REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-19/2025-67

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Damiru Rabaru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB [osobni identifikacijski broj], vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta " [obrt]", [adresa], zastupan po punomoćniku Dariu Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Veljović i dr. iz Pule, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan, te se stavlja van snage Ugovora o dugoročnom kreditu Broj: 060524335880, sklopljen dana 24. svibnja 2006. godine i solemniziran dana 29. svibnja 2006. god. kod Marije Blečić, javnog bilježnika u Pazinu pod Posl. br.: OU-245/06-1, ugovor sklopljen između ovdje tužitelja NK, vl. Ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61 Split, OIB 52508873833, kao banke, s druge strane.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.875,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom naslovnog suda P-304/2021-51 od 26. listopada 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovora o dugoročnom kreditu sklopljenim 14. svibnja 2006. sa tuženikom.

2. Rješenjem Pž-733/2024-2 od 17. prosinca 2024. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu naslovnog suda P-304/2021-51 od 26. listopada 2023. i predmet vratio naslovnom sudu na ponovno suđenje.

3. U tužbi od 14. prosinca 2021. tužitelj navodi da je između tužitelja kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 24. svibnja 2006. Ugovor o dugoročnom kreditu Broj: 060524335880, u iznosu od 485.000,00 kuna, uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 1.3 ugovora), koji je ugovor solemniziran 29. svibnja 2006. kod Marije Blečić, javnog bilježnika u Pazinu pod posl. br.: OU-245/06-1. Otplata kredita je bila dogovorena u 36 jednakih tromjesečnih obroka, od kojih prvi dospijeva 1. studenog 2007. (čl. 2.7. ugovora), a zadnji 1. kolovoza 2016. (čl. 2.7. Ugovora o dugoročnom kreditu).

4. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj da je poslovao s obrtom pod imenom „LUPO“, kasnije je ime toga obrta promijenjeno u „ [obrt]“.

5. Za vrijeme trajanja kredita tečaj CHF prema HRK se jako mijenjao na štetu tužitelja: na dan sklapanja ugovora 24. svibnja 2006. tečaj da je iznosio 4,68324 HRK/1 CHF, na dan 1. prosinca 2010. je tečaj bio 5,715 HRK/1 CHF, a na dan 1. lipnja 2011. je iznosio 6,07499 HRK/1 CHF.

6. Prigodom odobravanja kredita, tuženik da nije prezentirao da je tužitelj – kao osoba koja nema ni imovine, ni prihoda denominiranih u švicarskim francima, predstavlja u smislu Smjernica HNB za upravljanje valutno induciranim kreditnim rizikom iz svibnja 2006. „klijenta s neusklađenom deviznom pozicijom“, a što da je prema dobrim poslovnim običajima - kao pravna osoba specijalizirana u području bankovnog poslovanja (čl. 4. i 5. u svezi čl. 10. ZOO, usp. također čl. 176. st. 2. Zakona o bankama, NN 84/2002) – bio dužan učiniti, imajući u vidu okolnost da je za razliku od švicarskog franka hrvatska kuna tzv. monetarnim sidrom vezan uz euro – a ne uz švicarski franak.

7. Umjesto toga je tužitelju u banci kod ugovaranja kredita „objašnjeno“ da je švicarski franak sigurna valuta te je on ostavljen u uvjerenju da ugovaranje CHF valutne klauzule nije rizično.

8. Tužitelj je doista znao da su do tada vrlo dugi niz godina odnosi između švicarskog franka i njemačke marke bili blisko povezani (više od dva desetljeća, tečaj CHF prema DEM kretao se između 1,1 i 1,2) - kao uostalom i tečajevi valuta drugih za Hrvatsku relevantnih zemalja, poput Italije, Austrije ili Nizozemske, a od 1993. i tečaj hrvatske kune. Tuženik da je – kao pravna osoba koja zapošljava osobe stručne. U oblasti za trgovanja valutama i zaštiti od valutnih rizika – očigledno morao znati za rizike od izloženosti švicarskom franku u razdoblju nakon sklapanja spornog ugovora o kreditu iz svibnja 2006. na koje je banke izrijekom upozorila Hrvatska narodna banka, baš u svibnju 2006.

9. Primjenom valutne klauzule da je kreditna marža (korist, u smislu čl. 329. ZOO) tuženika po gore citiranom kreditu nerazmjerno narasla – te je tuženik ostvarivao iz spornog kreditnog posla znatno veću kreditnu maržu (zaradu) nego što bi to ostvarivao kod primjene CHF valutne klauzule.

10. Stoga da je, prema odredbi čl. 329. st. 1. i 2. ZOO o zelenaškom ugovoru, citirani ugovor o kreditu ništetan.

11. Tužitelj smatra da ima pravni interes da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, visina čija je glavnice plod obračuna temeljem ništetne odredbe o CFH valutnoj klauzuli.

12. Između tužitelja i tuženika sklopljena je 29. ožujka 2016. radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Kreditnim institucijama (NN 102/15), kojim je provedeno konvertiranje kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR; međutim u čl. 1.6. te radnje izrijekom je stipulirano između stranaka da „pristupanjem ovoj radnji ne nastaje novacija obveze iz čl. 145. Zakona o obveznim odnosima).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode iz ovog dijela tužbe.

14. Zaključenjem Ugovora, tužitelj i tuženik da su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu.

15. Odredbama čl.10.12. ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile da:

„Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da si isti pročitale i razumjele, te s obzirom da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proizlaze kao i pravne posljedice koje za njih proizlaze zbog činjenice da je Ugovor potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika i odriču se prava na pobijanje istog.“

16. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF.

17. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika.

18. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica.

19. Valutna klauzula je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju. Slijedom toga, tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu.

20. S druge strane, tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu.

12. Osporava se da bi predmetni ugovor o kreditu predstavljao zelenaški ugovor iz članka 329. Zakona o obveznim odnosima obzirom u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti zelenaškog pravnog posla.

13. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u ugovor o kreditu od 24. svibnja 2006. (list 7-19 spisa), u tečajnu liste tuženika za dane 24. svibnja 2006. i za 1. lipnja 2011. (list 20-21 spisa), u izvadak iz obrtnog registra za obrt tužitelja (list 22 spisa), u Smjernice za upravljanje valutno induciranim kreditnim rizikom (list 23-32 spisa), u kontnu karticu tuženika za potraživanja prema tužitelju, u radnju od 29. ožujka 2016. (list 34-35 spisa), zahtjev (list 62-73 spisa), otplatni plan (list 88-89 spisa), nalaz mi mišljenje vještaka financijske struke (list 101-108, te 276-290 spisa), u otkaz ugovora (list 112 spisa), u izračun izračuna kredita, otplatni plan, evidenciju knjiženih zaduženja i povijesni pregled kretanja obračunate redovne kamate (list 124-270 spisa), u očitovanje vještaka (list 372-377 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka.

14. Tuženi zahtjev nije osnovan.

15. Među strankama nije sporno da su 24. svibnja 2006. tužitelj (u svojstvu korisnika kredita) i tuženik (u svojstvu banke) sklopili ugovor o dugoročnom kreditu br.060524335880, te istog ovjerili kod javnog bilježnika 29. svibnja 2006. Dana 13. studenog 2015. sastavljen je otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u eurima (list 88 – 89 spisa).

16. Nije sporno ni da su tužitelj i tuženik (te ostali supotpisnici Ugovora o dugoročnom kreditu – izuzev preminule JK) **.**.2016. sklopili dokument naziva RADNJA kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Kreditnim institucijama (NN102/15) kojim se (pored ostalih odredbi koje će biti iznesene u idućim poglavljima) utvrđuje kako je prvobitno sklopljeni Ugovor o dugoročnom kreditu br.060524335880 otkazan 25. rujna 2015. (list 81 – 84 spisa). Tom je „RADNJOM“ provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu sukladno odredbama članka 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016).

24. Sporno je da li je primjenom valutne klauzule kreditna marža (korist, u smislu čl. 329. ZOO) tuženika po tako zaključenom ugovoru o kreditu nerazmjerno narasla, te da li je tuženik ostvarivao iz spornog kreditnog posla znatno veću zaradu nego što bi to ostvarivao kod primjene CHF valutne klauzule.

25. Tužitelj NK u svom iskazu navodi da ne može puno toga objasniti što je sporno oko samog ugovora o kreditu, već može samo reći da su platili puno više nego što su trebali platiti. Tvrdi da mu banka kod potpisivanja ugovora nije objasnila značaj valutne klauzule niti mu je objasnila što se može dogoditi za slučaj promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na euro i kunu. Ono što su mu rekli je da je u tom trenutku to bilo više isplativo i da svi uzimaju takve kredite. Osobno nije tražio kredit u švicarcima, na prijedlog banke zaključio je ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. U smislu odredbe čl. 1.2 Ugovora o kreditu od banke primio je iznos od 485.000,00 kuna i to na svoj žiro račun. U to je vrijeme tečaj kune u odnosu na euro bio dosta stabilan. I tečaj franka u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu je bio dosta stabilan. Navodi kako ga nitko u banci nije upozorio daje izložen valutnom riziku, već naprotiv, da su ga u banci nagovarali na takav kredit baš zato što je kod istog rizik manji. Kredit je zaključio za potrebe obrta. Novac dobiven kreditom utrošen je polovicu za uređenje poslovnog prostora, a polovica kredita iskorištena je za obrtna sredstva. U trenutku zaključenja ugovora nije smatrao da zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima za njega predstavlja bilo kakav rizik.

26. U ovom je postupku provedeno financijsko – računovodstveno vještačenje na okolnosti koliko je bila kreditna marža tuženika uvećana tijekom vremena otplate kredita koji je ugovoren zahvaljujući primjeni valutne klauzule.

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ingrid Savić proizlazi da je na ime uvećanja potraživanja po glavnici kredita banka umjesto ugovorom određenih 485.000,00 kuna glavnice uvećala visinu glavnice do iznosa od 613.883,83 kune i time uvećala svoju kreditnu maržu za 128.883,83 kune. Na ime potraživanja od kamata banka je ugovorom dogovorila kamate u visini 154.983,00 kune, a primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvećala potraživanje na 161.463,54 kune i time uvećala svoju kreditnu maržu za 6.480,54 kune. Zbog primjene valutne klauzule banka je ostvarila uvećanu kreditnu maržu u ukupnom iznosu od 135.364,37 kune. Odgovarajući na primjedbe stranaka vještak u svom očitovanju te u iskazu prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu navodi da je tužitelj u razdoblju od 30. kolovoza 2006. do otkaza kredita tuženiku uplatio ukupan iznos od 618.090,55 kuna. Ukoliko se izuzme zatezna kamata na zakašnjela plaćanja tužitelj je tuženiku uplatio iznos od 596.010,40 kuna. Uplate koje je tužitelj izvršio u korist tuženika su za 11.063,63 kune veće od originalno ugovorenih uplata koje su iznosile 584.946,77 kuna. Konačno zaključuje da je tuženik zaradio 109.181,79 kuna više nego da se primijenilo ugovoreni hibridni tečaj.

28. Odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (pročišćeni tekst zakona Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15) propisano je da je trgovac, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

29. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da je trgovac pojedinac fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u sudskom registru kao trgovac pojedinac. Fizička osoba koja posluje u skladu s propisima o obrtu može tražiti da se upiše u sudski registar kao trgovac pojedinac ako njen godišnji prihod prelazi svotu od 2 milijuna kuna, a dužna je zatražiti taj upis ako joj godišnji prihod prelazi svotu od 15 milijuna kuna. Svojstvo trgovca pojedinca stječe se upisom u sudski registar.

30. Iz čl. 2. Zakona o obrtu (pročišćeni tekst Narodne novine 143/13) proizlazi da je obrt samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa člankom 8. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

31. Odredbom čl. 4. Zakona o obrtu propisano je da obrtnik u smislu ovoga Zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

32. Stoga u ovoj pravnoj stvari nije trebalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku pokretanja ovog postupka („Narodne novine“ broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022), budući da se tužitelja ne može smatrati potrošačem u smislu odredaba tog Zakona. Naime, prema članku 5. tog Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što ovdje nije slučaj jer je tužitelj sklopio Ugovor kao obrtnik u obavljanju svoje djelatnosti zbog čega se radi o trgovačkom ugovoru prilikom čijeg sklapanja je pristao na njegove Opće uvjete kao sastavni dio.

33. S obzirom na to da je tužitelj, prilikom nastupanja u obveznim odnosima, bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika (čl. 10. st. 1. ZOO-a), i prema mišljenju ovog suda morao je znati za rizike koje sa sobom nosi devizna klauzula ugovorena u valuti CHF, čiji se tečaj formira slobodno na deviznom tržištu. Isto tako, ugovaranje devizne klauzule u skladu je s pozitivnim zakonskim propisima (čl. 22. ZOO-a), pa odredba Ugovora kojim su glavnica i anuiteti vezani za valutu CHF nije ništetna.

34. Nadalje, tužitelj je izričito utemeljio tužbu na odredbama čl. 2. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), a posredno i na odredbama čl. 329. ZOO-a odnosno na činjenici da je tuženik nametnuo tužitelju, kao osobi s nedovoljnim znanjem i iskustvom, sklapanje ugovora o kreditu u CHF jer mu je prezentirao da je sklapanje kredita u toj valuti povoljnije od sklapanja kredita u EUR.

35. Te zakonske odredbe glase:

"Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva." (čl. 2.)

"U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja." (čl. 4.)

"Ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti." (čl. 329. st. 1.)

36. Ovaj sud smatra kako se paušalnim pozivom na opća načela obveznog prava iz odredaba čl. 2. i čl. 4. ZOO-a ne može ocijeniti ovaj tužbeni zahtjev osnovanim dok nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu pozivom na zelenaški ugovor. To iz razloga jer je tužitelj, kao gospodarstvenik, bio dužan prilikom sklapanja tog Ugovora postupati s povećanom pažnjom (čl. 10. st. 1. ZOO-a).

37. Neuvjerljiv je tužiteljev navod da mu je tuženik, kao nedovoljno informiranoj osobi i osobi s nedovoljnim iskustvom i znanjem, nametnuo sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima umjesto uz valutnu klauzulu u eurima jer je odluka o tome, u konačnici, bila na tužitelju kao korisniku kredita i, kako je već navedeno, gospodarstveniku. Naime, logično je da je tužitelj kao gospodarstvenik bolje informiran i iskusniji i da raspolaže s većim znanjem od prosječnog potrošača zbog čega je dužan postupati s povećanom pažnjom. Zato nije logično da bi mu tuženik kao banka, iskorištavanjem njegovog nedovoljnog znanja i iskustva, nametnuo sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima. Eventualna pak činjenica da ga tuženik nije "u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti", kao što je to bio slučaj kod potrošača (kako to proizlazi iz citirane izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) ne čini predmetni Ugovor o kreditu ništetnim jer tužitelj nije potrošač i stoga ne spada pod zaštitu Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

38. Pri sklapanju dugoročnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom potpuno je izvjesno da će po redovnom tijeku stvari unutar dužeg vremenskog razdoblja na koje je takav ugovor sklopljen, nastupiti određene, moguće i značajne promjene a koje će utjecati i odrediti konačnu cijenu iznosa tog kredita. Radi se o vrsti ugovora uz koje je uvijek prisutan znatni element aleatornosti, s kojim čimbenikom se uvijek mora računati prilikom sklapanja dugoročnog ugovora o kreditu. To se, svakako, odnosi na tužitelja kao gospodarstvenika.

39. Osim toga, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije se radilo o očitom nerazmjeru u smislu odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a jer tuženik tada nije mogao znati da će tečaj švicarskog franka u narednim godinama tako značajno porasti.

40. Konačno, prema sadržaju članka 329. Zakona o obveznim odnosima za postojanje zelenaškog ugovora moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti:

- da postoji očiti nerazmjer između onoga što netko ugovara u svoju korist i onoga što po ugovoru daje,

- da je oštećeni suugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene,

- te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima namjerno se okoristio u svoju korist.

41. Tužitelj nije dokazao niti jednu od navedenih pretpostavki, pa stoga nije dokazao da bi predmetni ugovor predstavljao zelenaški ugovor. Okolnost, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, da je tuženik zaradio 109.181,79 kuna više primjenom valutne klauzule u švicarskim francima nego da se primijenilo ugovoreni hibridni tečaj, nije sama po sebi tomu dokaz.

42. Tužitelj, dakle, nije dokazao da u konkretnom slučaju postoji očiti nerazmjer između onoga što su tužitelj i tuženik ugovorili u svoju korist i onoga što su po ugovoru o kreditu dali, niti da je tužitelj na taj nepostojeći nerazmjer pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti a niti da je tuženik znao za te nepostojeće okolnosti i njima se namjerno okoristio u svoju korist, pa stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane čl. 329. st. 1. ZOO-a.

43. Također, tužitelj se tijekom postupka, pozivao i na odredbe čl. 295. i čl. 296. ZOO-a koje propisuju ništetnost općih uvjeta ugovora.

44. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisani su pojam i obvezatnost općih uvjeta ugovora, te je navedeno da se moraju objaviti na uobičajeni način i isti obvezuju ugovornu stranu, ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

45. Posljedice nevaljanosti ugovora sadržane su u odredbama čl. 322. do čl. 335. ZOO-a.

46. Za ocjenu i za pitanje valjanosti općih uvjeta ugovora o kreditu, a u sklopu kojih je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli, vrijede i opće odredbe o ništetnosti pojedinih odredaba općih uvjeta sadržane u članku 296. ZOO-a. Prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

47. Prilikom ocjene neke odredbe općih uvjeta u smislu naprijed navedene zakonske odredbe treba objektivno utvrditi odražavaju li opći uvjeti ono što se u određenoj grani smatra kao uobičajeno, što znači da se ne polazi od konkretnog prema općem, već obrnuto, dakle, sud treba procijeniti zajedničke interese cijelog kruga korisnika i te interese cijeniti u odnosu na interese sastavljača uvjeta, kako bi nakon tog utvrđenja mogao ocijeniti u kojoj mjeri određena odredba općih uvjeta šteti konkretnoj stranci u sporu.

48. Odredbom čl. 369. ZOO-a propisane su odredbe vezano za raskid, odnosno ukoliko bi zbog izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano, ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine, dok je st. 3. istog čl. propisano da se strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenoga za ispunjenje njezine obveze.

49. Naime, valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu.

50. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu ili leasingu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza.

51. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužitelj kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnos normalno je i uobičajeno da osoba koja je ugovarala kredit vezan uz klauzulu sa švicarskim frankom je svjesna prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarenja profita, kako tužitelj tako i tuženik. Tužiteljevi navodi se uglavnom iscrpljuju u pretpostavkama za primjenu testa poštenosti u smislu da je tuženik ishodio da bez ikakvog pregovaranja ili objašnjavanja iskoristio svoj povlašteni položaj koji se vezuje uz zaštitu potrošača, međutim tužitelj kao što je već rečeno nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer nije fizička osoba već je obrtnik i ovaj sud smatra da je prosječnom poduzetniku pojam valutne klauzule poznat i da mu ne može biti nepoznat kao što smatra da su odredbe jasne i razumljive i svaka osoba kao prosječna osoba je upoznata ili mora biti upoznata s određenim rizicima koje donese takvi ugovori, tako da je rizik i na strani primatelja kredita i na strani davatelja kredita. Razumljivo je da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu se razmatrati samo kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, te su svojstvene svakom dvostrano obvezujućem pravnom poslu i u svakom slučaju radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu.

52. U ovom predmetu tužitelj je sklopio ugovor sukladno odredbi 274. ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli je dopuštena sukladno citiranom čl. 22. ZOO-a, a izbor strane valute je na ugovarateljima. Opće je poznato da se ugovori osim u švicarskim francima sklapaju i u drugim valutama, kao recimo eurima, a ovaj sud se ne upušta u razloge o izboru strane valute. Prema tome, navedena odredba iskazana u valuti švicarski franak nije ništetna, a tužitelj se za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti, te tražio izmjenu ugovora.

53. Dakle sud zaključuje da odredbe Ugovora i Općih uvjeta ugovora nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanim odredbama čl. 4 ZOO-a, odnosno sud zaključuje da odredbe nisu pretjerano strogo niti nepravične prema primatelju kredita pa da sud ne može odobriti njihovu primjenu. Slijedom uzevši u obzir i specifičnost ugovora o kreditu sud je zaključuje da navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništave u smislu odredbe članka 296. stavka 1. ZOO-a.

54. Sud nije utvrdio niti povredu odredaba kogentnih normi, Ustava Republike Hrvatska ili morala (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Tužbom izneseni razlozi ne predstavljaju razloge za utvrđenje ništetnosti niti u smislu odredbe čl. 322.ZOO-a.

55. Kao što je rečeno tužitelj kao obrtnik nije potrošač u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, koji se ima primjenjivati u ovom predmetu) kojom je bilo propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno prema odredbi članka 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. S tim u vezi neosnovano je i tužiteljevo pozivanje na presude ovog suda koja se odnose na potrošačke ugovore o kreditu.

56. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je obrtnik u obavljanju svoje djelatnosti sklopio ugovore o kreditu sa tuženikom davateljem kredita zbog čega se radi o trgovačkom ugovoru te je potpisom ugovora prihvatio i opće uvjete poslovanja davatelja kredita u kojim je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli koja je dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO-a, a kako navedene odredbe općih uvjeta nisu ništave u smislu odredbe članka 296. stavka 1. ZOO-a pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti kao neosnovanog.

57. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu.

58. Tuženiku je valjalo priznati naknadu troška sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. t. 1. Tarife od 500,00 €, zastupanja na ročištima 10. ožujka 2022., 7. travnja 2022., 20. travnja 2023., 25. svibnja 2023., 27. rujna 2023. i 4. ožujka 2025., prema Tbr. 9. t. 2. Tarife iznos od 500,00 € za svako ročište, sastava četiri obrazložena podnesaka od 2. ožujka 2022., 16. rujna 2022., 7. veljače 2023. i 8. ožujka 2023., prema Tbr. 8. t. 3. Tarife za svaki podnesak po 500,00 €, PDV od 25% u iznosu od 1.375,00 €, sveukupno 6.875,00 €.

59. Sukladno odredbama Tbr. 8. 1. za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku. Stoga tuženiku nije priznata nagrada za sastav podneska od 7. lipnja 2023.

60. Sveukupno, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.875,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a u vezi s čl. 151. st. 3. ZPP-a).

U Pazinu, 8. travnja 2025.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.