Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-62/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Jasne Smiljanić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog TB i 2. optuženog PB, zbog kaznenog djela iz članka 136. stavka 3. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, broj: KOz-DO-17/2023 od 29. siječnja 2024., 1. optuženog TB i 2. optuženog PB, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: Kzd-15/22 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog TB i 2. optuženog PB kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru, broj: Kzd-15/22 od 18. siječnja 2024., 1. optuženi TB i 2. optuženi PB, proglašeni su krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prisilom, opisano i kažnjivo po članku 138. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci prvostupanjske presude. Na temelju članka 138. stavka 2. KZ/11 1. optuženi TB je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 1. optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti u ukoliko 1. optuženik u roku provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini neko novo kazneno djelo. Na temelju članka 138. stavka 2. KZ/11 2. optuženi PB je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 2. optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko 2. optuženik u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini neko novo kazneno djelo. Oštećeni AB je upućen da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku. Na temelju odredbe članka 148. u svezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP) optuženici su dužni platiti paušalnu svotu u korist Državnog proračuna u iznosu od 120,00 EUR (sto dvadeset eura) svaki ponaosob, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude. Na temelju odredbe članka 148. u svezi članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP optuženici su dužni solidarno nadoknaditi u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske stvarni trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 682,93 EUR (šesto osamdeset dva eura i devedeset tri centa), u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude. Na temelju odredbe članka 148. u svezi članka 145. stavka 2. točke 7. i 8. ZKP optuženici su dužni solidarno nadoknaditi i sve troškove oštećenika i njegovog opunomoćenika o čijoj visini će sud donijeti posebno rješenje.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 1. i 2. ZKP i zbog odluke o uvjetnoj osudi iz članka 471. stavka 1. ZKP, predlažući da se prvostupanjska presuda preinači na način da se 1. i 2. optuženici proglase krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11 i da im se izreknu zatvorske kazne, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu su podnijeli 1. i 2. optuženici po branitelju Danu Marinoviću, odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede Zakona o kaznenom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 1. i 2. ZKP, povrede Kaznenog zakona iz članka 469. stavka 4. ZKP, pogrešne primjene Kaznenog zakona, odluke o izrečenoj kazni 1. i 2. optuženicima iz članka 471. stavka 1. ZKP, odluke o troškovima postupka i zbog odluke o solidarnoj nadoknadi troškova oštećenika i njegovog opunomoćenika, a u žalbi su predložili da se prvostupanjska presuda ukine i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se prvostupanjska presuda preinači na način da se 1. i 2. optuženici u cijelosti oslobode od optužbe, tj. da se preinači odluka o izrečenoj kazni.

4. Protiv pobijane presude žalbu su podnijeli 1. i 2. optuženici i po branitelju Lovri Vitlovu, odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 467. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP, povrede Kaznenog zakona iz članka 467. stavka 1. točke 2. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. stavka 1. točke 3. ZKP te zbog odluke o kazni i troškovima postupka iz članka 467. stavka 1. točke 4. ZKP, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da se 1. i 2. optuženici oslobode od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se 1. i 2. optuženicima izrekne blaža kazna. U žalbi je također zatraženo da se 1. i 2. optuženici i njihov branitelj obavijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća kako bi istoj mogli pristupiti, kojem je zahtjevu ovaj sud udovoljio.

5. Protiv žalbe državnog odvjetništva, 1. i 2. optuženici podnijeli su odgovor na žalbu po branitelju Lovri Vitlovu, odvjetniku iz Zadra, predlažući da se žalba državnog odvjetništva odbije kao neosnovana. Ujedno je zatraženo da se 1. i 2. optuženici i njihov branitelj obavijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća, kojem zahtjevu je ovaj sud udovoljio.

6. Na temelju članka 475. ZKP održana je javna sjednica na koju nisu pristupili uredno pozvani županijski državni odvjetnik, 1. i 2. optuženici te branitelji 1. i 2. optuženika, pa je sjednica održana bez njihove nazočnosti.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalbe državnog odvjetnika te 1. i 2. optuženika nisu osnovane.

9. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je obojicu optuženika proglasio krivim za kazneno djelo prisile iz članka 138. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11, odnosno pogrešno je zaključio da 1. i 2. optuženici nisu počinili utuženo kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 na štetu djeteta, žrtve DB, već kazneno djelo prisile iz članka 138. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11, a sve iz razloga što prema zaključku prvostupanjskog suda nije bio cilj da djetetu žrtvi oduzmu slobodu, već da nakon što su posumnjali da je isti počinio kazneno djelo krađe na njihovu štetu, točnije na štetu 1. optuženog TB, dijete žrtvu kao maloljetnog počinitelja kaznenog djela odvedu u Policijsku upravu zadarsku kako bi ga predali nadležnoj vlasti za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje na učin kaznenih djela.

10. Državni odvjetnik nadalje ističe da je tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je 1. optuženi TB posumnjao da je dijete žrtva AB na njegovu štetu počinio kazneno djelo krađe te je isti zajedno sa svojim ocem 2. optuženim PB imao namjeru oduzeti slobodu kretanja djetetu žrtvi ŠB što proizlazi iz načina postupanja obojice optuženika, a to je da su navedeno dijete s plaže rukama uhvatili za ruke i nasilno ga ugurali u automobil te u cilju da dijete ne pobjegne iz automobila, zatvorili sve prozore i vrata u automobilu, dok je 2. optuženi PB cijelo vrijeme dok je dijete bilo u auto istog držao za ruku i povlačio ga za desno uho, a nadalje da su prilikom dolaska u policijsku postaju skrenuli s ceste i dijete odvezli u gradski predio zvan Gaženica, gdje su zaustavili automobil i tražili od slučajnog prolaznika da im da posudu kako bi djetetu oprali krv s lica. Da nisu 1. i 2. optuženici imali namjeru djetetu protupravno oduzeti slobodu, odmah o sumnji na kazneno djelo izvijestili bi službenike policije što su mogli učiniti pozivom na broj 192 te zajedno s djetetom pričekati dolazak policijskih službenika kako bi ga preuzeli radi utvrđivanja osnovane sumnje da bi dijete na štetu 1. optuženog TB počinio kazneno djelo krađe. Po stavu državnog odvjetnika, sve navedene okolnosti ukazuju da je namjera postupanja bila djetetu oduzeti slobodu, tim više što nisu s njim odmah ni otišli u policiju, već mu je 1. optuženi TB nanio lake tjelesne ozljede nakon čega su ga odvezli do plaže prije ulaska u grad te tamo od njega zahtijevali da opere krv s lica koja mu je curila od tjelesnih ozljeda koje mu je nanio 1. optuženik, a kako bi pokušao sakriti da je dijete tjelesno ozlijedio.

11. 1. i 2. optuženici pobijaju presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na istovjetan način, pa će se njihove žalbe razmotriti kao jedinstvena žalba.

12. 1. i 2. optuženici se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. i 11. ZKP te navode da prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na kvalifikatorni oblik kaznenog djela prisile iz članka 138. stavka 2. KZ/11 jer je kazneno djelo počinjeno prema oštećeniku koji je tempore criminis imao 16 godina i da ta okolnost nije utvrđena jer da 1. i 2. optuženici nisu znali koliko oštećenik ima godina. Međutim, nesporno je da oštećenik nije navršio 18 godina te je u kazneno-pravnom smislu bio dijete, dok sam 2. optuženik procjenjuje njegovu dob između 17 i 18 godina, a i prilikom dolaska u policijsku postaju službenicima su rekli da je oštećeno dijete počinilo kazneno djelo krađe na štetu 1. optuženika, pa samim time dob oštećenika nije sporna, a iz iskaza oštećenika proizlazi da ga je 1. optuženik oslovio s ABC iz čega proizlazi da ga je poznavao i od ranije.

13. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP jer je ova odlučna činjenica, odnosno dob oštećenika, nedvojbeno utvrđena.

14. Žalitelji osporavaju utvrđeno činjenično stanje navodeći da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o krivnji 1. i 2. optuženika jer da kritične zgode nije bilo nikakve prisile, odnosno primjene fizičke sile u odnosu na odvoženje oštećenika u policijsku postaju. Međutim, iz iskaza samog oštećenog DB, proizlazi da su mu bili poznati razlozi zbog kojeg su ga 1. i 2. optuženik mimo njegove volje ugurali u automobil i vozili u policijsku postaju. Kako je oštećenik tvrdio da nije počinio kazneno djelo krađe za koje su ga 1. i 2. optuženici sumnjičili, složio se tijekom vožnje da idu u policijsku postaju kako bi se takve sumnje otklonile. Prvostupanjski sud je utvrdio da su 1. i 2. optuženici kritične zgode nakon što su posumnjali da je oštećenik otuđio torbicu 1. optuženika, da su ga posjeli na mjesto suvozača u automobilu, zatvorili sve prozore i vrata automobila, da je 2. optuženi PB sjeo na zadnje sjedište i držao oštećenog DB cijelo vrijeme za ruku povremeno ga povlačeći za desno uho, a za koje je vrijeme 1. optuženik upravljao automobilom te govorio oštećeniku "da laže i da mu jebe majku cigansku", ako ne vrati novce "da će njega i njegovu obitelj istjerati iz ..." te su dijete dovezli prisilno u Gaženicu, od nepoznate osobe zatražili posudu u koju su ulili more i naredili oštećeniku da opere krv da bi ga zatim odvezli u prostoriju II. PP Zadar gdje su službenicima rekli da je dijete počinilo kazneno djelo krađe na štetu 1. optuženika.

15. Slijedom iznijetog, nije sporno da su 1. i 2. optuženici odvezli oštećenika u policijsku postaju radi utvrđivanja počinitelja kaznenog djela krađe na štetu 1. optuženika. Ovakvim postupanjem utjecali su na oštećenika, odnosno bez njegove volje su ga odvezli u policijsku postaju, prisilili oštećenika na nevoljno ponašanje odvodeći ga s plaže, vozeći ga u automobilu zaključanih vrata pod sumnjom da je on otuđio torbicu. Upravo ovakvo postupanje 1. i 2. optuženika, povlačenje za uho i držanje za ruku tijekom vožnje do policijske postaje, ukazuje da su 1. i 2. optuženici upotrijebili silu uguravši oštećenika u vozilo kako bi ga primorali da s njima ide u policiju, čime je potpuno bila isključena sposobnost donošenja autonomne odluke oštećenika.

16. Stoga, suprotno stavu državnog odvjetnika, 1. i 2. optuženici ostvarili su sva kako subjektivna tako i objektivna obilježja kaznenog djela prisile iz članka 138. stavka 2. KZ/11, a ne kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11 kako to drži državni odvjetnik.

17. Nadalje, nisu u pravu ni 1. i 2. optuženici da se u njihovom ponašanju ne ostvaruju obilježja kaznenog djela prisile iz članka 138. stavka 2. KZ/11 jer da oštećenik prilikom ulaska u vozilo nije vikao i zapomagao, već da je po vlastitom iskazivanju pristao ići u policijsku postaju te da zato nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela prisile.

18. Međutim, upravo način na koji su 1. i 2. optuženici ostvarivali svoje "pravo", odnosno prisilili oštećenika da ide u policijsku postaju, upućuje na zaključak da su imali za cilj mimo volje oštećenika odvesti ga na daljnju policijsku obradu čime su, osim toga, neopravdano zadirali i u policijske ovlasti.

19. Stoga je iz navedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da su 1. i 2. optuženici, mimo njegove volje, ugurali oštećenika u automobil i odvezli u policijsku postaju, oštećenik je znao da je na njega pala sumnja da je otuđio torbicu, pa se i složio tijekom vožnje u automobilu da odu u policiju kako bi se utvrdilo da nije on počinitelj kaznenog djela. Osim optuženika i oštećenika, svjedoci KB ii BB koji su neposredno prije kritičnog događaja bili u društvu s oštećenikom, po načinu odvođenja oštećenika su zaključili da oštećenika odvodi policija zbog čega se nisu umiješali u odvođenje. Prema iskazu svjedoka oštećenik nije imao mogućnost ne poći s ovim osobama i nije imao mogućnost ne ući u automobil. Dakle, oštećenik nije sam dobrovoljno pristao ići u policiju, već je prisilno "pokupljen" s plaže bez majice, bez obuće i bez dokumenata. Kada se s tim u vezi uzme u obzir iskaz ispitanih policijskih službenika JB i RB, a i prema iskazivanju oštećenika, oštećenik je dovezen u prostorije II. PP Zadar gdje su policijskim službenicima rekli da je oštećeno dijete počinilo kazneno djelo krađe na štetu 1. optuženog TB.

20. Slijedom iznijetog, suprotno stavu državnog odvjetnika te 1. i 2. optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a posljedično nije povrijeđen niti Kazneni zakon.

21. Državni odvjetnik se žalio i zbog odluke o kazni, zalažući se za strože kažnjavanje, dok se 1. i 2. optuženici zalažu za blaže kažnjavanje.

22. Prilikom odmjeravanja vrste i mjere kazne, prvostupanjski sud je 1. optuženog TB osudio na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te mu je sukladno članku 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od 5 (pet) godina, dok je 2. optuženog PB osudio na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci s rokom provjeravanja od 2 (dvije) godine. Olakotnom okolnosti 1. optuženiku je cijenjena činjenica narušenog zdravstvenog stanja, protek vremena od počinjenja kaznenog djela od preko 10 godina, dok mu je otegotnim cijenio činjenicu protupravnog ponašanja i nakon počinjenja kaznenog djela, tj. osuđivanost.

23. Prvostupanjski sud je 2. optuženiku cijenio olakotnim činjenicu dosadašnje neosuđivanosti, osobne i obiteljske prilike, tj. njegovo teško zdravstveno stanje i članova njegove obitelji, sudjelovanje u Domovinskom ratu te protek vremena od počinjenja samog kaznenog djela od preko 10 godina, dok posebnih otegotnih okolnosti sud nije našao.

24. Imajući na umu sve navedene okolnosti, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, upravo kazne zatvora na koje su 1. i 2. optuženici osuđeni, s najdužim rokom provjeravanja u odnosu na 1. optuženika, te s rokom provjeravanja od 2 godine u odnosu na 2. optuženika – primjerene su svim navedenim okolnostima te će se ovakvim kaznama i izrečenim uvjetnim osudama ostvariti svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 te utjecati na 1. i 2. optuženike i druge da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te da će se izraziti društveni prijekor i ukazati optuženicima da ne mogu ostvarivati svoje pravo samovoljno i zadirati u nadležnost policijskih ovlasti. S obzirom na navedeno, nema mjesta ni blažem niti strožem kažnjavanju.

25. 1. i 2. optuženici se žale zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, međutim, na temelju kogentne odredbe članka 148. u svezi članka 145. stavka 2. točke 7. i 8. ZKP optuženici su dužni naknaditi solidarno troškove oštećenika i njegova opunomoćenika o čemu će biti donijeto naknadno rješenje. Optuženici trebaju imati na umu da bez obzira na svoje imovno stanje, shodno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP, ne mogu biti oslobođeni naknade troškova oštećenika i njegovog opunomoćenika.

26. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kao ni povrede zakona na štetu optuženika na koje pazi po službenoj dužnosti, a kako žalbama državnog odvjetnika i 1. i 2. optuženika nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Gordana Mihela Grahovac