Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-200/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog SR, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018. , 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-583/2024-9 od 19. veljače 2025., na javnoj sjednici održanoj 9. travnja 2025., u prisutnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Gorana Supančića i optuženika SR,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika SR kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj: K-583/2024-9 od 19. veljače 2025. proglasio je krivim optuženog SR, zbog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11 te ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. rujna 2024. pa nadalje.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženog SR oduzet je mobilni telefon marke "Huawei" model "P8 Lite", IMEI 1 broja: [IMEI broj] i IMEI 2 broja: [IMEI broj] s umetnutom SIM karticom pozivnog broja: [broj SIM kartice] sa vidljivim oštećenjima na prednjoj i stražnjoj strani mobitela koji je od njega privremeno oduzet uz potvrdu Postaje granične policije Gvozd s ispostavom Bojna o privremenom oduzimanju predmeta broj: 01574251 od 28. rujna 2024., te će se isti po pravomoćnosti presude uništiti.

1.3. Na temelju čl. 189. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj:

152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. – Odluka USRH, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020., 88/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP/08) vlasniku ČR, [adresa], vraća se vozilo marke "Hyundai“ tip "H-1", slovenskih registarskih oznaka [registarska oznaka], broja šasije [broj šasije] s pripadajućem ključem i prometnom dozvolom serijskog broja: D00481863 koji su od optuženog SR privremeno oduzeti uz potvrdu Postaje granične policije Gvozd s ispostavom Bojna o privremenom oduzimanju predmeta broj: 01500000 od 28. rujna 2024.

1.4. Na temelju čl. 189. st. 2. ZKP/08 odlučeno je da ukoliko vlasnik ne preuzme predmet iz točke V. izreke presude u roku 90 dana od primitka poziva za preuzimanje predmeta, isti se unosi u proračunska sredstva i stavlja na raspolaganje Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

1.5. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08, optuženi SR oslobođen je u cijelosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, kao i plaćanja troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik SR po branitelju po službenoj dužnosti Ivanu Boriću, odvjetniku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-226/2025-3 od 1. travnja 2025. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. ZKP/08 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Gorana Supančića te optuženika SR, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 sjednica održana u odsutnosti uredno obaviještenog branitelja optuženika Ivana Borića, odvjetnika.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prije svega, žalitelj nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, čije ostvarenje u bitnome nalazi u tome da su osobe koje su prevožene, a ne on, prvenstveno prekršile zakone Republike Hrvatske time što su ilegalno ušle u zemlju te kada su negdje u inozemstvu kontaktirale i platile organizatorima ilegalni prijevoz, dok je on takve osobe samo prevezao od točke A do točke B unutar teritorija Republike Hrvatske, čime je njegov doprinos ugrožavanju javnih interesa Republike Hrvatske mizeran i zanemariv.

7.1. Ovaj žalbeni sud prvenstveno uočava da optuženik takvim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda prema kojem se činjenice utvrđene na temelju rezultata dokaznog postupka podvode pod zakonsko biće kaznenog djela za koje je pobijanom presudom optužen, već sam upire na svoju ulogu i doprinos u njegovom ostvarenju, a koji je po njegovom mišljenju bio minoran i zanemariv, tako da se sadržajno ustvari radi o žalbenim tvrdnjama koje su relevantne glede odluke o kazni, a o kojoj žalbenoj osnovi će više riječi biti u daljnjem tekstu.

7.2. Nadalje, žalitelj ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona nalazi i u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio njegovu obranu prema kojoj je vozilo namjerno zaustavio kraj ceste gdje je pričekao dolazak policijskih službenika, a kakva njegova obrana i činjenice koje iz nje proizlaze se, po njegovom mišljenju, podvode pod odredbu iz čl. 35. KZ/11, u kojoj je propisano da se počinitelj koji je dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela, iako je bio svjestan da prema svim okolnostima radnju može dovršiti, ili nakon dovršetka radnje spriječiti nastupanje posljedice, može osloboditi od kazne.

7.3. Međutim, takve žalbene tvrdnje ne ulaze u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, budući da ista postoji samo kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon, tako da se sadržajno radi o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4. S tim u svezi, na ovom mjestu valja primijeti da se optuženik prilikom očitovanja na optužbu izjasnio da se smatra krivim, a u kakvom slučaju sukladno odredbi iz čl. 464. st. 7. ZKP/08 ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog sanja, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznano nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, sudske opomene, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, zamjene rada za opće dobro na slobodi, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta, te troškova postupka.

7.5. Imajući u vidu ranije citiranu odredbu iz čl. 35. KZ/11 prema kojoj se počinitelj koji je dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela, iako je bio svjestan da prema svim okolnostima radnju može dovršiti, ili nakon dovršetka radnje spriječiti nastupanje posljedice, može osloboditi od kazne, ovaj žalbeni sud zaključuje da se navedene činjenice u odnosu na koje žalitelj smatra da ih je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio ukazuju kao odlučne za izbor vrste i mjere kazne, a u odnosu na koje je sukladno ranije citiranoj odredbi iz čl. 464. st. 7. ZKP/08 dopuštena žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i optuženiku koji se prilikom očitovanja na optužbu izjasnio da se smatra krivim.

7.6. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, sveobuhvatne i kritičke analize i ocjene vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj vezi, pravilno postupio kada obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je vozilo namjerno zaustavio kraj ceste gdje je pričekao dolazak policijskih službenika ocijenio kao konstrukciju s ciljem umanjenja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

7.7. Tako prvostupanjski sud, prije svega s pravom smatra da se obrana optuženika iz koje bi proizlazilo da se za obavljanje inkriminiranog prijevoza odlučio radi podmirenja duga prema TR, da bi nakon što je poduzeo sve potrebne radnje za obavljanje prijevoza nakon 20 minuta vožnje naprasno odlučio sletjeti vozilom s kolnika jer je u kombiju bilo više ljudi od broja koji je bio dogovoren sa organizatorom ilegalnog prijevoza već sama po sebi ukazuje kao neživotna i nelogična.

7.8. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno primjećuje da je optuženik glede navedenog pitanja različito iskazivao tijekom postupka, pa je tako u svojoj obrani danoj pred policijskom službenicima i pred ODO u Sisku, za razliku od iskaza na raspravi, navodio da su prije dolaska policijskih službenika pokušali izgurati vozilo iz blata, a kakvo postupanje i po stavu ovog žalbenog suda nije životno i logično kada bi obrana optuženika u kojoj je tvrdio da se namjerno odlučio zaustaviti kraj ceste jer nije želio nastaviti prijevoz doista bila istinita. Uz to prvostupanjski sud primjećuje i kontradiktornosti u obranama koje je optuženik dao tijekom postupka, pri čemu s pravom posebno ističe da je isti na raspravi tvrdio da mu migranti nisu dozvolili da izađe iz vozila, dok je u svojim ranijim obranama navodio da su svi zajedno pokušali izgurati kombi iz blata.

7.9. Naposljetku, imajući uz sve to u vidu i sadržaj komunikacije optuženika s osobom po imenu TR koja mu je povodom opisane situacije poručila da čeka šlep službu, pri čemu mu on ni na koji način nije dao do znanja da ne želi nastaviti s prijevozom, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada obranu žalitelja u kojoj sugerira da je dragovoljno odustao od započetog počinjenja predmetnog kaznenog djela ocijenio kao nevjerodostojnu i neistinitu, odnosno kao konstrukciju s ciljem umanjenja kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.

8. Povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni.

9.1 Tako žalitelj prvenstveno smatra da mu prvostupanjski sud prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznene sankcije nije na adekvatan način i u dovoljnoj mjeri cijenio priznanje djela čime je doprinio brzom i efikasnom okončanju ovog postupka, uz napomenu da bi bez njegovog priznanja, budući da nitko od prevoženih osoba nije ispitan u ovom postupku, bilo vrlo teško, pa čak i nemoguće dokazati sve konstitutivne elemente ovog kaznenog djela, osobito element koristoljublja.

9.2. Nadalje, žalitelj smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je prilikom počinjenja djela iskazao veliku kriminalnu volju i upornost, posebice kada se ima na umu da je neposredno nakon započinjanja radnje počinjenja istog dobrovoljno odustao od njegovog dovršenja.

9.3. Naposljetku, žalitelj ističe svoju dosadašnju neosuđivanost, te činjenicu da je izrazio empatiju prema ljudima koje je uzeo na prijevoz, iako prevožene osobe, po njegovom mišljenju, nisu nikakve žrtve, budući da su u Republiku Hrvatsku ušli serijom kršenja zakona, čime su oni, a ne žalitelj, izazvali društvenu opasnost, a koju okolnost mu prvostupanjski sud pogrešno uzima kao otegotnu, s time da mu kao otegotno pogrešno uzima i činjenicu da je djelo počinio s izravnom namjerom budući da se isto može ostvariti isključivo s takvom namjerom.

9.4. Polazeći od svega navedenog, žalitelj smatra da mu je prvostupanjski sud pobijanom presudom izrekao prestrogu kaznenu sankciju, kako u pogledu vrste tako i mjere.

9.5. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te ga na temelju toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je počinio predmetno kazneno djelo, pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

9.6. Naime, kada se olakotne okolnosti koje optuženik ističe u žalbi sagledaju u svijetlu otegotnih okolnosti na njegovoj strani, osobito pobuda iz kojih je počinio to kazneno djelo (s ciljem ostvarivanja brze i lake zarade u svezi čega valja dodatno primijetiti da je optuženik pritom iskorištavao situaciju stranih državljana koji iz egzistencijalnih razloga u potrazi za boljim životom nastoje ilegalno prijeći granicu Republike Hrvatske, s ciljem osiguranja donekle normalnih životnih uvjeta), u povezanosti s povećanom društvenom opasnošću predmetnog kaznenog djela, koja se posebice ogleda u općepoznatoj činjenici učestalosti činjenja tih kaznenih djela u posljednje vrijeme, te povećanoj kriminalnoj količini i upornosti počinitelja u njegovom počinjenju (naime isti je došao u Republiku Hrvatsku s isključivim ciljem počinjenja ovog djela, te je na prijevoz uzeo čak 14 stranih državljana), tada olakotne okolnosti na koje u žalbi upire optuženik nipošto nemaju takav značaj da bi opravdavale izricanje blaže kaznene sankcije, i to kako u pogledu vrste tako i mjere, od one na koju ga je prvostupanjski sud osudio pobijanom presudom.

9.7. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje optuženika kojima upire da mu je prvostupanjski sud kao otegotne cijenio i okolnosti koje predstavljaju konstitutivne elemente predmetnog kaznenog djela, čime očito sugerira da su mu te okolnosti dva puta uzete na njegovu štetu (konkretno, radi se o elementu koristoljublja, prevoženju osoba i izravnoj namjeri), valja primijetiti kako žalitelj očito ispušta iz vida odredbu iz čl. 47. KZ/11 u kojoj je propisano da sud prilikom izbora vrste i mjere kazne polazi od stupnja krivnje (u svezi čega valja primijetiti da prema odredbi iz čl. 23. KZ/11 postupanje s namjerom ili nehajem predstavlja jednu od sastavnica krivnje), te da je pritom, između ostalog, osobito dužan uzeti u obzir jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, kao i pobude iz kojih je djelo počinjeno, a što sve je prvostupanjski sud optuženiku pravilno uzeo u obzir prilikom odluke o izboru vrste i mjere kazne u ovom slučaju.

9.8. Slijedom svega navedenog, a suprotno žalitelju, kazna zatvora u trajanju od dvije godine na koju je isti osuđen pobijanom presudom se i po stavu ovog drugostupanjskog suda, i to kako u pogledu vrste tako i mjere, ukazuje kao primjerena svim ranije navedenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije, te podobna za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja (specijalne i generalne prevencije).

10. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko