Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pn-26/2020-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Šimundić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja temeljem generalne punomoći EV, dipl. iur. i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, OIB: 22694857747, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623 iznos od 13.958,52 EUR-a zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i to : - na iznos od 6.226,95 EUR-a, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 6,30% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate,

- na iznos od 7.731,57 EUR-a počevši od 12. listopada 2022. pa do isplate, po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB 84397956623 da tuženiku Euroherc osiguranju d.d. Zagreb OIB 22694857747 plati trošak postupka u iznosu od 1.750,00 EUR-a (tisućusedamstopedeseteura) sa zateznim kamatama koje teku od 8. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja ĐV u prometnoj nesreći od 7. listopada 2001. zadobio teške tjelesne povrede, pa da je po toj osnovi tužitelj ĐV priznao pravo na invalidsku mirovinu po osnovi povrede izvan rada u visini 50% i bolesti u visini 50%, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku br. 81326 od 28. srpnja 2010., počevši od 15. travnja 2010. Nadalje, tužitelj navodi da je prometnu nesreću prouzročio GV, koji je upravljao vozilom "Volkswagen Jetta", reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika. Tužitelj navodi da je po navedenoj pravnoj osnovi od tuženika već potraživao naknadu štete, te da je presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-419/2017 od 16. veljače 2018., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5197/18 od 30. kolovoza 2019., tuženik obvezan tužitelju naknadu štete koju je tužitelj trpio isplatom invalidske mirovine po osnovi povrede izvan rada u visini 50% osiguraniku ČV u punom iznosu za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. rujna 2017. Nadalje, navodi kako ovom tužbom potražuje naknadu štete, zbog isplate invalidske mirovine u navedenom razdoblju i to u punom iznosu od 46.917,01 kn, te ističe kako navedeni zahtjev za isplatom punog iznosa mirovine počevši od 1. listopada 2017. pad o 31. siječnja 2020. postavlja sukladno sudskoj praksi VSRH Rev-1061/03 od 23. rujna 2004., a što je sukladno i za odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, koje je vrijedilo u vrijeme isplate invalidske mirovine za navedeno razdoblje. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 46.917,01 kn zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tužitelj je na podneskom od 12. listopada 2022. povisio tužbeni zahtjev, navodeći da je nakon podnošenja tužbe nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu osiguraniku ČV te je za razdoblje od 1. veljače 2020. do 30. rujna 2022. po osnovu invalidske mirovine priznate u visini 50% po osnovu povrede izvan rada isplatio iznos od 58.253,48 kn/7.731,57 EUR-a. Nadalje, navodi da sukladno odredbi čl. 161. ZOMO- a da potražuje puni iznos isplaćene invalidske mirovine, te da sukladno čl. 160. ZOMO- a dostavlja sudu obračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine. Tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 7.731,57 EUR-a te je specificirao tužbeni zahtjev na način da istim potražuje iznos od 13.958,52 EUR-a zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, koje teku na iznos od 6.226,95 počevši od dana podnošenja tužbe, te na iznos od 7.731,57 EUR-a počevši od 12. listopada 2022. pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu je naveo da priznaje nastanak štetnog događaja i činjenicu da je vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] bilo osigurano dana 07. listopada 2001. kod njega, policom automobilske odgovornosti, kojom se policom vlasnik vozila osigurao od odgovornosti za naknadu štete trećim osobama i zbog tjelesne ozljede (uz, smrt, narušavanje zdravlja te oštećenje ili uništenje stvari, odnosno kao štete na osobama i štetu na stvarima, s time da šteta na osobama obuhvaća imovinsku i neimovinsku štetu), a u skladu sa čl. 22. Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik navodi i da priznaje svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, prometne nezgode. Tuženik je osporavao osnovu i visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, navodi da je u vrijeme utuženog razdoblja na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju NN 102/98 i NN 130/10, te da prema tom Zakonu je pravo na naknadu štete tužitelja (HZMO) na ime plaćenih mirovina regulirano odredbom čl. 160. st. 5. koja glasi: „Visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.“ Isto tako, navodi da je dana 01. siječnja 2014. stupio je na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN 151/14 s kojim je ova ista „problematika“, odnosno pravo tužitelja na naknadu štete na ime plaćenih mirovina, regulirana čl. 161. st. 2. toč. 1. koja glasi: „Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu“. Tuženik navodi da novim zakonom tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine nego puni iznos mirovine koju isplaćuje, odnosno cijeli iznos mirovine i to bez obzira na činjenicu da je njegov osiguranik za period do umirovljenja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje. Dakle, ističe, očito je da je tužitelj (kao državni fond) promijenio zakon tako da mu ide u prilog pa s jedne strane od poreznih obveznika naplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje, a kada netko od poreznih obveznika nesrećom počini štetu drugom osiguraniku tužitelja tada bi porezni obveznici trebali platiti cijelu mirovinu tužitelju, dok bi tužitelj zadržao sve doprinose koje je do tada primio. Međutim, dodaje, navedeno se u konkretnom slučaju ne odnosni na osiguratelja koji odgovara na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (nego bi se moglo odnositi samo na vozača i stvarnog štetnika), odnosno ne odnosi se na tuženika i to zbog slijedećih razloga: naime, tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika, ističe, nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-om. Pri tome se tuženik poziva na čl. 8. st. 1. i čl. 27. ZOOP-a. Tuženik naglašava kako se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune mirovine, nego samo njezinog razmjernog dijela, radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period 01. listopada 2017. do 31. siječnja 2020. Nadalje navodi, da ako tužitelj inzistira na primjeni ZOMO tada ističe prigovor zastare potraživanja koje, navodeći da se u tužbi navodi da je rješenjem tužitelja broj 81326 od 28. srpnja 2010. priznato osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, a iz navedenog rješenja je razvidno da je donijeto na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju. S obzirom na navedeno tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja i iz razloga što je od donošenja označenog rješenja od 28. srpnja 2010. do podnošenja tužbe 9. listopada 2017. god. protekao rok od tri godine, te dodaje da je zastara potraživanja naknade štete za tužitelja regulirana odredbama čl. 166. ZMO-a. Isto tako, ističe da je odredbom čl. 230. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisan trogodišnji zastarni rok za potraživanja naknade štete, dok je početak tog roka prema odredbi čl. 166. st. 2. ZMO-a, određen s danom konačnosti rješenja donesenih u postupku kojim je priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Tužiteljevo potraživanje, navodi, u naravi predstavlja povremeno potraživanje koje proizlazi iz odluke nadležnog tijela - rješenja tužitelja od 28. srpnja 2010., regulirano čl. 379. st. 2. ZOO-a, zastara kojeg je regulirana odredbama čl. 372. i čl.373. starog ZOO-a. Iz navedenog rješenja proizlazi tužiteljeva mjesečna obveza za isplatu mirovine, kao i obveza potraživanja naknade štete, sve sukladno odredbi čl. 160. st. 1. u svezi s čl. 161. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik navodi da s obzirom da je rješenje tužitelja, kojim je priznato pravo na mirovinu, doneseno 28. srpnja 2010., a da je tužitelj predmetnu tužbu (zahtjev) za naknadu štete zbog isplate mirovine podnio tek 05. veljače 2020. to je, sukladno odredbama čl.373. ZOO-a, nastupila zastara samog prava (prekluzija). Tuženik se stoga, navodi, protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti i to pozivom na odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Prema tome, tuženik navodi da je jasno da odredbe ZOMO-a, na koje se tužitelj poziva tužba, nisu primjenjive na predmetni pravni spor i ne mogu priječiti primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a. Nadalje, tuženik navodi kako u ovom predmetu postoje dvije zakonske norme koje određuju pojam stvarne štete i to odredba čl. 27. ZOOP-a i odredba čl. 161. ZOMO-a, te dodaje da čl. 161. ZOMO-a ne daje pravo tužitelju da potražuje naknadu od društva za osiguranje, već mu to pravo daje članak 27. ZOOP-a. Nadalje, navodi da su Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznom osiguranju u prometu posebni zakoni, gdje se ima primijeniti načelo lex specialis derogat lex generali. Dakle, navodi, da bi šteta postojala, a imajući na umu odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, bilo bi potrebno da mirovina koju tužitelj isplaćuje je veća od one koja bi mu pripala da je osiguranik umirovljen zbog povrede na radu. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu da mu tužitelj nadoknadi trošak parničnog postupka. Slijedom navedenoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao rješenje HZMO-a od 28. srpnja 2010. (list spisa 3-9), Obrazac (list spisa 10-13), Nalaz vještaka od 7. veljače 2012. (list spisa 14-17), presudu Općinskog suda u Valpovu posl.br. K-198/02-24 od 31. siječnja 2003. (list spisa 18-19), zapisnik o očevidu od 7. listopada 2001. (list spisa 20-25), presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-5197/2018-2 od 30. kolovoza 2019. (list spisa 26-32), Obračun isplaćene invalidske mirovine korisniku ČV (list spisa 33), Izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za osiguranika RV za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. siječnja 2020. (list spisa 34), Obračun isplaćene invalidske mirovine za RV od 27. rujna 2022. (list spisa 55), Izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za osiguranika RV za razdoblje od 1. veljače 2020. do 30. rujna 2022. (list spisa 56).

3.1. Na ročištu održanom 11.ožujka 2025. tuženik je odustao od dokaznih prijedloga predloženih u odgovoru na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Na raspravi održanoj 7. studenog 2024. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, ali je sud sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) donio je rješenje kojim je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Naime, preinaka tužbenog zahtjeva je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te tužitelj, s obzirom na protek vremena, nije ranije mogao utužiti za navedeni period, stoga je tužba preinačena na način da tužitelj potražuje od tuženika ukupan iznos 13.958,52 EUR zajedno sa zateznom kamatom.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev protiv tuženika za naknadom štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine korisniku mirovine ŠV za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. rujna 2019. u iznosu od 5.673,91 EUR/42.750,12 kn za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. siječnja 2020. i za razdoblje od 1. veljače 2020. do 30. rujna 2022.

7. Među parničnim strankama nije sporna pasivna legitimacija, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, kao ni činjenica da je osiguranik tužitelja u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika zadobio tjelesne ozljede zbog kojih je LV priznato pravo na invalidsku mirovinu po osnovi povrede izvan rada u visini od 50% i bolesti u visini od 50%.

8. Tijekom postupka sporno je primjenjuje li se na konkretni slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u nastavku: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., u nastavku:ZOOP), visina tužbenog zahtjeva, te je li tuženik dužan platiti tužitelju utuženi iznos iako bi , da nije bilo štetnog događaja, korisnik osiguranja stekao uvjete za starosnu mirovinu.

9. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Naime, u konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP-a (tako i u odlukama VSRH poslovni broj Rev-113/2022, Rev-90/2023, Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021).

10. Nadalje, potrebno je reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. Nadalje, ZOOP propisano je pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je (st. 1.) da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Iz citirane zakonske odredbe proizlazilo bi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kao što je to propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 7. listopada 2001. za koji je odgovoran osiguranik tuženika (kao o odluci VSRH Rev 469/2022 od 16. svibnja 2023.)

13. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio Izračun razmjernog djela isplaćenog dijela invalidske mirovine za razdoblje od 1.listopada 2017. do 31. siječnja 2020. i od 1. veljače 2020. do 30. rujna 2022. iz kojeg proizlazi da razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine odgovara preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe do stjecanja prava na starosnu mirovinu što čini koeficijent 0,365 od svote isplaćene invalidske mirovine.

14. Dakle, iz navedenog Izračuna proizlazi da je tužitelj izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine na drugačiji način nego što to proizlazi iz odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

15. Nadalje, iz Obračuna isplaćene obiteljske mirovine proizlazi da je u razdoblju od 1.listopada 2017. do 31. siječnja 2020. korisniku ČV isplaćeno 46.917,01 kn, a za razdoblje od 1. veljače 2020. do 30. rujna 2022. isplaćen je iznos od 7.731,57 EUR-a. Navedeni obračuni čine ukupan iznos isplaćene mirovine.

16. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio Obračune isplaćene invalidske mirovine i Izračun razmjernog djela isplaćenog dijela obiteljske mirovine za razdoblje od 1.listopada 2017. do 30. rujna 2022. Navedeni Izračun i Obračun nisu izračunati na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenoga, tužitelj, na kome je teret dokaza sukladno čl. 219.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke presude.

18. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka, i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 137/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 7. listopada 2020. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 7. studenog 2024. i 11. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.400,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.750,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 31. st. 2. OZ-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

Osijek, 8. travnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Tužitelju

2. Pun. tuženika