Poslovni broj: Usž-443/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Vodovod i odvodnja d.o.o., Šibenik, Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, kojeg zastupa opunomoćenik Marko Mijat, odvjetnik u Vodicama, Obala I.J.Cota 27, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, radi utvrđenja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2197/2023-16 od 5. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2197/2023-16 od 5. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-471-01/23-07/71, urbroj: 513-02-8008/13-23-1 od 3. kolovoza 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika tužitelju je utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2019. u ukupnom iznosu od 70.439,33 eura.

3. Protiv osporene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da se sud nije očitovao na njegove navode, pravna pitanja i propise koje je isticao tijekom postupka čime je povrijedio odredbe članka 2. i 5. Zakona o upravnim sporovima te ustavno pravo na pristup sudu te pravo na pravično i nepristrano suđenje. Navodi da kao isporučitelj javne vodne usluge na području Šibensko-kninske županije obavlja djelatnost kao javnu službu od općeg interesa u smislu Zakona o vodama koja je izuzeta od primjene Zakona o koncesijama. Poziva se na Direktive Europske unije koje je navodio tijekom upravnog spora, a na koje se prvostupanjski sud nije očitovao. Poziva se na odredbe članka 2. i članka 9. Zakona o koncesijama te navodi da se navedeni Zakon ne primjenjuje na koncesiju za negospodarske usluge od općeg interesa. Ističe Direktivu 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. te članak 4. točke 15. preambule Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. koja je implementirana u pravni sustav Republike Hrvatske kroz odredbe Zakona o vodama te koja propisuje da je opskrba vodom djelatnost od općeg interesa. Navodi da je nesporno da je isporučitelj vodne usluge u Šibensko-kninskoj županiji odnosno pravna osoba u vlasništvu jedinica lokalne samouprave na području Šibensko- kninske županije. Smatra da iz odredaba Direktive 2014/23 koja je implementirana u nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o koncesijama i po svojoj pravnoj snazi iznad zakona nedvojbeno proizlazi da je tužitelj javnopravno tijelo na koje se ne primjenjuje Direktiva 2014/23 niti Zakon o koncesijama. Pozivajući se na članak 5. Zakona o upravnim sporovima navodi da su upravni sudovi pri donošenju odluka dužni primjenjivati pravnu stečevinu Europske unije koja je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske te da su stoga direktive Europske unije obvezujuće. Predlaže Visokom upravnom sudu da sukladno obvezi propisanoj člankom 267. stavka 1. i 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, podnese Sudu Europske unije prethodno pitanje: da li djelatnost opskrbe stanovništva pitkom vodom tužitelja kao javnog isporučitelja vodne usluge predstavlja djelatnost od općeg interesa u smislu odredaba Direktive 2000/60/EZ odnosno da li je tužitelj izuzet u obavljanju djelatnosti opskrbe stanovništva pitkom vodom od primjene odredaba Direktive 2014/23 u smislu odredaba Direktive 2014/23 te da li je stav da opskrba stanovništva pitkom vodom predstavlja gospodarsku djelatnost odnosno ne predstavlja negospodarsku uslugu od općeg interesa u smislu odredaba Direktive 2014/23, posebno u situaciji gdje je nacionalnim propisima izričito propisano da se ta djelatnost obavlja kao javna služba protivno pravnoj stečevini Europske unije. Citira odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o koncesijama, članak 3. stavak 1. točke 107., 29. i 30. Zakona o vodama te članak 197., 201., 202. i 203. Navodi da je prema odredbama Zakona o vodama djelatnost vodnih usluga kao javna djelatnost od općeg interesa strogo ograničena na isporučitelje vodnih usluga te istu mogu obavljati jedino i isključivo isporučitelji vodnih usluga. Smatra da na istom području ne mogu postojati dva ili više isporučitelja usluge isporuke pitke vode odnosno ne postoji mogućnost da korisnici usluga biraju čije će usluge isporuke pitke vode korisititi te je ta činjenica općepoznata. Navodi da su nacionalnim propisima definirani prihodi i rashodi odnosno obavljanje djelatnosti tužitelja te stoga nije slobodan u obavljanju svoje djelatnosti posebno u dijelu određivanja cijene usluge, za razliku od gospodarskih subjekata na tržištu. Ističe da mu je temeljem izričitih zakonskih i podzakonskih propisa zabranjeno ostvarivati profit. Prigovara što se osporeno rješenje dijelom odnosi na podmorsku infrastrukturu tužitelja, međutim isto se ne odnosi i na infrastrukturu položenu na kopnu. Ističe da nije dostavio niti je mogao dostaviti podatke o kopnenoj površini koju koristi jer tužitelj nema podatke o utvrđenim granicama pomorskog dobra te nije ovlašten utvrđivati granice pomorskog dobra. Poziva se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojim je propisano da djelatnost gradnje vodovodne i kanalizacijske mreže na pomorskom dobru predstavlja posebnu upotrebu pomorskog dobra te da se naknada za koncesije dane radi posebne upotrebe pomorskog dobra određuju u simboličkom iznosu. No ,navodi da je propisana iznimka za posebnu naknadu u smislu članka 19. navedenog Zakona da se naknada za koncesije dane radi posebne upotrebe pomorskog dobra određuje u simboličnom iznosu, osim za koncesije gradnje infrastrukture (vodovodna, kanalizacijska, energetska i telefonska) u kojem slučaju se naknada utvrđuje za gospodarsku upotrebu pomorskog dobra. Nakon donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama došlo je do usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske sa pravnim stečevinama Europske unije na način da je zapriječeno pravo privatizacije prava na vodni resurs i pravo privatizacije obavljanja djelatnosti javne vodoopskrbe. Navodi da Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ne propisuje obvezu niti mogućnost plaćanja naknade za nezakonito korištenje pomorskog dobra. Poziva se na Uredbu o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru kojom se utvrđuju iznosi naknade, a prema kojoj se prihodima smatraju prihodi ostvareni isključivo na pomorskom dobru, a ne izvan granica pomorskog dobra. Ističe da je nesporno da je tuženik prilikom izračuna naknade u obračun uzeo prihode ostvarene na cjelokupnim trasama cjevovoda, dakle i dijelovima izvan granica pomorskog dobra te smatra da je obračun naknade iz osporenog rješenja nezakonit i protivan članku 16. stavku 1. točke A.4. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru. Predlaže da Sud podnese prethodno pitanje Sudu Europske unije, preinači pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da naknadi troškove upravnog spora. Potražuje i trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je presudna činjenica kod donošenja pobijanog rješenja kojim je tužitelju utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije da je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro, a da mu za to nije dodijeljena koncesija. Navodi da je tuženik utvrdio zauzetu površinu kako morskog tako i kopnenog dijela pomorskog dobra prema dostavljenim podacima od strane tužitelja. Poziva se na članak 87. stavak 1. Zakona o koncesijama. Ističe da ostaje pri navodima iz obrazloženja osporenog rješenja od 3. kolovoza 2023. i iz odgovora na tužbu. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama razloga propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden financijski nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2019. o čemu je sastavljen zapisnik od 17. svibnja 2023. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u navedenom razdoblju nadzora bez koncesije obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru, morskom dnu na kojem su položene vodovodne cijevi, na način detaljno opisan u tom rješenju.

8. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio strankama da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.

9. Odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Prema odredba članka 89. stavka 1. navedenog Zakona, ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije.

10. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije imao pravni osnov za gospodarsku upotrebu podmorskih vodovodnih cijevi te za podmorski ispust i objekte odvodnje odnosno obavljao je gospodarsku djelatnost za koju nije imao koncesiju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru-morskom dnu, a navedeno tužitelj niti ne spori, a što je prethodno citiranim odredbama izričito zabranjeno. Zbog svega navedenog, a u smislu odredbe članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama, tužitelju je pravilno utvrđena obveza plaćanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije.

11. U odnosu na prigovore tužitelja vezane za primjenu Direktiva Europske unije navodi se da je u konkretnom slučaju u primjeni Zakon o koncesijama koji odredbom članka 89. stavka 1. jasno propisuje obvezu plaćanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije te ne postoji pravna praznina niti sukob s pravom Europske unije koji bi zahtijevao neposrednu primjenu Direktiva Europske unije mimo važećeg nacionalnog prava.

12. Imajući na umu navedeno, obzirom da su u konkretnom slučaju relevantni nacionalni propisi jasni i nedvosmisleni, ovaj Sud ocjenjuje da domaće pravo, u skladu s pravom Europske unije, omogućuje pravilno i učinkovito rješavanje konkretnog spora bez potrebe za dodatnim tumačenjem propisa Europske unije, stoga nisu osnovani prigovori tužitelja o potrebi postavljanja prethodnog pitanja pred Sudom Europske unije.

13. Prigovor tužitelja u vezi sa pogrešnim izračunom iznosa naknade te nalazi li se podmorska infrastruktura na pomorskom dobru prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanima i za takvu svoju ocjenu dao iscrpne i valjane razloge u prvostupanjskoj presudi, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena presuda se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

15. Kako navodi žalbe, koji su istovjetni navodima tužbe, nisu osnovani i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari trebalo je na temelju članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

16. Obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu, 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković