REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-341/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i dr. sc. Ante Perkušića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika: 1. ZZ pok. ABC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. IZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. Split, protiv tuženika-protutužitelja UZ pok. MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi predaje u posjed i radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž- 587/2022-3 od 22. ožujka 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-411/2020 od 17. svibnja 2022., u sjednici održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku predati slobodnu od osoba i stvari čest. zem. upisanih u ZK uložak [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] u roku od 15 dana."

II Odbija se protutužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj UZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) vlasnik za cijelo nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], pa se ovlašćuje da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe temeljem ove pravomoćne presude u zemljišnim knjigama za K. O. [katastarska općina] zatraži i postigne upis prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na svoje ime za cijelo, uz istodobno brisanje toga prava sa imena pravnog prednika tužiteljice-protutuženice pod 1) IZ pok. IZ za ½ idealnog dijela i sa imena tužitelja-protutuženika pod 2) i 3), svakog za 12/48 idealnih dijelova.

III Svaka stranka snosi svoj trošak.".

2. 1. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Prihvaća se žalba tuženika-protutužitelja kao osnovana, dok se žalba tužitelja-protutuženika odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-411/2020 od 17. svibnja 2022.,

a) potvrđuje u točki I. izreke

b) preinačuje u točki II. izreke i sudi:

"Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj UZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) vlasnik za cijelo nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], pa se ovlašćuje da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe temeljem ove pravomoćne presude u zemljišnim knjigama za K. O. [katastarska općina] zatraži i postigne upis prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na svoje ime za cijelo, uz istodobno brisanje toga prava sa imena pravnog prednika tužiteljice-protutuženice pod 1) IZ pok. IZ za ½ idealnog dijela i sa imena tužitelja-protutuženika pod 2) i 3), svakog za 12/48 idealnih dijelova. c) Preinačuje u točki III. na način da su tužitelji-protutuženici dužni naknaditi tuženiku- protutužitelju troškove postupka u iznosu od 4.392,30 EUR1/ 33.093,75 kn.

II. Dužni su tužitelji protutuženici naknaditi tuženiku protutužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 518,45 EUR/ 3.906,25 kn.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2495/2023-2 od 13. rujna 2023 tužiteljima dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-587/2022-3 od 22. ožujka 2023., u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-411/2020 od 17. svibnja 2022., u odnosu na pitanje:

"Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), i povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kada postupajući po ovlaštenju iz čl. 373.a ZPP, utvrdivši bitne činjenice različito od prvostupanjskog suda, preinači prvostupanjsku presudu, a da pritom nije ocijenio sve izvedene dokaze, niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu ne prihvaća?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu.

5. Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na predaju predmetnih nekretnina, koju tužitelji temelje na tvrdnji da su njihovi suvlasnici, a koje tuženik drži u posjedu bez pravne osnove, pozivajući se na odredbe čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), te protu tužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama čija se predaja traži tužbenim zahtjevom.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, primjenjujući odredbu čl. 46. st. 2. ZV-a, smatrajući da zahtjev na predaju nisu podnijeli svi suvlasnici nekretnine, sukladno pravilima o nedjeljivim obvezama, a protu tužbeni zahtjev odbija primjenom odredbe članka 219. ZPP-a, smatrajući da tuženik-protu tužitelj nije dokazao pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

9. Postupajući po žalbi tuženika drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i izveo pogrešan zaključak na temelju utvrđenih činjenica iz provedenih dokaza, te je preinačio presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke na način da je prihvatio protu tužbeni zahtjev, primjenom odredbe članka 373.a ZPP-a.

10. Prema obrazloženju drugostupanjskog suda stranke su "učinile nespornim činjenicu da je prvo tužiteljica ZZ pok. IZ, zakonska nasljednica i pravna slijednica upisanog suvlasnika IZ pok. IZ (rješenje o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj O-1495/88 od 19.11.1988.), koji je upisan za ½ dijela predmetnih nekretnina, kao i to da su drugo tužitelj i treće tužitelj vlasnici predmetnih nekretnina, svaki za po 1/4 dijela, a ne kako su upisani za po 1/6 dijela. Naime, isti su upisani u zemljišnoj knjizi, kao suvlasnici predmetnih nekretnina po dvije osnove, kao nasljednici svog pok. oca EZ, svaki za po 4/24 dijela, te kao nasljednici svog pok. brata FZ, s tim da su temeljem te osnovne pogrešno upisani kao IZ pok. FZ i HZ pok. FZ, umjesto pok. ABC, svaki za po 4/48 dijela."

11. Drugostupanjski sud je nadalje utvrdio i obrazložio da:

"11. Prema podacima Državne geodetske uprave Područni ured za katastar Split, Odjel za katastar nekretnina Solin, utvrđeno je da je k. č. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], zv. [adresa], površine 240 m2, bila upisana u posjed Z (ABC) ABC, a prema sadašnjem stanju upisani posjednici su tužitelji HZ i IZ i FZ, na jednake dijelove. Katastarska čestica [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], zvana [adresa], površine 253 m2 upisana je u posjed IZ, prednika prvo tužiteljice, za cijelo, te je takav upis ostao do danas.

12. Prema nalazu vještaka k. č. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] odgovara čest. zem. stare izmjere 6271/5 K. O. [katastarska općina], koja prema z. k. izvatku ima površinu od 240 m2, dok katastarska čestica [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] odgovara čest. zem. stare izmjere 6271/9 K. O. [katastarska općina], koja prema z. k. izvatku ima površinu od 253 m2.

13. Prema iskazima svjedoka (GZ) djed tuženika UZ je kupio predmetne nekretnine 1971. od prednika tužitelja, te je nakon kupoprodaje iste počeo obrađivati. Da je predmetnu nekretninu kupio pok. UZ i počeo je obrađivati nakon kupnje potvrđuje i svjedokinja PZ, tetka tuženika i kći pok. UZ. Svjedok I, vlasnik susjedne nekretnine, potvrđuje da je istu obrađivao djed tuženika UZ, koju je istu kupio od vlasnika, te da ga u tome nitko nije ometao. Svjedokinja H, tetka tuženika, potvrđuje kupoprodaju od strane njezinog oca UZ, 1971. navodeći da je pola vrta bilo vlasništvo pok. ČZ, a druga polovina vlasništvo pok. IZ, koje je njezin otac isplatio. Svjedok SZ zna da je predmetnu nekretninu obrađivao djed, otac i tuženik, koji je utuženu nekretninu naslijedio iza smrti svog oca pok. MZ, a svojim tetkama je isplatio njihov suvlasnički dio. Svjedokinja BZ, sestra tuženika, je iskazivala o predmetnoj nekretnini, pod imenom "U", na način da je predmetna nekretnina predstavljala vrt, a koju je obrađivao djed pok. UZ. Prema njezinom iskazu predmetna nekretnina je bila predmet nasljeđivanja iza smrti njezinog djeda UZ i oca MZ. Naime nakon smrti UZ navedenu nekretninu je za pola naslijedio njezin otac i otac tuženika pok. LZ, a drugu polovinu vrta je naslijedila pok. teta ĐZ. Nakon smrti ĐZ, koju su naslijedile sestre, te tuženik i svjedokinja, kao nećaci, njezin brat, tj. tuženik je otkupio od njezinih nasljednika tu polovicu vrta i to 2010.

14. Da su istiniti iskazi svjedoka u kojima govore o nasljeđivanju navedene nekretnine, vrta, "M", potvrđuju materijalni dokazi u spisu i to rješenje o nasljeđivanju iza pok. NZ, O.1593/2, Općinskog suda u Splitu, od 12. prosinca 1995. prema kojem je "pola vrta na [adresa], naslijedio otac tuženika LZ, a drugu polovinu vrta na [adresa] je naslijedila ĐZ, kći ostavitelja, tj. tetka tuženika. Nakon smrti LZ, u rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu donesenog po sudskom povjereniku OZ pod brojem O- 781/08,UPP/OS-46/08 od 28.07.2008., imovina ostavitelja navedena je "pola vrta na [adresa], kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja, a koju je naslijedio upravo tuženik. Također je iza smrti ĐZ, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu donesenog po sudskom povjereniku ŽZ pod brojem O-1962/10, UPP/OS-126/10 od 07. prosinca 2010., utvrđeno da ostavinsku imovinu sačinjava "pola M", a koju su naslijedile njezine tri sestre, te tuženik i BZ, sestra tuženika, kao nećaci ostaviteljice. Da su točni navodi odgovora na tužbu i iskazi svjedoka o tome da je tuženik od nasljednika ĐZ otkupio suvlasničke dijelove predmetne nekretnine potvrđuje i porezno rješenje od 27. svibnja 2015. kojim je tuženiku odmjeren porez na promet nekretnina, između ostalo i za kupnju nekretnine zvane U (l.s. 47-55).

15. Za navesti je i to da katastarski podaci i nalaz vještaka potvrđuju navode odgovora na tužbu prema kojima je prednik tuženika, kupio upravo predmetne nekretnine od upisanih posjednika i stvarnih vlasnika, navodeći da je čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] kupio od pravnog prednika tužitelja pod 2) i 3) EZ, dok je čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] istovremeno kupio od pravnog prednika tužiteljice pod 1) njenog oca, IZ.

16. Stoga je ocjena ovog suda da je još prednik tuženika, djed NZ (ABC) ABC, koji je umro 1992. pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao dosjelošću, kao istinit, pošten i zakonit posjednik, jer je kupnjom stekao valjani pravni temelj posjedovanja odnosno pravo na posjed, jer je njegov posjed istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ni zlouporabom povjerenja, kao i pošten, jer posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da se poštenje posjeda presumira, pa su tužitelji bili dužni dokazati suprotno.

17. S obzirom da vrijeme početka dosjedanja prednika tuženika (1971.) te odredbu članka 388. stavak 2. ZV-a kojom je propisano da se za stjecanje i prestanak stvarnih prava, a što znači i za stjecanje vlasništva dosjelošću, do stupanja na snagu ZV-a (01. siječnja 1997.) primjenjuju pravila i propisi koji su do tada bili na snazi tj. u konkretnom slučaju Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 01. rujna 1980., prednik tuženika je, temeljem odredbe članka 28. stavak 2. ZOVO-a, koja je propisivala da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva dosjelošću protekom 10 godina, te činjenicu da prednici tužitelja nisu ometali posjed prednika tuženika, stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama.".

12. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

13. Tužitelji naznačenim pitanjem osporavaju pravilnost primjene odredbi čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, te čl. 373.a ZPP-a, uz tvrdnju da drugostupanjski sud primjenjujući navedene odredbe, preinačujući prvostupanjsku presudu nije ocijenio sve izvedene dokaze, niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu ne prihvaća.

13.1. Tužitelji u reviziji, pozivajući se na naprijed citirane zakonske odredbe, navode da je drugostupanjski sud zanemario vlasničkopravno stanje nekretnine, odnosno činjenicu su tužitelji upisani kao vlasnici nekretnine u zemljišnim knjigama na temelju rješenja o nasljeđivanju svojih pravnih prednika, što je tuženicima bilo poznato, jer su isti rođaci i potječu od istog pravnog prednika, stoga posjed tuženika ne može biti pošten. Nadalje, navode da drugostupanjski sud donosi odluku na temelju rješenja o nasljeđivanju prednika tuženika, dok s druge strane zanemaruje jednako takva rješenja o nasljeđivanju iza pravnih prednika tužitelja, temeljem kojih rješenja su se upisali kao vlasnici nekretnine.

13.2. Tvrde da je drugostupanjski sud u predmetnom postupku temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i usvojio predmetni protu tužbeni zahtjev, utvrdivši drugačije činjenično stanje od onoga što ga je utvrdio prvostupanjski sud, a da je pri tome drugostupanjski sud propustio uzeti u obzir iskaze svjedoka te sadržaj isprava suprotne stranke u postupku.

13.3. Također tvrdi, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer sud navodi da je posjed tuženika trajao od 1970. godine, a primijenio je ZOVO, koji je stupio na snagu 1980..godine, te smatra da je sud u ovom postupku trebao primijeniti OGZ i to članak 1468. koji navodi kako je rok dosjelosti 30 godina, no sud zanemaruje kako je tuženik cijelo vrijeme znao da predmetna nekretnina pripada tužiteljima koji su upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici, stoga nije mogao biti pošteni posjednik. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi i u činjenici da sud navodi kako je tuženik djelomično nekretninu stekao na temelju pravnog posla 2010., iako pravni posao predstavlja samo pravni osnov stjecanja vlasništva, dok se vlasništvo stječe upisom u zemljišnu knjigu, a da tuženik nije ni mogao otkupiti od ĐZ nekretninu, jer ista nije niti bila vlasnica nekretnine, a da nije moguće ni utvrditi vlasništvo tuženika po dvije različite osnove.

14. Sud, kako i sami tužitelji u podnesenoj reviziji navode, a s čime je suglasan i ovaj sud, ima pravo na svoje shvaćanje, na svoju ocjenu ponašanja ili radnji stranaka, može i određeni predloženi dokaz ocijeniti irelevantnim za odluku o predmetu spora, odnosno u biti više ili manje uvjerljivim ili logičnim za utvrđenje činjenice zbog koje je predložen, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, kao što može određenu ispravu držati vjerodostojnom ili istinitom, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje: u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

15. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

16. Drugostupanjski sud svoju odluku nije, kako to neosnovano tvrde tužitelji u podnesenoj reviziji, temeljio "prvenstveno na iskazima tuženika-protu tužitelja i svjedoka tuženika", nego na temelju svih provedenih dokaza, a što i proizlazi iz obrazloženja drugostupanjskog suda u naprijed navedenoj točki 11. obrazloženja, pri čemu je drugostupanjski sud u obrazloženju naglasio samo iskaze svjedoka koji su imali relevantna saznanja o odlučnoj činjenici (kupoprodajnom ugovoru između prednika stranaka), a iskaze svjedoka koji o tome ugovoru nisu imali saznanja, a koje je imao u vidu prvostupanjski sud (SZ i KZ), nije posebno isticao jer oni u pogledu navedene odlučne činjenice nisu ni bitni. U navedenom se pravcu tužiteljima ukazuje na sadržaj odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a i činjenicu da ni oni, ističući navedeni prigovor ("propustio uzeti u obzir iskaze svjedoka te sadržaj isprava suprotne stranke u postupku"), ne navode o kojim se provedenim dokazima drugostupanjski sud nije bavio, odnosno koje to konkretne dokaze nije imao u vidu pri donošenju pobijane presude, osim što se pozivao na rješenja o nasljeđivanju, a što će u nastavku biti obrazloženo.

17. Drugostupanjski sud, protivno tvrdnji tužitelja, nije zanemario vlasničkopravno stanje nekretnine, odnosno činjenicu da su tužitelji upisani kao vlasnici nekretnine u zemljišnim knjigama na temelju rješenja o nasljeđivanju svojih pravnih prednika, niti da je zanemario tvrdnju tužitelja da to tuženicima to bilo nepoznato. Naime, poštenje se pretpostavlja, a tko tvrdi suprotno to mora dokazati (čl. 18. st. 5. ZV-a), a s obzirom da je drugostupanjski sud utvrdio da je prednik tužitelja prodao predniku tuženika predmetne nekretnine tu zakonsku predmnjevu o poštenju prednika tuženika ni poštenju tuženika tužitelji nisi uspjeli oboriti. Stoga revizijska tvrdnja tužitelja da drugostupanjski sud "donosi odluku na temelju rješenja o nasljeđivanju prednika tuženika, dok s druge strane zanemaruje jednako takva rješenja o nasljeđivanju iza pravnih prednika tužitelja, temeljem kojih rješenja su se upisali kao vlasnici nekretnine", nije točna jer je drugostupanjski sud utvrdio da je tuženik putem svojih prednika stupio u posjed predmetnih nekretnina 1970., od kada ih drži u poštenom i mirnom posjedu, te je pravilan zaključak toga suda da je tuženik dosjelošću, protekom vremena od 10. godina (čl. 28. st. 2. ZOVO) stekao pravo vlasništva. Stoga je neodlučno što je ZOVO stupio na snagu 1980., niti je sud u ovom postupku trebao primijeniti OGZ (paragraf. 1468.) niti rok dosjelosti od 30 godina.

18. Slijedom navedenog, ne stoji tvrdnja tužitelja da je drugostupanjski sud nekritički prihvatio iskaze na koje se pozvao u obrazloženju, a da ih pri tome nije analizirao niti da je dao razloge o tome zbog čega im je povjerovao, kao i da ih nije doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima (vlasnički list, povijesno z.k. stanje, odnose stranaka, rješenja o nasljeđivanju iza prednika tužitelja). Prema ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zašto ne prihvaća primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda i zašto je drugačije sudio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19.1. I revizijski sud, jednako kao i tužitelji u podnesenoj reviziji, smatra da se od drugostupanjskog suda očekuje da, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja, podrobnim, jasnim i uvjerljivim razlozima obrazloži svoje uvjerenje o činjenicama koje je uzeo u obzir primjenjujući određenu materijalno pravnu odredbu i, naročito, razloge zbog kojih mu nije prihvatljiva ocjena (primjena materijalnog prava) prvostupanjskog suda.

19.2. U konkretnom slučaju, prema shvaćanju ovoga suda, obrazloženje pobijane presude, kojim se drugačije vrednuje ocjena prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama u primjeni materijalnog prava, zbog čega je drugostupanjski sud (u konačnici) formirao drukčije shvaćanje o postojanju odlučnih činjenica i odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, je dovoljno da bi se smatralo da pobijana presuda u dovoljnoj mjeri sadrži razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu, Navedenim obrazloženjem i davanjem konkretnog i razumljivog obrazloženja odlučnih činjenica i shvaćanjem o primjeni materijalnog prava omogućena je provjera ispravnosti razloga presude pa se takva sudska odluka ne može smatrati arbitrarnom.

20. Odluka revizijskog suda broj Rev-x-705/2017-3 od 21. rujna 2021., na temelju koje je tužiteljima dopušteno podnošenje revizije, nije primjenjiva na predmetni slučaj jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, u tom predmetu je drugostupanjski sud je svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazima tužitelja i svjedoka o postojanju nepoznatog vozila koje je krećući se iz suprotnog smjera od onog kojim se kretao tužitelj, prešao na tužiteljev dio kolnika, a da ih pri tome nije analizirao niti je dao razloge o tome zbog čega im je povjerovao, a nije ih niti doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima (službena bilješka policije, prometno vještačenje), o čemu se ne radi u ovom slučaju.

21. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Drugostupanjski sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), i povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kada postupajući po ovlaštenju iz čl. 373.a ZPP, utvrdivši bitne činjenice različito od prvostupanjskog suda, preinači prvostupanjsku presudu, a da pritom nije ocijenio sve izvedene dokaze, niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu ne prihvaća.

22. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je naprijed navedeno, nisu ostvarene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega odgovor na postavljeno pitanje ne utječe na zakonitost pobijane presude, slijedom čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a, jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je dopuštena, niti da istaknuti revizijski razlozi utječu na donošenje drukčije odluke.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić