Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-501/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Puljizu, odvjetniku u Novskoj, Kralja Tomislava 4, protiv tuženika ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-5/2022-22 od 9. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se djelomično žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-5/2022-22 od 9. travnja 2024., u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu pod toč. V. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju BR parnični trošak u iznosu od 1.337,52 EUR, sa zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P- 5/2022-22 od 9. travnja 2024. u dijelu pod toč. V. izreke kojim je naloženo tuženici ABC ABC naknaditi tužitelju BR parnični trošak preko iznosa od 1.337,52 EUR pa do iznosa od 1.403,52 EUR, odnosno za iznos od 66,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom i sudi na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-5/2022-22 od 9. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:2402006- 1031262160/51400607- 5102624778 koji su dana 19. rujna 2005.g. sklopili tužitelj BR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik : ABCd. [adresa], [osobni identifikacijski broj] kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,490 % godišnje, odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/ 51400607- 5102624778, koji su dana 19. rujna 2005.g. sklopili tužitelj BR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ABCd. [adresa], [osobni identifikacijski broj] , kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju MR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja za vremenski period od 01.10.2008.g. do 02.06.2012.g. isplati iznos od 1.722,82 eura / 12.980,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 15,04
eura od 01.04.2011
- na iznos od 21,77
eura od 01.05.2011
- na iznos od 29,83
eura od 01.06.2011
- na iznos od 31,16
eura od 01.07.2011
- na iznos od 40,34
eura od 01.08.2011
- na iznos od 39,04
eura od 01.09.2011
- na iznos od 31,84
eura od 01.10.2011
- na iznos od 31,67
eura od 01.11.2011
- na iznos od 31,16
eura od 01.12.2011
- na iznos od 33,02
eura od 01.01.2012
- na iznos od 35,11
eura od 01.02.2012
- na iznos od 35,15
eura od 01.03.2012
- na iznos od 33,85
eura od 01.04.2012
- na iznos od 34,28
eura od 01.05.2012
- na iznos od 1.279,56 eura od 02.05.2012
i to sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku: ABCd. [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju MR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike kamatne preko početno ugovorene po stopi od 5,490% godišnje za vremenski period od 01.01.2008.g. do 01.06.2012.g. isplati iznos od 1.553,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 22,66
Kn od
01.02.2008 .g.,
- na iznos od 22,87
Kn od
01.03.2008 .g.,
- na iznos od 23,05
Kn od
01.04.2008 .g.,
- na iznos od 22,22
Kn od
01.05.2008 .g.,
- na iznos od 21,85
Kn od
01.06.2008 .g.,
- na iznos od 21,82
Kn od
01.07.2008 .g.,
- na iznos od 21,36
Kn od
01.08.2008 .g.,
- na iznos od 21,27
Kn od
01.09.2008 .g.,
- na iznos od 21,43
Kn od
01.10.2008 .g.,
- na iznos od 23,08
Kn od
01.11.2008 .g.,
- na iznos od 21,60
Kn od
01.12.2008 .g.,
- na iznos od 22,90
Kn od
01.01.2009 .g.,
- na iznos od 22,88
Kn od
01.02.2009 .g.,
- na iznos od 22,83
Kn od
01.03.2009 .g.,
- na iznos od 22,40
Kn od
01.04.2009 .g.,
- na iznos od 38,43
Kn od
01.05.2009 .g.,
- na iznos od 37,54
Kn od
01.06.2009 .g.,
- na iznos od 36,70
Kn od
01.07.2009 .g.,
- na iznos od 36,56
Kn od
01.08.2009 .g.,
- na iznos od 36,64
Kn od
01.09.2009 .g.,
- na iznos od 36,06
Kn od
01.10.2009 .g.,
- na iznos od 35,50
Kn od
01.11.2009 .g.,
- na iznos od 35,52
Kn od
01.12.2009 .g.,
- na iznos od 35,76
Kn od
01.01.2010 .g.,
- na iznos od 35,93
Kn od
01.02.2010 .g.,
- na iznos od 35,40
Kn od
01.03.2010 .g.,
- na iznos od 35,86
Kn od
01.04.2010 .g.,
- na iznos od 35,27
Kn od
01.05.2010 .g.,
- na iznos od 35,25
Kn od
01.06.2010 .g.,
- na iznos od 37,06
Kn od
01.07.2010 .g.
- na iznos od 36,16
Kn od
01.08.2010 .g.,
- na iznos od 37,57
Kn od
01.09.2010 .g.,
- na iznos od 36,17
Kn od
01.10.2010 .g.,
- na iznos od 35,03
Kn od
01.11.2010 .g.,
- na iznos od 36,68
Kn od
01.12.2010 .g.,
- na iznos od 37,55
Kn od
01.01.2011 .g.,
- na iznos od 36,15
Kn od
01.02.2011 .g.,
- na iznos od 35,77
Kn od
01.03.2011 .g.,
- na iznos od 34,64
Kn od
01.04.2011 .g.,
- na iznos od 34,37
Kn od
01.05.2011 .g.,
- na iznos od 35,99
Kn od
01.06.2011 .g.,
- na iznos od 35,76
Kn od
01.07.2011 .g.,
- na iznos od 37,53
Kn od
01.08.2011 .g.,
- na iznos od 36,12
Kn od
01.09.2011 .g.,
- na iznos od 34,31
Kn od
01.10.2011 .g.,
- na iznos od 20,25
Kn od
01.11.2011 .g.,
- na iznos od 19,79
Kn od
01.12.2011 .g.,
- na iznos od 19,75
Kn od
01.01.2012 .g.,
- na iznos od 19,68
Kn od
01.02.2012 .g.,
- na iznos od 19,35
Kn od
01.03.2012 .g.,
- na iznos od 18,80
Kn od
01.04.2012 .g.,
- na iznos od 18,51
Kn od
01.05.2012 .g.,
sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."
V. Tuženik ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj] dužan je tužitelju MR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.403,52 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 9. travnja 2024., kao dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda"
3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke i rješenja žalbu je izjavila tuženica pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu i rješenje preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te tuženici naknadi trošak postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi prvenstveno predlaže da se razmotri postoje li okolnosti koje dovode do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda u smislu odredbe čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Ističe kako sud prvog stupnja propušta utvrditi koja je bila namjena adaptacije stana u kući, budući da tužitelj ne negira da bi sredstva kredita koristio za potrebe svog elektroinstalaterskog obrta. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je nejasno temeljem kojeg zakona, odnosno zakonskih odredaba prvostupanjski sud određuje da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile nepoštene, odnosno ništetne, kada samo paušalno utvrđuje nerazumljivost tih odredbi pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora. Sve i da se ima smatrati da je tužitelju takva odredba bila nerazumljiva, odnosno da je sudu bilo dozvoljeno ocjenjivati poštenost takve odredbe, to zasigurno takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako pravno shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti sud Europske unije ponavlja i u recentnoj odluci u predmetu C-243/20, u kojoj pojašnjava da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i da se ne može ispitivati jesu li nepoštene. Sve i kad bi se zauzeo stav da je dopušteno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost te ugovorne odredbe, nije dovoljno samo pozivati se na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, kao i na iskaz tužitelja, budući da iz dokumentacije predane u spis proizlazi u potpunosti drugačije činjenično stanje, na koje se sud prvog stupnja u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, kao i ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. istoga Zakona. Pogrešno je stajalište suda prvog stupnja u pogledu tijeka zastare, budući da kolektivni spor, jer nije predviđen odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje predmetnom tužbom u trenutku podnošenja tužbe već zastarjelo. Osporava i početak tijeka zatezne kamate ističući da ista počinje teći idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke. Ugovorne strane iz ništetnog ugovora treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti ističe kako sud prvog stupnja nije izveo niti jedan dokaz. Osporava i troškove postupka, te smatra kako je pogrešno sud prvog stupnja za sve radnje kao vrijednost boda uzimao 2,00 EUR, a da pri tome nije uzeo u obzir koja je vrijednost boda bila na snazi podnošenja tih radnji. Ističe i da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u predmetima za zaštitu kolektivnih interesa, pa je neosnovano sud prvog stupnja tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. Prvenstveno je u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti istaći da je odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.
7. Iz odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.
8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
9. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).
11. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).
12. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te B Editores SA protiv BRA i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
13. O odredbi Ugovora o kreditu koja regulira mjesnu nadležnost, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača, jer bi on, čije je prebivalište na području Općinskog suda u Kutini, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.
14. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.
15. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.
16. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.
17. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).
18. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.
19. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.
20. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.
20.1. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženice da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.
21. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je svoj zaključak o tužitelju kao potrošača utemeljio na izvedenim dokazima (iskazu tužitelja i sadržaju ugovora o kreditu).
22. Tužitelj u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da obrazloženje presude sadrži sve pretpostavke propisane navedenim člankom.
23. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
24. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
25. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 19. rujna 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica kredita vezana uz CHF, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženica kao posljedicu ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu isplati novčani iznos koji predstavlja razliku nastalu zbog primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.722,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku počev od 1. travnja 2011. do 2. svibnja 2012.
26. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren povrat kredita vezan za određenu valutnu klauzulu i ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu, da tuženica, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF i promjenjiva kamatna stopa, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu i promjenjivost kamatne stope, ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora ništetne.
27. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
28. Tužitelj je u konkretnom slučaju podnio tužbu 3. siječnja 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, a koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa s osnove ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.
29. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
31. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
32. Osim toga, u postupku je saslušan tužitelj, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke i uz promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.
32.1. U postupku je, na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu, nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za adaptaciju kuće u kojoj živi, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.
32.2. U odnosu na žalbene navode tuženice valja napomenuti kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. prihvaćen zaključak kako u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.
32.3. Stroga se tužitelj, kao potrošač, može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
33. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 1.722,82 EUR za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.
34. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
35. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
36. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
37. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.
38. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
39. Neosnovano tuženica ukazuje kako sud prvog stupnja pri donošenju odluke o troškovima nije uzeo u obzir vrijednost boda koja je bila na snazi za vrijeme podnošenja pojedinih radnji. Ovo stoga što je Tbr. 52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U konkretnom slučaju odluka o troškovima postupka donesena je donošenjem presude 9. travnja 2024., slijedom čega se primjenjuje vrijednost boda od 2,00 EUR, sukladno citiranoj odredbi.
40. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju troškove postupka dosudio prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, osim u dijelu kada je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,00 EUR koju po odredbi čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23) nije dužan platiti, pa stoga nema niti pravo istu potraživati od tuženice.
41. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu pod toč. V izreke za iznos od 1.337,52 EUR, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. V. izreke preko iznosa od 1.337,52 EUR, te u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.
42. U ne pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.
Zadar, 8. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanka Pervan
