REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-919/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Aleksandra Vareškić Fodor, odvjetnica u Velikoj Gorici, Kurilovečka 2, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 20. veljače 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Sanje Gligić Rubes, odvjetnice u Velikoj Gorici i zamjenice punomoćnika tuženika FĐ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3213756121 od 2. srpnja 2008., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca dana 3. srpnja 2008. pod posl.br. OV-5509/2008., zaključenog između tužiteljice GĐ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to: „Članak 1. Korisnik Kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama. Članak 6. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.“ .

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb da isplati tužitelju GĐ preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule od 4.338,65 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

0,41 EUR od 02.10.2008. do isplate,

16,52 EUR od 04.11.2008. do isplate,

4,69 EUR od 02.12.2008. do isplate,

17,82 EUR od 03.01.2009. do isplate,

19,60 EUR od 03.02.2009. do isplate,

20,50 EUR od 03.03.2009. do isplate,

18,37 EUR od 02.04.2009. do isplate,

14,72 EUR od 02.06.2009. do isplate,

11,78 EUR od 02.07.2009. do isplate,

11,78 EUR od 02.07.2009. do isplate,

13,17 EUR od 04.08.2009. do isplate,

15,42 EUR od 02.09.2009. do isplate,

14,14 EUR od 02.10.2009. do isplate,

12,89 EUR od 03.11.2009. do isplate,

15,76 EUR od 02.12.2009. do isplate,

18,47 EUR od 05.01.2010. do isplate,

21,32 EUR od 02.02.2010. do isplate,

20,58 EUR od 02.03.2010. do isplate,

25,38 EUR od 02.04.2010. do isplate,

24,15 EUR od 04.05.2010. do isplate,

26,56 EUR od 02.06.2010. do isplate,

40,19 EUR od 02.07.2010. do isplate,

37,09 EUR od 03.08.2010. do isplate,

48,72 EUR od 02.09.2010. do isplate,

42,58 EUR od 02.10.2010. do isplate,

37,97 EUR od 03.11.2010. do isplate,

52,00 EUR od 02.12.2010. do isplate,

60,67 EUR od 04.01.2011. do isplate,

53,01 EUR od 04.02.2011. do isplate,

55,31 EUR od 02.03.2011. do isplate,

50,14 EUR od 05.04.2011. do isplate,

52,18 EUR od 02.05.2011. do isplate,

67,54 EUR od 02.06.2011. do isplate,

69,70 EUR od 02.07.2011. do isplate,

87,99 EUR od 03.08.2011. do isplate,

3.161,84 EUR od 16. ožujka 2012., po stopi koja se određuje u razdoblju do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3213756121 od 2. srpnja 2008., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca 3. srpnja 2008. pod posl.br. OV-5509/2008, zaključenog između tužitelja GĐ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb i to: „Članak 4. Kredit se koristi prijenosom dijela sredstava u iznosu kunske protuvrijednosti 421,65 CHF za uplatu jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da isplati tužitelju GĐ iznos od 251,15 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. srpnja 2008. po stopi koja se određuje u razdoblju do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3213756121 od 2. srpnja 2008. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić- Veršić iz Križevaca 3. srpnja 2008. pod posl.br. OV-5509/2008, zaključenog između tužitelja GĐ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb i to: „Članak 18.D. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate".

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da isplati tužitelju GĐ iznos od 226,30 EUR na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15. ožujka 2012. po stopi koja se određuje u razdoblju do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice GĐ u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3213756121 od 2. srpnja 2008., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca dana 3. srpnja 2008. pod posl. br. OV-5509/2008., zaključenog između tužiteljice GĐ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to: „Članak 1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti 21.082,48 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Članak 2. "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 21.082,48 CHF…"

VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici GĐ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 9. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice GĐ za naknadu troškova

postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VIII. izreke ove presude.

X. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćnici tužiteljice – odvjetnici Aleksandri Vareškić Fodor, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, na žiro račun, IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

XI. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužiteljice odvjetnice Aleksandre Vareškić Fodor za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa dosuđenog pod točkom X. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 2. srpnja 2008. sklopila ugovor za kupnju motornog vozila, broj 3213756121, na iznos od 21.082,48 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz [adresa] 3. srpnja 2008. pod brojem OV-5509/2008. Rok otplate kredita ugovoren je na rok od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima koji su trebali iznositi 313,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Ugovorena je redovna kamata od 6,55% promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta.

1. 2. Tužiteljica je navela da je tijekom razdoblja otplate kredita početno ugovoreni anuitet povećan na njezinu štetu, a da je povećanje visine anuiteta rezultat ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka tuženika te zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljica je napomenula da je dopisom od 29. svibnja 2023. od tuženika zatražila da joj dostavi svu dokumentaciju koja je potrebna da bi u ovom predmetu postavila određen i precizan tužbeni zahtjev, a iako je tuženik odmah potvrdio primitak zahtjeva, dokumentaciju nije dostavio do dana podnošenja tužbe. Tužiteljica je stoga u smislu odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), istaknula manifestacijski zahtjev da se tuženiku naloži dostava dokumentacije potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

1. 3. Tužiteljica je navela da je ugovor o kreditu djelomično ništetan u dijelu ugovornih odredbi o predmetu i cijeni i to u dijelu kojim se glavnica kredita vezala za valutu CHF, o kojoj odredbi tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala. Navela je da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, koji je nametnuo odredbu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica je tvrdila da nema posebnih stručnih znanja iz područja ekonomije da bi mogla shvatiti značenje pojma valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik kao banka mogao i morao imati projekciju kretanja tečajeva i rizika ugovaranja kredita u valutama poput CHF-a, osobito s obzirom na okolnost da je tuženik kao banka sigurno bio upoznat s time da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF. Tužiteljica smatra da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u dijelu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica nije bila u cijelosti informirana o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke u smislu nestabilnosti te valute, koja je utjecala na visinu svakog pojedinog anuiteta, na što ju je tuženik bio dužan upozoriti. Tužiteljica tvrdi da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005. – u daljnjem tekstu: ZOO).

1. 4. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu iz čl. 1., 2. i 6. ugovora te da se tuženiku naloži vratiti preplatu s osnove tečajne razlike zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog preplaćenog anuiteta.

1. 6. Nadalje, tužiteljica je navela da je u čl. 4. ugovora ugovoreno da se kredit koristi prijenosom dijela sredstava u iznosu kunske protuvrijednosti 421,65 CHF za uplatu jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva. Tužiteljica smatra da tuženik nije imao zakonski temelj naplatiti od nje bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a unošenjem u ugovor takve odredbe da je postupio protivno čl. 1021. ZOO-a. Osim toga, navela je da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pojedinačno pregovaralo i da je unaprijed bila formulirana od strane tuženika kao trgovca, zbog čega je navedena odredba ništetna.

1. 7. Konačno, tužiteljica je navela da je odredbom čl. 18.D ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora važećima u trenutku prijevremene otplate. Tužiteljica smatra ništetnom i navedenu ugovornu odredbu smatrajući da je ista protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Kako tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ne trpi nikakvu štetu, tužiteljica smatra da je takva ugovorna odredba ništetna. Osim toga, tuženik tužiteljici nikada nije uručio akte ili odluke o naknadama banka te ju nije ni na koji način upoznao sa sadržajem istih, nije joj prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade, niti je iste unio u ugovor o kreditu. Kako je odredbom čl. 1021 ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Prema takvoj zakonskoj odredbi, tuženik je od tužiteljice kao korisnice kredita, ovlašten naplatiti glavnicu i ugovorene kamate, a nije imao zakonsku osnovu naplatiti nikakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. O toj ugovornoj odredbi se također nije pojedinačno pregovaralo i ista je formulirana od strane tuženika kao trgovca, zbog čega je ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi ništetna.

1. 8. Tužbenim zahtjevom tužiteljica je stoga zatražila da se utvrde ništetnima i ugovorne odredbe iz čl. 4. i 18.D ugovora te da se tuženiku naloži isplata iznosa tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svake pojedine naknade od strane tužiteljice tuženiku.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu.

2. 2. Tuženik je zatim naveo da tužbeni zahtjevi nisu postavljeni određeno i da je neosnovan manifestacijski zahtjev tužiteljice jer da je tužiteljica dužna dokazati da joj tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Priznao je činjenicu da je 29. svibnja 2023. zaprimio zahtjev tužiteljice za dostavu dokumentacije i da je tom zahtjevu udovoljio na način da je kreditnu dokumentaciju tužiteljici poslao 9. lipnja 2023., a da je tužiteljica istu zaprimila 26. lipnja 2023., pa da je do dostave tužbe na odgovor mogla određeno postaviti tužbene zahtjeve.

2. 3. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer uplate po predmetnom ugovoru o kreditu nisu vršene samo od strane tužiteljice, već i od strane drugih osoba, između ostalog i od ČĐ.

2. 4. Tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, odnosno naveo je da je na tužiteljici teret dokazivanja te činjenice. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare tužiteljičine tražbine. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe i to čl. 22. ZOO-a. Naveo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je osporio da bi na strani tužiteljice nastupila šteta i da bi joj on svojim postupanjem prouzročio bilo kakvu štetu. Smatra da tužiteljici predmetni ugovor o kreditu nije nametnut, da ju nitko nije prisilio da istoga sklopi, već je sklapanje ugovora o kreditu rezultat tužiteljičine slobodne volje.

2. 5. U odnosu na naknadu za obradu kredita te na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je osporio da bi se radilo o ništetnim ugovornim odredbama jer su iste bile jasne, razumljive i lako uočljive, da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje takvih naknada, pa je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja istih. Osim toga, tužiteljici je stavio na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita koji je ugovorila tužiteljica i koje naknade iznosi 2% od traženog iznosa kredita. Tuženik smatra da takve ugovorne odredbe nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. U odnosu na takve tužbene zahtjeve tuženik je također istaknuo prigovor zastare tražbina.

2. 6. Tuženik je također osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi se tuženik u konkretnom slučaju trebao smatrati savjesnim stjecateljem te da bi tužiteljici, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, kamate mogle eventualno pripadati od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe. Vezano uz prijedlog tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja tuženik je predložio da se vještačenjem utvrde i negativne tečajne i kamatne razlike, odnosno iznosi koje je tužiteljica platila u razdobljima kada su tečaj i stopa redovne kamate bili niži u odnosu na početni tečaj u vrijeme isplate kredita i početnu kamatnu stopu.

2. 7. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbene zahtjeve.

3. U podnesku od 21. svibnja 2024. tužiteljica je određeno postavila kondemnatorne tužbene zahtjeve, potražujući s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 4.402,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznos od 251,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. srpnja 2008. i s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi iznos od 226,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15. ožujka 2012.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je istaknula zahtjev za isplatu s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.338,65 EUR.

5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos tražbine od 126,93 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do isplate.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedokinju ČĐ i tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 14-28, 72-167 i 279-300 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama 308-313 spisa.

7. Vezano uz protivljenje tuženika postavljenom manifestacijskom zahtjevu u tužbi i prijedlog tuženika da sud odbaci tužbu jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, tužiteljica je dokazala da je prije podnošenja tužbe i to dopisom od 29. svibnja 2023. od tuženika zatražila dostavu sve dokumentacije koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu, što je tuženik i priznao te je naveo da je tužiteljici dostavio traženu dokumentaciju 9. lipnja 2023., koju je tužiteljica primila 26. lipnja 2023. Tužiteljica je tužbu podnijela sudu 12. lipnja 2023., dakle kada još nije primila traženu dokumentaciju od tuženika, slijedom čega je opravdan njezin manifestacijski zahtjev kojeg je postavila u tužbi. Tužiteljica je rješenjem od 20. svibnja 2024. pozvala tužiteljicu da u roku od 15 dana od dana primitka toga rješenja određeno postavi tužbeni zahtjev, a tužiteljica je to učinila u određenom joj roku podneskom od 21. svibnja 2024., slijedom čega nije bilo mjesta odbacivanju tužbe jer se analogno odredbi čl. 109. st. 3. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), smatra da je ispravljena i dopunjena tužba podnesena sudu onoga dana kad je prvi puta bila podnesena.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

9. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi pravno valjane ili ništetne i informiranost tužiteljice o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njezinih tražbina, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljičinih tražbina.

10. Svjedokinja ČĐ, tužiteljičina snaha, iskazala je da joj je tužiteljica jednom dala novce te je ona u njezino ime i za njezin račun izvršila uplatu na ime njezine obveze po predmetnom kreditu. To su dakle bili novci od tužiteljice koje joj je tužiteljica prethodno dala, a ona je samo izvršila financijsku transakciju.

11. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena kod jednog poslodavca koji je u međuvremenu prodan, potom se zaposlila kod drugog poslodavca koji je otišao u stečaj, nakon čega je ostala bez spola i bila prisiljena otići u prijevremenu mirovinu. U međuvremenu joj je umro suprug. Nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo, a sredstvima kredita kupljen je automobil za potrebe nje i supruga. Mjesečni anuiteta kredita počeli su rasti zbog rasta tečaja CHF-a te je u početku mjesečni iznos anuiteta bio oko 800,00 kn, da bi na kraju iznosio bio oko 1.800,00 kn, a ona je ostala bez posla, umro joj je suprug, a ostala joj je obveza otplate kredita. Preporuku da uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF-u dobila je u auto-kući te joj je prezentirano da je to najpovoljnija opcija i u to su vrijeme takvi krediti bili popularni, a prezentirani su i kao sigurni krediti. Nitko joj ništa nije govorio o tome kakva je to valuta, postoje li neki rizici u vezi kretanja tečaja iste u odnosu na kunu, o tome joj ništa nije rečeno niti u auto-kući, niti u banci. Moguće da je u banci bila jednom, a većinu radnji u vezi sklapanja ugovora obavljala je u auto-kući. Ugovor je dala ovjeriti kod javnog bilježnika. Prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije bila u mogućnosti postavljati nikakve zahtjeve, niti uvjete ugovora, nije bilo u mogućnosti pregovarati o bilo čemu u vezi tog ugovora.

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

12. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007 i 125/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti . Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., G, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje osobnog automobila. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Osim toga, tužiteljici je tuženik predao unaprijed sastavljen ugovor o kreditu te ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

12. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja se odnose na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u.

U odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u

13. 1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je predmetni kredit preporučen u auto- kući u kojoj je namjeravala kupiti osobni automobil, isti joj je prezentiran kao najpovoljniji i kao sigurni kredit. U banci je bila možda svega jednom. Nitko joj ništa nije govorio o tome kakva je to valuta te postoje li neki rizici u vezi kretanja tečaja navedene valute u odnosu na kunu. Iz njezinog iskaza također proizlazi da nije bila u mogućnosti postavljati bilo kakve zahtjeve, niti pregovarati o uvjetima ugovora. Tužiteljici nisu objašnjeni rizici od ugovaranja takve valutne klauzule, niti da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Rast tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta negativno su se odrazili na njezine mogućnosti otplate kredita, a uz to je došla u nepovoljnu situaciju jer je ostala bez posla, morala je otići u prijevremenu mirovinu i umro joj je suprug. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužiteljicu kao potrošača, a to joj nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF-a, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

13. 3. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Nesporno je bilo da je snaha tužiteljice ČĐ platila jedan mjesečni anuitet kredita, ali iz iskaza navedene svjedokinje je utvrđeno da joj je tužiteljica prethodno dala novce za tu svrhu, a svjedokinja je samo izvršila financijsku transakciju. Međutim, čak i da je svjedokinja svojim sredstvima platila koji mjesečni anuitet kredita, to ne bi isključilo aktivnu legitimaciju tužiteljice jer bi se i u tom slučaju radilo o plaćanju u ime i za korist tužiteljice, a pravni odnos između tužiteljice i osobe koja je u njezinu korist izvršila plaćanje kojeg mjesečnog anuiteta nije pravno relevantan za donošenje odluke u ovom predmetu.

14. 1. Tužiteljica u ovom predmetu tražila da se deklaratornom odlukom utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta te na temelju ništetnosti takvih ugovornih odredbi potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

14. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

14. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

14. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

14. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

14. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

14. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

15. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2. srpnja 2008., a solemniziran je kod javnog bilježnika 3. srpnja 2008., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

15. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 1. Deklaratornim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnima dijelove ugovornih odredbi iz čl. 1., čl. 2. i čl. 6., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF.

16. 2. Odredbom čl. 1. ugovora određeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 21.082,48 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama…". Odredbom čl. 2. ugovora određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 21.082,48 CHF. Navedene odredbe ugovora, prema ocjeni ovog suda, nisu ništetna u dijelu u kojem je određeno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti 21.082,48 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i u dijelu u kojem je navedeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 21.082,48 CHF jer je tuženik kao kreditor doista tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit prema navedenom tečaju CHF-a na dan isplate kredita i taj tečaj je bio poznat tužiteljici, kao potrošaču. Također je pravna priroda ugovora o kreditu da se isti plaća u anuitetima, a iznos kredita od 21.082,48 CHF je bio poznat tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora. Navedene ugovorne odredbe stoga nisu, same po sebi, ništetne.

16. 3. Ništetne su ugovorne odredbe kojima je određeno da je tužiteljica dužna otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a na dan plaćanja i to odredba iz čl. 1. ugovora, koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama.." i odredba iz čl. 6. ugovora, koja glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF." jer tužiteljica nije bila valjano i potpuno informirana o rizicima povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita, a upravo je ugovorena obveza na vraćanje kredita u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja dovela do znatnog i od strane tužiteljice neočekivanog rasta mjesečnih anuiteta.

16. 4. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnima dijelova odredbi čl. 1. i čl. 6. ugovora, prema kojim odredbama se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnima dijela odredbe čl. 1. st. 1. i dijela odredbi čl. 2. ugovora sud je odbio kao neosnovan.

17. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

17. 3. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

18. 1. Što se tiče informiranosti tužiteljice o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer joj je isti tada prezentiran kao najpovoljniji i siguran.

18. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

18. 3. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

19. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 32.698,51 kn, odnosno 4.338,65 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 17,50 kn ili 2,32 EUR.

19. 2. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a kako su nalaz i mišljenje izrađeni temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, jasno i prema pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje društva Darfin d.o.o. Zagreb.

20. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 3. veljače 2025. te ga je sud u cijelosti prihvatio. Kod odlučivanja o visini tužiteljičine tražbine s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, sud nije uzimao u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Kako tuženik nije u odnosu na iste istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno pravni prigovor prijeboja, sud nije dužan, niti ovlašten uzimati u obzir negativne tečajne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a bio niži od onoga u vrijeme isplate kredita, a osim toga iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su iste bile neznatne (2,32 EUR).

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev, a ne od dana podnošenja tužbe, kako to tvrdi tuženik.

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

23. Slijedom navedenog, sud je djelomično prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev i to u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u dijelovima odredbi iz čl. 1. i 6. ugovora, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi iz čl. 1. i 2. ugovora. Kondemnatorni tužbeni zahtjev, koji se temelji na navedenim ništetnim ugovornim odredbama, sud je prihvatio u cijelosti.

U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

24. Tužiteljica je istaknula i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, sadržane u čl. 4. ugovora, kojom je određeno da se kredit koristi prijenosom dijela sredstava u iznosu kunske protuvrijednosti 421,65 CHF za uplatu jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva".

25. O ništetnosti takvih ugovornih odredbi nije vođen kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača, pa se pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora ne mogu primijeniti na donošenje odluke o tom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva.

26. Među strankama je bila nesporna činjenica da je tuženik od tužiteljice naplatio jednokratnu nagradu za obradu kreditnog zahtjeva, a sporno je bilo je takva ugovorna odredba ništetna te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine s osnova takve ugovorne odredbe.

27. 1. Prema odredbi čl. 269. ZOO-a, ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, da je ugovor ništav, a odredbom čl. 272. st. 2. propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, da je ugovor ništetan.

27. 2. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

27. 3. Odredbom čl. 3. Direktive 93/13 EEZ određeno je da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora.

27. 4. Presudama broj C-84/19 i C-224/19 Sud Europske unije je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji su neproporcionalni.

28. 1. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o obvezi korisnika kredita na plaćanje jednokratne nagrade u postupku od iznosa kredita nejasna jer ista ne sadrži podatke o tome na što se ta naknada odnosi te koji se eventualni troškovi banke podmiruju iz te naknade. Osim toga, obrada kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita predstavljaju redovnu djelatnost banke, zbog čega je neopravdano da bi se korisnik kredita obvezivao plaćati kakvu naknadu za takve radnje. Za uslugu kreditiranja korisnik kredita banci plaća ugovorene redovne kamate, koje zapravo predstavljaju cijenu usluge banke za davanje kredita potrošaču. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je također da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, koji je bio unaprijed sastavljen od banke kao trgovca te da tužiteljica nije mogla utjecati na uvjete kreditiranja, pa tako niti na odredbu o plaćanju jednokratne naknade koja je iznosila 2% od iznosa kredita. Vezano uz navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila propisana obveza banke da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita i da je takva obveza propisana tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., ističe se da se nepoštenost, pa tako i ništetnosti takve ugovorne odredbe temelji na odredbama ZZP/07, prema kojima su ništetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su sadržane u tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima od strane banke kao trgovca na koje korisnik kredita nije mogao utjecati, a također se temelji i gore navedenim presudama Suda Europske unije jer se radilo o odredbi o naknadi koja nije obrazložena u smislu na koje se troškove odnosi, zbog čega su isti nastali i kako na iste može utjecati iznos kredita, da bi se određivali u postotku od tog iznosa.

28. 2. Sud je stoga utvrdio da je nepoštena, pa slijedom toga i ništetna, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi iz čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu te je prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 251,15 EUR (1.892,27 kn) koliko mu je platila na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i visina koje proizlazi iz isprava ne str. 279 spisa, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je isti iznos tužiteljica platila tuženiku, odnosno od 3. srpnja 2008., a u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, smatrajući da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten kod ugovaranja sporne odredbe ugovora o kreditu.

29. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema navedenome, zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva prema tuženiku još nije niti počela teći, već će početi teći od pravomoćnosti ove presude u dijelu u kojem je odlučenosti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

U odnosu na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita

30. Predmet spora je i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sadržana u čl. 18.D ugovora te zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tužiteljica platila temeljem navedene ugovorne odredbe.

31. Sporno je bilo je li ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita za plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita nepoštena, odnosno ništetna te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine temeljem navedene ugovorne odredbe.

32. U odnosu na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita mjerodavne su zakonske odredbe koje se odnose i na jednokratnu nagradu za obradu kreditnog zahtjeva, opisane u gornjem dijelu obrazloženja.

33. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je se radilo o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu od strane tuženika kao kreditora i da prilikom sklapanja predmetnog ugovora ugovorne strane nisu pregovarale o odredbi ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita te o visini iste. Tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi moglo pojedinačno pregovarati i da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovora, naprotiv, tužiteljica je mogla prihvatiti ugovor kakav joj je bio ponuđen od strane kreditora ili pak odustati od sklapanja istoga. U trenutku sklapanja ugovora tužiteljica nije mogla znati koliko će iznositi visina naknade ukoliko kredit u određenom trenutku otplati prije ugovorenog roka, a nije dokazano da su tužiteljici prije sklapanja ugovora prezentirani opći akti tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana, niti su isti bili sastavni dio ugovora, da bi tužiteljica mogla barem okvirno znati koliko bi i u kojem trenutku mogla iznositi sporna naknada. Sadržaj sporne ugovorne odredbe ukazuje na zaključak da je prijevremena otplata kredita ovisila o jednostranoj odluci kreditora jer je prijevremena otplata kredita uvjetovana i suglasnošću kreditora te uvjetima koje on odredi. Dakle, tužiteljica nije mogla sama odlučiti može li u određenom trenutku kredit otplatiti prije isteka ugovorenog roka, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je ista nepoštena, odnosno ništetna te je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 18.D ugovora i naložio je tuženiku, prema pravilima o stjecanju bez osnove, odnosno temeljem čl. 111. ZOO-a, vratiti primljeni iznos.

34. Kako je tužiteljica tuženiku platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe, tuženik je prema pravilima o stjecanju bez osnove, odnosno temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, dužan primljeni iznos vratiti tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana kad je tužiteljica tuženiku platila navedenu naknadu, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, smatrajući da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten kod ugovaranja sporne odredbe ugovora o kreditu.

35. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine, zbog istoga razloga zbog kojeg je ocijenio neosnovanim prigovor zastare tražbine s osnova ništetne odredbe o jednokratnoj nagradi za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno iz razloga što kod pravnih situacija restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema navedenome, zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva prema tuženiku još nije niti počela teći, već će početi teći od pravomoćnosti ove presude u dijelu u kojem je odlučenosti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

36. Slijedom navedenog, sud je prihvatio deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev u odnosu na ugovornu odredbu iz čl. 18.D ugovora o kreditu.

37. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer je tužiteljica u pretežitom dijelu uspjela u parnici, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine tužbenih zahtjeva. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužiteljičina obveza otplate kredita bila vezana uz valutnu klauzulu u CHF-u s primjenom tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, zbog odbijanja dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 1. i čl. 2. ugovora o kreditu nisu nastali zasebni troškovi slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove postupka koji su bili svrhoviti za vođenje parnice.

37. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

37. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 22. travnja 2024., 21. svibnja 2024. i 3. veljače 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 23. listopada 2024., 19. prosinca 2024. i 20. veljače 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 300,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.500,00 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 1.800,00 EUR.

37. 4. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 13. svibnja 2024. jer je tim podneskom tužiteljica predložila da ju u skladu sa čl. 186.b st. 4. ZPP-a sud pozove da određeno postavi tužbeni zahtjev, a tužiteljica je to mogla učiniti i bez posebnog poziva suda, pa navedeni podnesak nije bio svrhovit za vođenje postupka. Sud tužiteljici nije dosudio niti trošak sastava podneska od 23. svibnja 2024., jer toga dana tužiteljica sudu nije dostavila nikakav podnesak, već je podneskom od 21. svibnja 2024. određeno postavila tužbeni zahtjev (za koji podnesak joj je odmjeren trošak), a uz podnesak od 22. svibnja 2024. dostavila je dokumentaciju potrebnu za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva, koju je mogla dostaviti i uz podnesak od 21. svibnja 2024., pa podnesak od 22. svibnja 2024. nije bio svrhovit za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije dosuđen niti trošak preliminarnog vještačenja temeljem ugovora o djelu jer sud na preliminarnom nalazu i mišljenju financijskog vještaka nije utemeljio odluku, već na nalazu i mišljenju vještaka kojemu je vještačenje povjereno odlukom suda u ovom postupku.

37. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

37. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

38. 1. Punomoćnica tužiteljice zatražila je i naknadu troškova delegacije predmeta i to za izbivanje iz pisarnice te putne troškove za upotrebu vlastitog automobila prema prijeđenim kilometrima od sjedišta ureda u Velikoj Gorici do sjedišta ove stalne službe i za plaćenu cestarinu za vožnju autocestom.

38. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

38. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

38. 4. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova delegacije odlučio u cijelu u kojem su ti troškovi bili veći od onih koje bi punomoćnica tužiteljice imala da se postupak vodio kod mjesno nadležnog Općinskog građanskog suda u Zagrebu, odnosno razmotrio je udaljenost između Zagreba i ove stalne službe, a ne između Velike Gorice u kojoj se nalazi sjedišta ureda punomoćnice tužiteljice i sjedišta ove stalne službe. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu putnih troškova, ali prema cijenama javnog prijevoza, s obzirom da Zakon o sudovima ne predviđa pravo punomoćnika i stranaka na naknadu putnih troškova nastalih korištenjem vlastitog automobila prema prijeđenim kilometrima i naknadu troškova cestarine za vožnju autocestom.

38. 5. Prema javno objavljenom cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o., cijena putne karte na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR.

38. 6. Slijedom navedenog, putni troškovi nastali zbog delegacije predmeta za punomoćnicu tužiteljice iznose za tri ročišta ukupno 19,44 EUR.

38. 7. Što se tiče troškova delegacije za izbivanje iz pisarnice, putovanje iz Zagreba (gdje je sjedište mjesno nadležnog suda) pa do sjedišta ove stalne službe i natrag traje kraće od tri sata, slijedom čega je sud ocijenio da zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu tih troškova nije osnovan.

38. 8. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnice tužiteljice kao neosnovan.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 9. travnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Aleksandra Vareškić Fodor, Velika Gorica, Kobilić 32b

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke izreke X.-XI. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke X.-

XI. izreke