Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-974/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marijanke Salopek predsjednice vijeća, Ivana Stipčića suca izvjestitelja i člana vijeća i Zlatane Bihar članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-860/2019-35 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-860/2019-35 od 25. srpnja 2024. pod točkama I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženice za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

»I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5103262902, između tužiteljice CB (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, sklopljenog dana 21. studenog 2006. godine, a koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,00% (četiri posto) godišnje. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici CB (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 725,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 8,76 EUR od 7. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,84 EUR od 5. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,81 EUR od 4. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,69 EUR od 7. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,71 EUR od 4. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,96 EUR od 7. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,62 EUR od 4. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,06 EUR od 2. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,54 EUR od 8. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,78 EUR od 6. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,80 EUR od 3. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,61 EUR od 18. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,96 EUR od 21. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,80 EUR od 24. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,79 EUR od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,86 EUR od 2. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,77 EUR od 18. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,66 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,73 EUR od 4. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,91 EUR od 4. prosinca 2009. godine isplate,

- na iznos od 18,15 EUR od 9. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,35 EUR od 4. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,38 EUR od 6. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,77 EUR od 9. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,99 EUR od 8. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 9. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,92 EUR od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,48 EUR od 5. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,62 EUR od 8. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR od 8. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,72 EUR od 9. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,46 EUR od 7. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,22 EUR od 8. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,78 EUR od 5. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,74 EUR od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,47 EUR od 8. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,01 EUR od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,26 EUR od 8. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,40 EUR od 8. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,90 EUR od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,48 EUR od 10. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 20,10 EUR od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,76 EUR od 12. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 19,74 EUR od 13. prosinca 2011. godine do isplate, i to do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili 3 Poslovni broj: P-860/2019-35 granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: broj 5103262902, između tužiteljice CB (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, sklopljenog dana 21. studenog 2006. godine.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici CB (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.403,84 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku kako slijedi: - na iznos od 53,05 EUR od 4. studenog 2008. godine do isplate, - na iznos od 46,03 EUR od 8. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 69,42 EUR od 6. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 71,69 EUR od 3. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 52,11 EUR od 18. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 47,67 EUR od 21. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,18 EUR od 24. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,70 EUR od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 42,12 EUR od 22. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,78 EUR od 18. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,52 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,22 EUR od 4. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 44,90 EUR od 4. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,59 EUR od 9. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,15 EUR od 4. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 69,61 EUR od 6.ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,62 EUR od 9. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 102,11EUR od 8. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 116,39 EUR od 9. lipnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 151,45 EUR od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 127,79 EUR od 5. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 188,47 EUR od 8. rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 167,80 EUR od 8. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 157,59 EUR od 9. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 199,90 EUR od 7. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 242,98 EUR od 8. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 217,80 EUR od 5. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 215,27 EUR od 8. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 200,00 EUR od 8. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 230,66 EUR od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 290,22 EUR od 8. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 298,32 EUR od 8. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 445,80 EUR od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 303,54 EUR od 10. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 280,72 EUR od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 287,14 EUR od 12. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 284,59 EUR od 13.prosinca 2011. godine do isplate, i to do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 609,49 EUR / 4.592,21 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-15,94 eur od 02.02.2007. pa do isplate,

-15,94 eur od 02.02.2007. pa do isplate,

- 11,76 eur od 02.03.2007. pa do isplate,

- 14,20 eur od 02.04.2007. pa do isplate,

- 36,98 eur od 02.05.2007. pa do isplate,

- 42,57 eur od 02.06.2007. pa do isplate,

- 49,95 eur od 02.07.2007. pa do isplate,

- 49,90 eur od 02.08.2007. pa do isplate,

- 39,78 eur od 02.09.2007. pa do isplate,

- 54,83 eur od 02.10.2007. pa do isplate,

- 55,20 eur od 02.11.2007. pa do isplate,

- 44,64 eur od 02.12.2007. pa do isplate,

- 45,80 eur od 02.01.2008. pa do isplate,

- 23,19 eur od 02.02.2008. pa do isplate,

- 8,19 eur od 02.03.2008. pa do isplate,

- 39,15 eur od 04.05.2008. pa do isplate,

- 37,77 eur od 02.06.2008. pa do isplate,

- 27,23 eur od 02.07.2008. pa do isplate,

- 48,24 eur od 02.08.2008. pa do isplate,

- 43,52 eur od 02.09.2008. pa do isplate,

- 22,77 eur od 02.10.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg

3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici CB (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.649,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. srpnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.«

2. Protiv navedene presude pod točkama I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke pravovremeno je podnijela žalbu tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a zahtijeva i nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže žalbu odbaciti kao nepravovremenu, a zahtijeva i nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Na navode tužiteljice o nepravovremenosti podnesene žalbe valja tužiteljicu uputiti na odredbu članka 348. stavka 5. ZPP koju je očito zanemarila pri pisanju odgovora na žalbu.

7. Pravilno je rješenjem predsjednice prvostupanjskog suda odbijen zahtjev tuženice za izuzećem suca Gorana Goluže u ovom postupku, a koje se rješenje može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke (članak 74. stavak 5. u svezi članka 378. stavka 2. ZPP). Jedna od osnovnih pretpostavki za pravično suđenje je nepristranost suca, što podrazumijeva da sudac nema poseban interes ili ulogu u određenom slučaju te da nema već formirano mišljenje o postupku ili strankama – sudionicima tog postupka. U praksi Europskog suda za ljudska prava zauzeto je stajalište da se sudac može smatrati nepristranim samo ako zadovoljava uvjete kako subjektivnog tako i objektivnog testa nepristranosti. Kod subjektivnog testa nepristranosti predmnijeva se osobna nepristranost suca dok se ne dokaže protivno, dok se objektivni test nepristranosti sastoji u tome da se utvrdi da li sudac pruža dovoljno jamstva da se isključi svaka sumnja u njegovu pristranost. U konkretnom slučaju tuženica nije niti na razini vjerojatnosti dokazala nepostojanje osobne nepristranosti navedenog suca, dok činjenica da je taj sudac 2006. podigao kredit u CHF u RBA banci d.d. ne ukazuje da taj sudac ne pruža dovoljno jamstva da se isključi svaka sumnja u njegovu pristranost. Radi navedenog u donošenju pobijane odluke nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 71. točke 7. ZPP.

8. Na žalbene navode kojima tuženica elaborira o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti drugostupanjskog suda valja odgovoriti da se iz njih jedino može zaključiti da se radi o općenito i uvjetno (eventualno) podnesenom zahtjevu (zapravo prigovoru) za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda koji nije pravno obvezujući jer ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, odnosno može se jedino s osnovnom zaključiti da se ne radi o zahtjevu za izuzeće sudaca koji sude u ovom postupku. No, tuženici neovisno o naprijed navedenom valja odgovoriti da suci ovog drugostupanjskog vijeća ne smatraju da postoje okolnosti koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost (članak 71. stavak 7. ZPP), a suprotno tome tuženica niti tvrdi, a niti dokazuje.

9. Predmet zahtjeva je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kako su to označene u izreci pobijane presude pod točkama I. i III. nesporno sklopljenog između stranaka 21. studenoga 2006., i to tuženice, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita za iznos kredita od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženice na dan puštanja kredita u tečaj (dalje: ugovor o kreditu) te isplata preplaćenih kamata na temelju otplaćenog kredita budući da je odredbom članka 8. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa u visini od 4% godišnje, promjenjiva u skladu s važećim odlukama kreditora zbog čega je ugovorena kamata višekratno mijenjana, kao i isplata razlike u tečaju valute CHF, jer se prema stavu tužiteljice radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora o kreditu.

10. Tuženica je istaknula prigovor radi prebijanja.

11. Ocjenjujući osnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i na ugovaranje promjenjive kamatne stope prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatu te je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice iz istaknutog prigovora radi prebijanja.

12. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u donošenju prvostupanjske presude u pobijanom dijelu zato jer ona nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženica u žalbi. Presuda u pobijanom dijelu ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

13. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8. i 220. na što prema sadržaju žalbe neosnovano ukazuje tuženica.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je u članku 81. stavku 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema članku 87. navedenog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Nije sporno da je ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba za kupnju stana, a što proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora pročitanog kao dokaz tijekom prvostupanjskog postupka. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svrhu dobivanja novčanih sredstava radi djelovanja na tržištu u svrhe namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a ne u svrhu svojih privatnih potrošačkih potreba tako da tužiteljica ima status potrošača u smislu ZZP/03. Tuženica nije dokazala da tužiteljica ne bi bila potrošač, a teret dokaza toga je na tuženici.

16. Na žalbene navode tuženice valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i ZZP/07 u članku 138.a. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Nepoštenost promjenjive kamatne stope utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (o kojoj je odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.), presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a istovjetno stajalište iskazao je i Sud EU u presudi broj C 26/2013 od 30. travnja 2014., vezano za tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. U konkretnom slučaju posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. -dalje: ZOO), a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je neodređena i neodrediva te nije razumljiva.

18. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da je tuženica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19. Iz pobijane presude razvidno je da se utvrđenje ništetnosti u odnosu na članak 2. ugovora o kreditu odnosi samo na onaj dio te ugovorne odredbe gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ne i na cijeli predmet ugovora o kreditu kako to neosnovano smatra tuženica.

20. Tuženica kao trgovac u ovom postupku nije dokazala da se o predmetnim pojedinim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

21. Na žalbene navode tuženice kojima predlaže ovome drugostupanjskom sudu podnijeti zahtjev za tumačenje prava Sudu Europske unije i predlaže postaviti pitanja koja je konkretizirao tijekom postupka valja odgovoriti da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za tumačenje europskog prava navedenom Sudu niti za postavljanje prethodnih pitanja. Prema praksi Suda Europske unije kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, taj je sud načelno dužan uputiti prethodno pitanje tom sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije. Nacionalni sud posljednje instance može se osloboditi te obveze ako su ispunjene ove pretpostavke: 1) ako utvrdi da odgovor na postavljeno pitanje nije relevantan, 2) da je predmetna odredba prava Unije već bila predmet tumačenja Suda ili 3) da je pravilno tumačenje prava Unije tako očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Kada je riječ o relevantnosti zahtjeva za prethodnu odluku, sudovi posljednje instance imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Stoga ti sudovi nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo ako pitanje nije bitno, to jest u slučaju kada odgovor na to pitanje, koji god on bio, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora. Ne samo da u takvom slučaju nacionalni sudovi nisu dužni uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije, nego je relevantnost zahtjeva nužan preduvjet za njegovu dopuštenost. Drugim riječima, ako odgovor Suda Europske unije neće imati bitan utjecaj na končan ishod postupka, taj će se sud oglasiti nenadležnim i neće donijeti odluku o zahtjevu nacionalnog suda. Pozivajući se na svoju raniju praksu, i to na presudu Cilfit i kasnije presude, Sud Europske unije obrazlažući funkcioniranje mehanizma prethodnog postupka, navodi da su funkcija nacionalnih sudova i Suda Europske unije jasno razgraničene i samo je nacionalni sud ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Isto tako, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu i da iz prijedloga proizlazi kako odredba o valutnoj klauzuli nije niti mogla biti predmetom ispitivanja nepoštenosti na način kako je to bila prema naprijed navedenim presudama nacionalnih sudova u kolektivnom postupku, čime zapravo pokušava u ovom parničnom postupku preispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćnih odluka, a što nije dopušteno, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da relevantnost pitanja za koje tuženica ukazuje da bi ovaj sud trebao uputiti prethodno pitanje Sudu Europske unije nije takva da bi, uz sve naprijed navedeno u odnosu na primjenu materijalnog prava, uključujući i primjenu relevantnog prava Unije, odgovor na njih imao pravno odlučnog značaja na odluku u ovom konkretnom predmetu. Radi toga ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prijedlog tuženice za upućivanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije nije osnovan. Radi navedenog pravilno i prvostupanjski sud nije podnio zahtjev za tumačenje prava Sudu Europske unije prema prijedlogu tuženice.

22. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice iz kojih bi proizlazilo da nije postupala na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, upućujući na teret dokazivanja koji da je na tužiteljici i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništavosti ugovornih odredbi kao u pobijanoj presudi neosnovano ukazujući pri tome da je propušteno pravilno primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ i tumačenje prava EU koje je dao Sud Europske unije u odluci od 9. srpnja 2020. broj C-81/19, u odluci broj C-243/20 od 21. prosinca 2021. i odluci broj C-452/18, koje ujedno i interpretira u žalbi.

23. Na žalbene navode vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koju u žalbi ukazuje tuženica, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

24. Vezano za žalbene navode tuženice valja i odgovoriti da su posljedice svrhe zaštite prema Direktivi 93/13/EEZ te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Doseg zaštite potrošača je neobvezujući učinak nepoštene odredbe. Tako je u predmetu broj C-421/14 Banco Primus Sud EU protumačio odredbu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

25. Predmetni ugovor o kreditu je nesporno u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF kao u ugovoru o kreditu na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženica primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužiteljici jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

27. Budući da je tuženica sastavila predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga ona predložila prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženica je nepošten stjecatelj, kakvim ju je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članaka 1111. i 1115. mora vratiti ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28. Tuženica neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Visina zahtjeva tužiteljice za isplatom je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem, na koji izračun tuženica nije imala prigovore, a niti ga osporava u žalbi. Pri tome valja navesti da su svi iznosi koji se odnose na otplatu kredita uplaćeni u korist i za račun tužiteljice radi čega njoj i pripada pravo zahtijevati isplatu svih iznosa preplaćenih anutiteta s osnova ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

30. Prema odredbi članka 323. stavka 2. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice iz istaknutog prigovora radi prebijanja i ocijenio ga neosnovanim. Naime, tuženica nema pravo na isplatu potraživanja radi kojeg je istaknula prigovor radi prebijanja jer plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila što bi bila obvezna vraćati, a niti za to potraživanje sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi postoji pravni osnov te tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s predmetnim ništetnim ugovornim odredbama ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice niti može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Konačno, ne štiti je niti kolektivna tužba za zaštitu potrošača.

32. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženice pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništavosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Budući da je tužba u ovom postupku podnesena 19. veljače 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina s osnova promjenjive kamatne stope. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Budući da je tužba za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule u ovom postupku podnesena 19. veljače 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina.

33. U odnosu na žalbene navode o zastari dijela utužene tražbine za koju je tužiteljica preinačila tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva valja reći da su neosnovani. Tužiteljica je zahtjev o kojem je odlučeno pobijanom presudom postavila nakon provedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogla bez svoje krivnje konačno postaviti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, u konkretnom slučaju kada je tužiteljica već u tužbi utužila razliku preplaćenih anuiteta s osnove ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, koji iznos je naknadno izračunao financijski vještak i prema kojem je tužiteljica konačno postavila zahtjev, imajući u vidu da se konačno postavljeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle da nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari niti za preinačeni zahtjev. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 EEZ dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU, koji je uputio AB - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

34. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio da tuženica tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u parnici nadoknadi troškove parničnog postupka, slijedom čega pravilno nije priznata nadoknada troškova postupka tuženici koja u parnici nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP). Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužiteljici donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.138/23, dalje: Tarifa) navedenog u pobijanoj odluci, a koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (Tbr. 52. stavak 3. Tarife koji propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka), pa tako i u odnosu na vrijednost boda, a sve u granicama postavljenog zahtjeva, dok suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

35. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio trošak vještačenja u iznosu od 291,99 eura jer joj je u tom iznosu i nastao (račun vještaka strana 111 spisa). Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP kada je tužiteljici dosudio trošak nagrade punomoćnika odvjetnika za sastav podneska od 16. svibnja 2023. koji je podnesak, a time i trošak, bio potreban za vođenje parnice između stranaka, a imajući u vidu sadržaj tog podneska.

36. Radi iznijetog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.

37. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe. Odgovor na žalbu nije radnja potrebna za vođenje ove parnice pa tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe. Radi navedenog odlučeno je kao pod točka II. izreke presude ovog suda (članak 166. stavak 1. ZPP u svezi članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP).

38. Prvostupanjska presuda nije ispitivana pod točkom VII. izreke jer u tome dijelu nije pobijana žalbom.

U Sisku 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marijanka Salopek