Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-682/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog CJ, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavak 1. u svezi članka 34. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-974/2020-11 od 24. lipnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj u prisutnosti optuženog CJ i branitelja optuženika, odvjetnika Ice Škarpe, 8. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, optuženi CJ proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede u pokušaju - djelo opisano i kažnjivo po članku 118. stavak 1. u svezi s članka 34. stavak 1. i 2. KZ/11. Stoga je optuženi CJ na temelju odredbe članka 118. stavak 1. u svezi s člankom 34. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Nakon toga je optuženom CJ na temelju članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda s tim da se kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako on u roku 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu: ZKP) oštećeni ČJ se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08 optuženi CJ dužan je u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 4.755,37 EUR (četiri tisuće sedamsto pedeset pet eura trideset sedam centi), od čega iznos od 4.023,09 EUR predstavlja troškove biološkog vještačenja, iznos od 114,67 EUR predstavlja troškove daktiloskopskog vještačenja, iznos od 252,17 EUR predstavlja troškove toksikološkog vještačenja, iznos od 265,44 EUR predstavlja troškove sudsko- medicinskog vještačenja, dok preostali iznos od 100,00 EUR predstavlja paušalnu svotu.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o uvjetnoj osudi (članak 471. stavak 1. ZKP/08) s prijedlogom da Županijski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne kaznu zatvora.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio i optuženik po branitelju Ici Škarpi odvjetniku iz Splita, zbog svih žalbenih navoda s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. O sjednici drugostupanjskog vijeća na traženje optuženog CJ uredno su obaviješteni: optuženik, branitelj optuženika i državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženika, TJ i optuženik osobno, dok uredno obaviješteni zamjenik državnog odvjetnika nije pristupio, te je vijeće odlučilo održati sjednicu u odsutnosti ŽDO u Zagrebu. Branitelj TJ na sjednici vijeća ponovio je sve iznesene razloge u žalbi posebno dodatno obrazlažući pojedine žalbene navode, ističući da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi ili o nužnoj obrani ili o dragovoljnom odustanku na strani optuženika te je predložio ukidanje prvostupanjske presude.

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

9. Nije u pravu optuženik kada se u žalbi poziva na povredu zakona o kaznenom postupku koju povredu obrazlaže činjenicom da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu koji vidi u iskazu oštećenika danim pred ODO Split na kojem prvostupanjski sud (u dijelu) temelji svoju presudu. Naime, odredba članka 10. ZKP-a izrijekom propisuje koji se dokazi smatraju nezakonitima, pa tako određuje da su nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni kršenjem Ustava, zakona ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, oni koji su pribavljeni povredom Ustava, zakona ili međunarodnog prava zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, oni koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim zakonom kao i oni za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza. Da bi se dakle radilo o nezakonitosti nekog dokaza u konkretnom slučaju, trebalo bi se raditi i o povredi odredaba kaznenog postupka koja je izričito predviđena Zakonom o kaznenom postupku (članak 10. stavak 2. točka 3. ZKP-a). Suprotno navedenom prvostupanjski je sud tijekom dokaznog postupka, ispitujući oštećenika, predočavao zapisnik o njegovom prethodnom ispitivanju, pribavljenom tijekom prethodnog postupka uz sva potrebna jamstva koja i previđa zakon o kaznenom postupku. Naime, odredba članka 426. ZKP-a izrijekom određuje da će se svjedoku (ili vještaku) ukoliko odstupi od svog prijašnjeg iskaza, predočiti prethodni iskaz, upozorit će ga se na odstupanje i upitati zašto iskazuje drugačije, a po potrebi i pročitati (ili reproducirati snimka) taj njegov iskaz ili dio iskaza. Uvidom u raspravni zapisnik od 19. lipnja 2024. (list 179 pa nadalje spisa) utvrđeno je da je oštećenik ispitan kao svjedok kao i da mu je zbog različitosti iskazivanja predočen dio svjedočkog iskaza od 9.ožujka 2020. koji je dao u ODO Split. Dakle, imajući u vidu navedeno, te dovodeći isto u svezu s odredbom članka 450. ZKP-a prema kojoj sud svoju presudu temelji na svim dokazima koje je izveo tijekom rasprave cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, ocjena suda prvog stupnja u dijelu u kojem isti obrazlaže ne samo razlike u dijelovima svjedočkog iskaza oštećenika već i zašto prihvaća dio svjedočkog iskaza oštećenika iz prethodnog postupka (navodeći ujedno i da je taj iskaz u bitnom istovjetan), ne dovodi do nezakonitosti tog istog svjedočkog iskaza, odnosno podredno ne temelji presudu na nezakonitom dokazu. Predmetno posebice stoga što je za tu svoju odluku o činjenici prihvaćanja pojedinih dijelova svjedočkog iskaza oštećenika, prvostupanjski sud dao jasne i koncizne razloge pod točkom 18. pisanog obrazloženja svoje presude koje u cijelosti i ovaj sud kao drugostupanjski prihvaća.

9.1. Nije u pravu optuženik i kada ističe da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje optuženik obrazlaže navodom da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije iznio razloge zašto smatra da optuženik nije postupao u nužnoj obrani. Naime, prvostupanjski sud pod točkom 20. i 20.1. svoje presude obrazlaže zašto nije poklonio vjeru optuženiku koji je na raspravi izmijenio svoju obranu, pokušavajući prikazati cijeli sukob kao onaj u kojem se isti branio od protupravnog napada oštećenika, a potom i dovodeći tako izmijenjeni iskaz optuženika sa svjedočkim iskazom oštećenika te svjedočkih iskaza ZJ i ĆJ, na kraju koje analize izvodi zaključak i daje obrazloženje zašto ne prihvaća obranu optuženika ali i dio svjedočkog iskaza supruge optuženika. Na taj je način i kroz navedenu analizu svjedočkih iskaza, obrazložen i razlog od strane prvostupanjskog suda - zašto ne prihvaća navod optuženika da je isti u konkretnom slučaju postupao u obrani od prethodnog napada oštećenika. Osim toga, činjenica da se ne radi o postupanju u nužnoj obrani kako to pokušava u svojoj žalbi prikazati optuženik, kao nesporna proizlazi već i iz činjenice da je optuženik s nožem s kojim je i nanio ozljedu oštećeniku, sišao ispred ulaznih vrata stambene zgrade nakon što je vidio da oštećenik s kojim je imao verbalan sukob oko plaćanja određenih troškova u svezi s najmom stana – počeo prilaziti. Ta samoinicijativna radnja optuženika u kojoj isti uzima nož, izlazi iz stana, a potom i iz stambene zgrade te kreće s nožem prema oštećeniku, ukazuje da je isti poduzeo određene radnje koje već i same po sebi prethode bilo kakvom stvarnom napadu oštećenika. Povezujući tu okolnost sa činjenicom da iz iskaza same supruge optuženika SJ (raspravni zapisnik od 26. ožujka 2024.) proizlazi da je njezin suprug fizički jači od samog oštećenika, činjenica koju kao napad pokušava prikazati oštećenik – da je optuženik imao sa sobom psa ili da je prvi zamahnuo šakom – nije ona koja bi u datim okolnostima ukazivala na stanje nužne obrane na koju se poziva optuženik. Posebice stoga, što okolnosti događaja koje su uslijedile nakon silaska s nožem optuženika i kretanja prema oštećeniku, potpuno drugačije opisuje oštećenik, a okolnosno potvrđuje ZJ i DJ koji također ne opisuju sudjelovanje psa oštećenika u njihovom međusobnom fizičkom sukobu, navodeći da je pas bio u autu ili sa strane. Osim toga činjenica da je pas bio u autu tijekom samog fizičkog sukoba potvrđuje i supruga oštećenika navodeći da se pas udaljio nakon što ga je udario optuženik. Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu svezu, uz činjenicu da je prema iskazu majke oštećenika napad optuženika spram oštećenika bio praćen riječima „Ubit ću ga“, i prema stavu ovoga suda kao drugostupanjskog, ukazuju da se na strani optuženika u okviru tih žalbenih navoda, radi očito o pokušaju prikaza stvarnih činjenica na način na koji bi isti od sebe otklonio kaznenu odgovornost. Slijedom svega obrazloženoga nije ostvarena povreda zakona o kaznenom postupku u vidu izostanka razloga o odlučnim činjenicama koju optuženik vidi u činjenici da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra da optuženik nije postupao u nužnoj obrani.

9.2. Nadalje, povredu zakona o kaznenom postupku optuženik vidi i u proturječnosti izreke presude i nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka jer iz izreke presude proizlazi da je oštećeniku zadana rezna rana na desnoj strani vrata, a iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka proizlazi da je ozljeda nastala tangencijalnim povlačenjem oštrice mehaničkog predmeta površinom kože. Međutim, suprotno navedenom, imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka Dr. medicine ĐJ od 13. veljače 2020. (list 54 pa nadalje spisa), razvidno je da je kritične prigode oštećenik ČJ zadobio reznu ranu dužine 6 cm, nastalu tangencijalnim povlačenjem oštrice mehaničkog predmeta površinom kože. Sve navedeno prvostupanjski je sud i obrazložio pod točkom 19. presude pa je i taj žalbeni navod valjalo odbiti kao neosnovan.

9.3. Nije u pravu optuženik kada ističe da je u odnosu na optuženika valjalo primijeniti odredbe Kaznenog zakona koje ukazuju na dragovoljni odustanak. Naime, nije sporno da je tjelesna ozljeda na strani oštećenika doista i nastupila, ali i da je sam optuženik u inkriminiranom događaju tu ozljedu oštećeniku nanio nožem – koji je sam po sebi podoban za nanašanje ne samo tih, već i ozbiljnijih tjelesnih ozljeda, pa je u tom dijelu i taj žalbeni navod potpuno pogrešan, a time i od strane ovoga suda odbijen kao neosnovan.

9.4. Optuženik u okviru svojih žalbenih navoda osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, suprotno tim žalbenim navodima, koji ustvari predstavljaju subjektivan stav optuženika prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, činjenično stanje je cjelovito i ispravno utvrđeno. Naime, na navedene se okolnosti već i u prethodnim točkama svog obrazloženja osvrnuo i ovaj sud kao drugostupanjski (9.1. – 9.3. ove presude), osvrćući se na ostale žalbene navode optuženika. Za istaknuti je samo dodatno i da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio sve izvedene dokaze, kako same za sebe tako i u njihovoj međusobnoj svezi, obrazlažući zašto nije prihvatio obranu optuženika, odnosno što je utvrdio na temelju izvedenih dokaza, dajući za svoje zaključke detaljne argumente na koje je potrebno uputiti optuženika. Zaključujući dakle da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, te utvrdivši da je upravo optuženik zadao reznu ranu oštećeniku s nožem koji je ponio iz svoje kuće krenuvši u susret oštećeniku, može biti promatrana isključivo kao napad optuženika na oštećenika. Sama činjenica, da je optuženik bio isprovociran prethodnim verbalnim traženjima oštećenika nije ono što bi ukazivalo i na njegovo pravo za utvrđeno protupravno postupanje za koje je u konačnici i oglašen krivim.

10. Državni odvjetnik se u svojoj žalbi žali na vrstu i visinu kazne, navodeći da se navedenom kaznenopravnom sankcijom ne može postići svrha kažnjavanja za navedeno kazneno djelo, ističući da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, odnosno da kazna nije primjerena načinu počinjenja kaznenoga djela jer prvostupanjski sud nije sa dostatnom pažnjom cijenio činjenicu da je rezna rana nanesena u vitalni dio tijela oštećenika, odnosno njegov vrat, zbog čega je mišljenja je da bi se svrha kažnjavanja mogla postići samo kaznom zatvora. Suprotno tom žalbenom navodu, optuženik prigovara izrečenoj visini kazne, smatrajući da bi spram njega bilo dostatno izreći rad za opće dobro, ali napominjući ujedno i da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o većini odlučnih činjenica koje utječu na vrstu i mjeru kazne.

10.1. Međutim, suprotno tim oprečnim žalbenim navodima, upravo kao što je to i istaknuo prvostupanjski sud u svojoj presudi pod točkom 24. (točke 24., 24.1., 24.2., 24.3, 24.4.) obrazloženja, sud je cijenio sve okolnosti na strani optuženika, kako olakotne tako i otegotne okolnosti, i na kraju tih je okolnosti izveo svoj zaključak zašto smatra da je upravo kazna koju je izrekao optuženiku kao cjelina primjerena da bi se ostvarila svrha kažnjavanja koja je zakonom predviđena. Posebno je pri tome potrebno naglasiti da su s dostatnom mjerom obrazložene sve okolnosti koje su bile od utjecaja na ukupno izrečenu kaznu spram optuženika pa je suprotno žalbenim navodima optuženika u tom dijelu, taj žalbeni razlog valjalo otkloniti kao neosnovan.

10.2. Naime, upravo kao što to u svojoj presudi okolnosno i navodi prvostupanjski sud, odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela pri čemu je potrebno izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja navedenog počinitelja, ostvarujući ujedno i svoju svrhu s osnove generalne prevencije. Imajući u vidu da je optuženik otac maloljetnog djeteta o kojem je dužan skrbiti, ali i činjenicu da se radi o osobi koja do sada nije kazneno osuđivana, nasuprot činjenici koja se odnosi na težinu i ozbiljnost konkretnog protupravnog postupanja optuženika koje na sreću nije završilo težom posljedicom, sve utvrđene okolnosti, sasvim suprotno stavu optuženika iznesenog u žalbi, ili onom iznesenom u žalbi državnog odvjetnika i prema stavu ovoga suda izrečena je kazna u svojoj cjelini, primjerena, ali i dostatna. Naime, upravo kroz kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine uvjetovane rokom kušnje u trajanju 3 (tri) godine u cijelosti će biti ostvarena svrha kažnjavanja koju zakon predviđa, pa je žalbene navode u pogledu vrste i visine kazne kako one iznesene od strane državnog odvjetnika tako i one iznesene od strane optuženika – valjalo odbiti kao neosnovane.

11. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, valjalo je žalbe na temelju članka 482. ZKP/08 u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac