Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-781/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić sa sjedištem u Puli- Pola, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 1 P-759/2023-19 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 1 P-759/2023-19 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i to baš u dijelu:

- u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 5. (5.1) Ugovora o kreditu broj: 061114445579 AE od 11. studenoga 2006.,

- u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 246,92 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 1 P-759/2023-19 od 23. siječnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 1 P-759/2023-19 od 23. siječnja 2025. u dijelu pod točkom III. izreke.

III. Odbacuje se djelomično žalba tužitelja kao nedopuštena u djelu u kojem je podnesena protiv točke IV. izreke rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 1 P-759/2023-19 od 23. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje. U točki I. izreke presude prvostupanjski je sud presudio da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 061114445579 AE, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 14. studenog 2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF i naknadu za obradu kredita. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatu iznosa od ukupno 4.161,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci presude s osnova razlike tečaja i naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita.

Nadalje, u točki I. izreke rješenja prvostupanjski je sud utvrdio da je tužba povućena za iznos od 119,77 eura sa zateznim kamatama. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.201,28 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U točki III. izreke rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg parničnog troška. Konačno, u točki IV. izreke prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na utvrđenjem ništetne odredbe članka 5. (5.1) predmetnog ugovora o kreditu i isplatom iznosa od 246,92 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u ovom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da je u tom dijelu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također tuženica se žali i na rješenje u dijelu u kojem je obvezana na naknadu parničnog troška.

3. Protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu koji se odnosi na točke III. i IV. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsko rješenje na način da prihvati zahtjev tužitelja za daljnjim parničnim troškom.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalba tuženice nije osnovana. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naplati jednokratne naknade za obradu kredita i isplata iznosa od 246,92 eura s pripadajućim zateznim kamatama, koji je iznos stečen bez osnove zbog naplate naknade za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 14. studenog 2006. ugovor o kreditu br. 061114445579 AE, u iznosu od 27.159,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je odredbom članka 5. (5.1) predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime jednokratne naknade 1,49 % od iznosa kredita, na način da se iznos kredita umanjuje za taj iznos, a preostali dio kredita se stavlja korisniku kredita na raspolaganje,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada u iznosu od 246,92 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 5. (5.1) predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da se u predmetnom slučaju radi o kreditu za kupnju motornog vozila - traktora.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica posebno ukazuje u žalbi) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

10. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odedbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

14. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

16. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojem ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka (tuženica) o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužitelju je banka priopćila da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se uopće odobrio kredit i isplatio.

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 5. (5.1) predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Ovo stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke (tuženice), jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila (traktora), pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača.

26. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 246,92 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2006. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

29. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja ove drugostupanjske presude.

30. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijanog rješenja, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

31. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice na odluku o parničnom trošku (točka II. izreke) odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje u ovom dijelu, a ovo u suglasju s odredbom članka 380. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

32. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

33. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao kako podnesak tužitelja od 26. listopada 2023. kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu nije bio potreban za vođenje predmetnog postupka, a u suglasju s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a.

34. Slijedom navedenog bilo je potrebno žalbu tužitelja na rješenje o parničnom trošku (iz točke III. izreke rješenja) odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsko rješenje, a u suglasju s odredbom članka 380. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

35. Odluka iz točke III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja donesena je na temelju odredbe članka 380. točka 1. ZPP-a, jer tužitelj za podnošenje žalbe u ovom dijelu nije imao pravnog interesa.

U Splitu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić