Poslovni broj: Usž-851/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužiteljice TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Žarku Adameku, odvjetniku iz Samobora, Gajeva 4a, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 91547293790, radi priznavanja prava na novčanu naknadu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-826/2021-11 od 6. veljače 2024., na sjednici održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje točka 1. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-826/2021-11 od 6. veljače 2024.

II. Poništava se točka 2. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-826/2021-11 od 6. veljače 2024.

III. Nalaže se tuženiku naknadi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/18-01/269, URBROJ: 344- 116/1-21-12 od 22. veljače 2021. te se predmet vraća na ponovni postupak. Točkom 2. presude nalaže se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužiteljici troškove upravnog spora i upravnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR.

2. Rješenjem tuženika od 22. veljače 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Zagreb od 26. siječnja 2021., kojim je odbijen njezin zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da je osporavanom presudom sud poništio rješenje tuženika s obrazloženjem da predmetna odluka tuženika predstavlja pretjerani formalizam dok upravno isti sud svoje obrazloženje temelji upravo na doslovnom tumačenju odredbe članka 38. stavka 1. točka 1. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Narodne novine“ 16/17. – dalje u tekstu: Zakon) kojom odredbom je propisano da se zahtjev za novčanu naknadu podnosi u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa i koji radni odnos je prestao 13. travnja 2018., a zahtjev za novčanu naknadu tužiteljica je podnijela 17. travnja 2018. slijedom čega je prema mišljenju suda tužiteljica zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti podnijela u roku iz članka 38. stavak 1. točka 1. Zakona. Tuženik se ne može složiti s takvim formalističkim tumačenjem odredbe članka 38. stavka 1. točka 1. Zakona na konkretno činjenično stanje bez sagledavanja cjelokupnog činjeničnog stanja i odredbi zakona koje treba primijeniti na isto, slijedom čega je sud u potpunosti izostavio iz vida odredbu članka 6. stavak 1. Zakona kojom odredbom je propisano da su za slučaj nezaposlenosti obvezno osigurani svi radnici u radnom odnosu. Naime, točno je da je iz potvrde o zaposlenju utvrđeno da je tužiteljici radni odnos počeo 4. prosinca 2017. i isti je završio 13. travnja 2018., a da je kraj obveznog osiguranja na temelju radnog odnosa bio 24. travnja 2018., što proizlazi i iz E301 obrasca izdanog od strane nadležne institucije u Republici Austriji. No uvidom u navedeni obrazac utvrđeno je da je tužiteljica navršila razdoblja osiguranja i ekvivalentna razdoblja koja odgovaraju radnom odnosu u razdoblju od 4. prosinca 2017. do 13. travnja 2018. te od 14. travnja 2018. do 24. travnja 2018., a da je u razdoblju od 14. travnja 2018. do 24. travnja 2018. dobila naknadu za godišnji odmor. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje potrebno je istaknuti da iako je točno da je tužiteljici radni odnos sukladno priloženim dokazima prestao dana 13. travnja 2018. te da se tužiteljica prijavila u evidenciju Zavoda i podnijela zahtjev za novčanu naknadu 17. travnja 2018. ali iz navedenog obrasca također proizlazi da je tužiteljica upravo u razdoblju od 14. travnja 2018. do 24. travnja 2018. bila osigurana na temelju radnog odnosa jer joj je za navedeni period isplaćena naknada za godišnji odmor, a koja činjenica je bitna i koju činjenicu je sud ispustio iz vida. Naime, činjenica da hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje obvezno osiguranje po prestanku radnog odnosa na temelju godišnjeg odmora i primanja naknade za isto, a što austrijski Zakon o općem socijalnom osiguranju regulira, no ono što je relevantno je to da je pravo na godišnji odmor pravo koje radnik ostvaruje s osnova radnog odnosa. Činjenica da je tužiteljici navedeno pravo na godišnji odmor utvrđeno po prestanku radnog odnosa za koje razdoblje je tužiteljici isplaćena naknada za godišnji odmor ali i za koje razdoblje je poslodavac sukladno austrijskom zakonodavstvu bio u obvezi radnika prijaviti i na obvezno osiguranje na temelju radnog odnosa kako je to i utvrđeno iz E301 obrasca pa je prilikom vođenja upravnog postupka primjenjujući načelo materijalne istine potrebno utvrditi sve relevantne činjenice i u odnosu na potpuno utvrđeno činjenično stanje primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog zakona. Sukladno svemu navedenom tuženik zaključuje da se tužiteljica u trenutku podnošenja zahtjeva nije mogla smatrati nezaposlenom osobom i posljedično ostvariti pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Nadalje, tuženik osporava i priznati trošak tužiteljici i to za sastav tužbe kao i trošak za sastav žalbe. Navodi da je pogrešno primijenjena Tarifa koja je na snazi od 25. studenog 2023., budući da je tužiteljici, odnosno opunomoćenik tužiteljice prilikom traženja nagrade za sastav tužbe 15. ožujka 2021. nije zatražio navedeni iznos jer je sačinjen sukladno tada važećoj Tarifi, a zbog sporosti suda koji je okončao postupak tek nakon dvije godine i deset mjeseci tuženiku je nametnut prekomjerni trošak koji u konačnici tužiteljica nije niti tražila, a niti imala slijedom čega bi bilo neopravdano i životno nelogično tuženiku nametnuti navedeni trošak nagrade odvjetniku. Osim toga sukladno članku 79. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) troškove upravnog spora čine upravo izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora slijedom čega troškovi za sastav žalbe u upravnom postupku ni u kojem slučaju ne mogu biti priznati kao dio troškova upravnog spora. Slijedom navedenog predlaže poništiti osporavanu presudu Upravnog suda u Zagrebu i poništeno rješenje tuženika od 22. veljače 2021. ostaviti na snazi i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu prvenstveno ističe da je 24. studenog 2020. donesena presuda Upravnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Us I-4264/2018 kojom je poništeno rješenje tuženika KLASA: UP/II-102-05/18-01/269, URBROJ: 344- 16/4-18-02 od 23. listopada 2018. i rješenje prvostupanjskog tijela tuženika KLASA: UP/I-102-05/02-01/11895, URBROJ: 251-67/13-18-06 od 4. lipnja 2018. te je predmet vraćen tuženiku na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova tužiteljici. Međutim, u nastavnom postupku tuženik suprotno odredbi članka 81. Zakona o upravnim sporovima postupa suprotno pravnom shvaćanju suda i primjedbama suda. Tuženik suprotno shvaćanju upravnog suda gubi iz vida sljedeće činjenice i to: da ukoliko je tuženik smatrao kako tužiteljica ne ostvaruje pravo na novčanu naknadu od prestanka radnog odnosa odnosno točnije od 13. travnja 2018. navedeno pravo mogao joj je priznati od dana podnošenja zahtjeva odnosno od 17. travnja 2018. godine. Najkasnije joj pravo na novčanu naknadu mogao priznati od 24. travnja 2018. kada je navodno prestalo razdoblje osiguranja. Sve ovo tim više što je tužiteljica bila u prostorijama tuženika i raspitivala se o svojim pravima 30. travnja 2018. kao i u svibnju 2018. godine. Da je tuženik tijekom mjeseca travnja ili svibnja 2018. sukladno načelu iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku ocijenio da tužiteljica ima osnovu za ostvarenje nekog svog prava bio je dužan istu na to upozoriti kao i na posljedice njenih radnji te propuštanja istih i pobrinuti se da neznanje, točnije neukost stranke ne budu na njenu štetu glede prava koja joj pripadaju. Tužiteljica je u ovom postupku uskraćena za korištenje prava koja joj pripadaju i to ne iz razloga neznanja i inertnosti već upravo iz razloga što je poznavala odredbe domaćeg pravnog propisa, ali ne i međunarodne odredbe pa je prerevno i prebrzo podnijela zahtjev za ostvarivanje svojih prava. Iako se sama tužiteljica raspitivala o svojim pravima u prostorijama tuženika više puta nakon podnošenja zahtjeva nitko je nije uputio da ima pravo na novčanu naknadu potencijalno od kasnijeg datuma. Nadalje, tuženik ističe kako je trošak koji je dosuđen i kojeg bi isti trebao platiti prekomjerni trošak obzirom isti nije mogao utjecati na promjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, tuženik u cijelosti gubi iz vida vlastitu pogrešku te činjenice kako je predmetni trošak mogao izbjeći da je postupio sukladno izreci i obvezujućoj uputi iz presude toga suda poslovni broj: Us I-4264/18 još 2018. godine. Smatra kako nije životno niti logično vlastite pogreške opravdavati promjenom Tarife ili inertnošću suda obzirom je predmetni trošak i to sastava žalbe i sastava tužbe nastao isključivo tuženikovim nepostupanjem po pravomoćnoj presudi Upravnog suda iz 2018. godine. Tužiteljica ostaje u cijelosti kod svih navoda iz dosadašnjeg tijeka postupka predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te usvojiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Iz priloženog spisa predmeta nespornim proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za novčanu naknadu 17. travnja 2018. po prestanku radnog odnosa u Republici Austriji. Iz spisa predmeta također proizlazi da je tužiteljica priložila i izjavu o utvrđivanju države prebivališta na temelju koje je utvrđeno da je tužiteljica zadržala prebivalište u Republici Hrvatskoj slijedom čega se na tužiteljicu primjenjuje odredba članka 65. Uredbe (EZ) broj: 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje u tekstu: Uredba).

7. Prema članku 65. stavak 1. Uredbe osoba koja je djelomično ili s prekidima nezaposlena i koja je za vrijeme svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe boravila u državi članici koja nije nadležna država članica stavlja se na raspolaganje svojem poslodavca ili službama zapošljavanja u nadležnoj državi članici. Ona prima davanja u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice kao da boravi u toj državi članici, ta davanja pruža ustanova nadležne države članice. Stavkom 2. istog članka Uredbe propisano je da osoba koja je u potpunosti nezaposlena koja je tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe boravila u državi članici koja nije nadležna država članica i koja i dalje boravi u toj državi članici ili se vraća u tu državu članicu stavlja se na raspolaganje službama zapošljavanja države članice boravišta. Neovisno o članku 64. Uredbe osoba koja je u potpunosti nezaposlena može se kao dopunski korak staviti na raspolaganje službama zapošljavanja države članice u kojoj je obavljala svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe.

8. Sukladno navedenom nesporno proizlazi kako se na tužiteljicu primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske te je relevantan člana 6. stavak 1. Zakona koji propisuje da su za slučaj nezaposlenosti obvezno osigurani svi radnici u radnom odnosu i s njima prema posebnim propisima izjednačene osobe kao i osobe koje obavljaju samostanu djelatnost i po toj su osnovi obvezno osigurane prema propisima o mirovinskom osiguranju.

9. Prema članku 38. stavak 1. točka 1. Zakona propisano je da pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba ako se prijavi zavodu i podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa.

10. Iz priložene potvrde o zaposlenju nespornim proizlazi da je tužiteljici radni odnos počeo 4. prosinca 2017. i trajao je do 13. travnja 2018. godine, a da je kraj obveznog osiguranja na temelju radnog odnosa bio 24. travnja 2018. Iz obrasca E301 izdanog od strane nadležne institucije u Republici Austriji proizlazi da je tužiteljica razdoblja osiguranja i ekvivalenta razdoblja koja odgovaraju radnom odnosu navršila u razdoblju od 14. travnja 2018. do 24. travnja 2018. u kojem razdoblju je dobila naknadu za godišnji odmor. Kako je tužiteljica od 14. travnja do 24. travnja 2018. dobivala naknadu za godišnji odmor, tuženik zaključuje da je dakle bila osigurana na temelju radnog odnosa, a kako je zahtjev podnijela 17. travnja 2018., kada joj je za navedeni period isplaćena naknada za godišnji odmor, smatra da nije imala pravo na naknadu za nezaposlenu osobu obzirom je u naznačenom periodu bila u osiguranju odnosno u ekvivalentnom razdoblju koje odgovara radnom odnosu.

