao relevantnih saznanja. U tom smjeru je i ocjena iskaza svjedoka DJ, koji osim opisa nekretnine kupljene od strane tužitelja, kupnje stana za potrebe kćeri od strane tvrtke tužitelja, nije imao nikakvih relevantnih saznanja o odnosu između stranaka. Glede samog izvođenja radova na predmetnoj građevini bio je vrlo općenit i nije se mogao vremenski izjasniti kada su započeli radovi, osim što se aproksimativno izjasni da se radilo od oko godinu i pol.

194. Cijeneći ranije navedene nesporne činjenice između stranaka, kao i utvrđene činjenice tijekom dokaznog postupka, ovaj sud smatra utvrđenim da je tužena kao likvidator imovine tvrtke Devin d.o.o. [adresa] u ljetnom razdoblju 2017. dobila upit od strane prvotno tvrtke tužitelja za kupnju predmetne nekretnine koja je predstavljala jedinu imovinu tvrtke Devin d.o.o. nakon brisanja iz sudskog registra.

195. Iako je ranije bila izvršena procjena vrijednosti navedene nekretnine koja je iznosila 263.000,00 EUR, tužena je cijeneći spremnost za kupnju predmetne nekretnine prvotno istakla potrebu iznošenja ponude te navela da bi se u stečajnom postupku ista prodavala po početnoj cijeni od 175.000,00 EUR, što predstavlja 2/3 njezine procijenjene vrijednosti.

196. U vrijeme prvog kontakta sa tužiteljima, tužena je izvjesno kao likvidator morala imati saznanja da na nekretnini koja bi bila predmetom prodaje postoji uknjiženo pravo zaloga za iznos kredita od 160.000,00 EUR u korist vjerovnika Hypo Alpe Adria Bank d.d., pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine RH, Ministarstva financija u iznosu od 13.471,31 kn te pravo zaloga za iznos kredita od 67.149,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime ŽJ, a koja prva dva zaloga poslovne banke i RH uključuju i sporedna davanja na ranije navedene iznose, naknade i troškove postupka u korist vjerovnika.

197. Pri saznanju za postojanje takvih tereta na predmetnoj nekretnini tuženici je s obzirom na njezino svojstvo likvidatora moralo biti poznato da će biti potrebno podmiriti navedene tražbine založnih vjerovnika upisanih na nekretnini u slučaju kupnje predmetne nekretnine od strane trećih osoba, kako bi navedeni vjerovnici izdali brisovna očitovanja temeljem kojeg bi se založna prava brisala na nekretnini.

198. U vrijeme davanja ponuda od strane tvrtke te potom tužitelja koji su namjeravali kupiti predmetnu nekretninu, tužena se po njezinom osobnom kazivanju obratila založnim vjerovnicima s pismom namjere da se izjasne. Čak štoviše ŽJ je pozvala na isplatu preostale obveze prema zaključenom Predugovoru upućujući ga da će u protivnom ići na raskid predugovora. ŽJ je po kazivanju tužene ostao u cijelosti pasivan, nije se uopće odazvao. Banka ju je izvijestila pismom namjere zatraživši umanjenu tražbinu od osigurane zalogom (cca 800.000,00 kn), dok je RH inzistirala na isplati potraživanja obuhvaćenog založnim pravom.

199. U takvoj pravnoj situaciji, tužena je cijenila nakon što je uslijedio požar na nekretnini umanjenu ponudu tužitelja u visini od 120.000,00 EUR te predložila direktnu prodaju nekretnine za iznos od 125.000,00 EUR što su tužitelji prihvatili.

200. U vrijeme ponude direktne prodaje u likvidacijskom postupku bilo joj je poznato da se zbog pasivnosti ŽJ ne može očekivati njegovo brisovno očitovanje pa samim time nije bilo moguće realizirati brisanje tako upisanog tereta u njegovu korist.

201. Iako navedena svota nije zadovoljavala potrebe podmirenja svih založnih vjerovnika, jer kada bi se i podmirilo umanjeno potraživanje banke po izdanom pismu namjere te potraživanje RH, izvjesno je da ne bi preostalo dovoljno novčanih sredstava za podmirenje tražbine ŽJ, u takvoj situaciji koja je bila poznata tuženici, tužena se kako je sama iskazala rukovodila činjenicom da bi ŽJ mogao prihvatiti isplatu 50 % iznosa tražbine, pri čemu je koristila iskustvo koje je stekla kao stečajni upravitelj. Cijeneći navedeno, prihvatila je ponudu te je u ime prodavatelja kao likvidator zaključila Ugovor o kupoprodaji sa tužiteljima 1. i 2. čime je provedena direktna prodaja. Za takav zaključak tužena nije imala po stavu suda nikakve egzaktne parametre koji bi ju naveli na takav zaključak.

202. Prilikom dogovora glede kupnje nekretnine, tužena je objasnila daljnju proceduru tužiteljima na način da je potrebno da isti u ugovorenom roku polože kupoprodajnu cijenu na depozitni račun suda, nakon čega bi im "ista riješila pitanje skidanja tereta na predmetnoj nekretnini" kako bi se tužitelji upisali u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine bez tereta, ili bi sud donosio odluku.

203. Valja istaći da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora tužena nema nikakvo očitovanje trećeupisanog založnog vjerovnika, on je već od ranije pasivan, što skladno odredbama pozitivnih propisa onemogućuje tuženu da kao likvidator u ime prodavatelja realizira direktnu prodaju.

204. U takvoj pravnoj situaciji, ispravno ističu tužitelji, da je tužena morala, odnosno mogla znati da nije u mogućnosti poduzimati daljnje radnje u likvidaciji, već da je potrebno podnošenje zahtjeva za pokretanjem stečajnog postupka.

205. Da je to jedini ispravni put kazuje činjenica da je Trgovački sud u Rijeci rješenjem pod poslovnim brojem St-634/2017 od 28. svibnja 2018. odbio prijedlog tužene kao likvidatora likvidacijske imovine brisanog subjekta Devin d.o.o., da sud donese rješenje kojim se imovina brisanog subjekta u naravi predmetna nekretnina dodijeli kupcima tužiteljima 1. i 2. svakome u ½ dijela uz brisanje svih upisanih zaloga i tereta s prijedlogom da sud namiri vjerovnike koji su prijavili svoje tražbine u postupku likvidacije. Iz obrazloženja predmetne odluke razvidno je da ne samo da navedeni prijedlog ne obuhvaća prijavu tražbine svih vjerovnika već isključivo vjerovnika poslovne banke i RH, već da je likvidator unovčio imovinu koja čini likvidacijsku masu unatoč tome što je znao da imovina, odnosno likvidacijska masa nije dovoljna za namirenje svih tražbina vjerovnika s kamatama.

206. Izričit je sud u kazivanju da je likvidator bio dužan predložiti otvaranje stečajnog postupka nad imovinom pravne osobe koja je prestala postojati, a ne unovčiti imovinu i zatražiti od suda daljnju aktivnost. Za to je bilo potrebno da imovina brisanog subjekta bude unovčena u stečajnom postupku, a ne tijekom likvidacijskog postupka.

207. Dakle, iz navedenog slijeda proizlazi da u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora navedena ponuda kupoprodajne cijene nije zadovoljavala potrebe za namirenjem tražbina Addiko Bank d.d. Zagreb i Republike Hrvatske. Ovdje valja navesti da je tome valjalo pridodati i tražbinu vjerovnika ŽJ. Stoga tužena nije mogla u ime likvidacijske mase zaključiti Ugovor o kupoprodaji sa kupcem, jer ponuđena cijena u visini od 125.000,00 EUR nije bila dovoljna za namirenje tražbina založnih vjerovnika koji su prijavili svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 1.904.585,64 kn, odnosno zbog činjenice što treći založni vjerovnik ŽJ nije uopće prijavio svoju tražbinu.

208. Takav slijed tužena nije predočila tužiteljima, niti njihovoj sestri CJ koja je s njom prvotno razgovarala, već je isključivo isticala da nije potrebno da se brinu zbog upisanih tereta jer da će ista sve to riješiti na način da će dobiti brisovna očitovanja od svih založnih vjerovnika. U odnosu na ŽJ obrazlagala je i da ih on ne treba posebno brinuti, iako joj nije poslao pismo namjer, jer da nije niti ispunio svoju obvezu. Za prva dva založna vjerovnika isticala je da će ona sve to riješiti jer da poznaje čovjeka u banci, a da Republika Hrvatska nema veliku tražbinu.

209. Pri takvoj situaciji tužitelji su ne samo zaključili kupoprodajni ugovor, već su i predali novčana sredstva na polog suda i time ispunili svoju obvezu. 210. Isticanje tužene da je ista pod pritiskom tužitelja podnijela zahtjev Trgovačkom sudu u Rijeci radi otvaranja stečajnog postupka, ovaj sud nije cijenio istinitim niti logičnim.

211. Tužena je nakon dobivene odluke Trgovačkog suda u Rijeci kojim je odbijen njezin prijedlog kao likvidatora, bila primorana istaknuti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Takav postupak se nije mogao provesti ukoliko bi i nadalje egzistirao Ugovor o kupoprodaji nekretnine te je stoga izlaz iz takve pravne situacije bio raskid ugovora o kupoprodaji i posljedično tome predaja kupoprodajne cijene tužiteljima.

212. Isticanje tužene da je takav raskid ugovora zaključenog između stranaka predložila sutkinja Korlević, ovaj sud smatra nelogičnim. Sudac je kao što su to naveli tužitelji ukazao im na potrebu da se obrate odvjetniku kako bi riješili nastali problem, što su isti i učinili. Sam slijed raskida ugovora, po mišljenju ovoga suda proizlazi iz same strukture stečajnog postupka kojeg priječi provođenje postojanje ugovora o kupoprodaji.

213. Tužitelji su prihvativši prijedlog svog punomoćnika u namjeri da ostvare vlasništvo nekretnine bez tereta na istom, odlučili isplatiti potraživanje založnom vjerovniku ŽJ, što su i učinili i to temeljem Sporazuma od 29. svibnja 2018. Ranije poslovna banka i Republika Hrvatska nakon namirenja njihovog potraživanja iznijele su brisovno očitovanje, kao i sam ŽJ po isplati, nakon čega je uslijedilo brisanje tereta u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini.

214. Tužena je prethodno zaključenju Sporazuma sa založnim vjerovnikom ŽJ samoinicijativno podnijela tužbu u ime likvidacijske mase radi raskida Predugovora o kupnji stana, cijeneći da ŽJ nije ispunio preuzetu obvezu iz Predugovora te je isplatio manji iznos (cca 40.000,00 EUR) od upisanih 67.000,00 EUR zaloga. Nakon postignutog Sporazuma, kojeg je potpisala u ime likvidacijske mase, ista je povukla tužbu protiv ŽJ, čime je u cijelosti riješen odnos između tužitelja, likvidacijske imovine tvrtke Devin d.o.o. i Ferenčine.

215. Isticanje tužene da bi uspjeh u navedenom sporu protiv ŽJ bio izvjestan, ovaj sud ne može prihvatiti s obzirom da tek po pravomoćnom okončanju sudskog spora je moguće iznijeti takve tvrdnje. Podredno se ističe da je u svom iskazu svjedok VJ, punomoćnik tužitelja upoznat sa svim teretima i činjenicama, isticao da ŽJ nije ispunio u cijelosti svoju obvezu uslijed postupanja tvrtke Devin d.o.o., što daje jednu određenu notu samoga postupka kojeg je pokrenula u ime likvidatorske mase tužena.

216. Neovisno o pokretanju sudskog spora, kao i neovisno o eventualnoj obvezi ŽJ koja nije ispunjena po Predugovoru, u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora egzistiralo je založno pravo založnog vjerovnika ŽJ u konkretnom iznosu od 67.000,00 EUR. Radilo se o valjanom upisu te je životno i logički da je samo ŽJ mogao eventualno umanjiti svoju tražbinu, što nije učinio. Stoga su tužitelji, ukoliko su željeli nekretninu bez tereta bili pozvani izvršiti isplatu tako upisane tražbine jer ju je ŽJ i zatražio.

217. Ovdje valja navesti da su tužitelji kupili predmetnu nekretninu radi gradnje stanova i potom prodaje istih na tržištu. Za to im je trebala nekretnina upisana u zemljišnim knjigama bez ikakvih tereta i to u određenom vremenskom tijeku kako bi mogli eksploatirati kupljenu imovinu.

218. Iz kazivanja tužene prethodno zaključenju Ugovora o kupoprodaji, nisu mogli steći saznanje da će se prolongirati takav slijed, da će se pokretati u ime likvidacijske mase sudski postupak protiv ŽJ, započeti stečajni postupak nad sada stečajnom masom, a što sve zajedno iziskuje dugi vremenski tijek, što tužiteljima kao privrednicima svakako nije odgovaralo.

219. Isticanje tužene da su sami tužitelji isključivo doveli do situacije da osim ugovorenih 125.000,00 EUR kupoprodajne cijene isplate i daljnji iznos ŽJ kako bi se skinuo teret na nekretnini, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

220. Tužiteljima nitko nije nudio raskid ugovora do trenutka kada se postavilo pitanje pokretanja stečajnog postupka od strane tužene, odnosno do razgovora sa odvjetnicom VJ koja je objašnjavajući pravnu situaciju isticala i takvu mogućnost cijeneći je neadekvatnom za tužitelje.

221. Životno je i logički da tužitelji nisu željeli raskinuti ugovor jer bi se time doveli u poziciju da se predmetna imovina prodaje u stečajnom postupku po pravilima Stečajnog zakona gdje bi izvjesno početna cijena predmetne nekretnine bila znatno veća od prihvaćene ponude od 125.000,00 EUR. Sama tužena je u razgovoru, a što je čula i svjedokinja MJ navela svjedoku LJĐ ili samom prvotužitelju da će tada cijena biti znatno veća od 125.000,00 EUR, moguće čak i 240.000,00 EUR.

222. Postavlja se pitanje da li bi u stečajnom postupku tužitelji ostvarili pravo na imovinu ili bi to bio netko treći koji bi na dražbi ponudio veći iznos. Sama tužena je u razgovorima početnim glede kupnje nekretnine napomenula da ukoliko se ne realizira direktna prodaja u likvidacijskomm postupku će se za taj iznos moći na dražbi kupiti nekretnina u stečajnom postupku, ukoliko se osim tužitelja ne jave druge zainteresirane osobe.

223. Stoga je legitimno da tužitelji nisu prihvatili raskid ugovora, koju soluciju im nije predlagao niti njihov odvjetnik, već su odlučili platiti ŽJ njegovo potraživanje.

224. Međutim, cijeneći argumentaciju tužitelja koji su bili zainteresirani za kupnju nekretnine s obzirom na lokaciju u Rijeci, kao i cijeneći po njima vrijednost tada oronule i opožarene zgrade, isti nisu bili voljni zaključiti kupoprodaju, pri tome isplaćujući iznos od 196.000,00 EUR, što predstavlja zbroj od 125.000,00 EUR kupoprodajne cijene i 67.000,00 potraživanja ŽJ, da je to bila opcija nuđena u vrijeme pregovaranja.

225. Upravo su ponašanjem tuženice, koje ponašanje se može cijeniti kao nedovoljnu pažnju koja se očekuje u pravnom prometu od likvidatora, s obzirom da je kao likvidator poduzela radnje u postupku za koje je morala, odnosno mogla znati da za takvo poduzimanje nisu ispunjene zakonske pretpostavke, tužitelji došli u situaciju kojom su rješavali upisan teret ŽJ.

226. Time je zasigurno na strani tužitelja nastala šteta jer se radi o iznosu kojeg nisu ukalkulirali u svoju ponudu pri kupnji nekretnine i svakako ih je financijski opteretila.

227. U odnosu na isticanje tužene da drugotužitelj ne bi sudjelovao u isplati ŽJ, već isključivo prvotužitelj, valja navesti da to ničim nije dokazano. Sporazum su zaključila oba tužitelja i njima se obvezala isplatiti ŽJ. Svjedok VJ je iskazao da su oba tužitelja isplatila ŽJ, a sam prvotužitelj je isticao istovjetan sadržaj. Drugotužitelj je naveo da iako nije sudjelovao u pregovorima za kupnju nekretnine u navedeni posao se uključio zajedno sa prvotužiteljem kako bi zajedničkim sredstvima kupili nekretninu, a potom se opetovano uključio svojim sredstvima kako bi zajedno sa prvotužiteljem postupio po Sporazumu.

228. Kada govorimo o odgovornosti tužene ovaj sud smatra da se tužitelji pogrešno pozivaju na odredbe članka 430. do 434. ZOO-a. Predmetni zakonski članci de facto reguliraju odgovornost ugovorne strane zaključenog ugovora o prodaji za pravne nedostatke. Ispravno ističe tužena da ugovor o kupoprodaji ista nije zaključila kao ugovorna strana, odnosno prodavatelj, već je to svojstvo stranke imala likvidacijska masa iza brisanog pravnog subjekta. Stoga se navedene zakonske odredbe ne mogu primijeniti na konkretnu situaciju, odnosno odgovornost tužene.

229. Po mišljenju suda u konkretnom slučaju radi se o odštetnom zahtjevu kojeg podnose kupci koji su kupili nekretninu u odnosu na likvidatora likvidacijske mase koji je svojim osobnim postupcima uzrokovao im nastanak štete.

230. Cijeneći u konkretnom slučaju da ne postoje posebni propisi kojima bi bila propisana odgovornost tužene za kvalitetu pruženih pravnih usluga trećoj osobi kao likvidatora, a ne vjerovnicima u likvidacijskom postupku, njezina se odgovornost prosuđuje prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

231. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju, zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete ukoliko postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Pod štetnom radnjom smatra se svaka radnja ili propust štetnika kojom je oštećeniku nanesena šteta.

232. Javlja se kao deliktna odgovornost ili povreda ugovornoga odnosa. Kod deliktne odgovornosti među strankama prethodno ne postoji ugovorni odnos. Između štetnika i oštećenika nastaje samostalna obveza odgovornosti za štetu.

233. Takav koncept valja primijeniti u konkretnom slučaju prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužitelja.

234. Prema odredbi članka 8. ZOO-a svatko je dužan suzdržati se od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta.

235. Prema članku 1046. ZOO-a zakonodavac je propisao da šteta predstavlja između ostalog umanjenje nečije imovine.

236. Kod odgovornosti za štetu valja cijeniti da mora doći do povrede subjektivnog prava i interesa.

237. U konkretnom slučaju odgovornost tužene procjenjuje se kroz odredbu članka 1045. citiranog zakona gdje je zakonodavac propisao u stavku 1. da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U zakonskom okviru predmijeva se obična nepažnja. Stoga odgovornost likvidatora valja procjenjivati po načelu pretpostavljene krivnje, odnosno isti odgovara ukoliko ju prouzroči namjerno ili nepažnjom.

238. Tužitelji kao oštećenici su dužni dokazati ranije navedeni zatvoreni krug uvjeta predviđenih kod naknade štete, odnosno štetu, štetnu radnju, štetnika, protupravnost štetne radnje kao i uzročno posljedičnu vezu između postupanja štetnika i pričinjene im štete.

239. Ovaj sud smatra da su tužitelji u cijelosti dokazali sve navedene elemente.

240. Šeta im je nastala upravo podmirenjem tražbine u utuženom iznosu prema Sporazumu vjerovniku Ferenčini, koju obvezu u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora nisu uopće mogli predvidjeti. U pregovorima sa tuženom kao likvidatorom predočena im je kupnja unutar likvidacijskog postupka za točno određenu kupoprodajnu cijenu. Kako bi mogli ostvariti sve potrebno za konačnu eksploataciju kupljene stvari isti su bili primorani podmiriti tražbinu ŽJ kako bi se brisao njegov teret na nekretnini, a ista bila spremna za daljnju ekskulpaciju.

241. Upravo postupanjem tužene koja nije potrebnom pažnjom sagledala cjelokupnu situaciju, olako misleći da ukoliko ne bude mogla brisati terete će sud donijeti odluku kojom će to biti omogućeno tužiteljima, tužitelji su dovedeni u situaciju da postupe na opisani način.

242. Već je ranije navedeno da solucija raskida ugovora tužiteljima nije bila prihvatljiva, jer čak i da nisu izvodili radove na građevini po zaključenju ugovora o kupnji nekretnine, isti u stečajnom postupku koji je trebao uslijediti nisu mogli biti sigurni, niti im je tužena davala garancije da će moći steći vlasništvo nekretnine isplatom dogovorenog iznosa od 125.000,00 EUR. Stoga je upravo nastala solucija zaključenja Sporazuma i isplata ŽJ posljedica postupanja tužene.

243. Tužena kao likvidator nije cijenila zakonsku proceduru te uvidjevši da nije moguće isplatiti sva potraživanja založnih vjerovnika i ostvariti njihova brisovna očitovanja radi skidanja tereta na nekretnini, nije pokretala stečajni postupak nad imovinom. Da je tako postupila, ne bi došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnine, niti bi tužitelji temeljem direktne prodaje u likvidacijskom postupku isplatili novčani iznos za kupnju nekretnine.

244. Posebno valja istaći da je u tom smjeru tužena imala i uputu sutkinje Malvich, koja je po njezinom osobnom kazivanju upozoravala ju da je moguće prodavati nekretninu, ukoliko kupoprodajna cijena može zatvoriti financijsku konstrukciju nastalu potrebom brisanja tereta. Unatoč tome, što nisu bili zadovoljeni uvjeti za to tužena je nastavila sa radnjama u likvidacijskom postupku.

245. Ekskulpacijski razlozi koje je navela tužena ovaj sud ne prihvaća.

246. Kao što je ranije navedeno, pravni postupci koje je poduzela tužena nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora u vidu pokretanja stečajnog postupka posljedica su ne samo nastale situacije, već i upute Trgovačkog suda u Rijeci u ranije citiranom rješenju. Raskid ugovora kojeg da nisu htjeli tužitelji prihvatiti konvenirao je tuženoj da se riješi postojeća situacija i omogući pokretanje stečajnog postupka. To svakako nije konveniralo tužiteljima iz ranije navedenih razloga. Naime, stečajni postupak se nije mogao, kako je sama tužena to iskazala, pokrenuti a da prethodno ne bi ugovor bio raskinut.

247. Isticanje tužene u više navrata da su tužitelji prodajom stanova nakon izgradnje zaradili značajna novčana sredstva i time "povratili" i uplaćeni novac ŽJ, ovaj sud ne prihvaća prilikom donošenja odluke o eventualnom oslobađanju tužene od odgovornosti za pričinjenu štetu tužiteljima.

248. Šteta je postupanjem tužene počinjena, ista je konkretizirana i činjenica da su izgradnjom stanova tužitelji materijalno profitirali je sasvim irelevantna. Time nije umanjena njihova šteta, niti je ona nestala. Matematički gledano uz zarađeni iznos od prodaje stanova tužitelji, da je tužena postupila skladno odredbama zakona i prema predočenom izvjesnom cilju, ne bi bila umanjena. Radi se o dva sasvim različita parametra, pri čemu je jedan šteta, a drugo je ostvarena zarada.

249. Isticanje tužene da je otklonjena njena odgovornost za naknadu štete tužiteljima zaključenjem Sporazuma, također nije osnovano. Točno ističe tužena da je time okončan odnos između tužitelja, likvidacijske mase i ŽJ. Međutim, tužitelji potražuju naknadu štete od strane tužene kao likvidatora zbog njezinih postupaka u vođenju tog postupka, e ne od strane prodavatelja, odnosno likvidacijske mase. Tužena nije stranka predmetnog Sporazuma i sadržaj isti se na nju ne može odnositi, pa tako niti otkloniti zahtjev za naknadom štete usmjeren na istu.

250. Tijekom postupka tužitelji su isticali, što tužena nije osporavala, da su u izvansudskom postupku predlagali da im namiri štetu. U tom njihovom kontaktu tužena je predložila da se namire iz osiguranja te im ponudila policu osiguranja iz djelatnosti stečajnog upravitelja.

251. Time ovaj sud ne smatra da bi tužiteljica takvim konkludentnim činom priznala ne samo nastanak štete već i njezinu odgovornost za istu, jer za to je potrebno točno utvrditi pravu volju tužene u tom smjeru koja tijekom postupka nije dokazana.

252. Međutim, valja istaći da predmetna polica osiguranja nije bila adekvatna za namirenje štete, cijeneći vrstu police i osiguranje koje je tužena imala zaključeno za djelatnost stečajnog upravitelja. Kada bi osiguranje obuhvaćalo i djelatnost upravitelja likvidacijskog postupka, valja istaći da tužitelji predočenjem takve police se ne bi mogli izvjesno namiriti jer bi osiguravajuće društvo utvrđivalo eventualno nastalu štetu, a to predstavlja određenu neizvjesnost. Stoga, ne može se cijeniti da bi tužitelji svojim postupanjem de facto doveli tuženu da odgovara za nastalu štetu time što se nisu obratili osiguravajućem društvu.

253. Sud ovdje smatra da nije potrebno detaljnije obrazlagati osnov osiguranja s obzirom da valja cijeniti određenu distinkciju između djelatnosti stečajnog upravitelja i likvidatora u likvidacijskom postupku.

254. Kada govorimo o visini zatražene naknade štete, valja istaći da su tužitelji tijekom postupka dokazali opseg štete koja iznosi prema Sporazumu 412.027,42 kn, a što predstavlja protuvrijednost iznosa od 54.685,44 EUR. Iako je tužena osporavala visinu paušalnim navodima, ista nije osporavala da bi isplata bila izvršena ŽJ u navedenom iznosu.

255. Slijedom navedenog tužena je kao odgovorna osoba za nastalu štetu tužiteljima dužna istu naknaditi skladno ranije navedenim zakonskim člancima.

256. Na dosuđeni iznos naknade štete tužiteljima su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata skladno odredbi članka 29. ZOO-a tekuća od 29. svibnja 2018. pa do isplate.

257. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan, međutim, valja navesti da pravo na sporedna davanja tužitelji ostvaruju od trenutka kada su izvršili isplatu vjerovniku ŽJ, a što nije sporno da je učinjeno 29. svibnja 2018.

258. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

259. Kako su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu sa postavljenim zahtjevom, to im je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđena naknada prouzročenog parničnog troška u cijelosti.

260. Tužiteljima je dosuđena naknada prema troškovniku koji prileži podnesku od 7. ožujka 2024. i direktno iznijetom na održanom ročištu za glavnu raspravu 11. veljače 2025. Dosuđen je trošak nastao sastavom tužbe, sastava podneska od 13. srpnja 2020., 1. listopada 2020., 19. listopada 2022. i 7. ožujka 2024., kao i zastupanje punomoćnika na održanim ročištima 23. listopada 2020., 10. veljače 2021., 19. svibnja 2021., 29. studeni 2021., 3. lipnja 2022., 24. listopada 2022., 18. travnja 2023., 27. ožujka 2023. i 11. veljače 2025. prema Tarifi 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife. Također, dosuđen je i trošak nastao zastupanjem punomoćnika na održanom ročištu 14. srpnja 2020. rema Tbr. 9/5 Tarife. Na predmetnom ročištu sud je donio odluku o odgodi ročišta prije nego što su se stranke upustile u raspravljanje, s obzirom da su tužitelji dostavili opširni podnesak neposredno pred ročište te je cijeneći načelo raspravljanja sud prihvatio prijedlog protivne strane i odgodio ročište kako bi se stranka upoznala sa sadržajem podneska i mogla očitovati.

261. Sud nije prihvatio osnovanim zahtjev za naknadom troška sastavom podneska od 3. lipnja 219. kojim su tužitelji dokazali uplatu sudskih pristojbi na tužbu, pri čemu se rukovodi odredbom članka 155. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stav je suda da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice i donošenje odluke o samome zahtjevu, već se radi o dokazu ispunjenja obveze tužitelja skladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama. 262. Na dosuđeni iznos naknade tužiteljima je dosuđen i iznos PDV-a od 25 %, uplaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 18.998,54 EUR.

263. Na dosuđeni iznos naknade dosuđena su i sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

264. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 9. travnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika