Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2887/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Goranu Marčanu i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marčan i partneri u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Anti Kožulu i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 18. prosinca 2006. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke i iz stavka II izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 18. srpnja 2007., 4. rujna 2007., 12. ožujka 2008., 4. prosinca 2008., 8. studenog 2010. i 12. rujna 2011. te iz stavka III i IV izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 18. srpnja 2007., 4. rujna 2007., 12. ožujka 2008., 4. prosinca 2008., 8. studenog 2010. i 12. rujna 2011.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 12.809,30 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

iznos od 63,95 eur od 6.8.2007. pa do isplate

iznos od 63,92 eur od 6.9.2007. pa do isplate

iznos od 99,34 eur od 1.10.2007. pa do isplate

iznos od 99,31 eur od 5.11.2007. pa do isplate

iznos od 99,28 eur od 3.12.2007. pa do isplate

iznos od 99,24 eur od 7.1.2008. pa do isplate

iznos od 99,21 eur od 5.2.2008. pa do isplate

iznos od 99,18 eur od 5.3.2008. pa do isplate

iznos od 186,18 eur od 7.4.2008. pa do isplate

iznos od 186,14 eur od 30.4.2008. pa do isplate

iznos od 186,10 eur od 5.6.2008. pa do isplate

iznos od 186,07 eur od 30.6.2008. pa do isplate

iznos od 186,03 eur od 6.8.2008. pa do isplate

iznos od 185,98 eur od 1.9.2008. pa do isplate

iznos od 185,94 eur od 1.10.2008. pa do isplate

iznos od 185,90 eur od 5.11.2008. pa do isplate

iznos od 185,86 eur od 5.12.2008. pa do isplate

iznos od 204,09 eur od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 203,04 eur od 2.2.2009. pa do isplate

iznos od 204,00 eur od 2.3.2009. pa do isplate

iznos od 203,95 eur od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 203,90 eur od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 203,85 eur od 1.6.2009. pa do isplate

iznos od 203,80 eur od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 203,75 eur od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 203,70 eur od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 203,64 eur od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 203,58 eur od 2.11.2009. pa do isplate

iznos od 203,52 eur od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 203,46 eur od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 203,41 eur od 1.2.2010. pa do isplate

iznos od 203,34 eur od 1.3.2010. pa do isplate

iznos od 203,28 eur od 6.4.2010. pa do isplate

iznos od 203,21 eur od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 203,14 eur od 1.6.2010. pa do isplate

iznos od 203,08 eur od 5.7.2010. pa do isplate

iznos od 203,00 eur od 2.8.2010. pa do isplate

iznos od 202,94 eur od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 202,86 eur od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 202,79 eur od 2.11.2010. pa do isplate

iznos od 202,72 eur od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 181,49 eur od 5.1.2011. pa do isplate

iznos od 181,41 eur od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 181,33 eur od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 181,25 eur od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 181,17 eur od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 181,09 eur od 7.6.2011. pa do isplate

iznos od 181,00 eur od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 180,91 eur od 8.8.2011. pa do isplate

iznos od 180,82 eur od 9.9.2011. pa do isplate

iznos od 180,74 eur od 30.9.2011. pa do isplate

iznos od 138,93 eur od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 138,84 eur od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 138,75 eur od 31.12.2011. pa do isplate

iznos od 138,67 eur od 31.1.2012. pa do isplate

iznos od 138,58 eur od 29.2.2012. pa do isplate

iznos od 138,49 eur od 31.3.2012. pa do isplate

iznos od 138,39 eur od 30.4.2012. pa do isplate

iznos od 138,31 eur od 31.5.2012. pa do isplate

iznos od 138,21 eur od 30.6.2012. pa do isplate

iznos od 138,12 eur od 31.7.2012. pa do isplate

iznos od 138,02 eur od 31.8.2012. pa do isplate

iznos od 137,92 eur od 1.10.2012. pa do isplate

iznos od 137,82 eur od 31.10.2012. pa do isplate

iznos od 137,72 eur od 30.11.2012. pa do isplate

iznos od 137,62 eur od 31.12.2012. pa do isplate

iznos od 137,52 eur od 31.1.2013. pa do isplate

iznos od 137,41 eur od 28.2.2013. pa do isplate

iznos od 137,30 eur od 2.4.2013. pa do isplate

iznos od 137,20 eur od 30.4.2013. pa do isplate

iznos od 137,09 eur od 31.5.2013. pa do isplate

iznos od 136,98 eur od 1.7.2013. pa do isplate

iznos od 136,87 eur od 31.7.2013. pa do isplate

iznos od 136,76 eur od 31.8.2013. pa do isplate

iznos od 136,65 eur od 30.9.2013. pa do isplate

iznos od 136,53 eur od 31.10.2013. pa do isplate

iznos od 136,42 eur od 30.11.2013. pa do isplate

iznos od 136,29 eur od 31.12.2013. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 6.8.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, a od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 13.532,22 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

iznos od 4,86 eur od 7.4.2008. pa do isplate

iznos od 37,41 eur od 5.11.2008. pa do isplate

iznos od 12,23 eur od 5.12.2008. pa do isplate

iznos od 48,09 eur od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 54,92 eur od 2.2.2009. pa do isplate

iznos od 58,01 eur od 2.3.2009. pa do isplate

iznos od 49,50 eur od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 51,12 eur od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 38,11 eur od 1.6.2009. pa do isplate

iznos od 28,53 eur od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 31,08 eur od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 36,13 eur od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 35,69 eur od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 30,58 eur od 2.11.2009. pa do isplate

iznos od 40,16 eur od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 47,85 eur od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 58,77 eur od 1.2.2010. pa do isplate

iznos od 56,27 eur od 1.3.2010. pa do isplate

iznos od 71,09 eur od 6.4.2010. pa do isplate

iznos od 68,29 eur od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 76,03 eur od 1.6.2010. pa do isplate

iznos od 121,22 eur od 5.7.2010. pa do isplate

iznos od 111,46 eur od 2.8.2010. pa do isplate

iznos od 141,31 eur od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 131,00 eur od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 114,41 eur od 2.11.2010. pa do isplate

iznos od 149,41 eur od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 188,88 eur od 5.1.2011. pa do isplate

iznos od 158,51 eur od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 170,35 eur od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 156,60 eur od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 159,11 eur od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 217,26 eur od 7.6.2011. pa do isplate

iznos od 222,93 eur od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 274,46 eur od 8.8.2011. pa do isplate

iznos od 244,80 eur od 9.9.2011. pa do isplate

iznos od 219,24 eur od 30.9.2011. pa do isplate

iznos od 206,07 eur od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 204,06 eur od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 216,48 eur od 31.12.2011. pa do isplate

iznos od 227,30 eur od 31.1.2012. pa do isplate

iznos od 228,75 eur od 29.2.2012. pa do isplate

iznos od 221,26 eur od 31.3.2012. pa do isplate

iznos od 226,32 eur od 30.4.2012. pa do isplate

iznos od 229,78 eur od 31.5.2012. pa do isplate

iznos od 223,96 eur od 30.6.2012. pa do isplate

iznos od 225,49 eur od 31.7.2012. pa do isplate

iznos od 221,13 eur od 31.8.2012. pa do isplate

iznos od 211,83 eur od 1.10.2012. pa do isplate

iznos od 221,88 eur od 31.10.2012. pa do isplate

iznos od 226,70 eur od 30.11.2012. pa do isplate

iznos od 223,19 eur od 31.12.2012. pa do isplate

iznos od 204,23 eur od 31.1.2013. pa do isplate

iznos od 220,34 eur od 28.2.2013. pa do isplate

iznos od 221,75 eur od 2.4.2013. pa do isplate

iznos od 215,43 eur od 30.4.2013. pa do isplate

iznos od 195,80 eur od 31.5.2013. pa do isplate

iznos od 195,30 eur od 1.7.2013. pa do isplate

iznos od 200,12 eur od 31.7.2013. pa do isplate

iznos od 207,85 eur od 31.8.2013. pa do isplate

iznos od 218,56 eur od 30.9.2013. pa do isplate

iznos od 213,04 eur od 31.10.2013. pa do isplate

iznos od 216,95 eur od 30.11.2013. pa do isplate

iznos od 221,39 eur od 31.12.2013. pa do isplate

iznos od 181,00 eur od 31.1.2014. pa do isplate

iznos od 185,71 eur od 28.2.2014. pa do isplate

iznos od 184,16 eur od 31.3.2014. pa do isplate

iznos od 178,96 eur od 30.4.2014. pa do isplate

iznos od 177,29 eur od 31.5.2014. pa do isplate

iznos od 178,04 eur od 30.6.2014. pa do isplate

iznos od 183,95 eur od 31.7.2014. pa do isplate

iznos od 188,93 eur od 1.9.2014. pa do isplate

iznos od 187,90 eur od 30.9.2014. pa do isplate

iznos od 192,20 eur od 31.10.2014. pa do isplate

iznos od 195,13 eur od 1.12.2014. pa do isplate

iznos od 193,40 eur od 31.12.2014. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 31.1.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 28.2.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 31.3.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 30.4.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 1.6.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 30.6.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 31.7.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 31.8.2015. pa do isplate

iznos od 193,88 eur od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja od 7.4.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, a od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena." kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o naknadi parničnog troška sadržano u stavku V izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.661,65 eura do iznosa od 7.786,65 eura ili za iznos od 3.125,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje o naknadi parničnog troška sadržano u stavku V izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačava se rješenje o naknadi parničnog troška sadržano u stavku V izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.661,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate i rješava:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška koji glasi: "V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 4.661,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

IV Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-817/2019-39 od 8. travnja 2024.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

VI Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 555,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-817/2019-39 utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 18. prosinca 2006. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 18. srpnja 2007., 4. rujna 2007., 12. ožujka 2008., 4. travnja 2008., 8. studenog 2010. i 12. rujna 2011., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 4. st. 3. istog ugovora o obvezi tužitelja za plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute Chf obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 12.809,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od kolovoza 2007. do prosinca 2013. pa do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.4. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju i iznos od 13.532,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od travnja 2008. do rujna 2015. pa do isplate, kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude.

1.5. U stavku V izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.661,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate dok je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.661,65 eura do iznosa od 9.158,30 eura ili za iznos od 4.496,65 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.

2. Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-817/2019-39 od 8. travnja 2024. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.954,79 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.

3.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II, III i IV izreke i u dosuđujućem dijelu iz stavka V izreke te protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troška postupka tuženiku s kamatama od presuđenja do isplate, podredno ih ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.2. Žalbu je podnio i tužitelj, osporavajući odluku o naknadi parničnog troška iz stavka V izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.125,00 eura s traženim zateznim kamatama i predlaže da se u tom dijelu rješenje o trošku preinači a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4.1. Žalba tuženika je djelomično osnovana

4.2. Žalba tužitelja je neosnovana.

5.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.2. Osnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP koja je ostvarena u dijelu odluka iz stavka III i IV izreke time što su izostali razlozi o prigovoru vezanom za utjecaj konverzije kredita na primjenu pravila o stjecanju bez osnove. Posljedično je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) u odlukama iz stavka III i IV izreke presude suda prvog stupnja.

5.3. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka I. izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.1. Neosnovano se u žalbi tuženik poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima i bio je u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje tako da je postupak proveden u skladu s načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesnu ravnopravnost stranaka. Sud prvog stupnja nije dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlože već je temeljem odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica a prema odredbi čl. 304. ZPP sud je ovlašten glavnu raspravu zaključiti kada utvrdi da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke. Iz odredbe čl. 338. st. 4 ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka.

6.2. Za razliku od žalbenih navoda, u dijelu presude suda prvog stupnja iz stavka I i II izreke te u rješenju toga suda nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. U točki 10. obrazloženja prvostupanjske odluke navedeni su razlozi rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe koji su sukladni stanju spisa jer je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja vidljivo da je tužitelj prvotno postavljeni tužbeni zahtjev smanjio podneskom od 12. siječnja 2024. (čl. 191. st. 3. ZPP) a tuženik se u podnesku od 6. veljače 2022. (toč. 13. tog podneska) očitovao navodeći da na djelomično povlačenje tužbe pristaje ali da traži trošak. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik pristao na smanjenje zahtjeva ali nije postupio po odredbi čl. 164. st. 1., 2. i 8. u vezi čl. 158. st. 1. ZPP i nije pravodobno zatražio i određeno naveo troškove koje povodom djelomičnog povlačenja tužbe potražuje te nije ni predlagao donošenje dopunskog rješenja o naknadi troška tim povodom, njegovi se žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP otklanjaju se kao neosnovani.

6.3. U žalbi tuženika se neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Tužitelj je u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf bio ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je kao V-tuženik obuhvaćen prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi primjene odredbe čl. 502.c ZPP nije osnovan.

7.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao banka dana 18. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 396-309/2006 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 176.800,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina i to u 360 jednakih mjesečnih anuiteta od 831,88 Chf plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora odnosno tuženika za Chf na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 3,88 % godišnje, koja je od 1. srpnja 2007. promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom.

7.2. Ujedno je utvrđeno da su stranke dana 7. siječnja 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu br. 396-309/2006 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Aneksu uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. izvršena je konverzija kredita u valutu euro i tim su dodatkom stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

8.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 396-309/2006 od 18. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope po odlukama tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem smislu je osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Chf predmetnog ugovora o kreditu.

8.2. Iako je tuženik u podnesku od 27. veljače 2020. u svrhu dokazivanja pružanja pune obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka KS iz [adresa], prvostupanjski je sud pravilno ocijenio dokaznu snagu navedenog prijedloga i primjenom čl. 220. st. 2. ZPP taj prijedlog otklonio cijeneći sadržaj pisanog očitovanja svjedoka KS od 9. veljače 2024. (list 613 spisa predmeta suda prvog stupnja) u kojem navodi da nema nikakvih saznanja o predmetu spora u savezu s činjenicom da je isti bio voditelj poslovnice a ne tužiteljev osobni bankar. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije predložio odgovarajuće dokaze za činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i promjenjivoj kamatnoj stopi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.3. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenih spornih odredbi ugovora o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf.

8.4. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.5. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

8.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi dio odluke iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o [broj kredita] od 18. prosinca 2006. o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odluku iz stavka II izreke o kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, kao u stavku I izreke ove presude.

9.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, pretpostavke ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO nisu ostvarene u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 18. srpnja 2007., 4. rujna 2007., 12. ožujka 2008., 4. prosinca 2008., 8. studenog 2010. i 12. rujna 2011. o kojem je odlučeno u stavku I izreke prvostupanjske presude, jer u tom dijelu prava potrošača nisu povrijeđena.

9.2. Pravna shvaćanja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 neprimjenjiva su u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa a tužitelj u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva za navedeno utvrđenje nije postupio po čl. 7. st. 1., čl. 2019. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP jer nije naveo činjenice na kojima ga temelji.

9.3. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, nema mjesta utvrđenju da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 18. srpnja 2007., 4. rujna 2007., 12. ožujka 2008., 4. prosinca 2008., 8. studenog 2010. i 12. rujna 2011. već je primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

11.1. Odluke o zahtjevu za isplatu iz stavka III i IV izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od 12.809,30 eura i valutnoj klauzuli u Chf od 13.532,22 eura u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf. Iako je u tom dijelu prvostupanjski sud propustio navesti razloge o prigovoru vezanom za zaključenje ugovora o konverziji predmetnog kredita u valutu euro, činjenice odlučne za pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK u vezi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO moguće je utvrditi temeljem isprava priloženih u spisu suda prvog stupnja, primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2 i st. 3 ZPP.

11.2. Povodom tuženikovog prigovora vezanog za konverziju kredita valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Aneks od 7. siječnja 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

11.3. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111. - čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 7. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.4. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 18. prosinca 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu. Posljedično se ne radi o tome da bi tuženik kao banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 18. prosinca 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016.

12.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Aneksom uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. – konverzijom kredita u valutu euro. Tuženik je konverziju izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu i s učinkom od 18. prosinca 2006. kada je zaključen Ugovor o [broj kredita].

12.2. Obzirom da učinak Aneksa uz ugovor o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 18. prosinca 2006. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 4. i 9. Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneksa od 7. siječnja 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Aneksa.

12.3. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2006. zamijenjeni su odredbama Aneksa uz taj ugovor od 7. siječnja 2016. s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu u iznosima od 12.809,30 eura i od 13.532,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao u stavku III i IV izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

12.4. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 7. siječnja 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IS protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.4. U predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

13.5. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 7. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 7. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom. Stoga je u odnosu na odluke iz stavka III i IV izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 3 i st. 3. ZPP.

14.1. Polazeći od konačnog polovičnog uspjeha stanaka u sporu a povodom žalbe tužitelja protiv odluke o naknadi parničnog troška iz stavka V izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.661,65 eura do iznosa od 7.786,65 eura ili za iznos od 3.125,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.

14.2. Iz istih razloga polovičnog stranačkog uspjeha je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP odbijena je i žalba tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao u stavku II izreke ovog rješenja.

14.3. Tuženik se u žalbi neosnovano poziva na pravo na naknadu troška povodom povlačenja tužbe jer je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno kako on nije postupio po čl. 164. st. 2. i 3. ZPP i nije određeno naveo koje troškove povodom djelomičnog povlačenja tužbe potražuje već je neodređeno naveo da potražuje razmjerni trošak.

14.4. Odluka o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku V izreke prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.661,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate a s obzirom na polovični uspjeh u sporu je povodom osnovane žalbe tuženika preinačena primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP, kao u stavku III, toč. 1. izreke ovog rješenja.

14.5. Primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak, kao u stavku III, toč. 2. izreke rješenja.

15. Povodom žalbe tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja kojim je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 1.954,79 eura valja ponoviti da je tuženik svojim očitovanjem iz podneska od 6. veljače 2022. pristao na to povlačenje, čime su ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku IV izreke rješenja.

16.1. U stavku V izreke odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

16.2. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, prema razmjeru uspjeha sa žalbom protiv presude i protiv rješenja od oko 50 %. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe (625,00 eura) i plaćene pristojbe (329,41 eura) u razmjernih 555,33 eura uz zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3 ZPP u vezi čl. 29. st. 2. ZOO, kao u stavku VI izreke.

U Zagrebu 8. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej