Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-857/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TRGOVAČKI CENTAR – MILENIJ d.o.o. u stečaju, Sesvete, Ljudevita Posavskog 3, OIB: 22689998619, zastupan po stečajnom upravitelju Jurici Tončiću, Zagreb, I. Đorđića 19, a ovaj po punomoćnici Anamariji Ivanković, odvjetnici u Zagrebu, Britanski trg 10, protiv tuženika ČĐ iz [adresa], Č [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-69/2024-31 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-69/2024-31 od 7. siječnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 283,29 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 15,99 EUR-a od 5. listopada 1999.

- na iznos od 18,43 EUR-a od 27. listopada1999.

- na iznos od 40,39 EUR-a od 30. prosinca1999.

- na iznos od 40,81 EUR-a od 11. veljače 2000.

- na iznos od 44,26 EUR-a od 11. ožujka 2000.

- na iznos od 29,77 EUR-a od 16. travnja 2000.

- na iznos od 29,49 EUR-a od 11. svibnja 2000.

- na iznos od 12,26 EUR-a od 11. lipnja 2000.

- na iznos od 18,51 EUR-a od 16. srpnja 2000.

- na iznos od 15,45 EUR-a od 21. kolovoza 2000.

- na iznos od 17,93 EUR-a od 1. listopada 2000.

pa sve do isplate po stopi koja se određuje od 5. listopada 1999. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P- 69/2024-31 od 7. siječnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.999,02 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 2.999,02 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 28,38 EUR-a od 17. listopada 2000.

- na iznos od 28,44 EUR-a od 11. studenog 2000.

- na iznos od 30,39 EUR-a od 11. prosinca 2000.

- na iznos od 32,36 EUR-a od 16. siječnja 2001.

- na iznos od 31,88 EUR-a od 11. veljače 2001.

- na iznos od 73,50 EUR-a od 11. ožujka 2001.

- na iznos od 104,64 EUR-a od 13. travnja 2001.

- na iznos od 115,35 EUR-a od 16. svibnja 2001.

- na iznos od 113,04 EUR-a od 9. lipnja 2001.

- na iznos od 109,94 EUR-a od 6. srpnja 2001.

- na iznos od 110,56 EUR-a od 7. kolovoza 2001.

- na iznos od 114,30 EUR-a od 11. rujna 2001.

- na iznos od 113,27 EUR-a od 9. listopada 2001.

- na iznos od 111,80 EUR-a od 8. studenog 2001.

- na iznos od 111,61 EUR-a od 8. prosinca 2001.

- na iznos od 110,68 EUR-a od 8. siječnja 2002.

- na iznos od 112,61 EUR-a od 8. veljače 2002.

- na iznos od 110,67 EUR-a od 9. ožujka 2002.

- na iznos od 110,68 EUR-a od 9. travnja 2002.

- na iznos od 109,78 EUR-a od 9. svibnja 2002.

- na iznos od 109,79 EUR-a od 16. svibnja 2002.

- na iznos od 108,93 EUR-a od 19. lipnja 2002.

- na iznos od 110,03 EUR-a od 17. srpnja 2002.

- na iznos od 109,76 EUR-a od 27. kolovoza 2002.

- na iznos od 109,23 EUR-a od 20. rujna 2002.

- na iznos od 111,57 EUR-a od 22. listopada 2002.

- na iznos od 110,57 EUR-a od 21. studenog 2002.

- na iznos od 110,73 EUR-a od 21. prosinca 2002.

- na iznos od 112,42 EUR-a od 24. siječnja 2003.

- na iznos od 113,39 EUR-a od 22. veljače 2003.

pa sve do isplate po stopi koja se određuje od 5. listopada 1999. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

III. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-69/2024-31 od 7. siječnja 2025. u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 405,16 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P- 69/2024-31 od 7. siječnja 2025. u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.120,96 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. siječnja 2025. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.120,96 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. siječnja 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Ukidaju se u cijelosti platni nalozi sadržani u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2183/01 od 15. veljače 2002., poslovni broj Ovrv-239/02 od 31. svibnja 2002. i poslovni broj Ovrv-1487/03 od 1. kolovoza 2003., svi doneseni po Općinskom sudu u Sesvetama.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.282,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od;

- na iznos od 15,99 EUR-a od 5. listopada 1999.

- na iznos od 18,43 EUR-a od 27. listopada1999.

- na iznos od 40,39 EUR-a od 30. prosinca1999.

- na iznos od 40,81 EUR-a od 11. veljače 2000.

- na iznos od 44,26 EUR-a od 11. ožujka 2000.

- na iznos od 29,77 EUR-a od 16. travnja 2000.

- na iznos od 29,49 EUR-a od 11. svibnja 2000.

- na iznos od 12,26 EUR-a od 11. lipnja 2000.

- na iznos od 18,51 EUR-a od 16. srpnja 2000.

- na iznos od 15,45 EUR-a od 21. kolovoza 2000.

- na iznos od 17,93 EUR-a od 1. listopada 2000.

- na iznos od 28,38 EUR-a od 17. listopada 2000.

- na iznos od 28,44 EUR-a od 11. studenog 2000.

- na iznos od 30,39 EUR-a od 11. prosinca 2000.

- na iznos od 32,36 EUR-a od 16. siječnja 2001.

- na iznos od 31,88 EUR-a od 11. veljače 2001.

- na iznos od 73,50 EUR-a od 11. ožujka 2001.

- na iznos od 104,64 EUR-a od 13. travnja 2001.

- na iznos od 115,35 EUR-a od 16. svibnja 2001.

- na iznos od 113,04 EUR-a od 9. lipnja 2001.

- na iznos od 109,94 EUR-a od 6. srpnja 2001.

- na iznos od 110,56 EUR-a od 7. kolovoza 2001.

- na iznos od 114,30 EUR-a od 11. rujna 2001.

- na iznos od 113,27 EUR-a od 9. listopada 2001.

- na iznos od 111,80 EUR-a od 8. studenog 2001.

- na iznos od 111,61 EUR-a od 8. prosinca 2001.

- na iznos od 110,68 EUR-a od 8. siječnja 2002.

- na iznos od 112,61 EUR-a od 8. veljače 2002.

- na iznos od 110,67 EUR-a od 9. ožujka 2002.

- na iznos od 110,68 EUR-a od 9. travnja 2002.

- na iznos od 109,78 EUR-a od 9. svibnja 2002.

- na iznos od 109,79 EUR-a od 16. svibnja 2002.

- na iznos od 108,93 EUR-a od 19. lipnja 2002.

- na iznos od 110,03 EUR-a od 17. srpnja 2002.

- na iznos od 109,76 EUR-a od 27. kolovoza 2002.

- na iznos od 109,23 EUR-a od 20. rujna 2002.

- na iznos od 111,57 EUR-a od 22. listopada 2002.

- na iznos od 110,57 EUR-a od 21. studenog 2002.

- na iznos od 110,73 EUR-a od 21. prosinca 2002.

- na iznos od 112,42 EUR-a od 24. siječnja 2003.

- na iznos od 113,39 EUR-a od 22. veljače 2003.

pa sve do isplate po stopi koja se određuje od 5. listopada 1999. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.526,12 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.564,07 EUR.“

2. Protiv te presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točka II. i III. izreke) pravovremenu žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.282,31 EUR-a na ime režijskih troškova i troškova održavanja zajedničkih dijelova poslovnog objekta u [adresa] za razdoblje od rujna 1999. do veljače 2003. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjeničnoj tvrdnji da je suvlasnik predmetne nekretnine te da je tuženik suvlasnik poslovnog prostora za kojeg je on podmirio režijske troškove i troškove održavanja zajedničkih dijelova cijelog objekta.

6. U žalbenoj fazi postupka i dalje je sporno da li je tužitelj u utuženom razdoblju bio suvlasnik predmetne nekretnine te da li je tuženik u obvezi snositi režijske troškove razmjerno veličini svojeg suvlasničkog dijela ili postoji valjani sporazum o drugačijem ključu raspodjele navedenih troškova.

7. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje iz kojeg bi u bitnom proizlazilo da je tužitelj kao predmnijevani suvlasnik nekretnine platio za tuženika kao suvlasnika te iste nekretnine režijske troškove koji se odnose na tuženika i to razmjerno veličini poslovnog prostora tuženika.

8. Tužitelj je sa prijašnjim vlasnikom zaključio predugovor o prodaji nekretnine 1999. te je istim ugovoreno da će se upis prava vlasništva izvršiti po isplati zadnje rate prodajne cijene, te je po izvršenoj isplati 2004. ishodio uknjižbu prava vlasništva. Dakle, tužitelj je imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 i 152/14, dalje: ZV), te je stoga u utuženom razdoblju bio predmnijevani suvlasnik nekretnine, pa su neosnovani prigovori tuženika aktivnoj legitimaciji tužitelja.

9. Međutim, osnovano u žalbi tuženik osporava razloge za zaključak prvostupanjskog suda u vezi raspodjele režijskih troškova, odnosno da je raspodjela navedenih troškova za cijeli utuženi period izvršena u skladu s odredbama čl. 89. ZV te da su odluke Upravnog vijeća tužitelja u vezi raspodjele režijskih troškova valjana osnova za ključ raspodjele tih troškova.

10. Korištenjem ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP ovaj sud utvrđuje kako iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije i računovodstvo Nade Mlinar proizlazi da je raspodjela režijskih troškova u razdoblju rujan 1999. – srpanj 2000. izvršena učešćem veličine pojedinog vlasničkog dijela poslovnog prostora u ukupnoj površini svih vlasničkih dijelova, u razdoblju kolovoz 2000. – veljača 2011. obračun je izvršen podjelom ukupnih troškova na fiksne i varijabilne, pri čemu se fiksni dijele na broj poslovnih prostora, a varijabilni se dijele na bazi učešća veličine pojedinog vlasničkog dijela poslovnog prostora u ukupnoj površini svih vlasničkih dijelova, te je u razdoblju od ožujka 2001. do kolovoza 2003. obračun izvršen na bazi fiksnih troškova u iznosu od 104,51 DEM po jedinici poslovnog prostora, a varijabilni u iznosu od 5,50 DEM/m2.

11. Odredbom čl. 89. ZV propisano je da troškove za održavanje i poboljšanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima ako nije drukčije određeno (st. 1. istog članka), time da suvlasnici mogu odrediti drugačiji ključ raspodjele troškova odlukom većine suvlasničkih dijelova kada je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima (alineja 1. st. 3. istog članka), odnosno suglasnom odlukom svih suvlasnika u pisanom obliku glede ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine (alineja 2. st. 3. istog članka).

12. Dakle, raspodjela troškova održavanja u razdoblju od kolovoza 2000. do kolovoza 2003. na pojedine suvlasnike prema kriterijima iz Odluka upravnog vijeća nije u skladu s odredbom čl. 89. st. 1. ZV, jer se istima odstupa od ključa raspodjele plaćanja troškova razmjerno suvlasničkim dijelovima, pa kako u postupku tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da bi se radilo o troškovima održavanja iz čl. 89. st. 3. alineje prve ZV (održavanja onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima) za takvo odstupanje pri raspodjeli troškova trebalo je ishoditi pisanu suglasnost svih suvlasnika u skladu s odredbom čl. 89. st. 3. alineje druge ZV.

13. Kako tužitelj nije dokazao da bi Odluke upravnog vijeća bile donesene suglasnošću volja svih suvlasnika to tuženik za razdoblje kolovoz 2000. do kolovoza 2003. osnovano prigovara pravilnosti raspodjele režijskih troškova prema kriterijima iz tih Odluka.

14. Obzirom da tužitelj u postupku nije tvrdio niti je dokazao da je obračun režijskih troškova zgrade izvršio sukladno odredbi čl. 89. st. 3. ZV proizlazi da nije dokazao visinu navedenih troškova, koji bi tuženika teretili prema veličini njegovog suvlasničkog dijela u razdoblju od kolovoza 2000. do kolovoza 2003., odnosno nije dokazao da bi mu za to razdoblje tuženik bio u obvezi platiti utuženi iznos kao izdatak koji je umjesto njega snosio, a koji je predstavljao njegovu zakonsku obvezu.

15. Kako je obračun režijskih troškova u razdoblju rujan 1999. – srpanj 2000. izvršen učešćem veličine pojedinog vlasničkog dijela poslovnog prostora u ukupnoj površini svih vlasničkih dijelova, te je iste troškove tužitelj u visini koja se odnosi na tuženika kao suvlasnika zgrade podmirio u visini koju u tom razdoblju potražuje to je tuženik dužan tužitelju za to razdoblje platiti utuženi iznos kao izdatak koji je ovaj umjesto tuženika snosio, a koji je predstavljao njegovu zakonsku obvezu (čl. 218. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01).

16. Kako ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pod točkama I. i II. izreke.

17. Kako je ovom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP i o cjelokupnim troškovima postupka.

18. Preinačavanjem prvostupanjske presude tužitelj je uspio u sporu sa 8,63% svojeg zahtjeva kako u osnovi tako i u visini, odnosno u razmjerno neznatnom dijelu, pa je stoga o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 154. st. 3. ZPP.

19. Tuženik je kao potrebne troškove, neovisno o tome što je tužitelj uspio u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, dužan tužitelju naknaditi trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a te razmjerni trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,99 EUR-a, odnosno ukupno 405,16 EUR- a za koji iznos je valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka i odlučiti kao u izreci pod točkama III. i IV. primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

20. Slijedom izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš