Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1191/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, kao predsjednika vijeća, Marijana Vugića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5313/2023-18 od 2. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5313/2023-18 od 2. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđen ništetnim dio Ugovora o [broj kredita] sklopljen dana 31.05.2005. godine između tužitelja JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice pod brojem OU-501/05 dana 02.06.2005. godine, na iznos od 24.532,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, i to čl. 2. Kamatna stopa, koji glasi: ''Redovna kamata 3.50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.'' te čl. 7. Način otplate, koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.491,38 EUR sa pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.082,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.10.2024. do isplate a pod točkom III izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja a tuženiku naknaditi parnični trošak sa pripadajućim troškovima žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Prvostupanjski sud pri donošenju pobijane odluke nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Također je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP istaknuta po tuženiku u žalbi, niti mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neobrazložene odluke.

6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu te je ocjenom provedenih dokaza sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 31. svibnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, na iznos od 24.532,53 CHF i to odredbe čl. 2. prema kojoj je redovna kamata od 3,50% promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora kao i čl. 7. u odnosu na način otplate kojim je ugovoreno da se kredit uplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu.

7.1. Tužitelj također traži i isplatu preplaćenog u ispunjenju odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena isplata u CHF prema tečaju važećem na dan dospijeća a u iznosu od 1.491,38 eura, u pogledu kojeg zahtjeva je tuženik na ročištu održanom 18. travnja 2024. povukao svoj prigovor na visinu tužbenog zahtjeva i predložio ne provoditi financijsko vještačenje.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti označenih dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a nakon nespornog utvrđenja visine kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, nalaže tuženiku isplatu sa kamatama dosuđenim sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

11. Tuženik je na ročištu održanom 22. svibnja 2024. odustao od prijedloga za provedbu dokaza saslušanjem svjedoka predloženog radi utvrđenja činjenice informiranosti tužitelja o odredbama Ugovora o kreditu a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da je kredit podignuo u svrhu kupnje automobila u Auto kući Gašparić u Velikoj Gorici gdje su ga uputili na potrebne isprave za dobivanje kredita kada mu je ponuđen kredit u CHF ako želi kupiti taj automobil te da ga djelatnici tuženika nisu upozorili na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, niti je sa djelatnicima banke razgovarao o ugovornim odredbama već je potpisao pripremljeni Ugovor o kreditu i nije mogao utjecati na njegov sadržaj ili zahtijevati neke izmjene zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik, jer mu je bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost jer kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (na koju upućuje tuženik u žalbi), koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

17. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20.1. Zbog toga niti činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet spora, predstavljale njegove bitne sastojke.

21. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tako tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

24. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

25. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnesena 6. lipnja 2023. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za preplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

26. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva koji je postavljen sukladno preliminarnom financijskom vještačenju izvršenom i plaćenom po tužitelju za potrebe predmetne parnice te slijedom svega navedenog, u odnosu na prvostupanjsku odluku pod točkom I izreke te dijelu točke II izreke, koja je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kao i odredbe čl. 1115. ZOO, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

27. Odluka o parničnom trošku u dijelu točke II i pod točkom III izreke donesena je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa).

28. Trošak preliminarnog financijskog vještačenja u iznosu od 82,95 eura priznat je tužitelju pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP jer se radilo o potrebnom trošku kojega je tužitelj imao u svrhu postavljanja tužbenog zahtjeva a plaćenom prema priloženom računu br. 160-1-1 od 17. svibnja 2021. i upravo prema tom izračunu je tuženik odustao od prigovora na visinu tužbenog zahtjeva zbog čega prvostupanjski sud opravdano nije cijenio taj dokaz ali samo stoga, što je tuženik povukao svoje protivljenje na visinu tužbenog zahtjeva postavljenog prema tom vještačenju. Također je prvostupanjski sud pravilno ocijenio podnesak tužitelja od 12. travnja 2024. potrebnim za vođenje parnice jer se njime tužitelj očitovao na odgovor na tužbu tuženika i priznao trošak u visini određenoj prema Tbr. 8.1. Tarife.

29. Slijedom iznesenog je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Jasenka Grgić