Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-121/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članova vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Željko Petrišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BC Institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja d.d., Rugvica, Dugoselska 7, [osobni identifikacijski broj], koji je zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, Ilica 191 F, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-257/2023-119 od 3. veljače 2025., u sjednici održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-257/2023-119 od 3. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od bruto 12.997,16 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose koji su navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka I. izreke). Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa 12.997,16 eura do iznosa od 28.164,83 eura, odnosno za ukupan iznos od 15.167,67 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I. izrijeke presude (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.589,53 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama od 3. veljače 2025. do isplate (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.912,50 eura zajedno sa zatraženim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što pobija i točku III. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13.-rješenje USRH, 89/14. – odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlike plaće u bruto iznosu od od 28.164,83 eura za razdoblje od 8. veljače 2007. do 1. ožujka 2015. sa zaraženim kamatama.

6. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je obavljao složenije poslove od poslova oplemenjivača, koji su poslovi ugovoreni u ugovoru o radu od 31. kolovoza 1998. sklopljenim između tužitelja i tuženika, pritom tvrdeći da poslove slične složenosti kao što su i njegovi, da su obavljaju radnici tuženika TA, OA i AA, zbog čega smatra da mu pripada plaća u visini plaće koja je isplaćena navedenim usporednim radnicima za utuženo razdoblje.

6.1. Tuženik tvrdi da tužitelju pripada pravo na isplatu plaće sukladno ugovoru o radu od 31. kolovoza 1998., pa da mu ne pripada pravo na plaću navedenih usporenih radnika DA i NA jer prema ugovoru o radu ne obavljaju iste poslove kao i tužitelj, dok da radnik OA obavlja poslove oplemenjivača kao i tužitelj i da je u istoj grupi poslova.

7. U ovom pravnoj stvari prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: Pr- 332/10-73 od 8. studenog 2017., kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Protiv te presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev žalio se tužitelj, a koja je žalba odbijena kao neosnovana, presudom ovog suda poslovni broj: Gž R-171/2018-2 od 21. veljače 2019. i potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Rev 2655/2019-2 od 29. studenog 2022. ukinuo navedenu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke, i predmet je u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.1. Prema navodu revizijskog suda nižestupanjski su sudovi ispustili iz vida opis poslova predmetnih radnih mjesta (iako spisu prileži Pravilnik tuženika o opisu poslova na radnim mjestima), a kojim Pravilnikom su na određen način opisani poslovi svakog pojedinog radnog mjesta. Stoga, da je zaključak o tome je li tužitelj u spornom razdoblju obavljao samo poslove radnog mjesta za koje je imao sklopljen ugovor o radu (oplemenjivač) ili je obavljao poslove nekog drugog radnog mjesta (više vredovane poslove) moguće graditi tek usporedbom opisanih poslova pojedinih radnih mjesta i faktičnog rada tužitelja, pri čemu navodi, i to kako nižestupanjski sudovi niti faktički obavljene poslove koje je obavljao tužitelj nisu na jasan i potpuni način utvrdili.

8. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 31. kolovoza 1998.,

- da iz tog ugovora o radu proizlazi kako je tužitelj zaposlen na radnom mjestu oplemenjivača te mu je određena osnovna plaća u visini XIX. grupe složenosti poslova (članak 8.),

- da iz Pravilnika o radu od 26. lipnja 1998. proizlazi kako su poslovi tuženika podijeljeni u dvadeset i devet grupa složenosti poslova, među kojima je i XIX. grupa složenosti koja obuhvaća poslove koji zahtijevaju dodatno poznavanje užeg područja djelovanja, te je za iste predviđen koeficijent od 2,80 (poslovi koje obavlja tužitelj),

- da iz tog Pravilnika proizlazi kako XXI. grupa složenosti poslova (poslovi koje je obavljao radnik TA) obuhvaća poslove koji zahtijevaju poznavanje užeg područja djelovanja uz samostalnost i kreativnost u izvršavanju i za te poslove određen je koeficijent 3,00,

- da iz istog Pravilnika proizlazi kako XXIII. grupa složenosti poslova (radnik OA) obuhvaća vrlo složene poslove koji zahtijevaju inicijativu i kreativnost, te je predviđen koeficijent 3,20, dok XXVII. grupa složenosti poslova (radnik AA) obuhvaća vrlo složene poslove koji zahtijevaju inicijativu, kreativnost, dodatna specijalistička znanja, kao i mogućnost rukovođenja dijelovima proizvodnog procesa, s utvrđenim koeficijentom 3,60,

- da iz Pravilnika o radu od 13. ožujka 2003. (koji je bio na snazi za sporno razdoblje, odnosno koji se primjenjuje u ovom sluačju) proizlazi kako su poslovi tuženika podijeljeni u osam grupa složenosti poslova, te je za V. grupu utvrđeno da se radi o složenijim poslovima i zadacima koji zahtijevaju određeni stupanj samostalnosti i određenu kreativnost kao i dodatno poznavanje užeg područja djelovanja,

- da iz toga Pravilnika proizlazi kako je u svakoj grupi složenosti poslova predviđen raspon koeficijenata u četiri dodatna stupnja, pa je tako za V. grupu predviđen raspon koeficijenta od 3,8 do 4.1,

- da je tužitelju u spornom razdoblju isplaćivana plaća sukladno V. grupi složenosti poslova s koeficijentom 3,8, kako je to naznačeno i u isplatnim listama tužitelja jer su njegovi poslovi po složenosti potpadali pod V. grupu,

- da su radnici tuženika AA i TA obavljali iste poslove kao i tužitelj,

da je radnik OA imao sklopljen ugovor o radu s tuženikom za radno mjesto oplemenjivač, kao i tužitelj, dok mu je koeficijent za obračun plaće bio 3,9 i bio je u okviru predviđenog rasporna grupe V. složenosti, koji je raspon od 3,8 do 4,1,

- da se tužitelju prema Pravilniku od 26. lipnja 1998. plaća obračunavala prema koeficijentu 2,8, a prema Pravilniku od 13. ožujka 2003. plaća mu je obračunavana prema koeficijentu 3,8,

- da kod tužitelja došlo do povećanja koeficijenta za isplatu plaće primjenom

Pravilnika od 13. ožujka 2003.,

- da je sudski vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju obračunao koliko bi iznosila razlika plaće tužitelju za sporno razdoblje u odnosu na prosječnu plaću koju su primili usporedni radnici tuženika AA, TA i OA i plaću koju je za to razdoblje tužitelj primio,

- da je vještak sačinio je dvije inačice izračuna i to prema prvoj je plaću usporedio na način da je usporedio plaće usporednih radnika bez uvećanja (stimulacije) u odnosu na plaću tužitelja, dok je prema drugoj inačici utvrdio razliku plaće usporedivši prosjek stvarno isplaćenih plaća usporednih radnika i plaće koja je isplaćena tužitelju i prema drugoj inačici sudski vještak uzeo je u obzir i stimulaciju koja je isplaćivana usporednim radnicima,

- da prema prvoj inačici visina potraživanja tužitelja iznosi 79.423,73 kn / 10.541,34 eura, a prema drugoj inačici 173.822,54 kn / 23.070,22 eura,

- da je dodatnim izračunom sudskog vještaka utvrđena visina potraživanja tužitelja i za period od veljače 2007. do listopada 2007. na način da je kao potencijalna plaća uzeta prosječna plaća usporednih radnika bez uvećanja s naslova stimulacije, a koja iznosi 2.455,88 eura,

- da je tužitelj podneskom od 14. studenog 2023. postavio tužbeni zahtjev prema drugoj inačici, a podneskom od 20. studenog 2024. prema prvoj inačici i dodatnom izračunu vještaka, kojem se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tuženik usprotivio,

- da iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi kako je prije otkaza ugovora o radu tužitelj obavljao poslove jednake poslovima svjedoka AA koji je obavljao poslove samostalnog oplemenjivača i da je na jednak način vodio vlastiti program, kao što je bio zadužen za vlastito polje s ciljem dobivanja hibrida, te da je ujedno kao i svjedok AA koautor u više vrsta hibrida,

- da navode tužitelja da je po složenosti obavljao poslove samostalnog oplemenjivača nisu opovrgnuli niti svjedoci EA i OA,

- da je tužitelj imao svoj oplemenjivački program te je radio na stvaranju hibrida, odnosno da je bio zadužen za svoje pokusno polje,

- da iz iskaza svjedoka AA proizlazi da je tužitelj sadržajno obavljao iste poslove kao i on,

- da tužitelj ima znanstveni stupanj i veliki broj radnog iskustva u struci i da ispunjava uvjete za obavljanje poslova samostalnog oplemenjivača,

- da je tužitelj kreirao linije hibrida, a što da znači da je djelovao kao samostalni oplemenjivač,

- da iz Pravilnika o opisu poslova za radno mjesto oplemenjivača i samostalnog oplemenjivača proizlazi da se opisi poslova tih radnih mjesta donekle razlikuju, s time što je za poslove oplemenjivača propisana visoka stručna sprema i tri godine radnog iskustva iz djelatnosti Zavoda, a za poslove samostalnog oplemenjivača visoka stručna sprema i pet godina radnog iskustva iz djelatnosti Zavoda i znanstveno ili znanstveno-nastavno zvanje i poznavanje jednog svjetskog jezika.

9. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da je sukladno odredbi članka 82. stavku 1 Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04., 68/05. - u daljnjem tekstu: ZR/95) poslodavac dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, a prema stavku 2. istoga članka, u smislu citiranog stavka 1., dvije osobe različitog spola obavljaju rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, odnosno ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi kao rad koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti te ako je rad koji jedna od njih obavlja je jednake vrijednosti prema kriteriju kao što su stručna sprema, vještine, je li rad fizički ili ne, odgovornosti i uvjeti u kojima se rad obavlja, a kako je istovjetno propisano i odredbama članka 83. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. - u daljem tekstu: ZR/09,) odnosno člankom 91 Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14. 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR/14), a koje se sve odredbe primjenjuju na tužitelja s obzirom na utuženo razdoblje.

9.1. Pri tome je prvostupanjski sud naveo da je odredbom članka 82. stavkom 4 ZR/95, odnosno člankom 83. stavkom 4. ZR/09 i člankom 91. stavkom 4. ZR/14 propisano da je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog pravnog akta koja je protivna stavku 1. tih članaka ništetna, pri čemu je naveo da odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, a o čemu da je riječ u ovom slučaju.

10. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj obavljao poslove jednake poslovima svjedoka AA koji je obavljao poslove samostalnog oplemenjivača i da je na jednak način vodio vlastiti program, jer je bio zadužen za vlastito polje s ciljem dobivanja hibrida, te da je ujedno kao i svjedok AA koautor u više vrsta hibrida, a što sve proizlazi iz iskaza navedenog svjedoka i što ne spore u svojim iskazima ni drugi saslušani svjedoci, pa kako je taj sud utvrdio i da tužitelj ima znanstveni stupanj i veliki broj radnog iskustva u struci, to je zaključio da ispunjava uvjete za obavljanje poslova samostalnog oplemenjivača propisanih Pravilnikom o opisu poslova na radnim mjestima, pri čem je naveo da ima pravo na usporedbu svoje plaće s plaćama AA i TA za sporno razdoblje jer je faktički obavljao iste poslove kao i oni, a visinu je utvrdio prema drugoj inačici nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, zbog čega je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što nisu ni žalbenim navodima tuženika dovedeni u sumnju.

12. Naime, prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u cijelosti postupio po uputi revizijskog suda jer je u ponovnom postupku, a imajući u vidu opis poslova radnih mjesta oplemienjivača i samostalnog oplemenjivača prema Pravilniku tuženika o opisu poslova na radnim mjestima, utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju uz poslove radnog mjesta za koje je imao sklopljen ugovor o radu (oplemenjivač) radio i poslove drugog radnog mjesta samostalnog oplemenjivača, koji su poslovi više vrednovani. Stoga je pravilno taj sud postupio kada je tužitelju dosudio zatraženu razliku plaće za radno mjesto samostalonog oplemenjivača jer je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj obavljao i poslove tog radnog mjesta, kao što je utvrdio i da za poslove radnog mjesta samostalnog oplemenjivača ispunjava sve uvjete propisane Pravilnikom tuženika.

13. Kako je prema daljnjem utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik, tužitelju u spornom razdoblju isplaćivao manju plaću u odnosu na usporene radnike, odnosno koja je isplaćena radnicima tuženika AA i TA, iako je on obavljao iste poslove kao ti radnici bez obzira što nije imao sklopljen ugovor o radu za isto radno mjesto kao oni, to mu i prema mišljenju ovoga suda pripada tražena razlika plaće koju je sudski vještak za financije utvrdio na temelju podataka o isplaćenoj prosječnoj plaći usporenih radnika u odnosu na plaću koja je isplaćena tužitelju, bez stimulacije tih radnika, a koju direktor tuženika posebnom odlukom određuje.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima tvrdi da prvostupanjski sud nije mogao izvesti dokaz saslušanjem svjedoka AA iz razloga što je taj dokaz tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, ističe se da točno tuženik tvrdi kako je prema odredbi članka 299. ZPP-a, a nakon Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2013., dužnost stranaka da iznesu činjenice i dokaze do trenutka zaključenja prethodnog postupka.

14.1. Odredbom članka 69. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13. – u daljnjem tekstu: ZID ZPP, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013.), članak 299. ZPP-a, mijenja je i glasi:

"Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir."

14.2. Prema odredbi članka 102. stavku 1. ZID ZPP-a, postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11.), a prema stavku 2. istoga članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članka 1., članka 2., članka 6., članka 10. do članka 17., članka 19., članka 21. do 30., članka 35. do 38., članka 41. do članka 50., članka 52., članka 53., članka 57., članka 61., članka 71., članka 73. do članka 79., članka 81., članka 82., članka 93., članka 95., članka 96. stavka 1. i 2., članka 97., članka 98. i članka 101. ovoga Zakona primjenjivat će se na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ovoga Zakona, dok prema stavku 3. toga članka, odredbe članka 9., članka 80. i članka 84. ovoga Zakona primjenjivat će se na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

14.3. Kako iz stanja spisa proizlazi da je ovaj postupak pokrenut 12. veljače 2010., dakle, prije nego što je stupio na sagu ZID ZPP-a (1. travnja 2013), a kako u ovom slučaju ne dolazi u primjenu odredba citiranog stavka 2. članka 102. tog Zakona, jer tim stavkom nije obuhvaćena odredba članka 69. ZID ZPP-a, odnosno da bi se ta odredba kojom je izmijenjen članak 299. ZPP-a, primjenjivala iznimno i na postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ZID ZPP-a, to se žalbeni navodi tuženika u pogledu tvrdnji da prvostupanjski sud nije mogao izvoditi dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka ne odnose na ovaj slučaj, što znači da je prvostupanjski sud mogao izvesti dokaz saslušanjem svjedoka AA, koji je dokaz predložen nakon što je revizijski sud ukinuto drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku.

15. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni navodi tuženika koji se odnose na stumulatnivni dio plaće, kada iz pobijane odluke proizlazi da tužitelju nije obračunata stimulacija za sporno razdoblje (točka 29. presude) jer prema prvoj inačici nalaza i mišljenja financijskog vještaka, stimulacija koju su imali usporedni radnici nije uzeta u obzir, a po kojoj je inačici prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

15.1. Isto tako, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi koji se odnose na iskaze saslušanih svjedoka EA, OA i TA, kada je prvostupanjski sud te svjedoke, kao i svjedoka AA i tužitelja, saslušao neposredno i opširno, te je na temelju istih mogao zaključiti koje je poslove tužitelj kroz utuženo razdoblje obavljao, a to je da je obavljao poslove samostalnog oplemenjivača jer je na jednak način vodio vlastiti program i bio je zadužen za vlastito polje s ciljem dobivanja hibrida, a bio je kao i svjedok AA koautor u više vrsta hibrida, što sve proizlazi iz iskaza navedenog svjedoka i što ne spore u svojim iskazima ni prethodno navedeni saslušani svjedoci.

15.2. Kako tužitelj ima znanstveni stupanj i veliki broj radnog iskustva u struci te kako je obavljao poslove samostalnog oplemenjivača po opisu polova kod tuženika, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ispunjava uvjete za obavljanje poslova samostalnog oplemenjivača propisanih Pravilnikom o opisu poslova na radnim mjestima oplemenjivača i samostalnog oplemenjivača i da mu u odnosu na to radno mjesto pripada plaća, zbog čega je pravilno postupio kada djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, što se ponovno navodi, jer se tužitelj kao radnik, a nakon pravomoćnog utvrđenja da nije bila dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu koju mu je dao tuženik, vraća u isti radno-pravni status kakav je imao prije nego što mu je otkazan ugovor o radu, a to su u ovom slučaju poslovi samostalnog oplemenjivača.

16. Pravilno je donesena i odluka o parničnom trošku na temelju odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 155. ZPP-a, s time što je ni tuženik posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

17. S obzirom na to da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, to je trebalo njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča