Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-296/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Pisarnica u Varaždinu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 31. ožujka 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 218-50-2856551 od 27.05.2005. sklopljen između tužitelja UM iz [adresa], U 18, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u čl.3., a koji glasi: „1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužitelju IM iz [adresa], U 18, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 944,23 eura (devetstočetrdesetčetirieura i dvadesettricenta) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.06.2005. do 31. 7. 2015., prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 30.12.2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 31.12.2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, da tužitelju UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], B. [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 809,73 eura (osamstodevet eura i sedamdesettri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 9. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita 27. svibnja 2005. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-2856551, da je Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 150.000,00 CHF, a tužitelj se obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-2856551 ugovorena je naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, a isti je tužitelju naplaćena u visini od 944,23 € ili tada 7.114,27 Kn, prilikom prvog korištenja kredita, da je o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, slijedom čega je ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 1,00% na iznos kredita temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) ništetna, da je iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u iznosu od 7.114,27 Kn, a koji iznos tužbom traži vraćanje tog iznosa u protuvrijednosti od 944,23 €, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe, da je navedena ugovorna odredbe koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, što je potvrdio i Vrhovni sud RH odlukom od 13.02.2024.g. Rev 673/23, pozivajući se i na odluke Županijskog suda Pula-Pola Gž- 633/2022 od 25.10. 2022. i Županijskog suda u Splitu Gž-617/2022 od 25.05. 2022., naveo je da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03-dalje:ZZP/03), da je tom odredbom propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

2. U odgovoru na tužbu (list 15-17 spisa), po punomoćniku, tuženik je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, navodeći da je nesporno da su stranke 27. 05. 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-2856551 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 150.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu, istaknuo je da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, da u odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna, da u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, da je odredba čl.3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, da je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, pozivajući se na čl.225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, navodeći da obzirom da je tužitelj podnio tužbu 04.07.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik je naveo da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima pa da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je naveo i da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao te da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, smatrao je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim i predlagao je isti odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu:

Ugovor o kreditu broj:218-50-2856551 od 27. 5. 2005. (list 5-8 spisa), potvrdu tuženika od 26. 6. 2024. (list 10 spisa) te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu broj: 218-50-2856551 od 27.05.2005. zaključenim sa tuženikom u čl.3., a koji glasi: „1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

5. Na ročištu 31. ožujka 2025., tužitelj je iskazao da se sjeća vremena u kojem je zaključen predmetni Ugovor o kreditu i može reći da se radilo o vremenu kada se nije baš pregovaralo o ugovornim odredbama, sjećao se da jedino što je izričito upitan na koji rok želi kredit, a koji je morao uzeti obzirom da je trebao riješiti svoja životna, podredno stambena pitanja, tako da mu je dolaskom kod tuženika predočen ugovor, ali ni o jednoj ugovornoj odredbi pa tako ni o odredbi 3. Ugovora nije raspravljao niti pregovarao sa djelatnikom tuženika, da ga je tipski ugovor pričekao u banci, ali obzirom na protek vremena, nije mogao sa sigurnošću tvrditi da li je isti potpisao u banci, sjećao se da je sa jamcima bio kod javnog bilježnika, da mu od strane tuženika, tj. njegovih djelatnika nije obrazložena svrha naknade, troškovi koji bi nastali, da se o odredbama ugovora nije raspravljalo, da je ugovor letimično "prođen" kod tuženika, a bitno je bilo koji iznos će primiti i na koji rok se obvezao vratiti. Na pitanje punomoćnice što bi značilo da se nije složio sa čl.3. Ugovora, odgovorio je da vjerojatno ne bi mogao dobiti kredit.

6. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Stoga se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valja reći da se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (150.000,00 CHF), tužitelju nije isplaćen jer mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.) Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 673/23, na koju se osnovano tužitelj poziva, obrazlaže ništetnost ugovorne odredbe primjenom čl.81. 83. i 85. ZZP-a „26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita),", kakva je situacija i u konkretnom slučaju.

8. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

10. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako je tuženik u odgovoru na tužbu istu osporio, na ročištu 4. veljače 2025. visinu je učinio nespornom pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

11. Glede tuženikovog prigovora zastare, valja reći da je isti neosnovan.

12. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

13. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

14. Sud je tužitelju priznao traženi trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 187,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 4. 2. 2025. i 31. 3. 2025., svaki u iznosu od 187,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 5. 12. 2024. u iznosu od 187,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 euro i na presudu u iznosu od 39,82 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 809,73 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 9. travnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Andreja Fosin, odvjetnica iz Varaždina

2. Goran Gložinić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui, Pisarnica u Varaždinu