REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1241/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja PI iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, OIB: 36162371878, kojega zastupa službena osoba VI, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, KLASA: UP/I-216- 04/23-01/1875, Broj: 511-07-32-23-3 od 8. rujna 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-04/23-01/1875, Broj: 511- 07-32-23-3 od 8. rujna 2023. u točki 1. izreke određeno je da RI, rođenom **.**.1974., u mjestu Rakovnik, Češka Republika, državljaninu Češke Republike, nositelju osobne iskaznice Češke Republike serijskog broja: [serijski broj], izdane 3. ožujka 2014. prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj te je dužan napustiti Republiku Hrvatsku; što se odnosi i na područje na desnoj obali rijeke Dunav

- Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu, s čime je upoznata Republika Srbija. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da se državljanina Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) iz točke 1. toga rješenja protjeruje iz Republike Hrvatske i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 (pet) godina, računajući od prisilnog udaljenja; ta zabrana odnosi se i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu. Naposljetku, točkom 3. izreke rješenja određeno je da će se državljanina EGP-a iz točke 1. toga rješenja prisilno udaljiti u Mađarsku ili u Češku Republiku ako prisilno udaljenje u Mađarsku nije moguće.

2. Tužitelj u tužbi osporava predmetno rješenje tuženika u cijelosti, u bitnome navodeći da tuženik rješenje o protjerivanju zasniva na postojanju navodne opasnosti za nacionalnu sigurnost, a koji stav o postojanju iste temelji na individualnoj procjeni (koju ne obrazlaže) i u skladu s načelom razmjernosti (a koji test ne provodi). Dalje ističe da tuženik u potpunosti pogrešno primjenjuje odredbe Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 66/19., 53/20., 144/20. i 114/22., - dalje: Zakon), na način da svoje stavove o postojanju opasnosti za nacionalnu sigurnost ne temelji na obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije (u daljnjem tekstu: SOA), koja jedino predstavlja valjanu osnovu za utvrđivanje opasnosti po nacionalnu sigurnost, a na koji način u potpunosti pogrešno primjenjuje odredbu članka 45. stavka 1. Zakona. Navodi da je tuženik na samom kraju obrazloženja osporavanog rješenja paušalno naveo kako se podaci iz obavijesti SOA-e mogu koristiti isključivo u službene svrhe za potrebe upravnog postupka, odnosno za potrebe postupka pred nadležnim sudovima. Tvrdi da iz takve konstatacije tuženika gramatički proizlazi kako se ista odnosi na zaštitu podataka koje SOA posjeduje, a ne na postojanje činjenice - obavijesti agencije na temelju koje bi elaboriranje tuženika o primjeni članka 45. stavka 1. Zakona imalo smisla.

2.1. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik postupio protivno odredbi članka 45. stavka 2. Zakona, na način da u obrazloženju pobijanog rješenja ne utvrđuje okolnosti, odnosno, samo paušalno navodi kako su uzete u obzir okolnosti iz navedene odredbe, te nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje rješenja. Ističe kako nije jasno koje je to radnje točno poduzeo tužitelj, a koje tuženik karakterizira kao ekstremističke i provokativne te koje, prema mišljenju tuženika, izazivaju ozbiljne incidente. Da je ovako paušalno izvedena tvrdnja, izazivanja ozbiljnih incidenata ekstremističkim i provokativnim aktivnostima faktično neutemeljena proizlazi iz činjenice kako tužitelj prethodno nije kazneno osuđivan te kako protiv njega trenutno nije pokrenut niti jedan kazneni postupak. Tako tužitelj smatra da ovakve paušalne optužbe imaju za cilj (pogrešno) prikazivanje tužitelja kao osobe sklone kršenju društvenih normi.

2.2. Zaključno ističe kako područje Gornje Sige na kojem se nalazi tzv. Slobodna Republika Liberland, nije u sastavu Republike Hrvatske, a koje mišljenje zauzima i sam tuženik te stoga ne postoji jurisdikcija Republike Hrvatske ni mogućnost sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu. Kao dokaz navedene tvrdnje smatra (da područje Gornje Sige ne potpada pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske ni Republike Srbije) očitovanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar nekretnina Beli Manastir te Službe za katastar nepokretnosti Sombor u kojima, u bitnome, oba tijela navode da isto područje nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, a što konkretno znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemalja na tom području. Dodatno u prilog nepostojanja državne vlasti nad navedenim područjem prikazuje i prostorni plan (parka prirode) "Kopački Rit", u kojem sporno područje nije prikazano kao područje u sastavu Republike Hrvatske. Također, tvrdi da okolnost kako se trenutno ne vode pregovori između Republike Hrvatske i Republike Srbije u svezi pripadnosti spornog teritorija predstavlja indikativnu činjenicu o nemogućnosti pripajanja spornog dijela zemljišta u sastav bilo koje od navedenih država. Tužitelj predlaže da Sud izvede dokaze saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, obavljanjem očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, te saslušanjem u svojstvu svjedoka ĐI i OI, a nakon provedenih dokaznih prijedloga, poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu i podnesku od 27. prosinca 2024. tuženik navodi kako je osporavano rješenje doneseno na temelju članka 46. stavka 7. Zakona, a koje je, u skladu s člankom 46. stavkom 5. Zakona, doneseno na temelju obavijesti SOA-e (KLASA: 005-04/23-01/45, URBROJ: 539-011142/989-23-3 od 1. rujna 2023. (stupanj tajnosti: POVJERLJIVO)), dok je prisilno udaljenje određeno u skladu s člankom 49. stavkom 2. točkom 1. Zakona. Slijedom navedenoga, smatra da je razvidno kako je pravilno utvrđeno činjenično stanje, a izrečene mjere su u skladu sa zakonskim propisima. Ističe da je navedena obavijest nadležne sigurnosne službe obvezna u kontekstu protjerivanja zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost. Dalje navodi da u obavijesti SOA predlaže da se prema tužitelju, kao trenutno jedino moguće rješenje u presijecanju i neutraliziranju nezakonitih aktivnosti na području Gornje Sige, a u skladu s važećim pozitivnim propisima, primijeni mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj na rok od 5 godina, shodno čemu je tuženik, na temelju obavijesti SOA-e, kao i na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti, donio osporavano rješenje. Također ističe kako je sadržaj obavijesti SOA-e pročitan tužitelju i konstatiran u zapisniku sačinjenom u postupku donošenja osporavanog rješenja iz čega je razvidno kako je netočna izjava tužitelja o nepostojanju obavijesti nadležne sigurnosne službe.

3.1. Glede okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, iznosi kako nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje rješenja. Osim toga, ističe kako tužitelj ne navodi koje točno okolnosti nisu ispitane, odnosno utvrđene, a koje bi priječile donošenje predmetnog rješenja. S tim u vezi, smatra netočnom tvrdnju tužitelja kako su mu povrijeđena prava sudjelovanja u postupku, s obzirom da je u predmetnom zapisniku vidljivo kako je tužitelj upozoren da ima pravo sudjelovanja u ispitnom postupku, kao i pravo da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima u svezi postupka na jeziku koji razumije, nakon čega je tužitelj dao izjavu na temelju koje nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporavanog rješenja. Također, glede navoda tužitelja o njegovim radnjama koje bi se okarakterizirale kao ekstremističke i provokativne, tuženik se poziva na obavijest nadležne sigurnosne službe u kojoj se navode razlozi koji su tužitelju predočeni i konstatirani na zapisnik.

3.2. U odnosu na tužbene navode o jurisdikciji Republike Hrvatske na području Gornje Sige, tuženik navodi da tužitelj anakronim i netočnim tumačenjem međunarodnog prava želi područje Gornje Sige prikazati kao ničiju zemlju (lat. terra nullius), odnosno stvaranje novog međunarodnog subjekta "Slobodna Republika Liberland". Međutim, tuženik smatra kako takvo tumačenje ne odgovara stvarnom međunarodnopravnom teritorijalnom statusu spomenute lokacije zato što je ta lokacija (pored još nekoliko lokacija uz obale Dunava) predmet pregovora o točnom i konačnom razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije te ujedno i zato što dvije susjedne države nikada nisu smatrale tu lokaciju ničijom zemljom. Tuženik smatra netočnim da je zauzeo takvo mišljenje pa ističe kako se u osporavanom rješenju ni na koji način ne prejudicira teritorijalna pripadnost tog područja bilo kojoj državi, već navodi kako je do okončanja postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije navedeno područje, sukladno bilateralnom dogovoru između dvije države, pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Napominje da se i diplomatske putne isprave koje izdaje tzv. "Free Republic of Liberland", na službenoj stranici Europske komisije nalaze na popisu izmišljenih putnih isprava (Fantasy passports).

3.3. Tuženik zaključuje da je mjera ograničenja na pravo ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj izrečena na temelju Zakona, da se ograničenja iz članka 44. stavka 1. Zakona određuju na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti, a da su u postupku uzete u obzir okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, kojom prilikom nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporavanog rješenja. Također ističe da je prilikom odmjeravanja duljine zabrana ulaska i boravka u obzir uzeto očekivano vrijeme u kojem bi se dovršio postupak razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, odnosno prihvaćen je prijedlog SOA-e i izrečena je zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od pet godina, koja je bliža zakonskom minimumu. Budući da je rješenje o protjerivanju doneseno zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost, tuženik dodaje kako se prema Zakonu rok za napuštanje Republike Hrvatske ne mora odrediti. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj u podnesku od 3. lipnja 2024. suštinski ponavlja navode tužbe, a glede pitanja jurisdikcije ističe kako diplomatske note ne predstavljaju izvor međunarodnog prava na temelju kojega se može iznositi stav o postojanju i utvrđenju teritorija određene države na određenom geografskom području. Tvrdi da one ne definiraju točno određeni teritorij s točno određenim geografskim oznakama na kojima bi se protezala ovlast Republike Hrvatske za "privremeni nadzor", diplomatskim notama nije definirano što znači privremeni nadzor niti međunarodnopravni okvir poznaje takav pojam. Suprotno navedenome, ističe da jedino instituti međunarodnog prava kao primjerice međunarodna priznanja, bilateralni sporazumi, arbitražni pravorijeci i slično bi mogli predstavljati temelj na kojem bi se mogao iznositi zaključak o postojanju protezanja vlasti neke države nad određenim područjem, dok u ostalim slučajevima, poput ovoga, postupanje državnih tijela na navedenom području zasigurno predstavlja nedozvoljeno ekstrateritorijalno postupanje i protezanje državne vlasti izvan njezinih granica. Dodatno, pojašnjava da geografsko područje na koje se tuženik neodređeno i generalno poziva u osporavanom rješenju nije područje katastarski i tehnički evidentirano u bilo kojem registru/upisniku u Republici Hrvatskoj. Stoga ističe da su navodi tuženika protivni i Ustavu Republike Hrvatske, i to člancima 2. i 8., s obzirom da se suverenitet i jurisdikcija Republike Hrvatske prostire isključivo nad njezinim područjima, a da se granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskog Sabora. U vezi s time, s obzirom da ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske, smatra navode tuženika u cijelosti bespredmetnima.

5. Tužitelj je 7. ožujka 2025. dostavio dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj: ND-92/2024 od 30. kolovoza 2024. i dopis Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj R2-21/2024-2 od 09. rujna 2024.

6. U upravnom sporu Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome. Također, Sud je izvršio uvid u dokumentaciju označenu oznakom stupnja tajnosti „POVJERLJIVO“, i to u obavijest SOA-e, KLASA: 005-04/23- 01/45, URBROJ: 539-011142/989-23-3 od 1. rujna 2023., a koju dokumentaciju je tuženik dostavio Sudu na uvid prije održavanja rasprave te je ista nakon izvršenog uvida vraćena tuženiku, o čemu u spisu upravnog spora prileži službena bilješka (stranica 61 spisa).

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., - dalje: ZUS) Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Kako je u ovom sporu osim primjene materijalnog prava, sporno i utvrđenje odlučnih činjenica, to je Sud zakazao i održao javnu raspravu u ovom upravnom sporu, dana 12. ožujka 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

8.1. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i predloženih dokaznih prijedloga te je dodatno predložio od Hrvatskog sabora pribaviti podatak o tome da se sporno područje odlukom Sabora nalazi na teritoriju Republike Hrvatske (na tu okolnost dostavljeni su dopis ŽDO-a u Osijeku od 30. kolovoza 2024. i Županijskog suda u Osijeku od 9. rujna 2024.), omogućiti tužitelju pregled spisa upravnog postupka koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (što je tužitelju i omogućeno na održanoj raspravi), kao i, osim već predloženih svjedoka, saslušati svjedoka LI, na okolnosti da tužitelj ni na koji način nije narušio ili namjeravao narušiti svrhu kratkotrajnog boravka. Istaknuo je prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske, i to kako tuženika tako i ovoga Suda, prigovor da je pobijani akt potpisan od strane naznačene osobe te je na tu okolnost predložio grafološko vještačenje, prigovor da tijekom saslušanja tužitelja u upravnom postupku istome nije omogućeno korištenje sudskog tumača prevoditelja na njegovom jeziku te prigovor da nota Republike Srbije nije potpisana pa je upitna njezina vjerodostojnost. Također je predložio Sudu omogućiti tužitelju uvid u obavijest SOA-e, KLASA: 005-04/23-01/45, URBROJ: 539-011142/989-23-3 od 1. rujna 2023., odnosno u skladu s pozitivnim propisima prezentaciju dostupnog sadržaja predmetne obavijesti.

8.2. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod navoda odgovora na tužbu i navoda iz podneska od 27. prosinca 2024. te obrazloženja osporavanog rješenja. U spis je priložila presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj:

Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024. iz koje proizlazi stav o jurisdikciji državnih tijela Republike Hrvatske na području Gornje Sige, kao i snimku samozvanog predsjednika ĐI sa prijevodom ovlaštenog sudskog tumača iz koje je vidljivo kako isti podršku traži od svojih najbližih suradnika i drugih istomišljenika. Također, u spis je predala i optužni prijedlog PGP Beli Manastir od 13. rujna 2023. protiv okrivljenika ĐI gdje je vidljivo da je srušio stablo na put kako bi onemogućio dolazak policiji na to područje. Službena soba tuženika protivila se izvođenju svih predloženih dokaznih prijedloga, istaknula je da je rješenje uredno potpisano od strane načelnika PGP Beli Manastir, da je tužitelju omogućen prevoditelj za češki jezik, kao i da je nota Republike Srbije potpisana i pečatirana. Što se tiče okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, navela je da su iste uzete u obzir prilikom donošenja rješenja, ali iste nisu utvrđene kao razlog za nedonošenje osporavanog rješenja.

8.3. Opunomoćenik tužitelja je dodatno istaknuo da je presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 3. srpnja 2024. kontradiktorna iznesenim stavovima drugih državnih tijela Republike Hrvatske te je protiv iste presude podnesena ustavna tužba. Naime, Sud se u toj odluci ne poziva niti na jedan propis Republike Hrvatske ili odluku Hrvatskog Sabora već na enciklopediju koja nije izvor prava, a pojedini suci Upravnog suda u Osijeku već su u ranijim presudama drukčije tumačili ovo pravno pitanje. Naveo je da tuženik tijekom upravnog postupka niti tijekom ovog upravnog spora nije dokazao da bi upravo tužitelj kontinuirano, duže vremensko razdoblje poduzimao ekstremističke i provokativne aktivnosti, izazivao incidente, ugrožavao nacionalni interes i ugled Republike Hrvatske i sigurnost susjednih država, a što je razlog za donošenje pobijanog akta. Osim toga, dokazi koje je tuženik dostavio u spis odnose se na treću osobu, a ne na tužitelja te stoga nemaju nikakav utjecaj na utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom predmetu. Ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, sastava podneska od 3. lipnja 2024. u iznosu od 1.000,00 eura, na ime pristupa na ročište za raspravu održano dana 12. ožujka 2025. te pristupa na ročište za objavu presude u istim iznosima, sve uvećano za pripadajući PDV.

9. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, Sud je na navedenom ročištu odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge: saslušanja tužitelja kao stranke u sporu, provođenja očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, saslušanja svjedoka ĐI, OI i LI, provođenje grafološkog vještačenja potpisa službene osobe na osporavanom rješenju, kao i pribavu od Hrvatskog sabora podatka o tome da li se sporno podruje Gornje Sige odlukom Sabora nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, obzirom da navedeni dokazi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ovoga spora te su (djelomično) postavljeni i s ciljem odugovlačenja spora. Sud je odbio i dokaz neposrednog uvida u citiranu obavijest SOA-e, obzirom da se radi o dokumentaciji obuhvaćenoj odgovarajućim stupnjem tajnosti, prema odredbama Zakona o tajnosti podataka ("Narodne novine", broj: 79/07. i 86/12.), pri čemu je tužitelju, prije davanja izjave, usmeno priopćen i u zapisniku citiran dio sadržaja navedene obavijesti.

9.1. Naime, Sud nije provodio dokaz grafološkim vještačenjem potpisnika donositelja rješenja jer je u odnosu na pitanje potpisnika rješenja evidentno da je isto potpisano po načelniku, kao ovlaštenoj osobi. Također, Sud nije smatrao potrebnim niti pribavljanje podatka od Hrvatskog Sabora o tome nalazi li se sporno područje Gornje Sige na teritoriju Republike Hrvatske, budući da predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske. U odnosu na predloženi dokaz saslušanja tužitelja kao stranke u sporu, valja napomenuti da je odlučne činjenice moguće utvrditi iz sadržaja izjave tužitelja dane na zapisnik tuženika. Također, tužitelj je bio dužan napustiti Republiku Hrvatsku upravo na temelju osporavanog rješenja te bi daljnje odgađanje rješavanja ovog spora bilo u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a i uzrokovalo bi nepotrebne troškove.

10. Obzirom da Sud nije našao da ne bi bio stvarno nadležan za postupanje u ovoj upravnoj stvari (kao i mjesno nadležan), nastavio je s postupanjem.

11. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava Osječko- baranjska, Postaja granične policije Beli Manastir je dana 8. rujna 2023., po službenoj dužnosti, donijela predmetno rješenje o protjerivanju tužitelja.

12. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je 8. rujna 2023. sastavljen zapisnik, KLASA: UP/I-216-04/23-01/1875, URBROJ: 511-07-32-23-2, o usmenoj izjavi stranke PI u postupku protjerivanja iz Republike Hrvatske zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost. Tužitelj je najprije usmeno upoznat sa sadržajem obavijesti SOA-e, prema kojoj tužitelj kao jedna od ključnih osoba zaduženih za koordiniranje aktivnosti na području Gornje Sige, odnosno suradnik u pružanju logističko- organizacijske potpore češkom državljaninu NI, zajedno s drugim istomišljenicima, kontinuiranim i planskim ekstremističkim aktivnostima kojima se prisvaja teritorij Gornje Sige, osporava legitimitet i nadležnost hrvatskih državnih tijela nad navedenim područjem, a aktualno postavljanje fizičkih barikada te izravno i javno izražavanje spremnosti na nasilje protiv hrvatskih institucija predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te mogu imati izravni utjecaj na buduće rješenje graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije na rijeci Dunav, čime čini izravnu štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.

12.1. Nakon upoznavanja s predmetom postupka, tužitelj je bio upozoren da ima pravo sudjelovanja u ispitnom postupku, kao i pravo da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima u svezi postupka, a što je sve konstatirano na zapisnik i potpisano od strane tužitelja. Tužitelju je omogućeno izjašnjavanje što je on i učinio izjavom na zapisnik, u kojoj je naveo da je u Republiku Hrvatsku došao turistički poštujući poredak i zakone Republike Hrvatske te da svojim postupanjem namjerno ni na koji način nije htio naštetiti ugledu Republike Hrvatske, uznemiravati lokalno stanovništvo niti utjecati na granična pitanja Republike Hrvatske i Republike Srbije. Na upit voditelja postupka izjavio je da nema članova uže obitelji u Republici Hrvatskoj i da ne postoje okolnosti u Mađarskoj ili Češkoj Republici u pogledu ugroze njegova života zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja. Na sastavljeni zapisnik tužitelj nije stavio primjedbe. Također je razvidno da je prilikom davanja izjava bio prisutan prevoditelj koji je tužitelju prevodio pitanja s hrvatskog jezika na češki, a potom njegove odgovore sa češkog na hrvatski jezik te stoga nisu točni navodi tužitelja da tijekom saslušanja tužitelja istome nije omogućeno korištenje prevoditelja na njegovom jeziku.

13. Notom broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, kojom se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom o

N 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je na znanje tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice.

14. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, te se radi o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja u svezi nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području. „Diplomatska nota je formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. Uvijek se predaje u pisanom obliku, piše u trećem licu; ima službeni karakter i njezin sadržaj pravno obvezuje državu u čije je ime upućena. Razmjena nota općenito je prihvaćen način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova pojedinih država, između diplomatske misije države šiljateljice i ministarstva vanjskih poslova države primateljice, a također između pojedinih diplomatskih misija u istoj državi primateljici.“ (Citiranje: nota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.). U svezi s navedenim valja istaknuti i da se preko razmjene nota može uspostaviti i međunarodni ugovor, te je razmjenu nota moguće interpretirati kao (ovdje) dvostrani međunarodni pravni ugovor. Navedeno je također istovjetno utvrđeno u priloženoj presudi Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024.

15. Člankom 45. stavkom 1. Zakona propisano je da se državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji može protjerati ako predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP- a i člana njegove obitelji uzeti u obzir duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje.

16. Sukladno članku 46. stavku 5. Zakona, rješenje o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji koje se donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje može se donijeti samo na temelju obavijesti nadležne sigurnosne službe odnosno ministarstva nadležnog za poslove zdravstva.

17. Prema članku 47. stavku 1. Zakona, zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.

18. Člankom 49. stavkom 2. točkom 1. Zakona propisano je da se iznimno od stavka 1. toga članka, rok za napuštanje Republike Hrvatske ne mora odrediti ako se rješenje o protjerivanju donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost.

19. Sukladno članku 46. stavku 3. točki 2. Zakona, ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za napuštanje Republike Hrvatske odredit će se vrijeme u kojem mu se zabranjuje ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj koje počinje teći od prisilnog udaljenja ili isteka zabrane ulaska i boravka koja je izrečena prethodnim rješenjem o protjerivanju, a sukladno točki 3. odredit će se prisilno udaljenje u državu članicu EGP- a.

20. Iz podataka spisa proizlazi da je za tužitelja, kao državljanina Češke Republike, odnosno državljanina EGP-a, SOA uputila tuženiku obavijest (KLASA:005-04/23- 01/45, URBROJ: 539-011142/989-23-3 od 1. rujna 2023. (stupanj tajnosti: POVJERLJIVO)) prema kojoj tužiteljeve kontinuirane i planske ekstremističke i provokativne aktivnosti kojima se prisvaja teritorij Gornje Sige, osporavanje legitimiteta i nadležnosti hrvatskih državnih tijela nad navedenim područjem, kao i postavljanje fizičkih barikada te izravno i javno izražavanje spremnosti na nasilje protiv hrvatskih institucija predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te mogu imati izravni utjecaj na buduće rješenje graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije na rijeci Dunav, čime čini izravnu štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. Stoga se tužitelja primjenom članka 45. stavka 1. Zakona, kao državljanina EGP-a, protjeralo iz Republike Hrvatske jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, a sve na temelju spomenute obavijesti nadležne sigurnosne službe, u skladu s člankom 46. stavkom 5. Zakona.

21. Kao što je već navedeno, predmetna obavijest SOA-e predstavljala je osnovu donošenja rješenja o protjerivanju, sukladno članku 46. stavak 5. Zakona, te je sadržaj iste usmeno predočen tužitelju, o čemu je i sastavljen citirani zapisnik. Također, Sud je radi potpuno i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i sam izvršio uvid u citiranu obavijest SOA-e te utvrdio da je tuženik pravilno protumačio sadržaj iste i pravilno protumačio razloge postojanja osnove za donošenje rješenja o protjerivanju.

22. Nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu niti tvrdnja da nisu ispitane okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, odnosno duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, veze s državom podrijetla te osobno ponašanje. To iz razloga što je tuženik u osporavanom rješenju utvrdio da nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporavanog rješenja. Stoga Sud smatra da su okolnosti ispitane, a nisu pronađene one koje bi priječile donošenje rješenja o protjerivanju radi kojih bi tuženik detaljnije obrazlagao drugačiju odluku. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, pogotovo osobno ponašanje tužitelja, sagledavajući ga iz konteksta prijetnje nacionalnoj sigurnosti, nije bilo zapreke za donošenje rješenja o protjerivanju, Također, ni sam tužitelj ne argumentira koja okolnost bi predstavljala zapreku donošenju osporavanog rješenja.

23. Tužitelj tvrdi da na području Gornje Sige na kojemu se (prema njegovom shvaćanju) nalazi područje tzv. "Slobodne Republike Liberland" ne postoji jurisdikcija Republike Hrvatske niti mogućnost sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu.

24. Međutim, predmet ovoga spora nije utvrđivanje državne granice, nego protjerivanje državljana EGP-a iz Republike Hrvatske iz razloga prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Također, rješenjem je tužitelju određena i zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 godina, a koje protjerivanje i zabrana se odnose i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske (suprotno shvaćanju tužitelja) provode nadzor i kontrolu, s čime je upoznata i suglasna Republika Srbija (sukladno diplomatskoj noti broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i diplomatskoj noti No 83-2/23 Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije).

25. Tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, stoga nema nikakvu vlast na području na kojemu tužitelj tvrdi da se ona nalazi. Također valja istaknuti da se ne radi o ničijoj zemlji jer međunarodno pravo ne počiva na načelu ničije zemlje (Terra nullius). Radi se o prostoru o kojemu se vode pregovori o razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kao sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pod čiji je teritorij to područje potpadalo. Dakle, tuženik nije protjerao tužitelja sa teritorija nijedne strane međunarodno priznate države, nego iz Republike Hrvatske i područja na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu radi zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora, o čemu je upoznata druga strana, odnosno Republika Srbija. Stoga Sud zaključuje da postoji ovlast i jurisdikcija tuženika da protjera državljanina EGP-a sa navedenog prostora, poštujući odredbe Zakona.

26. Glede tužbenog navoda da navedeni prostor nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela Republike Hrvatske ni Republike Srbije, za zaključiti je da će se dovršetkom pregovora urediti i stanje u katastrima obje države glede predmetnog područja.

27. Sud zaključuje da je donošenje osporavanog rješenja s obzirom na utvrđeno prethodno osobno ponašanje tužitelja imalo opravdanje u procjeni da tužitelj predstavlja prijetnju za javni poredak, te je imalo podlogu u citiranim mjerodavnim propisima, te je Sud i proveo u smislu eventualnih povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - u daljnjem tekstu: Konvencija), test opravdanosti miješanja i utvrdio da je osporavano rješenje zakonito, da je cilj koji se nastojao postići legitiman, te je proveo test razmjernosti iz kojega proizlazi da je primijenjena mjera bila u skladu s legitimnim ciljem koji se nastojao postići.

28. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim te je Sud primjenom članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

29. Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, u pogledu troškova spora, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

30. Tužitelj je postavio zahtjev za odgodnim učinkom tužbe iz razloga što bi izvršenjem osporavanog rješenja bila nanesena šteta koja bi se teško mogla popraviti s aspekta privatnog i poslovnog života iz razloga jer tužitelj već duži niz godina provodi na području Republike Hrvatske te je postao poslovno vezan za Republiku Hrvatsku. Konkretno, postoji opasnost da će plovila za čija održavanja je zadužen tužitelj, neodržavanjem pretrpiti štetu, a koja će se posredno odraziti i na možebitan gubitak stalnih prihoda koje ima tužitelj. Također, s aspekta socijalne asimilacije, tužitelj je stvorio mnoga poznanstva i prijateljstva te mu Republika Hrvatska predstavlja drugi dom.

30.1. Sud ocjenjuje da navedeni argumenti tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe nisu iznad interesa nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, iz kojeg razloga je tužitelj i protjeran te je stoga postavljeni zahtjev odbijen na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a, odnosno odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Osijeku 8. travnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 42. stavak 5. ZUS-a u vezi članka 128. stavak 1. i stavak 3. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku