Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2722/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Miji Banu, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Hrvoju Ljubljanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-289/2019-34 od 16. svibnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-289/2019-35 od 17. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-289/2019-34 od 16. svibnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-289/2019-35 od 17. svibnja 2022., u točkama I, II, III izreke u cijelosti.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-289/2019-34 od 16. svibnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-289/2019-35 od 17. svibnja 2022., u točki V izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.663/18 eura sa zateznim kamatama.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 289/2019-34 od 16. svibnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 289/2019-35 od 17. svibnja 2022., u točki V izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka preko iznosa od 1.630,00 eura (do iznosa od 1.762,69 eura) sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 132,69 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9011390292 od 23. svibnja 2006.g sklopljenog između tužiteljice FZ OIB [osobni identifikacijski broj] 998 07 iz [adresa] i tuženika Privredne banke Zagreb dd.d,, Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 025 356 977 32, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "IZNOS ODOBRENOG KREDITA, kunska protuvrijednost od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita".

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9011390292 od 23. svibnja 2006.g sklopljenog između tužiteljice FZ OIB [osobni identifikacijski broj] 998 07 iz [adresa] i tuženika Privredne banke Zagreb dd.d,, Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 025 356 977 32 vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,30 % godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici FZ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 85.263,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. travnja 2009.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%-tna poena koju kamatu utvrđuje HNB i to kako slijedi:

na iznos od 199,23 kn od 30. travnja 2009.g do isplate

na iznos od 561,35 kn od 31. svibnja 2009.g do isplate

na iznos od 570,05 kn od 30. lipnja 2009.g do isplate

na iznos od 547,25 kn od 31. srpnja 2009.g do isplate

na iznos od 558,15 kn od 31. kolovoz 2009.g do isplate

na iznos od 544,25 kn od 30. rujna 2009.g do isplate

na iznos od 533,35 kn od 31. listopad 2009.g do isplate

na iznos od 568,07 kn od 30. studeni 2009.g do isplate

na iznos od 596,23 kn od 31. prosinca 2009.g do isplate

na iznos od 635,27 kn od 31. siječnja 2010.g do isplate

na iznos od 374,50 kn od 31. ožujka 2010.g do isplate

na iznos od 750,63 kn od 30. travnja 2010.g do isplate

na iznos od 1.355,06 kn od 31. svibnja 2010.g do isplate

na iznos od 819,42 kn od 30. lipnja 2010.g do isplate

na iznos od 838,17 kn od 31. srpnja 2010.g do isplate

na iznos od 882,48 kn od 31. kolovoza 2010.g do isplate

na iznos od 885,48 kn od 30. rujan 2010.g do isplate

na iznos od 853,44 kn od 31. listopada 2010.g do isplate

na iznos od 898,45 kn od 30. studeni 2010.g do isplate

na iznos od 1.177,37 kn od 31. prosinca 2010.g do isplate

na iznos od 1.130,87 kn od 31. siječnja 2011.g do isplate

na iznos od 1.163,07 kn od 28. veljače 2011.g do isplate

na iznos od 1.144,98 kn od 31. ožujka 2011.g do isplate

na iznos od 1.750,49 kn od 30. travnja 2011.g do isplate

na iznos od 1.209,29 kn od 31. svibnja 2011.g do isplate

na iznos od 1.272,02 kn od 30. lipnja 2011.g do isplate

na iznos od 1.306,00 kn od 31. srpnja 2011.g do isplate

na iznos od 1.578,39 kn od 31. kolovoza 2011.g do isplate

na iznos od 1.455,88 kn od 30. rujna 2011.g do isplate

na iznos od 1.444,20 kn od 31. listopada 2011.g do isplate

na iznos od 1.445,51 kn od 30. studeni 2011.g do isplate

na iznos od 1.460,16 kn od 31. prosinca 2011.g do isplate

na iznos od 1.497,32 kn od 31. siječnja 2012.g do isplate

na iznos od 1.503,00 kn od 29. veljače 2012.g do isplate

na iznos od 1.489,26 kn od 31. ožujka 2012.g do isplate

na iznos od 1.492,67 kn od 30. travnja 2012.g do isplate

na iznos od 2.132,99 kn od 31. svibnja 2012.g do isplate

na iznos od 1.498,58 kn od 30. lipnja 2012.g do isplate

na iznos od 1.487,42 kn od 31. srpnja 2012.g do isplate

na iznos od 1.486,97 kn od 31. kolovoza 2012.g do isplate

na iznos od 1.451,22 kn od 30. rujna 2012.g do isplate

na iznos od 1.490,72 kn od 31. listopad 2012.g do isplate

na iznos od 1.496,85 kn od 30. studeni 2012.g do isplate

na iznos od 1.487,27 kn od 31. prosinac 2012.g do isplate

na iznos od 1.451,50 kn od 31. siječanj 2013.g do isplate

na iznos od 1.466,16 kn od 28. veljače 2013.g do isplate

na iznos od 1.479,27 kn od 31.ožujak 2013.g do isplate

na iznos od 1.467,74 od 30. travanj 2013.g do isplate

na iznos od 1.436,19 kn od 31. svibanj 2013.g do isplate

na iznos od 1.450,71 kn od 30. lipnja 2013.g do isplate

na iznos od 1.435,47 kn od 31. srpnja 2013.g do isplate

na iznos od 1.447,79 kn od 31. kolovoza 2013.g do isplate

na iznos od 1.473,36 kn od 30. rujna 2013.g do isplate

na iznos od 1.473,15 kn od 31. listopada 2013.g do isplate

na iznos od 1.480,94 kn od 30. studeni 2013.g do isplate

na iznos od 1.468,97 kn od 31. prosinca 2013.g do isplate

na iznos od 1.092,73 kn od 31. siječanj 2014.g do isplate

na iznos od 648,99 kn od 28. veljače 2014.g do isplate

na iznos od 646,61 kn od 31. ožujak 2014.g do isplate

na iznos od 631,16 kn od 30. travanj 2014.g do isplate

na iznos od 625,80 kn od 31. svibnja 2014.g do isplate

na iznos od 622,54 kn od 30. lipnja 2014.g do isplate

na iznos od 641,19 kn od 31. srpanj 2014.g do isplate

na iznos od 656,67 kn od 31. kolovoz 2014.g do isplate

na iznos od 662,96 kn od 30. rujna 2014.g do isplate

na iznos od 683,52 kn od 31. listopad 2014.g do isplate

na iznos od 691,44 kn od 30. studeni 2014.g do isplate

na iznos od 689,78 kn od 31. prosinac 2014.g do isplate

na iznos od 1.361,51 kn od 231. siječanj 2015.g do isplate

na iznos od 1.053,79 kn od 28. veljače 2015.g do isplate

na iznos od 1.090,52 kn od 31. ožujak 2015.g do isplate

na iznos od 1.122,28 kn od 30. travanj 2015.g do isplate

na iznos od 1.080,50 kn od 31. svibanj 2015.g do isplate

na iznos od 1.720,86 kn od 30. lipanj 2015.g do isplate

na iznos od 1.066,19 kn od 31. srpanj 2015.g do isplate

na iznos od 967,69 kn od 31. kolovoz 2015.g do isplate

na iznos od 952,04 kn od 30. rujan 2015.g do isplate, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka dana dana 23.prosinca 2015.g. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj 9011390292 od 23.svibnja 2006.g."

V.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 13.281,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena koju kamatu utvrđuje HNB prema tekućim od dana presuđenja odnosno 16.svibnja 2022.g. pa do isplate sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sada bivši suprug VZ sklopio s tuženikom dana 23. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011390292 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio ZZ kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po promjenjivoj stopi od 4,30 % godišnje.

Tužiteljica se kao bračni supružnik pojavila na strani korisnika kredita kao solidarni dužnik te je za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćivala rate kredita. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici R1 Ob-82/18 od dana 17. svibnja 2018. razveden je brak, a tužiteljica je prije toga sklopila ugovor o uređenju imovinskih odnosa dana 16. kolovoza 2017. temeljem kojeg je preuzela obvezu podmirenja kredita podignutog kod tužene.

Tužiteljica tvrdi da je u cijelosti podmirila obveze po sklopljenom kreditu međutim tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa smatra kako je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Tužiteljica nadalje tvrdi kako je Ugovor o kreditu broj 9011390292 sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu s odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa stoga tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njen sadržaj pogotovo čl. 4. kako je ugovorena kamatna stopa pa se poziva na članak 97. Zakona o zaštiti potrošača iz koje proizlazi da je takva nepoštena ugovorna odredba za koju tvrdi da je ništetna.

Tužiteljica navodi kako je iz sporne ugovorene odredbe visina kamatne stope nije određena niti odrediva, a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa se povećala nekoliko puta u isto vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

Tužiteljica tvrdi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima no na sporni pravni posao primjenjuje se i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora kojima se određuju pojmovi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Tužiteljica navodi kako je odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9011390292 nepoštena jer je tuženik prilikom sklapanja ugovora propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi jer je valutna klauzula zaštitna klauzula koja služi zaštititi vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, a o čemu postoji nekoliko presuda Suda Europske unije koje utvrđuju da je ugovorna valutna klauzula kao i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštena i ništetna. HNB monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro no došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak.

Banka je kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF dok tužiteljica kao potrošač nije imala tu mogućnost, naprotiv prilikom ugovaranja pravnog posla u CHF banka je prikazala takav kredit kao povoljniji te je tužiteljica postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

Tuženik nije transparentno prikazao niti izračun kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR pa tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije radi procjene povoljnijeg kredita, a tuženik je svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tuženik je trebao pojasniti tužiteljici bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu te su svi bitni podaci trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu, što proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana Zakonom o potrošačkom kreditiranju, odnosno Zakonu o zaštiti potrošača.

Tužiteljica tvrdi da je primjena valutne klauzule nepoštena i nedopuštena jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je klauzula zakonom predviđena. Tužiteljica navodi da je dana 23. prosinca 2015. između stranaka sklopljen dodatak ugovora o kreditu odnosno ugovor o konverziji kojim su promijenile pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te prema izračunu konverzije proizlazi da obračunata pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.911,03 kn i da će se pretplata koristiti i za otplatu 50% budućih anuiteta.

Također je izračunato da nedospjela buduća glavnica iznosi 51.440,73 eura i u odnosu na nedospjelu glavnicu, a novi mjesečni anuitet utvrđen je u visini od 350,88 eura.

Tužiteljica međutim smatra kako sklapanjem dodatka nije dovedena u početnu poziciju, a s obzirom na ništetnost temeljnog pravnog posla i ovaj dodatak smatra ništetnim.

Tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredaba članaka 1. i 2. Ugovora o kreditu a koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te ništetnost sklopljenog dodatka, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od dana 1. lipnja 2021. uredila tužbeni zahtjev tako što je postavila tužbeni zahtjev na iznos od 85.263,35 kn.

8. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prihvatio tužbeni zahtjev kako je određeno u točkama I, II i III izreke prvostupanjske presude.

9. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su VZ korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili dana 23. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011390292 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio ZZ kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po promjenjivoj stopi od 4,30 % godišnje.

Tužiteljica je bila solidarni dužnik, otplaćivala je rate kredita te je ugovorom s bivšim suprugom preuzela obvezu podmirenja kredita pa pravilno sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa, a koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. ugovora, koji je tužiteljici predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla, a niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

Nadalje, iz ugovora proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. neodređena, o njoj se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru.

Tuženik je, za razliku od tužiteljice, raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

10.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10.2. Odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 I dr., dalje ZOO/05) propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10.3. Budući da su odredbe članka 1. i 2. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su ništetne, pa je stoga pravilnoe utvrdio njihovu ništetnost.

11. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tražbine.

11.1. Naime, pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv 8 banaka od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 i potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05 i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina.

11.2. Pravilno sud prvog stupnja navodi i to da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 proizlazi da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

12. Isto tako, pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

12.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

12.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

12.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

12.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužiteljica kao potrošač pristankom na ponuđenu konverziju pristala da svoje pravo na djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi "riješi" konverzijom kredita, te pozivanje na presudu donijetu u predmetu Suda Europske unije broj C-452/18 (presuda od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536). Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

14. Pravilno sud prvog stupnja navodi da i to da je ZID ZPK imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

14.1. Pravilno se sud prog stupnja poziva i na odluku Suda Europske unije broj C- 118/17 KZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

14.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, nakon što je povezao pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Također, sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka pravilno utvrdio da s osnove ništetosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio sve činjenice koje je potrebno utvrditi da bi se donijela pravilna i na zakonu osnovana odluka tako da u konkretnom slučaju nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP-a kojeg ističe tuženik.

16. Također, i izvedeni dokazi su pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik.

17. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

18. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice, i to na način da su oduzete tzv.negativne razlike, razlike kada su tečaj CHF i kamatna stopa bili manji od početnog tečaja i kamate.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koje je tužiteljica više pretplatila po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

20. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

20.1. Sud prvog stupnja pravilno nije pri obračunu uzeo u obzir plaćanja po osnovi premija za police osiguranja jer tuženik nije dokazao ovakva plaćanja.

Vještak je tražio da tuženik dostavi podatke potrebne za utvrđivanje plaćanja po osnovi premija za police osiguranja, a kako tuženik tome nije udovoljio, takva plaćanja nisu dokazana pa ne može sada tuženik osnovano osporavati utvrđenu visinu potraživanja tvrdeći da je trebalo oduzeti iznose koji su plaćeni po osnovi premija.

21. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tuženiku da tužiteljici vrati preplaćeni iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

22. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Zbog onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela u sporu nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

23. Sud prvog stupnja trebao je odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu troška postupka, ali zbog toga odluka suda prvog stupnja u dijelu odluke o troškovima postupka nije nepravilna i nezakonita. Tuženik je mogao staviti prijedlog za donošenje dopunske presude, a kako to nije učinio žalbeni navodi vezani uz neodlučivanje o zahtjevu tuženika za naknadu njegovih troškova postupka pravno su neodlučni.

24. Nadalje, tužiteljici pripada pravo na ročište za objavu presude sukladno tbr. /5 Tarife.

I pravo na naknadu troška sastava podneska kojim se tužiteljica očituje na vještačenje tužiteljici pripada, i to primjenom tbr. 9.1. Tarife.

25. No, pravilno tuženik ističe da iznos troška ne odgovara zbroju pojedinačnih iznosa.

Pravilno je trebalo biti dosuđeno ukupno 12.281,25 kn umjesto 13.281,00 kn, sve to preračunato u eure.

25.1. Zbog navedenoga je točka IV izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 132,69 eura odbijen kao neosnovan.

26. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu pretežnim dijelom potvrđena, a dijelom preinačena, sve to primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. ZPP-a.

27. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević