Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno da je svojim radnjama koje je propustio poduzeti stvorio uvjete koji mogu neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (toč. I.). Nadalje tuženiku je zabranjeno poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno naloženo je tuženiku da ubuduće osigura tužiteljici adekvatan smještaj prilikom obavljanja poslova iz radnog odnosa na gradilištima tuženika u i izvan Z., a kako bi se uklonila diskriminacija ili njezine posljedice (toč. II.). Tuženiku je naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. III.). S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.980,00 kn tužiteljica je odbijena (toč. IV.).

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Tužiteljica predlaže reviziju prihvatiti, pobijanu drugostupanjska presuda preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužiteljice odbaciti, te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužiteljice je osnovana.

6. Općinski radni sud u Zagrebu je rješenjem broj Pr-2042/11-56 od 20. svibnja 2020. prekinuo ovaj postupak, jer je raniji tuženik R. i o. p. d.o.o. Z. brisan iz sudskog registra. Rješenjem istoga suda broj Pr-2042/11-60 od 24. srpnja 2020. pozvano je trgovačko društvo P. g. d.o.o., Z. na preuzimanje postupka, te je ovaj parnični postupak nakon toga nastavljen, protiv pravnog sljednika ranijeg tuženika.

7. Ovaj sud je reviziju tužiteljice razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, dakle kao tzv. redovnu reviziju, obzirom je vezan na shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/17 od 4. veljače 2020.

8. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3632/21 od 1. lipnja 2023. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-370/20-5 od 21. listopada 2020., te je predmet vraćen na ponovni postupak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

9. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da se tužiteljica 26. travnja 2011. javila na svoje radno mjesto, ali ne u Z., nego u D., gdje je trebala biti i smještena,

- da je tužiteljica istog dana podnijela prijavu Upravi radi nehigijenskih uvjeta rada u vagonu u kojem je trebala biti smještena,

- da je prema Zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 28. travnja 2011. tuženik prostoriju za privremeni smještaj „vagoni kod poslodavca“ na lokaciji željezničkog kolodvora u D. dužan osposobiti za rad tužiteljice na siguran način, na radnom mjestu kuharice, kao i za rad A. S., za poslove kuhara,

- da su radi nepostupanja po nalogu nadležne inspekcije tuženik i odgovorna osoba S. H. proglašenim krivima po rješenju o izvršenju inspekcijskog naloga iz područje zaštite na radu,

- da tuženik 26. travnja 2011. kada je tužiteljica trebala stupiti na radno mjesto nije osigurao minimalne sigurnosne uvjete rada,

- da je tužiteljica trebala biti smještena u vagonu sa četiri kreveta, u kojem su se nalazile stvari muškaraca koji su bili odsutni, bez osnovnih higijenskih uvjeta, time da je sanitarni čvor bio zajednički za 80 radnika koji su bili muškarci i da je vagon bio udaljen od radnog mjesta oko 1 kilometar,

- da je tužiteljica navedeno radno mjesto prihvatila radi pritiska i straha da ne ostane bez posla, jer je prije toga dobila otkaz ugovora o radu, jer nije prihvatila radno mjesto na koje je bila raspoređena,

- da je tužiteljica po dolasku na radno mjesto u D., nakon što je utvrdila da su za nju neprihvatljivi uvjeti rada i smještaja, obavijestila nadležne osobe kod tuženika i isti se dan vratila natrag u Z., te podnijela predmetnu tužbu.

11. Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik sukladno odredbi čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 - dalje: ZSD) povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje s ostalim djelatnicima ženskog spola te da se radi o jedinstvenom slučaju da je jedna ženska osoba premještena raditi u krugu djelatnika muškog spola, imajući u vidu uvjete rada i smještaja.

12. Odlučujući povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužiteljice zaključujući pri tom da su kod tuženika kao poslodavca postojali određeni propusti i nedostaci vezani za uvjete rada, kao i zaštite i sigurnosti radnika, no da se u tom slučaju ne radi o diskriminatornom postupanju (niti o izravnoj, niti o neizravnoj diskriminaciji) te da tužiteljica nije diskriminirana na svom radnom mjestu u odnosu na druge radnike, a niti je uznemiravana niti je povrijeđeno njezino dostojanstvo. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljica trebala raditi iste poslove kao i A. S., na radnom mjestu kuhara(ice), što znači da je i druga osoba, drugog spola, trebala obavljati iste poslove kao i tužiteljica, u isti radnim uvjetima. Isto tako zaključeno je da je tužiteljica u vagonu dodijeljena jedna soba, da je u taj vagon bila smještena sama tužiteljica, da je njezin smještaj bio povoljniji u odnosu na druge radnike, jer su u vagonima inače spavala četiri radnika, da je tužiteljici ponuđeno korištenje kupaonice šefa gradilišta, ali da je tužiteljica napustila gradilište radi neadekvatnog smještaja.

13. Navedeno shvaćanje suda drugog stupnja nije pravilno.

14. Prema odredbi čl. 1. ZSD diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugo uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, ili na temelju pogrešne predodžbe o postojanju navedenih osnova diskriminacije.

15. Kod toga prema čl. 2. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

16. Zajedničko obilježje izravne i neizravne diskriminacije u smislu odredbi ZSD je stavljanje u nepovoljniji položaj diskriminirane osobe u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, koja je uvjetovana nekom od diskriminacijskih osnova predviđenih odredbom članka 1. stavak 1. ZSD.

17. U konkretnoj situaciji kada je tužiteljica bila stavljena u položaj smještaja u vagone tijekom duljeg vremena rada, u nenaseljenom području i u blizini ostalih radnika koji su isključivo muškog spola, bez sigurnosnih brava i s udaljenim, dislociranim i neodgovarajućim sanitarnim čvorom, revizijski sud nalazi da je u postupanju tuženika bilo diskriminatornog postupanja odnosno da je bilo povrijeđeno njezino dostojanstvo.

18. Naime, kako tuženik nije osigurao tužiteljici smještaj, a posebice mogućnost korištenja sanitarnog čvora, koji je predviđen isključivo za osobe ženskog spola, u radnom okruženju od 80 osoba muškog spola u kojem je tužiteljica jedina ženska osoba, tužiteljica osnovano navodi da tuženik kao poslodavac nije zaštitio dostojanstvo radnice (tužiteljice) za vrijeme obavljanja posla pri čemu je tužiteljica bila tretirana drugačije kao jedina ženska osoba u odnosu na ostale radnike muškog spola te je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji su, kao i ona, radili na istom području.

19. Slijedom navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji u smislu odredaba ZSD.

20. Stoga je valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP tuženiku je naloženo tužiteljici naknaditi trošak revizije u iznosu od 106,17 eura/800,00 kuna, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP te Tbr. 10. toč. 6. u vezi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103714, 118/14 i 107/15) što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 132,72 eura/1.000,00 kuna.

22. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

23. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog Zakona (1EUR=7.53450).