Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-358/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽN iz [adresa], Ulica 3. studenog 1944. 19, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Marčiću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1702/2019 od 3. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i III. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1702/2019 od 3. veljače 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka II. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1702/2019 od 3. veljače 2025. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.310,64 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 3.224,63 EUR sa zateznim kamatama od donošenja te presude do isplate. Točkom II. izreke odbačen je tuženikov prigovor radi prebijanja.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su sadržane u ugovoru o kreditu broj 168-50-3058366 od 22. rujna 2005. za koji tužitelj tvrdi da je potrošački.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještaka te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 22. rujna 2005. u Splitu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog Opel vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 24.200,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,50 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 22. rujna 2005. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. i 46/07., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da zbroj razlike između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa i kunskog iznosa koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 17.409,52 kn /2.310,64 EUR[1] /.

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu i o jednostranoj izmjeni kamatne stope prethodno utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su dospjeli pojedini iznosi anuiteta. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijani dio presude sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

10.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

10.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i ocjenu tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

10.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

10.4. Suprotno žalbenim razlozima, pobijana presuda sadrži razloge (u točci 14. obrazloženja) zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o potrošačkom ugovoru.

11. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 17. svibnja 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

12. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

13. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

13.1. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika koji u žalbi tvrdi da nema mjesta primjeni utvrđenja kolektivnog spora u ovom predmetu u kojem predmet spora nije naknada štete, imajući na umu prirodu i svrhu pravnih sredstava kolektivne zašite, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a kada je u ovom predmetu o kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača ocijenio da je vezan utvrđenjima iz spora za kolektivnu zaštitu. Pravno shvaćanje o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezi sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, izraženo je praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.).

14. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegova djelatnica tuženik je odustao na pripremnom ročištu 1. srpnja 2024. zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

15. Za odgovoriti je tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da je tužitelj sam izabrao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelji mogla pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

15.1. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

16. Žalbeni razlozi tuženika u kojima tvrdi da je riječ o ugovornim odredbama koje ne podliježu testu poštenosti ne mogu se prihvatiti. To stoga što su uvjeti za isključenje testa poštenosti propisani člankom 84. ZPP/2003. U skladu s tom odredbom, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredaba koja kreditoru omogućuje da jednostrano izmjeni kamatnu stopu nije bitni sastojak ugovora (predmet i cijena) u smislu članka 84. ZZP/2003 pa (uvijek) može biti testirana na poštenje. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije odraz dispozitivne zakonske odredbe (jer se mora ugovoriti) pa nije izuzeta iz područja zaštite potrošača uz primjenu članka 80. stavka 5. ZPP/2003. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

17. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Za odgovoriti je žalitelju da iz iskaza samog tužitelja koji je potkrijepljen sadržajem ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor zaključio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

18. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je riječ o ništetnim ugovornim odredbama.

19. Neosnovano tuženik u žalbi dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke zbog toga što tužitelj nije, pored kondemnatorne presude za isplatu, zahtijevao i donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. U skladu s člankom 109. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. i 35/2005., dalje: ZOO/1991) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Iako taj propis ne daje ovlaštenje sudu da suprotno članku 2. stavku 1. ZPP-a (izrekom) odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koji su stranke stavile u postupku, to ne znači da prvostupanjski sud nije bio ovlašten u smislu članka 109. ZOO/78, u povodu tvrdnji tužitelja (i po službenoj dužnosti) ocjenjivati jesu li ništetne sporne ugovorne odredbe, ali razmatrajući ih samo kao prethodno pravno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti (kondemnatornog) tužbenog zahtjeva.

20. Zakonita je odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem. Ta se odluka temelji na članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bez osnove i na čiju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

21.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 13. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 13. lipnja 2014. u odnosu na ugovornu od jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

23. S obzirom na to da u odnosu na točke I. pobijane presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.310,64 EUR ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

24. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika). Iako je pravno shvaćanje suda prvog stupnja o tome da zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog anuiteta pogrešno, iz otplatnog plana koji je u spisu proizlazi da su svi mjesečni iznosi koji su plaćeni na ime nepoštenih ugovornih odredbi plaćeni upravo na dan dospijeća pojedinih anuiteta. Isto tako, imajući na umu vrijeme kada su pojedini iznosi plaćeni, zatezna kamata se procjenjuje na temelju članka 1115. ZOO-a, a ne članka 214. ZOO/1978. S obzirom na to da je i uz primjenu članka 1115. ZOO-a koji je trebalo primijeniti trebalo jednako odlučiti o zahtjevu za zateznim kamatama, i u tom je dijelu uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a.

25.1. Pravilno je primijenjena odredba članka 155. stavaka 1. ZPP-a kada je tužitelju dosuđena naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu). Zbog toga tužitelju uz pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a pripada naknada za zastupanje na ročištu za objavu presude 3. veljače 2025.

26. Tuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

27. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer