REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-979/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P– 1309/2021-49 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. odbija se kao neosnovana, a žalba tužitelja ĆČ djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P–1309/2021-49 od 8. listopada 2024., u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I., II. i IV. izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (točka V., VI. i VII. izreke).

II. Žalba tužitelja ĆČ djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P– 1309/2021-49 od 8. listopada 2024., u točki III. izreke, i sudi:

„1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆČ isplati iznos od 395,29 eura, u roku od 15 dana.

2. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.“

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P–1309/2021-49 od 8. listopada 2024., u točki I., II. i III. izreke.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 114,00 eura, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji je 12. rujna 2007. godine, pod brojem 306-447/2007, sklopljen između pravne prednice tuženice Addiko Bank d.d. – Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., kao Banke, te tužitelja ĆČ, kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, solemniziranog 13. rujna 2007. godine po javnoj bilježnici ĆČN iz [adresa] pod brojem OV- 22568/2007, i to u dijelu kojim je otplata kredita i obveza iz kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarskog franka (CHF), kao i u dijelu odredbe čl. 8. citiranog Ugovora kojim je predviđeno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge Banke.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆČ isplati iznos od 4.609,97 eura (slovima: četiri tisuće šesto devet eura i devedeset sedam centa), sve sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 5.140,00 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆČ isplati iznos od 232,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. rujna 2013. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆČ naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.561,84 eura (slovima: tri tisuće petsto šezdeset jedan euro i osamdeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 08. listopada 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 3.949,86 eura, s kamatama koje su zahtijevane počevši od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ĆČ za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.500,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane počevši od presuđivanja do isplate.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužitelj ĆČ dostavio sudu 05. prosinca 2023. godine, tužba preinačena.

II. Utvrđuje se da je do preinake iz t. I. ovog rješenja došlo nakon što je na (drugom) pripremnom ročištu, održanom 01. lipnja 2023. godine, zaključen prethodni postupak, s tim da je tužitelj ĆČ tužbu preinačio do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa je takva preinaka tužbe moguća.

III. Dopušta se preinaka tužbe, opisana u t. I. i II. ovog rješenja.

IV. Nalaže se tužitelju ĆČ da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 17. lipnja 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 17-6-2024.“

3. Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude (točka III. izreke), kao i odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno postupanje, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama, kao i troškova žalbenog postupka u iznosu od 375,00 eura.

2.1. Tužitelj nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda u pobijanom dijelu nema razloga, a da su navedeni razlozi proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa da se presuda ne može ispitati, te da je počinio i relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 219., 221. i 8. ZPP-a iz razloga što nije proveo zakonit i pravilan dokazni postupak primjenom pravila o teretu dokazivanja pa da nije niti utvrđivao relevantne činjenice, kao i da nije savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze. Nadalje se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa u visini od 530,03 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose specificirane u podnesku od 5. prosinca 2023. iako je tužbeni zahtjev iz tog podneska postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka od 7. studenog 2023., te da nije jasno zbog čega je dosudio tužitelju iznos od 4.609,97 eura kada je na temelju dopune nalaza i mišljenja utvrdio da je tužitelj tuženiku po osnovi valutne klauzule platio iznos koji je za 4.998,48 eura veći od onog iznosa koji joj je bio dužan platiti po početnom tečaju koji se primjenjivao na temelju konkretnog Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 5.140,00 eura. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da mu pripada i trošak preliminarnog vještačenja u visini od 79,63 eura jer da je to vještačenje bilo nužno i potrebno za vođenje ovog postupka i postavljanje visine tužbenog zahtjeva.

3. Protiv prvostupanjske presude (točka I., II., V. i VII. izreke) i rješenja (točka I., II. i III. izreke), žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio županijskom sudu da preinači presudu i rješenje na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate ili da istu presudu i rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka u iznosu od 404,70 eura.

3.1. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi međusobno proturječni, prije svega iz razloga što nije obrazložio zašto je odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom kada ta odredba nije bila predmet odlučivanja u postupku povodom kolektivne tužbe na čija se utvrđenja tužitelj poziva, kao i da je na okolnost prijevremene otplate kredita i činjenice da je tuženiku zbog toga nastala šteta, tuženik predlagao i vještačenje i dopunu provedenog vještačenja, ali da se sud na taj prijedlog nije niti očitovao pa da mu je na taj način onemogućio raspravljanje pred sudom. Nastavno tuženik ukazuje i na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190. i 502.c ZPP-a iz razloga što je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe iako se tuženik istoj protivio, a da nije obrazložio zbog čega smatra takvu preinaku svrsishodnom, te što se pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja.

3.2. Osim navedenog tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kada je utvrdio da prilikom utvrđenja visine preplate nije potrebno uračunati manjak koji je tuženiku nastao kada je tečaj CHF-a bio manji od početno ugovorenog, zatim da je pogrešno primijenio, odnosno da nije primijenio, relevantne odredbe članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), te članka 74. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbe članka 172., 173. i 175. Zakona o bankama i članka 308. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama, a koje zakonske odredbe da su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ista može mijenjati, s tim da je po tim odredbama tuženik u cijelosti i postupao.

3.3. Tuženik je, nadalje, mišljenja da bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama kako je to predlagao dopunom vještačenja, a ne primjenu početno ugovorene kamatne stope i tečaja, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi, odnosno tzv. negativne razlike , kada je zaključeno da nije osnovan istaknuti prigovor zastare i kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana stjecanja kao da je tuženik nesavjestan stjecatelj, a ne od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 5.140,00 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 232,55 eura s osnova ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tužitelj i tuženik u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP-a, budući pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a tuženiku nije onemogućenoo raspravljanje pred sudom kada je odbijen njegov prijedlog za dopunom provedenog vještačenja na okolnost prijevremene otplate kredita i činjenice da je tuženiku zbog toga nastala šteta. Naime, u postupku je utvrđeno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u tom slučaju tuženik dužan vrati tužitelju plaćeni iznos s tog osnova, i to neovisno o tome da li je tuženiku zbog prijevremene otplate kredita nastupila određena šteta.

7.1. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190. i 502.c ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem pravilno dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj dostavio podneskom od 5. prosinca 2023., a nakon provedenog vještačenja, imajući pri tome u vidu da je tužitelj preinačio tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, i to na način da je zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, te da se tuženik sukladno članku 191. stavku 2. ZPP-a takvoj preinaci nije niti mogao protiviti. Također iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se prvostupanjski sud nije pozvao samo na odredbu članka 502. c ZPP-a nego da je ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio na temelju provedenog dokaznog postupka, i to nakon što je proveo sve predložene dokaze za koje je ocijenio da su važne za donošenje odluke, s tim da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka AČ i BČ na ročištu od 2. listopada 2023., od svjedokinje ĆČN podneskom od 9. srpnja 2024 i od svjedokinje AČN podneskom od 12. lipnja 2024., iako je teret dokaza, da je tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, bio na njemu, dok je tužitelj saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja na njegov prijedlog.

9. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 306-447/2007, solemniziran kod javnog bilježnika ĆČN u [adresa] pod brojem OV-22568/2007 dana 13. rujna 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), i to za kupovinu novog motornog vozila, a za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 24.986,00 CHF sa rokom otplate 7 godina (84 mjesečna anuiteta u iznosu od 360,24 CHF) i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje;

- da je u članku 8. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno

Odluci o naknadama za usluge banke;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopili Aneks br.1 uz Ugovor o kreditu dana 27. rujna 2011. kojim su ugovorili promjenu kamatne stope (7,30%) i rok vraćanja kredita (do 30. rujna 2014.);

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio prije dogovorenog roka otplate, točnije da je sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu ispunio 26. rujna 2013., te da mu je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 232,55 eura (1.752,12 kn).

10. Prema žalbenim navodima tužitelja sporna je visina dosuđenog iznosa s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, dok je prema žalbenim navodima tuženika sporno pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa s tih osnova, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pravilno pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

12. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

12.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao i tužitelja, dok je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznih prijedloga da se saslušaju predloženi svjedoci, s tim da iz iskaza tužitelja danog na ročištu 2. listopada 2023. (list 284-285) proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila, te da su mu službenici banke ponudili samo kredit u CHF kao jedinu mogućnost realizacije kredita, zatim da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen tako da nije mogao pregovarati o uvjetima uz koje će dobiti kredit, kao i da mu nije ništa objašnjeno u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je imao mogućnost pregovarati o visini te naknade.

14. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, kao i da tuženik nije predložio da se saslušanjem zaposlenika banke dokaže suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 102. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

14.1. Pravilno je, nadalje, prvostupanjski sud utvrdio da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita prije svega iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika i da se o tim odredbama nije pregovaralo, kao i da navedene odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive iz razloga što tuženik nije pojasnio tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje i u kojem iznosu. Osim navedenog iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je da je u članku 8. samo navedeno da se kredit može prijevremeno otplatiti i da se naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, tako da tužitelju nije objašnjena struktura tih troškova, pa je pravilno zaključeno da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista ništetna. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-računovodstvene struke Darka Hanika iz Dramlja, te dopune tog nalaza, pravilno je utvrđeno da je tužitelj tuženiku po osnovi ništetnosti valutne klauzule platio iznos koji je za 4.998,48 eura veći od onog iznosa koji joj je bio dužan platiti po početnom tečaju koji se primjenjivao na temelju konkretnog Ugovora o kreditu. Pri utvrđivanju navedenog iznosa prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno imao u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početno ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao i na preplatu zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 2. kolovoza 2021. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila.

17.2. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika u odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući da prema navedenom objedinjenom stavu Vrhovnog suda RH zastara s tih osnova počinje teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 232,55 eura (1.752,12 kn) 26. rujna 2023., valjalo je žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki IV. potvrditi.

18. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.140,00 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pogrešno zaključio da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 395,29 eura iz razloga što je vještak utvrdio da tužitelju za listopad 2012. pripada iznos od 132,72 eura, a da je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 66,36 eura, kao i vještak utvrdio da tužitelju u povodu prijevremene otplate kredita pripada iznos od 1.438,71 eura, a da je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 1.109,88 eura.

18.1. Naime, iz tužbenog zahtjeva proizlazi da je tužitelj zatražio isplatu glavnice u iznosu od 5.140,00 eura, a da je zatražio da zatezne kamate na iznos od 66,36 eura teku od 25. listopada 2012. i na iznos od 1.109,88 eura od 27. rujna 2013., tako da tužitelj za te iznose glavnice nije zatražio samo zatezne kamate, te da ima pravo, uz dosuđeni iznos glavnice od 4.609,97 eura, i na isplatu glavnice u iznosu od 395,29 eura, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki II. izreke, a žalbu tužitelja djelomično prihvatiti, te preinačiti istu presudu u točki III. izreke i dosuditi tužitelju daljnji iznos od 395,29 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Kako je tuženik žalbenim navodima osporavao odluku o troškovima postupka samo zbog toga što je smatrao da je pogrešno odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi potvrditi (točka II. i III. izreke).

20. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj dostavio 5. prosinca 2023., valjalo je žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijano rješenje u točki I., II. i III. izreke potvrditi.

21. Obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku u omjeru od 73%, te da mu sukladno Tbr. 10. toč.1. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) pripadaju troškovi sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 156,25 eura, ovaj sud je tužitelju dosudio troškove žalbenog postupka u iznosu od 114,00 eura (73% od 156,25 eura), dok ga je odbio s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

22. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

23. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članaka 368. stavka 1., 373. točka 3. i 380. točke 2. i 3. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić