REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-862/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika PETARDA d.o.o., OIB 59113853010, Ulica Dobriše Cesarića 9, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Aleksandar Marjanović Kavanagh, Zagreb, Boškovićeva 8/II, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja NEIDHARDT ARHITEKTI d.o.o., OIB 47813147819, Ilica 26, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Ivan-Zvonimir Jelić u Odvjetničkom društvu Jelić, Čavlina Zrinšćak i Sardelić d.o.o., Zagreb, Boškovićeva 8, radi isplate iznosa od 1.623,03 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-627/2020 od 29. studenog 2024., 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-627/2020 od 29. studenog 2024. u točkama I., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-627/2020 od 29. studenog 2024. naloženo je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 1.623,03 EUR sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2019. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na pojedinačno određene iznose, a kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.561,31 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi umješaču troškove u iznosu od 500,00 EUR (točka IV. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 265,44 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2024. do isplate (točka V. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu za bespravno korištenje poslovnog prostora, razmjerno tužiteljevom suvlasničkom udjelu (48/120), na temelju odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I., III. i IV. izreke. U žalbi navodi da je na temelju Ugovora o podzakupu predmetnog poslovnog prostora uzeo u zakup 72/120 dijela tog prostora. Ukazuje da je iz odredbe članka 6.5. i 9.4. tog ugovora o podzakupu jasno da je bio u suposjedu predmetnog poslovnog prostora sa zakupodavcem (umješačem), čime je tužitelj također bio u suposjedu predmetnog poslovnog prostora jer tužitelju nitko nije vrijeđao niti osporavao njegovo pravo na suposjed. Ukazuje da je tužitelj znao za predmetni podzakup budući da je ugovor o podzakupu bio predan Državnim nekretninama, Uredu za upravljanje državnom imovinom Republike Hrvatske te se tužitelj nikada nije protivio tom podzakupu niti je pozivao tuženika na predaju posjeda. Smatra da je pošteni posjednik pa da u smislu odredbe članka 164. stavka 1. ZVDSP-a nije dužan tužitelju utuženu naknadu, sve budući da ga tužitelj nikada nije pozvao na predaju predmetnog poslovnog prostora. U tom smislu poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. Ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o nepoštenju tužitelja i zlouporabi prava s obzirom na to da tužitelj zna da nije tražio tuženika predaju predmetnog poslovnog prostora. Ističe da je plaćao umješaču naknadu za cijeli poslovni prostor, a da je umješač imao ovlaštenje od svih vlasnika da daje predmetni poslovni prostor u podzakup. Stoga smatra da je umješač dužan s tužiteljem podijeliti te primljene plodove i koristi od cijele stvari razmjerno svom suvlasničkom udjelu. Nadalje, navodi da je zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava 14. studenog 2022. počela teći iznova i da je novi raspravni sudac bio dužan postupiti u skladu s odredbom članka 315. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), a to nije učinio. Smatra da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je nezakonitim postupanjem suda onemogućeno tuženiku da raspravlja pred sudom. Ukazuje da je provedeno vještačenje imalo propuste koji su se moli otkloniti jedino novim i neposrednim vještačenjem uz uviđaj na licu mjesta. Ističe da sud nije mogao nedvojbeno zaključiti o pravu vlasništva tužitelja na temelju kopije rješenja o povratu imovine. Smatra da je prihvatom takve isprave sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. ZPP-a jer je sud trebao posumnjati da tužitelj raspolaže sa zahtjevom kojim ne može raspolagati u smislu odredbe članka 3. stavka 3. ZPP-a. Smatra da je pogrešna odluka o parničnom trošku prvenstveno iz razloga što se tužitelju pogodovalo nedopuštanjem objektivne preinake tužbe i što su parnični troškovi u konačnici veći od samog tužbenog zahtjeva. Navodi da je sud neosnovano priznao tužitelju troškove brojnih podnesaka i pristup na ročišta, koja u žalbi taksativno navodi, a koji su prema njegovom mišljenju bili nepotrebni za vođenje parnice. Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i slobodan pristup sudu.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati iznos od 1.623,03 EUR na ime naknade za korištenje 48/120 suvlasničkog dijela poslovnog prostora u podrumu i prizemlju ulične zgrade, ukupne površine 81,43 m2 u Zagrebu, na adresi [adresa] za razdoblje od 1. studenog 2017. od 3. srpnja 2018.

8. Prvenstveno valja napomenuti da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Dakle, u smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a, žalba se ne može podnijeti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tužiteljevi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

9. Iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, čiju pravilnost ovaj sud nije ovlašten ispitivati budući se radi o sporu male vrijednosti, a koje nije u proturječju s ispravama u spisu i izvedenim dokazima, proizlazi:

- da je tužitelj na temelju rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka (Centar, Črnomerec), KLASA: UP/I-942-02/14-13/08 od 14. svibnja 2014. stekao pravo vlasništva nad 48/120 dijela predmetnog poslovnog prostora (list 4. do 9. spisa);

- da je predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju bio u suvlasništvu Republike Hrvatske u 48/120 dijela prava vlasništva i da je to njegovo pravo bilo uknjiženo u zemljišnim knjigama, a što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za taj posebni dio nekretnine, koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka

(list 103. do 105. spisa);

- da je u skladu sa Ugovorom o podzakupu poslovnog prostora (list 14. do 28. spisa) i Sporazumnim raskidom ugovora o podzakupu poslovnog prostora (list 29. do 31. spisa), koji su sklopljeni između umješača kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, tuženik bio u podzakupu 72/120 dijela predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 17. travnja 2015. do 3. srpnja 2018.;

- da je tuženik nesporno u utuženom razdoblju bio u posjedu i koristio predmetni poslovni prostor na temelju navedenog ugovora o podzakupu;

- da su umješač i tuženik kao stranke predmetnog ugovora o podzakupu u odredbi članka 1.2.1. tog ugovora suglasno utvrdile da je predmetni poslovni prostor u 48/120 dijela u vlasništvu tužitelja;

- da je odredbom članka 1.2.2. predmetnog ugovora o podzakupu utvrđeno da zakupnik (tuženik) uzima u zakup predmetni poslovni prostor na način da 72/120 dijela tog poslovnog prostora uzima u zakup od zakupodavca (umješača), dok će preostali dio nekretnine zakupnik (tuženik) regulirati s Republikom Hrvatskom (tužiteljem);

- da je u skladu s odredbom članka 4.1. u vezi s odredbom članka 1.2. predmetnog ugovora o podzakupu tuženik bio dužan plaćati zakupninu za 72/120 dijela tog poslovnog prostora u mjesečnom iznosu od 5,00 EUR po m2, odnosno ukupno 407,15 EUR, uvećano za PDV;

- da tuženik i tužitelj nikada nisu regulirali pravne odnose glede suvlasničkog dijela upisanog u korist tužitelja (48/120 dijela).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 165. stavka 1. ZVDSP-a. Naime, tuženik je već pri sklapanju ugovora o podzakupu s umješačem znao da sklapa ugovor o podzakupu samo u odnosu na 72/120 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora za koji je dio je bila ugovorena zakupnina te je znao da je preostalih 48/120 dijela uknjiženo u korist tužitelja, za koji dio nije regulirao zakupni odnos niti je plaćao naknadu tužitelju. Iz odredaba članka 1.2.1. i 1.2.2. predmetnog ugovora o podzakupu jasno proizlazi da je tuženik znao da mu ne pripada pravo na posjed 48/120 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora te da bi trebao regulirati s tužiteljem pravne odnose glede tog dijela te plaćati naknadu i za taj suvlasnički dio, a što nije učinio. Stoga je tuženik tijekom cijelog utuženog razdoblja bio nepošteni posjednik 48/120 idealnog dijela predmetnog poslovnog prostora i dužan je na temelju odredbe članka 165. stavka 1. ZVDSP-a platiti tužitelju naknadu za korištenje 48/120 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora za utuženo razdoblje.

11. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud ocjenjuje da tuženiku niti jednim postupanjem prvostupanjskog suda nije onemogućeno da raspravlja pred sudom. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

12. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je trebalo provesti novo vještačenje uz očevid na licu mjesta, ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da predloženi očevid nije bio potreban radi utvrđenja odlučnih činjenica, a i zbog proteka vremena od utuženog razdoblja ne bi se moglo utvrditi kakvo je bilo točno stanje predmetnog prostora u vrijeme korištenja predmetnog prostora od strane tuženika.

13. Odluka o parničnom trošku ispitana je kvantitativno i kvalitativno te je utvrđeno da je ta odluka pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), u granicama postavljenog zahtjeva.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 8. travnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Zubović