11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjskom presudom zaključeno da predmetni stav i odluka tuženika predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju te da mjerodavno pravo nije protumačeno u svjetlu osobitih okolnosti slučaja u kojem se tužiteljica pouzdala u izričaj članka 38. Zakona te u nespornu činjenicu da joj je radni odnos prestao 13. travnja 2018. I sam tuženik navodi da hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje obvezno osiguranje po prestanku radnog odnosa na temelju godišnjeg odmora i primanja naknade za isto, a što austrijski Zakon o općem socijalnom osiguranju regulira. Tužiteljici je pravo na godišnji odmor utvrđeno po prestanku radnog odnosa i za to razdoblje joj je isplaćena naknada za godišnji odmor, ali je austrijski poslodavac sukladno austrijskom zakonodavstvu bio u obvezi radnika prijaviti i na obvezno osiguranje na temelju radnog odnosa.

12. Tužiteljica osnovano ističe da se pouzdala u poznavanje odredbi domaćeg pravnog propisa te da nije morala poznavati i međunarodne odredbe zbog čega je prebrzo podnijela zahtjev za ostvarivanje svojih prava. Potrebno je ukazati i na osnovno načelo općeg upravnog postupka i to načelo pomoći stranci stipulirano odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09, 110/21.) kojom je propisano da kad ovlaštena službena osoba tijekom postupka sazna ili ocjeni da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava upozorit će na to kao i na posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku, a brinut će se i da neznanje, odnosno neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Prvostupanjsko tijelo, jednako kao i tuženik, u cijelosti gube iz vida citiranu odredbu, a poglavito istu sagledavajući u okolnostima da se tužiteljica raspitivala o svojim pravima u tijeku svibnja 2018. te je povrh navedenog i zaključkom od 8. svibnja 2018. pozvana u prvostupanjsko tijelo. Niti tom prigodom nije joj ukazano na odredbe Uredbe i Zakona, odnosno na tumačenje tuženika o prestanku radnog odnosa i ekvivalentnim razdobljima osiguranja.

13. Sud ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 1720/2018 od 8. lipnja 2021. u kojoj Ustavni sud ponavlja da je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajališta da pretjerani ekscesivni formalizam u odlučivanju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod mehaničke primjene pozitivnog prava bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Ustavni sud u toj odluci podsjeća da pravo na sigurnost zajedno s načelom supremacije prava podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarivanje načela vladavine prava. Kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivno ustavu.

Sukladno svemu navedenom, prvostupanjskom presudom pravilno je poništeno osporeno rješenje tuženika od 22. veljače 2021. i predmet je vraćen na ponovni postupak s time da je u nastavnom postupku tuženik dužan donijeti novu zakonitu odluku pridržavajući se izraženog pravnog shvaćanja.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Prvostupanjski sud je tužiteljici pravilno priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500 bodova u skladu sa Tarifnim brojem 27. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23.) uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tarifnim brojem 46., dakle potrebno je priznati ukupan trošak u iznosu od 1.250,00 EUR. Posebno se ukazuje da je Tarifnim brojem 52. ove Tarife propisano da odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni Tarife i pogrešnom obračunu naknade za sastav tužbe od strane odvjetnika.

15. Potrebno je nadalje utvrditi da je prvostupanjski sud pogrešno priznao trošak sastava žalbe u upravnom postupku u iznosu od 50 bodova. Troškovi postupka i stranaka u Zakonu o općem upravnom postupku uređeni su člancima 161. i 162. Prema članku 161. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Sukladno članku 161. stavak 4. ZUP-a o troškovima postupka odlučuje se rješenjem o upravnoj stvari, dakle, trošak žalbe u upravnom postupku odvjetnik je trebao postaviti pred upravnim tijelom, koje o tom postavljenom zahtjevu donosi odluku, a tek potom sud može odlučivati o zakonitosti odluke o trošku koji je nastao tijekom upravnog postupka.

16. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 1. i 2. te članka 79. stavka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković