REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2876/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marcel Barilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Marcel Barilar, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika FIN, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna točka 9.2. Ugovora kreditu broj 9010312507 od 04.11. 2004. sklopljenog između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 kao Banke s jedne strane i RENATE PLEŠNAR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije: [adresa]), kao korisnika kredita s druge strane u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja glasi:

„U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Utvrđuje se da je ništetna točka 11.2. Ugovora o kreditu broj 9010312507 od 04.11. 2004. sklopljenog između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 kao Banke s jedne strane i RENATE PLEŠNAR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije: [adresa]), kao korisnika kredita s druge strane u kojoj je određeno da se korisnik kredita FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije: [adresa]), obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 9010312507 koji je sklopljen 04.11.2004. između tužiteljice i tuženika i to u dijelu članka 9. koji glasi:

"Točkom 9. Ugovora određuje se da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1.ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku."

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.053,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2025. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 8. svibnja 2024. podnijela tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita i založni dužnik sa tuženikom 04.11.2004. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9010312507 koji su potvrdili (solemnizirali) po Javnoj bilježnici Ivi Dujmović pod poslovnim brojem OU-680/2004. Sukladno točki 1., banka se prema navedenom Ugovoru obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 300.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Prema točki 6.1. Ugovora rok otplate kreditaiznosi 120 mjeseci, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu .U točki 7.3. Ugovora, FI dopustila je da banka kao vjerovnik upiše založno pravo(hipoteku) na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], čest.br.:1533/10, koja se sastoji od kuća broj 69 i dvorišta u Zagrebu, Dedići, površine 376 čhv ili 1351 čm, radi osiguranja cjelokupne tražbine Banke prema korisniku kredita koja proizlazi iz ovog Točkom 9. Ugovora određuje se da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1.ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično ( najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke ), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Također, u točki 11.2. je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita. Ugovor o kreditu broj 9010312507 po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, kojeg je sastavila banka kao trgovac. Tužiteljica je predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Iz svega navedenog, proizlazi nedvojbeni pravni interes tužiteljice za isticanje ništetnosti odredaba Ugovora o kratkoročnom kreditu i podnošenje tužbe a sukladno odredbi čl. 187. ZPP-a. Temeljem navedenog, naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 0,75% od iznosa kredita.

Isti kredit je prijevremeno otplaćen dana 26.08.2008. godine te je pritom obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita. Točkom 9. Ugovora određuje se da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Dakle, tužiteljica je stavljena u poziciju da je uvjetovana odlukama tuženika ili da mora platiti „naknadu“za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi. Također je tužiteljici naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 0,75% od iznosa kredita.

O navedenim odredbama Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj i nije mogla utjecati na njihovu visinu, a riječ je o odredbama koje prouzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pri čemu u ugovoru uopće nije navedeno u čemu se sastoji predmetna suglasnost Kreditora i koji su uvjeti koji moraju biti ispunjeni, kao ni kolika je kamatna stopa, a niti u čemu se sastoje troškovi koji će biti obračunavani. Navedeno je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a kojim je propisano odredbom čl. 87. ("Narodne novine" broj 96/03) da je nepoštena ugovorna obveza ništava. Opisana odredba je suprotna prisilnim propisima kao i moralu društva te je suprotna odredbi čl. 296. ZOO/05 kao i načelu savjesnosti i poštenja propisanim odredbama čl.12 ZOO-a. Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br 19/2022, 59/2023, tj. ranije: čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022) može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". (odredba čl. 49 ZZP Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022 odgovara odredbi čl. 81. ZZP/03 Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007). Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna točka 9.2. Ugovora kreditu broj 9010312507 od 04.11.2004. godine sklopljenog između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 kao Banke s jedne strane i RENATE PLEŠNAR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ( ranije: [adresa] ), kao korisnika kredita s druge strane, kojom se propisuje: „Točkom 9. Ugovora određuje se da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1.ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. 2. Utvrđuje se da je ništetna točka 11.2. u kojoj je određeno da se korisnik kredita FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije: [adresa]), obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu te naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Prije svega, tuženik ističe kako su odredbe kojima se ugovaraju naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita jasne, razumljive i lako uočljive. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. S navedenim u vezi tuženik apostrofira kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Tuženik je istaknuo da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014), kojim pravilnikom je u članku 3. izrijekom navedeno kako vjerovnik (tuženik) za obavljanje usluga može obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Jednako tako, u skladu s istim Pravilnikom, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja tuženika (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Uzimajući u obzir okolnosti predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita te jasno definiranu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedene odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, treba naglasiti kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 5- 13 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika sa građanima (stranica 26-34 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 40-41 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. ,80/22., 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan osim u manjem dijelu.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi Ugovora o kreditu, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo, a odnose se na naknadu za obadu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 04. studenoga 2004., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 300.000,00 eura.

U odnosu na ništetnost dijela članka 9. Ugovora o kreditu

7. Člankom 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je: "Korisnik kredita može vratiti krediti i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke na dan prijevremene otplate."

8.

U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je 2004. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom te joj je kredit bio potreban radi rješavanja stambenog pitanja sa bivšim suprugom. Bila je komitent tuženika te je kod njih i zatražila Ugovor o kreditu koji joj je odobren uz hipotekarno jamstvo. Taj Ugovor je bio unaprijed pripremljen u banci i kao takav ju je dočekao kod javnog bilježnika kojom prilikom je isti solemniziran. Što se tiče ulazne i izlazne naknade rečeno joj je da su to uvjeti propisati odlukom banke i da se to ne može mijenjati te nije mogla utjecati na sadržaj odredbi Ugovora o kreditu. Nadalje, navela je da se bavila odvjetništvom kao i danas, da se sa Ugovorom upoznala kada je solemniziran kod javnog bilježnika te je u Ugovoru odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke prvi put vidjela kada je tuženik podnio odgovor na tužbu te joj opći uvjeti nisu dostavljeni uz Ugovor.

9.

Tuženik je prigovarao iskazu tužiteljice navodeći da je tužiteljica obzirom na svoju struku trebala tumačiti sporne odredbe s povećanim razumijevanjem i oprezom te je istoj morala biti poznata priroda sklapanja tipskih Ugovora pri čemu je tužiteljica navela da je takvo shvaćanje tuženika diskriminatorno jer se odvjetnik osim građanske može baviti i kaznenim pravom te da je ugovor sklopila kao potrošač. Tuženik je nadalje prigovorio iskazu tužiteljice navodeći da je tužiteljica odvjetnica, odnosno po struci magistar prava te je položila pravosudni ispit zbog čega ima znanje.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim, te sudu nisu predočeni dokazi koji bi takav iskaz doveli u sumnju. Navode tuženika kojima ukazuje da je tužiteljica pravne struke zbog čega ima određena pravna znanja koja joj omogućavaju shvaćanje odredbi ugovora sud nije uzeo u obzir jer je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, a tuženik nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno odnosno da tužiteljica ne uživa zaštitu kao potrošač.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14.Prema članku 142. i 143. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora. Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 1068. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, iz članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

16. Međutim, odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu kojom je u slučaju prijevremene otplate kredita ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke na dan prijevremene otplate kredita je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o uvjetima odnosno odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na istu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Predmetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu je ništetna bez obzira što naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, kako proizlazi i iz Direktive 2014/17 Eu parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, kao i iz kasnije donesenog Zakona o potrošačkom kreditiranju "("Narodne novine" br. 75/09., u daljnjem tekstu: ZPK), ali pod uvjetom da se o takvoj odredbi posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuje neravnotežu među strankama, a što ovdje nije slučaj (tako i u odlukama Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2471/2018-2 od 06. prosinca 2019. i poslovni broj Gž- 2359/17-2 od 23. studenoga 2017.). Uostalom valja ukazati da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke, pa u takvom ugovornom odnosu tuženik može proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo.

17. U konkretnom slučaju činjenica da li je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1068. ZOO-a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz iznijetih razloga, a posebice imajući u vidu da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

18. Tuženik tijekom postupka, osim općenitog pozivanja na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, nije navodio, niti dokazivao, u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Također tuženik tvrdi da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

20. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

21. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

22. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedi dio članka 8. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok je u dijelu koji se odnosi na pravo korisnika kredita da može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. tog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku tužbeni zahtjev odbijen jer u tom dijelu nije riječ o ništetnoj odredbi već o zakonskoj formulaciji odredbe čl. 1068. st. 2. ZOO-a.

U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

24. Člankom 11.2. Ugovora o određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 od iznosa kredita.

25. Člankom 11. stavak 6. Ugovora određeno je da su ugovorne strane suglasne da se, na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njegove izmjene i dopune.

26. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obavljanje bankarskih usluga sud je saslušao kao što je naprijed navedeno u obrazloženju presude saslušao tužiteljicu pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje presude u dijelu kojim je ocijenjen iskaz tužiteljice.

27. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obavljanje bankarskih usluga, jer se radi o kreditnim uvjetima sadržanim u ugovoru te joj nije bilo objašnjeno na što se konkretno naknada odnosi.

28. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

29. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o toj odredbi, da je takva naknada bila navedena u kreditnim uvjetima te proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koji sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 0,75% iznosa kredita.

31. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 11. stavak 2. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,75% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

32. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obavljanje bankarskih usluga ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obavljanje bankarskih usluga ne tiče odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

33. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

34. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba članka 11. stavak 2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

35. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,75%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

36. Odredbe članaka 1065. - 1068. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

37. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskom materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

38. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

39. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

40. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 11. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništava u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

41. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 11. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga od 0,75% na iznos kredita.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. st. 5. ZPP. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 16.8.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 27.1.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 26.02.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) ukupno 400 bodova. Uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 200, eura, ukupno 1.000,00 eura. Također je priznat trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,55 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.053,10 eura.

43. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.,131/20, 114/22 i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

44. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 09. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po pun.