REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3045/2024-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 6. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice Marka Kraljevića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Juru Radalja, odvjetnika, 9. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-638/2007 od 17. srpnja 2007., sklopljenog između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, u dijelu koji glasi:

"Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.362,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

- 14,97 EUR od19. ožujka 2008.

- 14,55 EUR od 17. travnja 2008.

- 13,96 EUR od 17. svibnja 2008.

- 13,99 EUR od 18. lipnja 2008.

- 13,88 EUR od 17. srpnja 2008.

- 13,63 EUR od 20. kolovoza 2008.

- 13,57 EUR od 17. rujna 2008.

- 13,89 EUR od 16. listopada 2008.

- 14,08 EUR od 19. studeni 2008.

- 20,03 EUR od 17. prosinca 2008.

- 21,68 EUR od 17. siječnja 2009.

- 21,51 EUR od 18. veljače 2009.

- 20,63 EUR od 18. ožujka 2009.

- 31,81 EUR od 17. travnja 2009.

- 31,45 EUR od 20. svibnja 2009.

- 30,66 EUR od 17. lipnja 2009.

- 30,49 EUR od 17. srpnja 2009.

- 29,95 EUR od 19. kolovoza 2009.

- 29,74 EUR od 17. rujna 2009.

- 29,19 EUR od 17. listopada 2009.

- 29,05 EUR od 21. studeni 2009.

- 28,54 EUR od 17. prosinca 2009.

- 28,96 EUR od 20. siječnja 2010.

- 28,80 EUR od 17. veljače 2010.

- 28,47 EUR od 17. ožujka 2010.

- 28,43 EUR od 17. travnja 2010.

- 28,65 EUR od 19. svibnja 2010.

- 29,35 EUR od 17. srpnja 2010.

- 29,17 EUR od 18. kolovoza 2010.

- 29,58 EUR od 17. rujna 2010.

- 28,55 EUR od 20. listopada 2010.

- 28,25 EUR od 17. studeni 2010.

- 28,80 EUR od 16. prosinca 2010.

- 29,14 EUR od 30. prosinca 2010.

- 28,05 EUR od 19. siječnja 2011.

- 27,03 EUR od 16. veljače 2011.

- 26,71 EUR od 16. ožujka 2011.

- 26,34 EUR od 28. travnja 2011.

- 26,47 EUR od 18. svibnja 2011.

- 26,90 EUR od 16. lipnja 2011.

- 27,66 EUR od 16. srpnja 2011.

- 27,64 EUR od 19. kolovoza 2011.

- 25,62 EUR od 16. rujna 2011.

- 24,33 EUR od 19. listopada 2011.

- 23,75 EUR od 16. studeni 2011.

- 23,24 EUR od 16. prosinca 2011.

- 23,23 EUR od 18. siječnja 2012.

- 22,74 EUR od 16. veljače 2012.

- 21,90 EUR od 16. ožujka 2012.

- 21,21 EUR od 18. travnja 2012.

- 20,66 EUR od 16. svibnja 2012.

- 20,14 EUR od 16. lipnja 2012.

- 19,27 EUR od 18. srpnja 2012.

- 18,52 EUR od 18. kolovoza 2012.

- 17,51 EUR od 19. rujna 2012.

- 17,17 EUR od 17. listopada 2012.

- 16,58 EUR od 16. studeni 2012.

- 2,50 EUR od 1. prosinca 2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.555,26 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 9. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 17. srpnja 2007., s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-638/2007, prema kojem je tuženik, kao kreditor, njoj, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu 51.825,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Na iznos kredita obračunavaju se kamate od 5,90% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitetima. Radi se o tzv. tipskom ugovoru, koji je sastavljen od strane tuženika, te je čl. 8. predmetnog Ugovora utvrđeno da "u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika. Temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu, tuženik je tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita dana 7. ožujka 2012. obračunao, a 30. studenog 2011. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 623,95 CHF. Tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu prijevremeno konačno otplatila, sukladno čl. 8 Ugovora o kreditu, iz vlastitih sredstava, te je tuženik potvrdio da su s danom 30. studenog 2012. prestale sve obveze koje je tužiteljica imala prema njemu temeljem Ugovora o kreditu. Trošak prijevremene otplate kredita tuženik nije ničime pravdao, niti je objasnio na koji način je te troškove obračunao, kao i iz kojeg ih je razloga obračunao, odnosno nije pojasnio koja je šteta nastala tuženiku prijevremenom otplatom kredita. Nadalje navodi da plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez obzira što je tuženik naziva postotkom od iznosa nedospjele glavnice" ne predstavlja ništa drugo, nego neostvarenu kamatu, dakle izmaklu dobit, iz čega proizlazi da u slučaju prijevremene otplate tužitelj može tuženiku samo dugovati stvarno pretrpljenu štetu, a ne i izmaklu dobit. Ističe da je tuženik temeljem čl. 6. Ugovora o kreditu, tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 5,90% godišnje bez mogućnosti pregovaranja. Poziva se na utvrđenja sudova iz kolektivnog spora u kojem je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Ističe da joj prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nitko od djelatnika tuženika, kao ni javna bilježnica koja je potvrdila (solemnizirala) Ugovor o kreditu dana 18. srpnja 2007., nije objasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti upozorio na rizik takvog ugovaranja kamatne stope, već naprotiv, tuženik je prezentirao kredit kao povoljniji u odnosu na ostale kredite i kao bolju opciju u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga ustaje s tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 9. rujna 2024. (stranica 454-456 spisa) kojim traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi članka 6. Ugovora o kreditu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, te isplatu iznosa od 1.362,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužiteljica nije dokazala da je samo ona vršila uplate. Drži da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu rečene presude iz kolektivnog spora. Ističe da je u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora, kao i cijelo vrijeme njegova trajanja, u potpunosti postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima. Ističe prigovor zastare u odnosu na plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je tužiteljica platila (u vrijeme podnošenja tužbe) prije šest godina. U cijelosti osporava navode o ništetnosti odredbe članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da ugovaranje obveze isplate naknade za prijevremenu otplatu nije bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, Ustavom Republike Hrvatske, niti moralom društva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Ranijom presudom u ovom predmetu posl. br. P-7640/2019-26 od 14. lipnja 2021. je utvrđena ništetnost dijelova odredbi članka 6. Ugovora u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 10.266,34 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu 9.800,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2021., dok je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenom zahtjeva kojim je zahtijevala isplatu iznosa od 623,95 CHF.

4. Po žalbama stranaka, Županijski sud u Velikoj Gorici je presudom posl. br. Gž- 926/2021-4 od 18. siječnja 2022. odbio kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I izreke i u točki II izreke za dosuđeni iznos od 10.266,34 kn s pripadajućim kamatama, te trošak parničnog postupka do iznosa od 6.050,00 kn, odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki III izreke, preinačio je prvostupanjsku presudu u točki II izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka preko iznosa od 6.050,00 kn do iznosa od 9.800,00 kn (za iznos od 3.750,00 kn) i za navedeno odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.750,00 kn sa zateznim kamatama od 14. lipnja 2021. do isplate, te je odbio zahtjeve stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovane.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH), odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije je svojim rješenjem poslovni broj Revd 2421/2022-3 od 20. rujna 2022. odbacio prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije kao nedopušten, a tuženici je dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, zbog pravnog pitanja koje glasi: "Protivi li se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), a posebice stavku 4. tog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?", te je odbijen prijedlog tuženika za nadoknadu troška sastava odgovora na prijedlog tužiteljice, kao neosnovan (stranica 416-420 spisa).

6. Odlučujući o reviziji tuženika, VSRH je rješenjem poslovni broj Rev 218/2023- 2 od 24. siječnja 2024. prihvatio je reviziju tuženika, ukinuo presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-926/2021-4 od 18. siječnja 2022. u toč. I i IV izreke, kao i presudu ovog suda posl. br. P-7640/2019-26 od 14. lipnja 2021. u toč. I izreke i u toč. II izreke za dosuđeni iznos od 10.266,34 kn i trošak parničnog postupka do iznosa 6.050,00 kn, oboje s pripadajućim kamatama, te predmet u tom dijelu vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je odluku o troškovima revizijskog postupka ostavio za konačnu odluku (stranica 441-448 spisa).

7. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 016-638/2007 od 17. srpnja 2007. (stranica 6-14 spisa), specifikacija isplate kredita (stranica 15-16 spisa), dopis tuženika tužitelju (stranica 16 spisa), zahtjev za prijevremenu otplatu kredita (stranica 17 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita (stranica 20 spisa), potvrda o prestanku obveza po kreditu (stranica 22 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković (stranica 170-176 spisa), saslušanjem vještakinje Petre Blašković (stranica 202-203) i saslušanjem tužiteljice (stranica 457-458 spisa).

8. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2007. kupovala vozilo i iz auto kuće je upućena kod tuženika radi realizacije kredita. Tamo su joj ponudili ugovor o kreditu s valutom CHF i sjeća se da je službenik banke rekao da je to stabilna valuta te da ne mora brinuti, kao i s promjenjivom kamatnom stopom za koju su joj rekli da ona jest promjenjiva, ali da se neće bitno mijenjati i utjecati na mjesečni anuitet. Ugovor je pročitala i potpisala. Iskazuje da je baš posebno pitala za promjenjivu kamatnu stopu, no međutim, nisu joj objasnili parametre na temelju kojih dolazi do promjene iste. Isto tako nisu je upozorili ni na rizike ugovaranja valute CHF. Budući da su joj anuiteti jako rasli podignula je drugi kredit kako bi mogla zatvoriti ovaj i lakše živjela. Prilikom prijevremene otplate kredita tuženik joj je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu. Ističe da nije mogla utjecati na ugovorne odredbe, pitala je što joj sve mogu ponuditi i u okviru toga što su joj ponudili, ona je isto prihvatila. U banci je pitala što sve nude, odnosno koje valute, ali su joj oni ponudili kredit u valuti CHF, kao najstabilniju valutu.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici na temelju kojih se parametara mijenja kamatna stopa i što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

11. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016-638/2007 od 17. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti 51.825,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita određen na 7 godina u 84 mjesečna anuiteta koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu

- da je tužiteljica kredit po Ugovoru o kreditu prijevremeno otplatila, te su s danom 30. studeni 2012. prestale sve obveze koje je imala prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu,

- da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate kredita platila tuženiku, sukladno čl. 8. Ugovora o kreditu, naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 623,95 CHF, protuvrijednost u kunama.

12. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te

- zastara.

13. Istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, iz dokumenta pod nazivom Specifikacija uplata (stranica 46) koji je tuženik priložio uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužiteljica izvršila većinu uplata po Ugovoru o kreditu, osim 10. prosinca 2008. kada je s računa kod Zagrebačke banke d.d. uplaćen iznos od 292,77 kn i 17. prosinca 2008. kada je s računa kod Zagrebačke banke d.d. uplaćen iznos od 182,12 kn, te 29. prosinca 2010. kada je s računa kod Splitske banke d.d. uplaćen iznos od 4.495,19 kn. Te uplate je tuženik prihvatio i nije ih činio spornim, kako za vrijeme trajanja Ugovora, tako i prilikom njegova zatvaranja. Sukladno čl. 161. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužiteljice, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužiteljice jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužiteljice i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužiteljici. Stoga je isti prigovor neosnovan.

14. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu: ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

15. VSRH je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

16. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

17. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogao utjecati.

18. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. Nije prijeporno da ju je tuženik obavještavao o promjeni kamatnih stopa, ali ona nije bio upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

19. Stav VSRH u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

20. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

21. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda već je tužiteljici trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapala pravni posao niti djelovala na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a.

22. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, uslijed koje je došlo do povećanja kamatne stope ništetna.

23. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2.

ZOO i čl. 272. ZOO.

24. U čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud utvrđuje da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

26. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 016-638/2007 od 17. srpnja 2007. ništetna.

27. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice je poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, slijedom čega zastara nije nastupila. Kako je kredit po Ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a. kako je presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, stajalište VSRH, Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. jest da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Ono što tužiteljica potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

30. Na okolnost visine tražbine tužiteljice i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi proveden je dokaz financijskim vještačenjem po dipl. oec. Petri Blašković, stalnom sudskom vještaku.

31. U svom nalazu i mišljenju ona navodi da visina tražbine tužiteljice, po osnovu promjenjive redovne kamatne stope i iznosa kamate koji bi plaćala da je anuitete plaćala po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, koja je iznosila na dan sklapanja ugovora o kreditu 5,90% godišnje, iznosi ukupno 10.266,34 kn, sada 1.362,58 EUR.

32. U svom usmenom očitovanju po prigovorima tužene, vještak iste argumentirano otklanja i ostaje kod danog nalaza i mišljenja jer je isti izrađen sukladno zadatku suda. Pojašnjava da vezano za podnesak tuženika od 22. listopada 2020. u kojem isti iznosi prigovore na nalaz i mišljenje navodi se da se radi o pravnim pitanjima, a ne osporava se matematički izračun. Nadalje tuženik u podnesku navodi kako predlaže provođenje dopunskog vještačenja u kojem bi se uzela u obzir početna referentna kamatna stopa, međutim, takva nije definirana u dokumentaciji u spisu, niti je definirano od kojih parametara bi se eventualno referentna kamatna stopa sastojala, slijedom čega nije moguće izvršiti dopunu. Ostali prigovori odnose se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja nije bila predmet vještačenja.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njezino očitovanje jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

34. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 1.362,58 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem čl. 1111. ZOO-a.

35. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, temeljem čl. 1115. ZOO-a. Naime, kao što je naprijed navedeno, s obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora, tuženik je bio nepošteni stjecatelj, slijedom čega nije osnovana njegova tvrdnja da bio on bio pošteni stjecatelj pa bi tužiteljici eventualno pripadale zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

36. Od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka zaposlenika tuženika, tuženik je odustao, a sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika jer isti po stavu ovog suda nije relevantan za odluku u ovoj pravnoj stvari.

37. Tužiteljica u tužbi nije naznačila iznos koji traži tužbenim zahtjevom od tuženika temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita jer je navela da će visinu tog iznosa odrediti nakon što tuženik dostavi podatke potrebne za utvrđivanje visine i provedenog financijskog vještačenja, slijedom čega ona nije izvršila preinaku tužbe, kako to pogrešno drži tuženik, kada je u podnesku od 17. studenog 2020. naznačila tražene iznose.

38. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 7. travnja 2021., jer je istu učinila po zahtjevu suda (stranica 210) na način umjesto valute CHF traži protuvrijednost u kunama, koja je bila valuta plaćanja u Republici Hrvatskoj, odnosno sada valuta EUR, kao u podnesku tužiteljice od 9. rujna 2024. .

39. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.362,58 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23. Tužiteljica je uspjela u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva i u pretežitom dijelu s visinom.

40. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na zastupanje na ročištu održanom dana 17.2.2021., 19.5.2021., 9.9.2024. i 6.3.2025. (OT 400 bodova), sastava podneska od 17.11.2020. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 500 bodova ili 1.000,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, te presudu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.555,26 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

41. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 9. travnja 2025. do isplate.

42. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 9. travnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika